Fascinacija nečujnim i prešućenim, negativom eksplicitnog jezičnog izraza, u književnosti je poznata još od druge polovice devetnaestog stoljeća. Pozivi Arthura Rimbauda za oslobođenjem osjetila od smisla i suvislosti kako bi se prodrlo u pradavnu oniričku zbilju svakako su najpoznatija formulacija ove težnje. U desetljećima nakon Rimbauda pjesnici i prozaisti okušali su se u pronalasku izražajnih tehnika kojima bi se mogli artikulirati pozadinski slojevi govora. Automatsko pisanje nadrealista, protejska polimorfnost Joyceovog Uliksa, te krajnje osiromašenje jezika kakvo u svojoj Trilogiji sprovodi Beckett neki su od najpoznatijih pokušaja dovođenja neizrecivog, neimenjivog i nečujnog k izrazu. Dalo bi se čak i obraniti tezu da suvremenija ostvarenja usmjerena na fizički motiv zvuka i onog nečujnog u zvuku, poput romana Luke Bekavca, mogu služiti kao doprinos prodiranju u značenja s one strane izgovorenog.
Romanom Prešućeni jezik, čiji podnaslov glasi „Buletini o nečujnome‟, Tomica Šćavina zauzima svoje mjesto u razvitku književno-povijesnog projekta obilježenog navedenim koordinatama. Ipak, njezina težnja nije ni nastavak ovog projekta ni njegovo potkopavanje. Umjesto toga, autorica ovim romanom pokušava iz temelja demaskulinizirati nečujno, kao i ženske likove koji ispunjavaju ulogu njegovih baštinica. Kako stoji u tekstu, „kao što su se žene nekada borile za pravo glasa, još uvijek se bore za pravo na nagon, samo je ta borba nečujna‟. Prešućeni jezik nudi umjetnički prikaz ove borbe te služi kao dokument traganja za prostorom proizvodnje vlastitog značenja kojim ne upravlja ni muž, ni otac, ni ljubavnik, a sve to uspijeva izraziti jezikom koji odražava neposredni odnos koji junakinje teksta imaju s ovim prostorom koji u sebi pronalaze.
Putevi do nečujnog
Upravo je dualizam muškog i ženskog u romanu dobro mjesto za otpočeti ovaj ogled. Od samog početka teksta vidimo da dvije od tri protagonistice koje pratimo – Prevoditeljica kiše i Šutiteljica – nemaju moć govora na isti način kako to imaju muškarci oko njih. U slučaju Prevoditeljice to se da vidjeti u prvom od malobrojnih dijaloga u kojima sudjeluje, onom gdje razgovara s ocem o novinama koje je donio kući („– Daj mi to, molin te. – Šta će ti to? – Napraviću od toga… napraviću… – Aj ne zajebaji – reče otac i pljusne na novine škarpinu.‟). Od samog početka romana muška figura prisutna je kao vladar govornog prostora, suverena sila koja na uzurpaciju svog prijestolja odgovara nasilnim suprotstavljanjem i ušutkivanjem. Ovakav prikaz muškosti prisutan je kroz većinu Prevoditeljičine priče kroz koju je više puta dovedena u situaciju da njezin muž određuje koji su im zajednički prioriteti („Mornari kažu da svatko ima svoju zvijezdu. Ona ima njegovu.‟). Njena priča stoga služi kao prikaz putanje iz ušutkanosti, zabrane govorenja, u osluškivanje nečujnog kroz prevođenje kiše, govorenje unatoč zabrani.
Kod Šutiteljice je stvar mnogo očitija. Zbog svoje nijemosti, ona je već u samom početku isključena iz govorne situacije; za svoju okolinu je „mutava‟, za svoju majku „govno‟ i „marva‟ te niti ima mogućnost govora niti govornu zajednicu koja bi ju prihvatila. Za razliku od Prevoditeljice koja je u nečujno stupila zbog svoje ušutkanosti, Šutiteljica je za njega bila predodređena. Ova razlika dovodi i do bitno drugačijih krajeva njihovih priča; dok Prevoditeljica upada u religijski delirij kojim sablažnjuje i tjera muža iz svog života, Šutiteljica uživa trajnu i postojanu distancu od muškaraca u svom životu, bilo da se radi o Turčinu Buraku kojeg ubija ili o Dani Antulovu kojeg ostavlja unatoč ljubavi koju osjeća spram nje.
