Sudbina Europe nalazi se u rukama Rusa…
Čehov, Mulj
Da su rusisti danas zaglibili, skupa s čitavim ruskim narodom, nije potrebno dodatno objašnjavati. S programa hrvatskih umjetničkih institucija od 24. veljače skidaju se ruska djela i autori, a u novinama, na portalima i televiziji „kenslaju“ se ruski toponimi koji se odsad, u znak podrške Ukrajincima, sve češće pišu na ukrajinskom jeziku. Međutim, po onome što slušam i gledam otkad je počela ruska invazija na Ukrajinu, potkrala se jedna ruska riječ u javnoj sferi te „osvajački“ istisnula čitav niz riječi približnog ili istog značenja u hrvatskom jeziku. Našim je jezičnim policajcima, koji su početkom rata svaki Lavov krotili u Lviv, ona očito promakla, ili je pak nisu smatrali ruskom.
Danas očito ne moraš biti Rus ni rusist da bi znao što znači riječ rasputica. Tako je jedan novinar zimus napisao da „Putinova armija Z ima 20 dana da završi posao jer uskoro nastupa rasputica“. Drugi je pisao da će ruska vojska upasti u zamku rasputice, kao i Napoleonova. Internet je, tijekom proljetnih mjeseci, bio prepun zaglavljenih vozila u ukrajinskom blatu i twitter-vulkanizera za „jeftine kineske gume na ruskim kamionima“. Po Jutarnjem listu ruska je tehnika „loše servisirana pa su gume pucale“ susrevši se s tom pojavom.
Ruski rječnici
Prema ruskim rječnicima, rasputica je period kad kolni putevi postaju neprohodni ili teško prohodni zbog sezonskih vremenskih promjena. Uglavnom se termin upotrebljava na području Rusije, Bjelorusije i Ukrajine, no postoji i u finskom jeziku gdje se ista pojava naziva rospuutto. Postoji jesenja (otprilike od sredine listopada do kraja studenog) i proljetna (od sredine ožujka do kraja travnja). Prva nastaje zbog obilnih kiša, a druga zbog otapanja snjegova.
U svojem klasičnom ogledu Bijeda i sjaj prevođenja Ortega y Gasset iznosi tezu da nije istina da svaki jezik može izraziti bilo koju stvar. Ako su se jezici oblikovali u dvjema različitim državama i uz različito iskustvo, onda je normalno pretpostaviti da riječi, iako se odnose na isti predmet, neće imati u dlaku točno isto značenje. Španjolski filozof navodi primjer da se ono što se u španjolskom naziva „šuma“ dosta razlikuje od onog što je u njemačkom „Wald“. Još jedan, sad već pomalo iznošeni primjer dolazi nam iz rusistike. Vladimir Nabokov u svojoj knjizi o Gogolju, govoreći o specifičnoj ruskoj riječi pošlost, naglašava da je za taj pojam nemoguće naći odgovarajuću varijantu u drugim europskim jezicima. „Pomanjkanje određenog termina u rječniku jednog naroda ne mora se nužno poklapati s pomanjkanjem stvari koju označava taj termin, ali dakako da okrnjuje punoću i spremnost zapažanja te pojave“. Čitav svijet označen ruskom riječi pošlost fragmentiran je u nekoliko zasebnih hrvatskih. Tako će nam Poljančev Rusko-hrvatski rječnik dati dugi niz riječi: plitak, otrcan, trivijalan, banalan; prostački šaljiv, mastan, vulgaran, grub, prost, neduhovit, bez ukusa.
I u našoj bogatoj i dinamičnoj tradiciji prevođenja ruskih klasika, rasputica se raspala na nekoliko riječi približnog značenja. U Sabranim delima Aleksandra Puškina, koja je uredio Milorad Pavić, nalazimo dva puta u Istoriji Pugačova (prev. Vera i Milorad Živančević) riječ „bespuće“ („Buntovnici su bili razbijeni i rasuti; gonili su ih Bedrgjaga i Borodin; spaslo ih je bespuće… Mihelson je nastojao da mu preseče put; ali bespuće ga je spasavalo.“). Iako rasputica može značiti i „mjesto gdje nema više puta“, „gdje staje svaki put“ (Rusi još kažu bezdorožje, a Ukrajinci бездоріжжя ili безпуття), ovdje prijevod ispada pomalo apstraktan. Puškin u oba slučaja, naprotiv, spominje rijeku izlivenu iz korita, ljude zaglavljene u nepreglednom blatu, neprohodne puteve. Možda je nejasnost, mutnost Puškinove jezične slike u hrvatskom jeziku rezultat suvremene upotrebe riječi „bespuće“, koja se koristi mahom u prenesenom značenju. Nevolja je i u tome što je suvremenom hrvatskom čitatelju tu riječ ogadio Tuđman svojim Bespućima povijesne zbiljnosti, pseudoznanstvenim izletima u povijest. Još uvijek duboko traumatizirani purističkom jezičnom politikom devedesetih, riječ nas podsjeća na neologizme usko vezane za Tuđmanov ideološki projekt.
