Andrijana Kos Lajtman pjesnikinja je čije je ime već prepoznato na hrvatskoj književnoj sceni. Autorica je nekoliko znanstvenih knjiga i više zbirki pjesma, koje su bile nominirane i ulazile u finala nekih od najznačajnijih domaćih književnih nagrada kao što su „Ivan Goran Kovačić“, „Fran Galović“ i „Tin Ujević“, a za knjigu pjesama Lunule pjesničku je nagradu „Dobriša Cesarić“ 2011. godine i osvojila. Dani kositra i jeke sedma je knjiga njezinih pjesama, možda i formalno najzanimljivija, jer progovara dvostrukim glasom, od kojih je jedan njezin, a drugi predstavlja odjek antologijske hrvatske pjesnikinje.
Na samome početku zbirke stoje stihovi Vesne Parun, od kojih posljednji glasi ovako: „Pijesak ružâ. Koraci. Možda povratak.“ Postupak postavljanja tuđe pjesme na početak knjige isprva se čini začudnim, no tijekom čitanja on se razjašnjava, kako čitatelj uviđa da su Dani kositra i jeke na neki način povratak „one koja ima nevinije ruke“. Ove sivilom obojane stranice progovaraju o životu vjerojatno najznamenitije hrvatske pjesnikinje dvadesetog stoljeća – Vesne Parun. Svaka pjesma djeluje kao istrgnuti fragment iz dnevnika pjesnikinje koje više nema. Nakon sastavka „Možda povratak“ čitatelju se nudi još jedan Paruničin tekst, kratak prozni ulomak iz knjige autobiografskih zapisa Noć za pakost, gdje autorica bilježi: „Znala sam da on piše, taj moj dnevnik, i da ću ga jednom moći zapanjena čitati. Ili slušati, možda?“ Već tu na vidjelo izlazi glavni problem knjige, a on leži u tome što ju je nevjerojatno teško pobliže žanrovski odrediti – je li ona stihovani dnevnik ili poetska biografija Vesne Parun koju ispisuje Kos Lajtman? Odgovor na to pitanje nikako ne može biti jednoznačan, nego mora upućivati na formalno bogatstvo zbirke.
Dijalog s ostavštinom
Glas pokojne pjesnikinje prožima djelo; pomoću Kos Lajtman klasična autorica dobiva još jednu priliku da ispripovijeda svoju životnu priču, i to jezikom kojim se najbolje služila – poezijom. Postupak na kojem se temelje Dani kositra i jeke sazdan je na intertekstualnoj komunikaciji sa stvaralaštvom Vesne Parun. Dijalog s njezinim nasljeđem provodi na razini knjige u cjelini, ali i na razini pojedinačnih pjesama. Način na koji se to odvija varira od fingiranja Paruničina pisma do preuzimanja čitavih stihova iz njezina opusa na kojima se zatim odvija kreativna nadogradnja. Primjere uporabe motiva iz biografskih izvora možemo pronaći u pjesmama poput „Srce Sofije“: „U Sofiji sam stanovala u centru:/ prvi put ikada napustila sam rub./ Svoje zlarinske rtove i zagrebačke periferije/ izdala sam radosno:/ kliktava kao ranoljetna lastavica“ ili u „29. svibnja 1980.“: „Kada sam nakon programa/ u Knjižnici Bogdana Ogrizovića/ ušla u tramvaj broj 11/ bio je dupkom pun.“ Dokumentaran pristup životu pjesnikinje zbirku svakako čini uvjerljivijom, odnosno stvara dojam vjerodostojnosti podataka skrivenih u ponuđenim stihovima. S druge strane, mana takvog postupka leži u tome što čitatelj koji nije dovoljno upoznat s kanonskim opusom teško iščitava kodove Dana kositra i jeke kojima se upućuje na autoričin život ili stvaralaštvo.
Postupak na kojem se temelje Dani kositra i jeke sazdan je na intertekstualnoj komunikaciji sa stvaralaštvom Vesne Parun. Dijalog s njezinim nasljeđem provodi na razini knjige u cjelini, ali i na razini pojedinačnih pjesama
Razdoblja života slavne pjesnikinje autorica je podijelila u pet tematski uokvirenih ciklusa, koje naziva stihovima preuzetim iz Paruničina pjesništva, redom: „Bila sam dobra kao ljeto i vitka s tvrdim pletenicama“, „Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti“, „Vrijeme je nevremenu potkovalo konje/ Vrijeme je nevremenu pridržalo uzde“, „Kamen i njegova tišina“, „Svijet nije stvoren za naše oči, niti će se u njih useliti ikada“. Na prvim stranicama knjige čitatelj će se zateći na otoku Zlarinu, zatim pratiti odrastanje pjesnikinje i njezine brojne selidbe, a na samom kraju, u pjesmi „Iz sjeverne sobe /25.10.2010./“, stoji uz nju tik pred trenutkom smrti i osluškuje njezine posljednje poezijom optočene riječi.
