Figura intelektualne i akademske zvijezde čiji ultimativni radikalizam ju smješta u univerzalnu Opoziciju danas je podjednako karikatura i funkcionalan stereo/tip misaonog autoriteta u medijskom pejzažu. Kada je riječ o najprisutnijim filozofskim divama čiji se utjecaj prelijeva iz druge polovice prošlog stoljeća naovamo – što u kultnim teorijskim referencama što nadobudnim seminarskim radovima – Michel Foucault zauzima jedno od najistaknutijih mjesta u konstelaciji. Ali fascinacija koju Foucault kao gotovo karizmatska ličnost humanistike uživa magli kritičke kapacitete recepcije njegova djela, i dok je impakt Foucaultova opusa nadaleko dokumentiran i nesumnjiv, određenu sumnju nalaže dublji pogled u njegovu (anti-)metodologiju, prešućene izvore i klizave termine. U kritičkoj monografiji Konformizam radikalne misli, David Šporer (dr. sc. i izvanredni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost FFZG-a) rastvara mitomaniju oko Foucaultova rada i nasljeđa, gradeći na širokoj postojećoj bazi kritike Foucaultove znanstvene traljavosti, neproduktivnih kontradikcija i manipulativnih retoričkih zaplitaja. Podnaslovljena Kritički historijat metodoloških i političkih pozicija Michela Foucaulta, knjiga problematizira „nonkonformistički konformizam“ Foucaultove intelektualne i ideološke pozicije i smješta ga apsolutno – u njegovo doba.
A da je Foucault još uvijek potencijalno bolna točka potvrđuje i izrazito polemički intonirana kritika knjige koju potpisuje Krešimir Petković (autor monografije o Foucaultu iz 2018. godine Istina kao kušnja: Foucault, politička znanost, politička etika), objavljena u časopisu Politička misao u danima nakon razgovora koji slijedi. Gotovo je dirljiva strast u obrani imaginarno povrijeđenog Foucaulta u tekstu naslovljenom „Écrasez Foucault?“, a u iščekivanju mogućeg Šporerova odgovora na bačenu akademsku rukavicu i razvoj punokrvne polemike, autor Konformizma radikalne misli govori o pozadini interesa za temu, osnovnim argumentacijskim linijama u knjizi, zamkama akademske industrije općenito, kao i razvojnom interesu za suvremene mutacije fašizma.
Prema dubljem kritičkom čitanju
U jednom nedavnom intervju govorili ste o tome kako Vam je prvi ozbiljniji interes za Foucaulta bio vezan za novi historizam, a potom za predavanja o neoliberalizmu unutar kolegija koji ste koncipirali s kolegom Mislavom Žitkom. No, ako posegnemo malo dalje u Vašu akademsku prošlost, sjećate li se prvog susreta s Foucaultovim radom? Kako je i koliko bio zastupljen u studijskom programu kada ste sami studirali, i kako Vas se tada dojmio?
U moje je doba Foucault bio naprosto jedan od autora s kojima smo dolazili u kontakt, i to vrlo ograničeno. Na filozofiji ste mogli imati kolegije o Kantu, Descartesu ili njemačkom idealizmu, ali u principu ne i o Foucaultu, koji je, kao i cijela francuska strukturalističko-poststrukturalistička teorija, ulazio više u književnost. No ta je teorijska linija presudno obilježila moju generaciju; kašnjenje je bilo minimalno u odnosu na inozemne zapadne centre u kojima je ta teorija recepciju doživljavala u drugoj polovici 1970-ih i početkom 1980-ih, a kod nas je već krajem 1980-ih bila nešto o čemu se puno pričalo, osobito u sklopu šire teme postmodernizma. Važan je prijelomni trenutak u vezi s Foucaultom bio prijevod tekstova koje su profesori Burger i Kalanj sabrali u knjigu Znanje i moć sredinom 1990-ih godina. Tamo je preveden prvi dio Povijesti seksualnosti i sjećam se čitanja i razmišljanja o toj knjizi, određene fascinacije vezane za neke njezine momente. No mene je to zanimalo više na način da pokušam shvatiti što je to zapravo; recimo uzmete i čitate Derridaa, i bez neke pripreme nije vam jasno što je posrijedi. Ali sustavnije se time nisam bavio do ulaska u novi historizam (koji je kod nas tada bio na razini enciklopedijske natuknice), i to je opet bio posredni kontakt jer su se teoretičari novog historizma pozivali na različite teorijsko-metodološke podloge, među kojima je bio važan i Foucault.
