Ekofikcija najviše razine

Naslovnica: Zemlja bez sutona
Roman Marije Andrijašević

Ekofikcija najviše razine

Pomnim čitanjem romana “Zemlja bez sutona” pred vama će se otvoriti čudesan vrt, bio-barokni bildungsroman od Cetinske krajine i fikcijskog Vrja, preko urbanih predgrađa Splita
Marija Andrijašević: „Ljeto bez sutona“, Fraktura, Zagreb, 2021.
Za razliku od knjiga koje se reklamira kao proizvode koji pomiču granice lijepe književnosti u Hrvata (je, moš mislit), ovaj ih roman zbilja, ako ne pomiče, onda barem gurka. Razgrađuje nekoliko toposa hrvatske književnosti na iznimno suptilan način, od povratka na rodnu grudu, preko odnosa s muškadi (obično starine: ćaća, dida) do samog odnosa s prirodom

No, they whisper. You own nothing.
You were a visitor, time after time
climbing the hill, planting the flag, proclaiming.
We never belonged to you.
You never found us.
It was always the other way round

Margaret Atwood: „The Moment“ (u: Eating Fire, London, Virago, 1998.)

Kada se već lagano gasio u egzilu, u Tomisu, na obalama Crnog mora, Ovidije je u svojem posljednjem djelu, Tristia, napisao kako su njegove Metamorfoze nedovršene zabilješke koje valja spaliti. Njegova je primjedba bila tek ironično oponašanje slične Vergilijeve rečenice s različitim ishodom koji ovdje nije bitan. Os poeme je preobrazba, metamorfoza iz jedne prirode u drugu: njegovi mlađahni muškići, njegove nage nimfe, njegove zaljubljene gospe, njegove tugom ovijene majke preobražuju se u stijene, rijeke, vodoskoke, jeku; u životinje, u bilje. Desetak puta mijenjaju i spol. Biljnih je preobrazbi dvanaest na nešto manje od dvanaest tisuća stihova, ali spadaju među one najimitiranije (Narcis, Dafne itd.). Moje je čitanje Ovidijevih Metamorfoza bilo sporo ali mudroslovno. Počelo je u srednjoj školi – nadobudno, na latinskom (ali jebi ga) – nastavilo se na talijanskom tokom sveučilištarenja da bi zapelo na jednom očajnom engleskom prijevodu negdje na prvoj godini doktorata. Dovršilo se u Splitu, na hrvatskom jeziku, otprilike dvadeset godina kasnije. Predivna stvar u svemu tome bila je činjenica da nisam osjećao ni krivnju glede te kronološke anomalije koja je zjapila u mojoj partikularnoj povijesti čitanja, niti me je ganjao svojevrsni purizam oko preskakanja iz jezika u jezik. Dandanas živim u uvjerenju da sam osluhnuo sve aritmije, viseće viškove i protokole tog mitološkog baedekera. Ime onog engleskog prevoditelja ispuzlo mi je iz sjećanja, prolila mu se dabogda kava po tipkovnici i jajima.

Žare: škovacin na čelu male kohorte vjernih mu radnica

Jednako tako, iako na jednom jeziku, dugo, sinkopirano čitanje, obilježilo je i moj susret s romanom Zemlja bez sutona Marije Andrijašević s jednako blagotvornim učinkom za dušu, kožu, nokte i kosu. Prije svega, za razliku od knjiga koje se reklamira kao proizvode koji pomiču granice lijepe književnosti u Hrvata (je, moš mislit), ovaj ih roman zbilja, ako ne pomiče, onda barem gurka. Razgrađuje nekoliko toposa hrvatske književnosti na iznimno suptilan način, od povratka na rodnu grudu, preko odnosa s muškadi (obično starine: ćaća, dida) do samog odnosa s prirodom.

Povratak u rodno, povratak je u Vlašku, u Dalmatinsku zagoru, u izmišljeno selo Vrj, jedno od boljih literarnih naselja uopće − uzgred budi rečeno: broji li itko kroatske spisatelje koji su iselili iz Hrvatske na nepostojeće škoje ili su se uzverali kršom do Vrja ili inog imaginarnog zaselka? Vodi li itko taj registar literarne emigracije? Vrj ima malo ljudi mahom skorenih oko pola tuceta istih prezimena i naboranih oko neriješenih imovinsko-pravnih odnosa.

Odnos s muškadi Marija Andrijašević odrađuje vrhunski: odličan joj je Jadran, uz koji Glorija – protagonistica – odrasta, odličan joj je Jere barem jednako koliko i neimenovani ljubavnik koji će Gloriju pozvati da iziđe iz metafore, ali najbolji joj je Žare, s okom manje, dva prsta više, škovacin na čelu male kohorte vjernih mu radnica; Žare kojeg je žena ostavila s malim djetetom u naručju da bi zasnovala drugu obitelj s drugo dvoje djece, od kojih će jedno nazvati kao i prvo napušteno dijete. Žare, čiji „životić“ Marija Andrijašević uspijeva razviti u legendu o ćoravom komunalcu deblo je obiteljskog stabla, uz osjetljivog Didu koji se smanjuje dok Glorija raste. Žare je meni jedan od najboljih likova ikada. Njegovo je umiranje antologijsko. Njegov „mehanički herbarij, u kojem nema metodičnosti i korisnosti, ali se daje naslutiti njegova svakodnevna svrha“ podsjeća na onu borhesovsku kinesku enciklopediju kojom Foucault počinje tekst o „drugim mjestima”, mjestima poput Vrja koja postaju misteriozni rezervoar ranjivosti svih onih koji su se tamo obreli.

