„Nisam znala što znači prirediti knjigu, i još uvijek ne znam, ali znam da smo na njoj radili svi zajedno“, u uvodnom tekstu kaže Marjane Satrapi koja je ovim hibridnim strip-zbornikom, barem privremeno prekinula režisersku karijeru i vratila se briljantnoj strip-karijeri koju je najjače obilježio nostalgično-liberalni i potresni Perzepolis posvećen civilizacijskoj retardaciji Irana. Motiv joj je bio „objasniti što se događa u Iranu, dešifrirati događaje u njihovim složenostima i nijansama za neiransko čitateljstvo“ te signalizirati Irancima da nisu sami, pri čemu cilja na civilno društvo Zapada kao na solidarni element – na društvo koje je i stvorilo ovu knjigu.
Veo koji je zapalio Iran
Naslov Žena, život, sloboda slogan je posuđen od feministkinja iz Kurdske radničke partije (PKK) koji se i danas ori Rožavom, a zaorio se Iranom nakon što je ubijena Mahsa Amini, također Kurdkinja samo iz sjeveroistočnog Irana gdje PKK nema uporišta pa ni utjecaja, zbog loše namještenog vela ili pramena kose koji je pod njim provirivao.
Mahsu Amini je uhapsila i privela (z)vjerska policija na ulici 13-og, a vijest o smrti od srčanog udara su režimski mediji plasirali 16-og rujna, odatle dolazi nejasnoća o tome kada je preminula 22-godišnja djevojka pretučena udarcima po glavi do smrti u policijskoj postaji
Marjane Satrapi okupila je eksperte sposobne kompleksno predstaviti kroz razumljivo, koji su vjerojatno sami odabrali teme i pristupe za 23 priloga koji čine izdanje: politologa Farida Vahida, novinara Jean Pierre Perrina i povjesničara sa Stanforda, pročelnika iranskih studija Abbasa Milanija. Njihove je ideje češće stripom, rjeđe ilustracijama, uz tekst uobličilo 17 crtača, od toga petoro Iranaca – svi redom, naravno, u emigraciji, da ne bi bili u zatvoru. Od poznatijih crtača tu su Paco Roca, Pascal Rabaté i Coco čiju ćete ekspresiju nepogrešivo vezati uz Charlie Hebdo. Već po opsežnom (p)opisu jasno je da su stripovi kratki i stilski različiti, povremeno se pojavljuje puna boja, češće samo crvena kao simbol u Iranu ženama zabranjenog ruža za usne i krvave boje otpora, ali pretežu crno-bijeli. Jasno je i da je u ovom izdanju ipak malo važnije što nego kako, a da je ovo kako imalo zadaću da to što prevede u zorno, zanimljivo, pamtljivo i efektno, po potrebi i u afektno. No, ono što knjizi daje težinu i intenzivnost koja se proteže od dirljivosti, divljenja i bijesa do mučnine, njezina je sveobuhvatnost, istodobna kontekstualizacija i konkretizacija. Pa da vidimo kako je to talentirana urednica Satrapi uz pomoć profesionalne urednice Albe Beccarije iz L’iconoclasta, dosegla ciljeve koje si je samozadala.
Melankolična himna pobune
Intro u knjigu je informativan ilustrirani esej „Perzijska povijest dobra i zla“ koji se posebno osvrće na povijest žena. Nadalje je ovo izdanje od 270 stranica podijeljeno u tri cjeline, od kojih je prva Događaji.
Poglavlje Događaji prikazuje epizode pokreta i raznolikost načina pružanja otpora, predstavlja inicijalni događaj ubojstva Mahse Amini, povijest slogana i himnu pokreta. Naime, melankoličnu himnu pobune „Barayeh“ je napisao, uglazbio i na instagramu objavio Shervin Hajipour. Učas je izbrisana, autor je promptno uhićen, ali bilo je kasno, već je postala viralna. Nagrađena je Grammyjem 2023. godine u novouvedenoj kategoriji najbolje pjesme za društvene promjene, u međuvremenu osuđen i zbog međunarodnog pritiska pomilovan od iranskih vlasti. Shabnam Adiban, Iranka u Kanadi, napravila je odličan video za pjesmu.