A sada, iz perspektive profesora na fakultetu, kojemu je Foucault bitna stavka na silabima, je li rad sa studentima utjecao na interes za pisanje knjige koja Foucaultovo nasljeđe duboko kritički preispituje? I u širem smislu, kako balansirate između toga da studenti/ca/ma ponudite iscrpnu bazu materije, i da ih (ako je to moguće naučiti) naučite kritičkom promišljanju građe s kojom dolaze u kontakt?
Svakako je iskustvo predavanja igralo ulogu jer je najbolji test toga što čovjek misli da sâm razumije pokušati to pojasniti nekome drugome. Taj je tip provjere osobito važan za neke kolegije, uključujući one o poststrukturalistima; nužno je proći test vlastita razumijevanja kroz pitanja studenata i potrebu da se uspostavi elementarni nivo razumijevanja kao i filološko-terminološku disciplinu. No važno mi je bilo i da se ne ostane samo na tome, nego da se uđe u analizu, bez obzira na to što se možda sve čini jako teško i ezoterično; da ljudi prođu taj stadij i počnu hvatati konce, jer iako su ti autori odbacivali sistem, uvijek postoji ključ koji nije nedohvatljiv. A što se tiče balansa informacije i kritičkog stava, iz vlastitog iskustva studiranja i proučavanja, a onda i predavanja na faksu znam da je jako teško postići ravnotežu. Što su ljudi mlađi, lakše se javlja fascinacija, i nekritički se prima da je ovo ili ono zadnja riječ, istina o svemiru i najvažnija stvar na svijetu… A nikad nije. Proces prema dubljem kritičkom radu je dugotrajan, a ponekad se i ne dogodi jer ljudi ostanu predugo i previše fascinirani ili trajno pod dojmom sekundarne literature. Uvijek sam nastojao dati kolegicama i kolegama uputu koliko je važno samostalno čitanje; da taj orah treba zdrobiti, i ući u tekst.
Pamtim iz svojih studentskih dana i važnost eseja na Vašim kolegijima, kao i koliko mi je značila uputa da artikuliramo svoj stav i ne držimo se suviše kruto akademske seminarske forme…
A i to se neprestano mijenja; jedno smo vrijeme tražili da se puno piše, onda je to jenjalo, a s razvojem umjetne inteligencije neki misle da je potpuno besmisleno sada tražiti pisane tekstove pa da ćemo se vratiti isključivo usmenom ispitivanju. Meni je bilo stalo pokušati ljudima naznačiti da se ne moraju uvijek držati obrasca seminarskog rada, u krajnjoj liniji teorija dolazi iz filozofije i određena je količina stila nužna, a u tome se treba vježbati.
Što su ljudi mlađi, lakše se javlja fascinacija, i nekritički se prima da je ovo ili ono zadnja riječ, istina o svemiru i najvažnija stvar na svijetu. A nikad nije. Proces prema dubljem kritičkom radu je dugotrajan, a ponekad se i ne dogodi jer ljudi ostanu predugo i previše fascinirani ili trajno pod dojmom sekundarne literature
Industrija teorije i tiranija novine
Dojmio me se detalj u knjizi kada smještate Foucaultov opus u kontekst izdavačko-marketinških mehanizama akademske industrije, za koju pišete da posve nalikuje na popkulturnu, navodeći u fusnoti čak da su prije njihove službene transkribirane objave, bootleg izdanja Foucaultovih predavanja kružila na crnom tržištu (prema jednome od Foucaultovih biografa, Jamesu Milleru). S druge strane, sjetila sam se kako je prije koju godinu udruga Domino izdala Povijest seksualnosti, i kako je manjak strukturalne podrške i pojedinačnog interesa za izdanja (čije bi se uvjetovanje dalo naširoko rastvoriti) doveo do performansa/akcije u kojoj su se izdanja dijelila za slobodne donacije, pod prijetnjom da će višak biti zapaljen. Viška nije bilo, ali je zanimljivo da je do akcije uopće došlo.