Poetska rekonstrukcija života
Dominantan postupak knjige je, dakle, svojevrsna rekonstrukcija pisma Vesne Parun, odnosno preispis diskursa pjesnikinje. U pojedinačnim pjesmama autorica to čini tako da govori u prvom licu predstavljajući se pritom kao Parun, dok na razini zbirke to ostvaruje rasporedom pjesama koji kronološki predstavlja njezin životopis. Takav način oblikovanja dobro funkcionira, omogućavajući protočan dijalog između dvije pjesnikinje. Dani kositra i jeke dobro korespondiraju s Paruničinim prototekstom, jer na razini koncepta funkcioniraju kao nastavak njezinog pisma, na određen način djeluju kao pronađeni pjesnički rukopis ili dnevnik. Autorica kao da nam prikazuje dokumentarni film o Vesni Parun u obliku poezije.
Taj je intertekstualni dijalog neprekidan i uspješno vođen. Suvremena autorica uvodi motive koje je svojedobno koristila pokojna pjesnikinja, pa tako pjesma „Trakija, tragovi“ započinje stihom: „Sve je žuto u snu beračice duhana“ iz pjesme „Noću kada me probudi vjetar Trakije“, ali to je dakako samo jedan od mnogobrojnih primjera unutar zbirke. Čitatelj poput detektiva prati Paruničine tragove, koji se kriju u svakoj pjesmi knjige.
Autorica kao da nam prikazuje dokumentarni film o Vesni Parun u obliku poezije
Autorica naglasak stavlja na tmurne, sive elemente vremena u kojem je živjela Parun. Riječ je o stoljeću koje su obilježili ratovi te posljedice koje su ostavili na živote preživjelih. Govori se o smrti brata u Drugom svjetskom ratu: „Zubi rasklimani od kišnice,/ razbijena posuda kao pečat prokletstva:/ otkidanje od otoka/ komad po komad njegova tijela./Groblje je već tada/ spavalo u ustima brata.// Zlarin, zao bunar./ Rat, nestao brat.“ („Brat, bunar“), o životu u siromaštvu, nesretnim ljubavima i drugim trenutcima koji su obilježili njezin život. Osobito je zanimljiva „Pismo, pjesma“ koja govori o nastanku najpoznatije Paruničine pjesme „Ti koja imaš nevinije ruke.“
Pitanje forme
Čitanje ove knjige nalikuje plovidbi brodom koji čitatelja odvodi na mjesto koje istodobno mora, ali ne želi posjetiti. Ta plovidba je uzbudljiva, srce ti jače kuca nakon svakog uspješno iščitanog intertekstualnog traga, ali problem na kraju te plovidbe je dolazak na destinaciju, odnosno kraj knjige, koji je ovdje ujedno i kraj života velikanke suvremenog hrvatskog pjesništva. Atmosfera koju stvaraju ove pjesme uznemirujuća je i iscrpljujuća, a taj dojam proizlazi najviše upravo iz dokumentarnog tona pretočenog u pjesnički jezik. Osjećaj težine i umora rezultat je iščitavanja težine i crnila Paruničina života – od nesretnih ljubavi pa sve do bolesti i siromaštva. Time ne želim umanjiti vrijednost knjige, već se samo osvrnuti na njezinu formu – onu poetskih dnevničkih zapisa ili biografskih pjesama. Također je važno naglasiti da je Kos Lajtman svakako dobro upoznata s biografijom pjesnikinje, o čemu svjedoči i opsežna bibliografija na kraju knjige, iz koje je crpila tijekom stvaranja Dana kositra i jeke.
Na kraju ne mogu ponuditi jednoznačan odgovor na pitanje forme – radi li se o poetskoj biografiji ili imaginarnom dnevniku Vesne Parun? – no smatram da je autorica u korpus svojih tekstova uspješno uplela fragmente, uspomene i sjećanja iz Paruničina života. Knjigu nalazim zanimljivom i uspjelom, ne samo zbog njezine formalne izvedbe, već zbog emocionalnog portreta i prikaza Vesne Parun, koje Kos Lajtman u novom obliku daje na čitanje svakom ljubitelju suvremenog pjesništva.
*Tekst je nastao u sklopu radionica “Književna kritika i suvremeni medij: praksa”, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.