Odnos s muškadi Marija Andrijašević odrađuje vrhunski: odličan joj je Jadran, uz koji Glorija – protagonistica – odrasta, odličan joj je Jere barem jednako koliko i neimenovani ljubavnik koji će Gloriju pozvati da iziđe iz metafore, ali najbolji joj je Žare, s okom manje, dva prsta više, škovacin na čelu male kohorte vjernih mu radnica

Bio-barok

Odnos s prirodom centralan je i drukčiji, ali lišen eko-enciklopedijskih nakana kakve bismo mogli pronaći, recimo, kod Richarda Powersa (v. The Overstory) koji svoj roman dijeli na dijelove stabla. Od raskupusanog herbarija djevojčice Alte, preko Glorijinog Svalbard Global Seed Vaulta do Marije Andrijašević uokvirene među biljkama na ovojnici knjige, botanika je u ovoj knjizi sveprisutna, ali nenametljivo naša, onakva kakvom bi valjda trebala i biti. Iako je na Vrju zemlja škrta, nikad je ne doživljavamo kao onu biblijsku i Adamovu lijepu našu koja je prokleta i od koje vlastitom mukom i znojem ubiremo plodove sve dane života svojega i to tek nakon što smo se posrali da je pognojimo, niti je doživljavamo kao suhi plast sijena na kojem lokalci nekonsenzualno istražuju draži mjesne ljepotice. Na Vrju priroda nikad ne miruje, korijenje čuva tlo od erozije, ne da se pretvoriti u katastarsku česticu koju svojata rodbina užeglih odnosa. Albicija, murva, zrza, Žare, kesten, orah, bajam, dunja, trešnja, kruška, jabuka, višnja, blitva, bršljan kupina, poma, krumpir, Glorija, Jere, kapula, ljutika, raštika, čičoka, kaluđerica, Joso, fažol, graj, alepski bor, hrast, pajasen, koštela, crni bor, topola, smilje, avokado, čajot, brucijski, bijeli bor, oleandar, Alta, pitospora, kalina, lovorvišnja, perunika, kaluđerica, kupina, petrovača, šimšir, Jadran, ljubičica, jorgovan, stručnim nazivljem ili nadimkom, sačinjaju bio-barok Marije Andrijašević nepredvidivih grananja, pupanja i pokojeg cvata za kojih ljudi – ovidijanski, kroz dendromorfoze – postaju biljke, a biljke ljudi. Ako čitajući Powersa možemo zaključiti da stabla preživljavaju, sačinjavaju konstelacije, kuju zavjere, komuniciraju i osjećaju, štite se i pomažu jedna drugima, uz Mariju Andrijašević se možemo zapitati, zašto mi, ljudi, ne činimo isto? Možda zato što su biljke organizmi s tri milijarde godina evolucije na leđima, a mi tek nejač s oko dva i pol milijuna.

Odnos s prirodom centralan je i drukčiji, ali lišen eko-enciklopedijskih nakana kakve bismo mogli pronaći, recimo, kod Richarda Powersa

Knjiga lirskog dragog kamenja

Zemlja bez sutona ovako je, od oka, roman koji je dugo nastajao. Tekst je stoga na momente grč i čvor, neprohodan. Drugi su mu dijelovi prohodniji, bez drače, a skokovitost teksta prikriva ruzinu koja je prisutna u nekim dijelovima romana. Također, bilo bi nepošteno reći, kako se to u sličnim slučajevima kaže, da je Zemlja bez sutona roman pjesnikinje samo zato što je autorica prije podosta godina objavila nagrađenu zbirku pjesama pa zato knjiga obiluje lirskim dragim kamenjem. Ovo je jednostavno dobar roman zbog činjenice da je autorica prišla vrlo blizu onome što je od rukopisa željela i to onako kako to rade dobri pisci, talentom i radom, istraživanjem. Stvorila je tako Gloriju Suton u čijoj priči ne tražimo autoričinu – to se u nas neotesanaca uvijek radi – jer nam je njena dostatna i zasitna. Mariji Andrijašević je radnja smetnja, naraciju nosi jezik, jedan od najpreciznijih i najbolje baždarenih na koje sam u posljednje vrijeme naišao. Jezik Cetinske krajine nije tek tahigrafija sebe, lišen vokala, nije degradiran i ponižen kako to biva gotovo u svakoj ruralno smještenoj televizijskoj seriji; ovdje je pažen i stupnjevan u svom prijelazu prema urbanom jeziku betonskih kvartova Splita, stupnjevan i preispisivan sukladno Glorijinom odrastanju kroz razna mjesta radnje. Za one potrebite, na kraju romana tu je i mali „rječnik manje poznatih riječi”.

Kradem, za kraj, sud kojim je Georges Bataille pozdravio Straussove Tužne trope (tekst „Un livre humain, un grand livre“, Critique, n°105, veljača 1956.) po izlasku jer mi se čini prigodnim budući da ekofikcije ovog nivoa u nas do sada nije bilo: „Novost knjige suprotstavlja se vrednovanju, odgovara na potrebu za širim, poetičnijim vrijednostima, kao što su strava i nježnost, na razini povijesti i svemira, izvlači nas iz siromaštva naših ulica i zgrada”.

Srećko Jurišić je talijanist i profesor na Filozofskom fakultetu i Umjetničkoj akademiji u Splitu.