Dijelom to sasvim sigurno ima veze s recepcijom koja uvijek oscilira do nekog trenutka kada se dogodi stabilizacija. Desetak ili dvadeset godina neposredno nakon Foucaultove smrti bio je snažan utjecaj „francuske teorije“ na akademske krugove u SAD-u, i preko toga globalno, no taj se utjecaj onda u nekom trenu počeo ispuhivati. Teško je reći što će biti za pedeset ili sto godina; hoće li većina autora koji su se činili relevantnima biti zaboravljeni? hoće li jedan ili nekolicina ostati važni? Primjere imamo i u književnosti i filozofiji; koliko se čita Kanta ili Hegela u odnosu na Fichtea i Schellinga ili njihove druge suvremenike. Što se tiče industrije, to je vezano za moderni ili postmoderni ambijent i sve što se događalo s visokim obrazovanjem i akademskom zajednicom, prije svega na zapadu: veliko povećanje broja ljudi koji ulaze u visoko obrazovanje, pišu, objavljuju, onda i onih koji su u poziciji profesora, nastavnika, autoriteta. U svemu su tome medijski mehanizmi postali način da se jasnije istakne profil, da se svoju teoriju prezentira i, u krajnjoj liniji, proda. Neminovno je da sve to bude uhvaćeno u mehanizme komercijalizacije, koja je osobito izražena na anglofonom području. A s druge je strane uvijek prisutna nada da se u sljedećem paketu nalazi nešto novo i egzotično, nešto što nismo znali, a zapravo vrlo često toga nema. To je svojevrsni mit; stalna potraga za novom teorijom, novim teoretičarem, kao što se kod Eagletona pojavljuje slika kako svi stoje na Doveru i čekaju novu teoriju iz Francuske. To je šaljivi prizor, ali tako je to donekle funkcioniralo, osobito 1970-ih i 1980-ih godina. Mene je također začudilo crno tržište snimki predavanja koje Miller spominje. S jedne strane možemo biti nostalgični prema tome da je teorija imala takvu relevantnost, a s druge to pokazuje kakvi su mehanizmi posrijedi i koliko u tome ima mistifikacije. Odavno je prisutan taj model po kojemu morate objavljivati radi pozicije i stjecanja zvanja, a stalni pritisak dovodi do konstantne proizvodnje, koja pak dovodi do toga da akademski sustav ima obilježja industrije.
Ali čini mi se da je sigurno igralo ulogu i što su takve stvari tretirane kao fetiš-objekti i statusni simboli više nego što se doista vjerovalo da sadrže nešto novo, čak i više nego što je zapravo postajao interes za njihov sadržaj. Rekla bih i da je interes za novo (tada kao i danas) više potraga za novom terminologijom nego novom teorijom, nečime što zvuči novo više nego što jest novo; što ima aforističku kvalitetu da se reproducira konverzacijski više nego da se ponire u promišljanje i istraživanje…
Svakako, neki od Foucaultovih biografa spominju da je recimo knjiga Riječi i stvari kasnih 1960-ih bila statusni simbol koji se držao na polici (ne nužno i čitao), kao element pokazivanja upućenosti i kulturnog prestiža. Što se više bavite poviješću, to više vidite koliko se stvari ponavljaju i kako zapravo ima malo novoga. Objektivno je problem određena sklonost da se stvari gledaju u kratkoročnoj perspektivi, unazad nekoliko desetljeća, i da se tu traži nešto novo, misleći da sličnih ideja nije bilo prije, uz spomenuta obilježja industrije koja utječu na proizvodnju dojma o novom (od kvantifikacije utjecaja citiranošću do udjela reklame u kotaciji autoriteta i prestiža, i sl.). To je najveća zamka, pogotovo u društveno-humanističkim disciplinama, koje su puno inertnije u odnosu na prirodne čiji proboji posve preslože određeno znanje i nešto otprije sto godina postaje posve zastarjelo. U humanistici je ta dinamika drugačija; i danas se ljudi vraćaju Aristotelu jer postoje elementi koji korespondiraju sa suvremenim interesima, a koje možete prihvaćati ili odbacivati. Ahistoričnost je problem i ujedno ključ zašto postoji kompulzivna potreba pronaći novu teoriju, novog teoretičara, novo objašnjenje, temu, odgovor…
Odavno je prisutan taj model po kojemu morate objavljivati radi pozicije i stjecanja zvanja, a stalni pritisak dovodi do konstantne proizvodnje, koja pak dovodi do toga da akademski sustav ima obilježja industrije
Bilo mi je stalo u knjizi pokazati u kojoj su mjeri teme i pristup o kojima je riječ dio svoga vremena, jer je nastala slika Foucaulta, i nekih drugih autora, kao profetskih figura, iznad i izvan vremena, ili pak kao radikalnih kritičara koji o svemu razmišljaju na „drugačiji“ način. Uklapanje njihova rada u konkretne povijesne i društvene okolnosti pokazuje da to nije baš tako. Nije nužno riječ o dokazivanju da u Foucaulta nema nečega novoga, u nekim stvarima može i biti, ali ideja da je transcendirao svoje vrijeme nije točna. Njegovo je djelo uvelike određeno svime što se zbivalo, i u metodološkom, i u tematskom smislu, upravo kao reakcija na zbivanja. A promatranje teksta, bilo da se radi o književnom ili teorijskom, kao razvedenog od povijesnih okolnosti danak je strukturalističkom treningu. Tada je puno lakše upasti u zamku da se nešto čini kao da je palo s neba, iako uvijek postoje vrlo konkretni poticaji i uvjetovanja. Naravno, to ne treba tjerati do razine pozitivističkog traženja tragova i utjecaja; tko što čita pa kako to utječe na njegov ili njezin rad. To nije presudno. Ali jest važno pokazati recimo da se radi o temi ili problematici koja je puno raširenija, kao što je primjerice „teorijski antihumanizam“, tipičan za strukturalizam i poststrukturalizam, praktički generacijska pojava koja kod svih progovara na neki način, pa tako i kod Foucaulta koji je u tom smislu posve usidren u svoje doba.