Posljednja od tri junakinje teksta, Skladateljica, ima bitno drugačiji odnos s govorom od Prevoditeljice i Šutiteljica. Budući da se njezina priča odvija u 2024. godini i da joj se dosadašnji život nije odvijao isključivo u maloj otočnoj sredini, sasvim se dobro snalazi u artikulaciji svojih potreba govorom te je čak sposobna eksplicitno izazvati muške figure u svom životu, što se da vidjeti u razgovoru s bivšim dečkom Brokulom; „‚Želiš biti s nekim drugim?’ upitao me. ‚To će se neminovno dogoditi (…) a dok se to ne dogodi, ti i ja možemo biti skupa ili možeš prekinuti.’‟
Ono što Skladateljicu dovodi do nečujnog nije ni ušutkanost ni predodređenost, već vlastita želja za odlaskom drugdje, odmak od svakodnevice u djelić stvarnosti nespojiv s onim ovdje i sada. Odatle njezina mistična povezanost sa zvukom, koji „vodi uvijek drugdje koje je uvijek ovdje‟. Istražujući ovu dijalektičku tenziju osluškivanjem konzerva pasate koje se kotrljaju po podu njenog stana, Skladateljica izražava univerzalnu potrebu za odmakom od poznatog i rastakanjem vlastite svijesti u fluksu nečujnog brujanja koje nas okružuje. Paralelizam ovih triju priča u romanu je izveden vrlo dobro te ih autorica čak uspijeva povezati nekim zajedničkim motivima, poput drvene kutije u koju Prevoditeljica sprema svoje prijevode, tvoreći impresivnu tematsku cjelinu.
Upravo je dualizam muškog i ženskog u romanu dobro mjesto za otpočeti ovaj ogled. Od samog početka teksta vidimo da dvije od tri protagonistice koje pratimo – Prevoditeljica kiše i Šutiteljica – nemaju moć govora na isti način kako to imaju muškarci oko njih
Dualna uloga seksa
Uz mistične talente koje imaju, ono što dodatno spaja junakinje ovog romana je njihova seksualnost i transgresivni seksualni odnosi u koje se upuštaju. Bilo da je riječ o Prevoditeljičinom odnosu s ribarom Matejem, Šutiteljičinim odlaskom s Prvića u Vodice, ili Skladateljičinim „vremenom Ribnjaka‟, seks i govor o njemu prikazani su kao rupture unutar patrijarhalne logike, jedan od rijetkih izlaza koji ženi preostaje u svijetu gdje muškarci-govornici određuju pravila igre. U tekstu koji kao jedan od svojih zadataka ima istražiti nečujno kao registar jezika kojemu najjednostavnije može pristupiti ženska figura, autorica je vrlo lako mogla otići linijom manjeg otpora i seks prikazati plošno, kao element nabijen emancipatornim potencijalom koji se manifestira ako se žena njime oslobađa od sputavajućeg i neslobodnog odnosa s muškarcem spram kojeg ne osjeća bliskost.
Bilo bi neiskreno reći da je roman u potpunosti imun na ovakav prikaz seksualnosti, no u tekstu također postoje momenti gdje je seks prikazan kao nešto originalnije; trenutak kontakta koji ima katarzično djelovanje na oba partnera. Najjasniji primjer je tzv. „sveti orgazam‟ koji Skladateljica i njen partner Frane doživljavaju seksualnim odnosom netom nakon što Frane priznaje da ga je svećenik zlostavljao kad je bio dijete; „bila sam jako pažljiva, a onda je on htio da se nabijem jače, pa me zgrabio za bokove i počeo me nabijati odozdo i izbili smo sve to iz njega, istjerali pedofila, izjebali smo svu agresiju koja je ostala u njemu (…) Taj orgazam bio je svet.‟ Ovom situacijom prikazano je na koji način i maskulina prisutnost, pročišćena ranjivošću, može zauzeti svoje mjesto u nečujnom ne nužno kao tiranski protivnik, već kao ravnopravan sudionik.
Premda romanu nipošto ne nedostaje erotskih scena kojih se ne bi posramilo ni djelo koje bi vam preporučio netko s BookToka, seksu se u tekstu ne pristupa naivno ni prvoloptaški. On je istodobno i sastavni element i amplifikator nečujnog, i zvučnik kroz koji se ono neizrečeno odašilje i dio glasova unutar onoga što se odašilje.