U svojem klasičnom ogledu Bijeda i sjaj prevođenja Ortega y Gasset iznosi tezu da nije istina da svaki jezik može izraziti bilo koju stvar. Ako su se jezici oblikovali u dvjema različitim državama i uz različito iskustvo, onda je normalno pretpostaviti da riječi, iako se odnose na isti predmet, neće imati u dlaku točno isto značenje
Puškin u blatu
Konkretnije, da ne kažem točnije, varijante prijevoda riječi rasputica nalazimo u drugim našim prijevodima. Crnković u Mrtvim dušama, u pred proljeće, opisuje dopremanje drva „dok putovi još nisu raskvašeni“, Babić u Lovčevim zapisima „dozlaboga raskaljen put“ zbog kojeg je „čak i lijek bilo teško dobaviti iz grada“, Sušić u Malom zloduhu upotrebljava neutralnije „doba jesenskih blatnih putova“, Velikanović u Uskrsnuću govori o „razrivenom putu“ krajem marta, na Veliki petak, a Vitez u Jutru jednog vlastelina o „putevima lošim“. Ljudmila Mihailović u Čehovljevom Mojem životu govori o palanačkim svibanjskim „ružnim danima“ i „jesenjem nevremenu“, kad „huka vodeničnih kola i kiše stvaraju raspoloženje za lenstvovanje i san.“
Puškin u pismima svojoj nevjesti Nataliji Gončarovoj daje jedan ironično-komičan opis rasputice. Ruski je pjesnik bio u selu Boldinu, otprilike 150 km od Moskve, kamo je otišao da bi riješio pravo vlasništva koje je naslijedio od svojeg oca. Čim je došao na svoje selo, u Rusiji je započela epidemija kolere („…u našoj je okolici Choléra morbus (jedna jako mila osoba)“) pa je ruski pjesnik bio osuđen da provede više od tri mjeseca u karanteni. Zarobljen u Boldinu, „bez žive duše i ijednog časopisa“, u „blatu do koljena“, očajan i smoren, Puškin završava Evgenija Onjegina, Borisa Godunova, Bjelkinove pripovijesti, nekoliko tragedija i tridesetak pjesama. Međutim, kad je epidemija prošla a ulaz u Moskvu naposljetku službeno otvoren, započinje jesenja rasputica koja odgađa njegov povratak nevjesti: „Da sreća bude još veća, počela je kiša koja sad, razumije se, neće stati sve do početka puta. Ako me nešto i može utješiti, to je mudrost kojom su prokrčeni putevi odavde do Moskve; zamislite nasip s obje strane – ni kanala, ni odvoda za vodu zbog čega put postaje jedna velika blatnjava rupa (rus. jaščik s grjazju, doslovno: kašeta s blatom) – zato pješaci idu potpuno udobno po savršeno suhim puteljcima i smiju se nad kočijama zapelim u blatu. Neka da je proklet sat kad sam odlučio da se rastanem s vama da bi otputovao u ovaj prekrasan kraj blata, kuge i požara – jer ovdje ne vidimo ništa drugo.“
Proljetos, za vrijeme ove druge rasputice, još dok se odmrzavalo tlo i ptice pročišćavale grlo, latio sam se prevođenja jedne pjesme Brodskog koja u naslovu nosi našu riječ (V rasputicu). Bio je to moj pokušaj da istrgnem riječ iz ludila svakodnevnih medija i prenesem njezinu umjetničku sliku u hrvatskome. Da pokažem da ona ipak ima smisao, mimo onog ratnog. Tako sam otišao u nacionalnu knjižnicu, uzeo sve moguće rječnike, genijalnu Losevljevu knjigu o Brodskom i bacio se na posao.