Što se više bavite poviješću, to više vidite koliko se stvari ponavljaju i kako zapravo ima malo novoga. Objektivno je problem određena sklonost da se stvari gledaju u kratkoročnoj perspektivi, unazad nekoliko desetljeća, i da se tu traži nešto novo, misleći da sličnih ideja nije bilo prije, uz spomenuta obilježja industrije koja utječu na proizvodnju dojma o novom
Foucault u Tunisu, Heidegger u Reichu
U više navrata u knjizi spominjete privatne i političke grijehe filozofa i teoretičara, uključujući kontakte Foucaulta s maloljetnim seksualnim radnicima u Tunisu i, vjerojatno najdrastičnije, Heideggerove veze s nacizmom, pa me zanima kako pristupate tim problematičnim aspektima kultnih ličnosti? Ako to nije nešto što ih izbacuje iz diskusije, pripada li narativu, ili fusnoti? Je li to nešto o čemu vrijedi informirati studentice i studente koji ih čitaju?
To je odlično i važno pitanje. Meni je tu trebalo vremena da se oslobodim naslijeđenih ili usađenih stavova, i čini mi se pogrešnim odvajati rad od ličnosti. To je uvijek neki tip racionalizacije, opravdanja; primjerice u slučaju Heideggera i nacizma, reći će se da je to samo greška ili epizoda. Ali onda se kroz diskusije, koje su se odvijale u nekoliko navrata kroz desetljeća, ispostavilo da riječ o sistemskom elementu koji je neodvojiv od Heideggerova rada jer je taj čovjek isto bio uronjen u svoje doba. Francuska hajdegerovka Françoise Dastur baš o tome govori u intervjuima i reminiscencijama; vlastitom iskustvu kad je prvi put doznala za Heideggerove veze s nacizmom i kako to suočava čovjeka s izborom da prekine vezu između teza iznesenih u knjigama, i autorove biografije odnosno psihologije. To mi se čini problematično na jako puno razina, prije svega zato što se tako vraćamo na neki tip idealističke pozicije koja smatra da je moguće potpuno apstrahiranje u odnosu na konkretne okolnosti. Dugo je trajala borba za prihvaćanje materijalističkog nazora, i sad kad smo došli do toga da je on prisutan i prihvaćen, da se vratimo ideji kako su neki ljudi – što? Proroci? Na Heideggera se upravo tako gledalo, bila je to ogromna fascinacija čitavih generacija, a slično je bilo i s Nietzscheom, što je osobito problematično jer je njihova filozofija bila idejna priprema za ono što dolazi s nacizmom, a kod Heideggera se dogodilo i stvarno priključivanje nacizmu. Pa se traži neka vrsta opravdanja da „nije to zapravo bilo tako“, ali u osnovi jest. Ne mora na kraju to biti samo moralna osuda, ali ne možemo isključivati da politički i ideološki naboj vremena neizbježno postoji i progovara u njihovim tekstovima. I to je meni bilo važno u vezi Foucaulta, ne samo da ga povežemo s okolnostima i pokažemo koliko je (ili nije) originalan, nego pokazati participaciju u onome što Bourdieu i drugi autori nazivaju idejnom impregnacijom. To znači zapravo da određene stereotipove svoga doba preuzimamo i prebacujemo u neki tip svog sistema i žargona, ali ih zapravo ne preispitujemo. To ukazuje na bitnu odsutnost kritičkog mišljenja, jer bi kritika trebala preispitati upravo ono što nam se čini prirodno, istinito, i kao da je oduvijek bilo tako. Kod autora poput Foucaulta, koji slove i prikazivali su se kao razbijači stereotipova, treba postati jasno da su zapravo participirali u onome što je bilo prevladavajuće mišljenje njihova doba. Trebalo mi je dugo da dođem do toga što je ispod retoričke razine: umjesto njihova razbijanja na djelu je znatnim dijelom bila reprodukcija stereotipova.