U tekstu koji kao jedan od svojih zadataka ima istražiti nečujno kao registar jezika kojemu najjednostavnije može pristupiti ženska figura, autorica je vrlo lako mogla otići linijom manjeg otpora i seks prikazati plošno, kao element nabijen emancipatornim potencijalom koji se manifestira ako se žena njime oslobađa od sputavajućeg i neslobodnog odnosa
Kome pripada nečujno?
Ostavivši na trenutak po strani sve pozitivne strane teksta koje sam istaknuo, nisam se mogao oteti dojmu da uz tri junakinje koje u njemu pratimo postoji i četvrta – Pripovjedačica. Budući da je većina teksta pisana u trećem licu, koje neminovno uspostavlja izmještenost pripovjedača iz toka narativnih zbivanja, postavlja se pitanje nije li nečujno dovedeno u ruke neke instance koja s njime nije u dodiru? Ako je težnja teksta prikazati neprepričljivost nečujnog, što pripovjedačici – ovoga puta kao formalnom elementu teksta – daje pravo da tu neprepričljivost izgovara vlastitim riječima, bez intervencije likova? Ne utjelovljuje li ona svojim pripovijedanjem u trećem licu figuru analognu tradicionalnom autoru-ocu koji, poput totema, stoji u središtu svog tekstualnog svijeta i regulira tok značenja?
Ovaj problem postaje očitiji prelijevanjem suvremenog diskursa u tekstove datirane bitno prije vremena iz kojeg se obraća pripovjedačica. Primjeri su mnogobrojni; u romanu čitamo kako je Prevoditeljičino srce „konzervirano‟ te kako se u njenoj glavi nalazi „kod‟, dok se Šutiteljica kao dijete „muvala‟ oko mještana Šepurina i imala „hologramsko‟ tijelo. Ovdje valja spomenuti i to da su porcije teksta koje prate ove dvije junakinje smještene u dvadesete i sedamdesete godine dvadesetog stoljeća, vremenske kontekste kojima bi žargon obilježen utjecajem anglizama sasvim sigurno bio stran. Zbog ove diskrepancije pripovjedni glas se doima kao glas nekoga tko si samovoljno prisvaja vrijeme kojemu ne pripada i koje obrađuje u skladu s vlastitim značenjskim standardima i mogućnostima. Suvremeni diskurs u dijelovima teksta koji, između ostalog, imaju namjeru prikazati temporalni raskorak između prošlosti i sadašnjosti, sporan je element koji ugrožava ozbiljnost autorskog postupka.
Unatoč ovoj mani, ne bi bilo opravdano reći da likovima ni u jednom trenutku nije dano da govore o nečujnom vlastitim riječima. Skladateljičin Dnevnik otvaranja očit je dokaz ove tvrdnje u kojem, za razliku od prethodno spomenutih sekcija teksta, suvremeni vernakular igra prikladnu ulogu. Uz ovaj primjer, da se pronaći još prikaza nečujnog koje nije u tolikoj mjeri posredovano pripovjednim glasom. Najuspjeliji od njih čak se ni ne tiču glavnih junakinja teksta, već sporednih figura, poput šutnje o El Shattu susjede Ivanke koju Šutiteljica u jednom trenutku prima u sebe („Da ja ispo sebe iman deku, ja bi mu je dala, ali neman! U, kako mi je to teško palo… Na pijesku ležu… Ili na vrićama punim pijeska i ope su na pijesku, samo na vrići.‟) ili gotovo paranormalni motiv američkog vojnika Wyatta Andersona koji 1887. godine u Montani ispisuje životni put žene koju nikada neće upoznati na jeziku koji ne razumije („Većinu svog djetinjstva provest će čekajući da je Đavo odnese, no to se ipak neće dogoditi. Kako bi nejasne sile u sebi dovela u ravnotežu, djevojčica će se predati Bogu.‟).
Ovi izuzetno uspješni momenti po mom su sudu najprecizniji pokušaji dovođenja nečujnog k izrazu koji se u Prešućenom jeziku mogu naći. Likovima je dopušteno da govore vlastitim idiomom bez intervencije distanciranog trećeg lica, a dijalektizmi i magično-realistički podton navedenih primjera podcrtavaju činjenicu da je glavna preokupacija ovog romana nešto neuhvatljivo, kontradiktorno i nepojmljivo razumu kao tradicionalno maskulinom elementu. Kada bi ovakvi primjeri bili mnogobrojniji, razuzdaniji i zaštićeni od zalutalog suvremenog slenga, poniranje u nečujno bilo bi mnogo uspješnije.