Strategije otpora su razne, i redom rizične, pa još traže i repeticiju – gledamo upravo tako nešto u Srbiji. Drugi će stripovi tog poglavlja prikazati leksikon pogubljenih, portrete uglavnom javno obješenih uz biografsku crticu i kratak opis njihovih „nedjela“, pa život i prisile u ženskom zatvoru Evin, teheranskom kvartu, spomenuti šokantan slučaj trovanja nekih 1000 školarki – a sve ne bi li se ženske škole zatvorile – pa totalnu kontrolu medija i stvaranje paralelnih univerzuma i posljedičnu polarizaciju društva. 
Drugi dio Malo povijesti pokazuje povijesnu, političku i društvenu perspektivu, a započinje ilustriranim tekstom o revolucijama 20. stoljeća. Ključna je naravno kontrarevolucija Ajatolaha Homeinija iz 1979., koja je demodernizirala Iran – recimo davne 1935. godine je u sklopu modernizacijskih reformi zakonom bilo zabranjeno nošenje vela – u brazdi čije danas postoji teokratska Islamska Republika Iran. Potom ćemo kulturološki zaviriti u iranske kuće povodom Novruza, iranske Nove godine koja pada na prvi dan proljeća, na ravnodnevnicu, dok se mi guramo oko pomaljanja iz solsticija. Dalji stripovi će predstaviti hijerarhiju vlasti Bog – ajatolah – predsjednik, iako se između predsjednika i ajatolaha ugurao cijeli korpus raznih čuvara revolucije. Onda ćemo se ukratko upoznati i s čuvarima revolucije pasdaranima, plakat od dvije stranice o njima Satrapi je sama nacrtala. No, kako je Korpus čuvara revolucije ključan za održavanje režima, njima je posvećen i idući strip koji pokazuje svu njihovu korumpiranost i licemjerje, kako to već biva. Strip pokazuje režimsku zlatnu mladež (aghâ zadeh) koja živi po najvišim zapadnim standardima i običajima, ajmo opet na instagram koji je očito jako važan u Iranu, ukucajte #tehrangirls (ne teheran) i zavirite u razmetljivost, obijest i raskalašenost. 
Treći dio se bavi Željeznim režimom i narodom koji mu se opire poput Khodanour Lajaija koji je teško ranjen u pritvoru da bi zatim umro doslovce u tantalovskoj situaciji, vezan za stup pored čaše vode koju nije mogao doseći – što je također zabilježila viralna fotografija.
Konačno, ovo poglavlje se zatvara kroničnom perverzijom ne samo Irana nego svakog fašizma; kultom smrti, žrtve i mučeništva, šehidstva koje se glorificira, posebno od iračko-iranskog rata iz 1980. godine
Nadom protiv straha
Satrapi puno nade polaže u osammilijunsku iransku emigraciju, njezinu solidarnost i vjerojatnu moderniziranost i prosvijetljenost, no oko toga valja biti i pomalo skeptičan – emigracija ipak živi u prošlosti i na daljinu. Stripovi će prikazati i turistički mozaik iz Irana i slučaj Shar Khodayari, vatrene navijačice koja se prošvercala na nogometnu utakmicu, što je ženama zabranjeno kao i prisustvovanje drugim sportskim muškim manifestacijama, pa se uslijed dugotrajne prijetnje zatvorom – spalila. 
Popis zabrana za žene u Iranu je praktično beskonačan: nema vina, nema plesa, nema nakita, nema ženskih koncerata, vožnje bicikla u javnosti, ni automobila, mnoga studijska područja su zabranjena, druga limitirana kvotama, nema operacije bez dopuštenja muškarca, ni izlaska iz zemlje bez istog dopuštenja, pa čak ni ako je veleposlanica, u slučaju razvoda gubi pravo na starateljstvo, ne mogu se udati za nemuslimane, udovica nasljeđuje 1/8 imovine, do sada je Iran ima sve skupa jednu ministricu (zdravstva), u parlamentu od 300 članova 10 je žena ili 0,003, kratko i žestoko, da nije alkohol zabranjen svima… Duga je i mračna sjena teokracije i despocije i njezine mase doušnika i poslušnika.
Za kraj izdanja, koje možemo dijelom čitati i kao aperitivnu blokadnu kuharicu u stripu, je kao coda dan razgovor troje ključnih autora kojem je očita svrha da pruži nadu i učvrsti vjeru u mogućnost promjene. Lik Mahse Amini raspuštene kose bit će jedna od ikona tih budućih, dugoročno emancipatornih, zbivanja za žene, kao i za muškarce.