Što se pak tiče Foucaulta u Tunisu, to je, kao i neki drugi skandali i kontroverze koje ga prate, nerasvijetljena epizoda, no koja svakako ima političko-ideološku pozadinu koja uostalom također nije nova. Baš zato što se može, odnosno upotrebljava se ili zloupotrebljava kao diskvalifikacija (koja obično dolazi iz desnih krugova), nisam htio ulaziti u to iznad razine upućivanja na ono što navode biografi ili što se pojavilo u novije vrijeme u medijima. U krajnjoj liniji fokus moje kritike nije na ponašanju, životnom stilu i moralnosti ili amoralnosti, nego na metodološkim, intelektualno-filozofskim postavkama, političkim idejama i stavovima koje je Foucault zastupao i iznosio.
Zanimljivo mi je kako je u metodološku i retoričku bazu strukturalističko-poststrukturalističkih autora tipa Foucault, Derrida ili Lacan ugrađena određena samoobrana od kritike samim time što se njihovi projekti predstavljaju kao beskonačni i strukturalno manjkavi, ali afirmativni u vezi neizbježnog manjka pa utoliko izdignuti iznad njega… Kao da su uvijek prisutni performativi, teško je reći baš skromnosti, ali samosvijesti koja je prevencija kritike jer je kritika već utkana u narativ. Ima li Vam to smisla?
Svakako, jedan je od problema kod većine autora kompleksa poststrukturalizma i postmoderne, naravno, relativizam, koji se nikada, osobito kada ga primjenjuju na sebe, ne primjenjuje do kraja. Jer kad bi išao do kraja, konzekvenca bi bila postaviti pitanje zašto uopće pisati, analizirati, objavljivati, kad je ionako sve to relativno pa onda manje-više bezvrijedno. Ta je performativna kontradikcija pozicije poprilično izražena i pojavljuje se kod nabrojanih autora, posebno nekih, poput Derridaa, kao preventivni samoobrambeni mehanizam. Slična je situacija i s famoznom Foucaultovom težnjom anonimnosti, koja se s jedne strane poziva na parolu „nije bitno tko govori“ i cijeli sklop kritike autorstva, a s druge strane nalazimo ne samo autorski potpisano objavljivanje, nego i medijski mehanizam proizvodnje toga tko je bitan od svih glasova koji govore. A kako se broj onih koji govore samo povećava s količinom produkcije koja objektivno raste, itekako je bitno tko govori. To je također svojevrsna preventivna obrana od kritike prilično starom figurom retorike skromnosti.
Kritika trebala preispitati upravo ono što nam se čini prirodno, istinito, i kao da je oduvijek bilo tako. Kod autora poput Foucaulta, koji slove i prikazivali su se kao razbijači stereotipova, treba postati jasno da su zapravo participirali u onome što je bilo prevladavajuće mišljenje njihova doba
Provokacija nije ozbiljna teorija
Imajući na umu kako u jednom dijelu knjige spominjete da se Derridaa može razmatrati kao konceptualnog umjetnika, kao i kritike koje su još za Foucaultova života neprestano pristizale vezano za njegove historiografske manjkavosti, zahvaljujući kojima je više puta rečeno da je više pjesnik nego znanstvenik, a njegovo djelo više književnost nego teorija, pitam se postoji li potreba za afirmacijom prostora između književnosti i znanosti koji bi tome bio organski blizak? U smislu autorskih praksi koje su u kontaktu s obje te sfere; nisu isključivo vođene imperativima akademskog znanstvenog rada, ali jesu informirane prosedeima po filozofskoj nasljednoj liniji..? Čini li Vam se da tu postoji neki prostor za istraživanje i razvoj?