Savjeti dezerterima
Pjesma je to koja slavi strast prema putovanjima u zatvorenom društvu, prilično aktualna. Kontekst u kojem je nastala sličan je kontekstu današnje Rusije. Poslije Staljina, za vrijeme Brežnjevljeve epohe, zapad je nastavio izolirati Rusiju. Urbana mladež, bježeći od birokratskog nadzora i kontrole, odlazila je u nenaseljene predjele Rusije. Danas na ruskim telegramskim kanalima dijele se savjeti dezerterima, koji ako ne mogu otići u inozemstvo, bježe od mobilizacije u vukojebinu: „Ako imate mogućnost, otiđite što dalje od grada, na selo ili vikendicu. Prednost je ta što tamo u pravilu ne dolazi policija…“ Internet je pun informacija o tome kako zamesti svoje fizičke i digitalne tragove, kako bezopasno raditi od kuće, kako spriječiti praćenje svojih financijskih operacija itd. Putin, kojem je donedavno većina Rusa vjerovala kao lideru koji je izveo Rusiju iz besputice devedesetih na pravi, svijetli put, što je i sugeriralo njegovo prezime, prometnuo se u uzročnika svih zala, koji će naposljetku učiniti Rusiju slabom i izoliranom.
I ako bi se dosljedno poigrali s etimologijom njegova prezimena, našlo bi se tu koješta. U rječniku ruskog jezika Dalja pronalazimo da riječ „putin“ označava bol u križima uzrokovanu pritiskom na živac, dakle išijas. Ako uzmemo da je to jedan od najučestalijih zdravstvenih problema današnjice, onda možemo reći da je 80% populacije osjetilo svojeg putina, mučnu bol u donjem dijelu kralježnice koja se širi po čitavom tijelu. Prezime izaziva i čitav niz asocijacija u ruskom jeziku: putina (sezona ribolova), pautina (paučina), putanica (zbrka, kaos), putana (kurva). А u sibirskom govoru riječi puto, kao i kod nas, označava se uže kojim se konjima i stoci sputaju prednje noge, ili remeni, okovi kojima se čovjek lišava slobode. Očito nam povijest kazuje da se treba čuvati suspektnih lidera i pseudolidera koji u svojem prezimenu nose riječ „put“ – Rasputin, Putin, Rasputić… U protivnom će, da citiram Tuđmana, „povijesna bespuća postati još trnovitija“.
No što se dogodilo s pjesmom ruskog pjesnika i zašto se ja tu prsim umjesto da vam za kraj dam njezin prijevod? Stvar je u tome da nisam puno odmaknuo od naslova. Marko Vešović u nedavno izdanoj knjizi razgovora s Alminom Kaplanom, opisujući iskustvo prevođenja Brodskog, kaže da mu je „teže bilo objasniti pojedini pojam nego prevesti pet tomova“. Čovjek je preveo otprilike 22 000 stihova ruskog pjesnika te je ovu pjesmu zbog težine preskočio. A jedan drugi naš stari i iskusni prevoditelj, kojeg sam upitao da nam za potrebe ovog teksta prevede pjesmu, poslao mi je jednu lijepu e-mail razglednicu s mora: „Sutra će tjedan dana kako smo na moru. Čak sam u subotu i nedjelju zaplivao. Terapeutski: da razgibam noge i istjeram trnce iz njih. Valjda se neću prihvatiti prevođenja gotovo neprevedive pjesme. Šaljem Vam tri svoje, također neprevedive.“ To je sve što mogu reći u svoju obranu.
Prava je poezija, složit ćete se, gotovo neprevodiva. A vama jedino preostaje da naučite ruski i pročitate je u originalu:
В распутицу
Дорогу развезло
как реку.
Я погрузил весло
в телегу,
спасательный овал
намаслив
на всякий случай. Стал
запаслив.
Дорога как река,
зараза.
Мережей рыбака —
тень вяза.
Коню не до ухи
под носом.
Тем более, хи-хи,
колесам.
Не то, чтобы весна,
но вроде.
Разброд и кривизна.
В разброде
деревни — все подряд
хромая.
Лишь полный скуки взгляд —
прямая.
Кустарники скребут
по борту.
Спасательный хомут —
на морду.
Над яблоней моей,
над серой,
восьмерка журавлей —
на Север.
Воззри сюда, о друг —
потомок:
во всеоружьи дуг,
постромок,
и двадцати пяти
от роду,
пою на полпути
в природу.