Što se tiče Derridaove konceptualnosti, to je ideja preuzeta od Bourdieua koji je usporedio Heideggera s Duchampom, objašnjavajući da je Heideggerov opus mnogo manje u kodu klasične filozofije, teorijske analize ili refleksije, a znatno je veći udio poetskog, književnog ili umjetničkog. To se onda može prenijeti na Derridaa – uostalom Derrida sebe otvoreno deklarira Heideggerovim epigonom – s tim da je kod Derridaa to bilo još radikalnije ispoljeno u pojedinim izvedbama, tekstovima i knjigama. Povjesničari strukturalizma kojima sam se služio u radu na knjizi ukazuju na važnost avangarde i avangardizma, osobito elementa provokacije kod post/strukturalističkih autora; oni se obrazuju i školuju u filozofiji, ali upotrebljavaju mehanizam očuđenja, koji je u podlozi avangardistički moment, nastoje izazvati šok, uzdrmati postojeće ideje provokacijom i paradoksom. Što se tiče tog međuprostora, mislim da je njegovo izostajanje vezano za puno dugotrajnije trendove, dijelom za promjenu pozicije filozofije u posljednjih dvjesto-tristo godina: od mjesta znanosti svih znanosti ili metode svih metoda, do gubitka te pozicije s razvojem prirodnih znanosti koje su se posve izdvojile, sve slabijom komunikacijom između filozofije i društvenohumanističkih disciplina, pa onda i sve naglašenijim račvanjem znanosti i literature. Još jedan mogući indikator je pozicija pisaca-intelektualaca, drugačija u drugoj polovici 19., pa i kroz 20. stoljeće u odnosu na njegov kraj. Taj međuprostor dakle nestaje specijalizacijom, ostaje puno manje mogućnosti za preklapanje, a društvenohumanističke se znanosti na razne načine modeliraju prema prirodnima. Tu onda opet dolazi do podjele na ozbiljan žanr ili stil, i ono što je primarno provokacija, šok ili očuđenje, i samim time, pogotovo kao provokacija, ima ograničeni doseg. No što se tiče ovog preklapanja literarnog i filozofskog koje nasljeđuje Foucault, ono se pojavljuje još kod Nietzschea u pisanju izgrađenom oko forme aforizma, i u stilu koji je uvelike literaran i vrlo brušen, cizeliran, brižljivo oblikovan, i vrlo efektan, ali koji zanemaruje sadržajno-analitički, ili sadržajno-kognitivni element kao jednostavno manje važan u odnosu na efekt provokacije i šoka.
Taj stil koji čini neke od autora o kojima govorimo naizgled kompleksnima i hermetičnima ima i svoju zavodljivu stranu koja bi se teško mogla nazvati demokratičnom, ali koja svakako apelira na svoju publiku. Možda je to zato što ostavlja puno prostora za interpretacijsko umetanje i generira neki drugi tip privlačnosti u ambivalenciji i poetičkoj fluidnosti, koji možda izostaje kod analitički strožih tekstova. Treba li i kako razmišljati o demokratičnosti humanističkog diskursa, ne samo po liniji pristupačnosti, nego i privlačnosti, otvorenosti?
U podlozi otpora (post)strukturalista demokratičnosti leži otpor prema prosvjetiteljstvu; oni su svi antiprosvjetiteljski kritičari. A koji god bili grijesi prosvjetiteljstva, u njemu je prisutna ideja da vas znanje oslobađa, i da ga kao takvoga treba učiniti pristupačnim. Naravno, uvijek postoji opasnost vulgarizacije, pojednostavljivanja, sloganiranja, svođenja stvari na fine citate koji se mogu upotrijebiti izvan konteksta. Ali ne mora ostati samo na tome. Nadalje, ponekad je razina apstrakcije u analizi velika, ne zato što autori namjerno teže ambivalenciji ili tome da se materija čini kompleksnijom ili kompliciranijom nego što jest, nego zato što je stvarno teško prikazati to o čemu je riječ. To je jedan mogući model, prisutan od Kanta do Marxa. Pa se tako i događa da se na primjer krene s čitanjem Kapitala i odustaje nakon prvih nekoliko poglavlja. Ali upravo kompleksnost analize i razina apstrakcije omogućuju da ta djela budu relevantna dvjesto ili petsto godina kasnije.
Drugi model je ovaj u kojem niste sigurni koliko je nešto posljedica želje da se materija prikaže kao da je dosegnuta jako velika razina apstrakcije, a zapravo je riječ o prerađivanju ideja koje su u opticaju kao dio repertoara toga doba. Dugačak je proces otkrivanja da se radi o tome. Primjerice, antisemitizam progovara na različite načine kod niza autora kao nešto sasvim uobičajeno, dio je nekadašnjeg repertoara, ali možda nije izravno tako formulirano nego šifrirano,… iako kod Nietzschea nije čak ni to slučaj, ondje su sasvim jasno i otvoreno iskazane antisemitske misli. Ali u pogledu drugih stvari, primjerice pitanja autentičnosti egzistencije koje je sasvim dio razdoblja krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, s obzirom na to kako se formulira kod određenog autora može dobiti formu zbog koje djeluje „pametnije“ nego što jest pa nije otprve jasno da različiti ljudi zapravo pišu o istome.
Nemarksizam Foucaulta
Imajući na umu Foucaultov ambivalentni odnos prema marksizmu, i kako ste spomenuli da ljudi često počnu čitati Kapital pa odustanu do trećeg ili četvrtog poglavlja, zanima me kako doživljavate status koji marksizam uživa na intelektualnoj ljevici, za koji mi se čini da je često pečat razveden od svog teorijskog ishodišta (možda griješim dušu, ali) rijetko kada doista proistekao iz iščitavanja materijalističke filozofije… Je li u tom smislu marksizam na (intelektualnoj) ljevici vezan za neku vrstu „nonkonformističkog konformizma“?
U knjizi mi je konkretno bilo važno da se ukaže na bazično nemarksistički odnos kod Foucaulta. Postoji velika zabluda da je on puno bliži marksizmu nego što jest i postoji puno knjiga u kojima se upravo ta veza dokazuje i uspostavlja, ali meni se čini da je to mit. U nekom trenutku možda postoji određeno približavanje marksizmu, pa i do neke mjere upotreba vokabulara, ali bazično je na djelu, možda ne antimarksizam (premda je u nekim razdobljima i to), nego jednostavno nemarksizam. Čuvena je njegova dijagnoza iz Riječi i stvari da marksizam pripada 19. stoljeću i da je potpuno neupotrebljiv izvan toga, i to je konzistentno Foucaultov stav. Izvor konfuzije može biti njegov ulazak u povijest za kontrastiranje sa suvremenošću jer podsjeća na historijski materijalizam, ali posrijedi nije to, nego uvijek povratak na Nietzschea kao bazu i ishodište. Pitanje je dosta komplicirano i zbog toga jer je u zadnjih pedesetak godina ta tema imala vrlo dinamičan slijed. Bili smo u režimu u kojem je marksizam bio neki tip službene doktrine, što je samo po sebi izazivalo otpor ili opoziciju, a onda je sa svime što se događalo u 1990-ima preko noći napušten, premda je bio dugo u defanzivi. Tako da postoji širi kontekst postupnog zalaska utjecajnosti marksizma, kao trend koji traje od sredine 20. stoljeća, samo pojačan ili ubrzan 1990-ih, unutar kojega se marksizam promatra kao nešto demantirano i neupotrebljivo. Ali onda se na zapadu s velikom krizom 2008. jednim dijelom obnovio interes. Teško je procijeniti, ali čini mi se da je taj interes u osnovi i dalje marginalan, iako je istodobno, bez obzira na marginalnost počeo imati više utjecaja nego nekad, posebno u zadnjih desetak godina.
Ovo što spominjete može biti „sloganiranje“ koje je na neki način uvijek pratilo marksizam, osobito od druge polovice 19. stoljeća; slaganje deviza koje sažimaju doktrinu. Pogotovo je prisutna kod materije koja sadržajno ima jaku subverzivnu i radikalnu crtu, što marksizam bez sumnje ima, privlačnost da postane nešto što se nosi na reveru. To je konstantna pojava; potreba da se nađe neki tip radikalne teorije ili radikalne pozicije za artikulaciju kritike ili revolta, ali da se ne ulazi jako duboko u to pa se sadržaj prazni ili banalizira, ili gubi vezu s ishodištem. Za generaciju kojoj dobno pripadaju poststrukturalistički autori i autorice taj radikalizam je bio izvor čari marksizma i Marxa, no dijelom i zbog postojanja alternativnog sistema, istočnog bloka, bilo je za poststrukturalizam, po istoj logici radikalizma, privlačno okretanje Nietzscheu, kao poziciji koja je, ili djeluje kao da je pobunjenička. To okretanje radikalnoj strani Nietzschea je stara pojava među umjetnicima, teoretičarima, filozofima… A hoće li se ipak dogoditi marksistička renesansa ili makar renesansa nekih segmenata Marxa, moguće je; moguće je i da se već događa, a da tek treba vidjeti njezin puni zamah.
Kod nas je faktor i to koliko je mala zajednica. Bez obzira na derivacije, aplikacije i površne upotrebe, ako imate nekoliko stručnjaka koji su u nečemu jako potkovani, to zajednici postavlja neki tip kriterija. Iako inače mislim da posvuda postoji problem ležernog odnosa preuzimanja i primjene, koji je rezultat raznih mehanizama: od hiperprodukcije do publish or perish imperativa, uz nužnost da pronađete svoj kut i ponudite nešto originalno… A jako je teško pronaći originalnu temu ili pristup, i postaje samo sve teže zbog sve većeg zasićenja informacijama.
To je konstantna pojava; potreba da se nađe neki tip radikalne teorije ili radikalne pozicije za artikulaciju kritike ili revolta, ali da se ne ulazi jako duboko u to pa se sadržaj prazni ili banalizira, ili gubi vezu s ishodištem
Suvremene mutacije fašizma
Mnogo govorimo o važnosti kontekstualizacije u društvenom presjeku, pa koliko je i kako je (ako je) moguće promatrati sadašnjost iznutra?
Dosta je teško, makar nije nemoguće. Što se tiče odnosa prema kontekstu, ne mislim da je moj pristup jedini adekvatan, samo da je važno o tome voditi računa. Naravno da je primjena autora od prije petsto ili tisuću godina drugačija u odnosu na njihovo doba, ali ono što je bitno je to da ne zanemarimo kako je nešto inicijalno izgledalo i koju je funkciju igralo u svom prvom kontekstu pojavljivanja; da ne odlijepimo apriori rad od uvjeta u kojem je nastao i promatramo kao nešto što pluta u bezvremenskoj vječnosti. Mislim da je to domaća zadaća; znati odakle je počelo, što su termini i koncepti točno značili, jer je na temelju toga moguće mjeriti derivacije i kasnije primjene. A što se tiče sadašnjosti, u povijesti postoji ideja distance, ne zato što se slika mijenja, nego zato što s vremenom postaje jasnije ono što je u prvom trenutku teško vidjeti. Možemo konstatirati dojam, kao što recimo David Harvey na više mjesta spominje osjećaj da se sredinom 1970-ih događala neka promjena, ali da još nije bilo jasno točno kakva. Mislim da je to, možda ne maksimum, ali već dosta, vidjeti da se neke stvari prelamaju, da se počinju mijenjati modeli koji su trajali neko vrijeme. I mislim da jesmo u nekakvoj takvoj tranziciji, ali je pitanje prema čemu. To uvijek ima svoju političku dimenziju, od epidemije do ratova i sukoba imperija, a što ima reperkusije i za „svijet ideja“. Recimo, u odnosu na dominaciju neoliberalnog modela od praktički 1970-ih do 2010-ih – hoće li to ići u nekom drugom smjeru, nalik na socijalnu državu nakon Drugog svjetskog rata, ili će nastati neka treća mutacija? Teško je reći. Zbivaju se velike promjene u svim dimenzijama: tehnološkoj, i političkoj, i geostrateškoj, a onda i intelektualnoj. Ali su promjene toliko brze i toliko kompleksne da je gotovo nemoguće sagledati i nezahvalno prognozirati, čak je puno teže nego prije jer se stvari danas mijenjaju toliko brzo.
A što vas onda trenutno zanima, intrigira, privlači? Što čitate, čime se bavite?
Tema koja me zanima, a dijelom je došla sa zaokretom interesa prema prošlosti, to su načini na koje je naše doba usporedivo s 1920-im i 1930-im godinama prošlog stoljeća. U vezi s tim je relevantan čitav kontekst antimodernizma, široke problematike koja ima veze s dubokim povijesnim korijenima fašizma (odnosno njihovom dimenzijom koja se tiče kulture i idejno-intelektualne sfere) jer danas imamo primjere mutacija fašizma, političke pojave i pokrete s kojima se pojavljuju vrlo konkretne analogije s 1920-ima i 1930-ima, i koje neki autori zovu postfašizmom, trumpizmom i slično… To me dosta intrigira kao tema, koja funkcionira u neposrednom kontekstu, a povezuje ga s prošlošću kojoj sam okrenut više nego nekad. Svi su ti fenomeni dio sklopa u kojem se događa velika promjena, a ne znamo još u kojem smjeru; hoće li se stvari rasplesti na način povoljan za ljudski rod, ili ne.
David Šporer (Rijeka, 1973), izvanredni je profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Osim knjige Konformizam radikalne misli: Kritički historijat metodoloških i političkih pozicija Michela Foucaulta (Disput, Zagreb, 2023.), objavio je i knjige: Novi historizam. Poetika kulture i ideologija drame (2005.), Status autora od pojave tiska do nastanka autorskih prava (2010.) i Uvod u povijest knjige. Temelji pristupa (2015.) te priredio knjigu Poetika renesansne kulture: novi historizam (2007.).
