Možda ćemo se složiti oko toga da, ako ne sve, onda barem većina priča započinje u potrazi i susretu sa samim sobom. „Roman se piše kada postoji priča, i to uzbudljiva“, piše Katja Grcić u svojoj novoj knjizi Ljubavi, pripremi se. Za nju je susret sa samom sobom itekako zanimljiva i uzbudljiva priča u kojoj ovoga puta progovara u obliku najbližem fragmentarnom romanu nakon četiriju knjiga poezije i poetske proze. S obzirom na generičku različitost, ali i preklapanje poetskih i proznih knjiga, čini se da je žanrovska neuhvatljivost autoričina konstanta. Mnoštvo je, osim toga, i autora koji svojim knjigama ispisuju jednu temu, a takvima bi se mogao pridružiti i Grcićkin dosadašnji opus. Njena je nova knjiga još jedno hrabro uranjanje u ponore ljudske nutrine i psihe.

Dijagnostika teksta

„Nisam što ovdje piše, već kamo to vodi“ uvodna je misao s kojom nas autorica suočava na samom početku knjige nagovješćujući da je, uz to što tekst govori, bitno i to kamo ide, što radi, kako djeluje i utječe na nas kao čitatelje i čitateljice. Ljubavi, pripremi se titra između lirske proze i fragmentarnog romana, a koliko je njezina poezija nepoetična, toliko je i proza nenarativna. Stalna interferencija poetskog i proznog uostalom za Grcić i nije novost. U ovoj se knjizi osjeća njezina misao „samo je stih slobodan“, a esencija lirskog pulsira od ispod kao poetički podtekst. Premreženost tema i motiva, kratkoća i semantička zgusnutost koju prenosi iz knjige u knjigu rezultiraju manjim pomakom u koncepcijskom smislu, ali većim iskorakom u formalno-stilskom. Njena je glavna preokupacija pitanje susreta s vlastitom nutrinom i bojazni što će se dogoditi kada se taj susret obistini. Elemente ove njezine potrage pronalazimo i u ranijim pjesničkim zbirkama, kao i u Ljubavi, pripremi se. Također, ponekad se opsesivno bavi temom vlastite, ali i tuđih dijagnoza, pa se promjenom perspektiva (npr. u Pismima Ziti i Nosivim konstrukcijama) obračunava sa svojim trima najboljim prijateljicama – Tugom, Čežnjom i Samoćom. S jedne je strane njezin pjesnički glas koji ponegdje prelazi i u vrisak, s druge njezin pripovjedni glas koji se direktnije obraća čitatelju, postavljajući mu brojna pitanja na koja je teško pronaći jednostavan odgovor. Drugim riječima, od stiha prema rečenici, riječ je o organsko, zemljovito sličnim temama, motivima i preokupacijama u ponešto drugačijoj izvedbi.

I dok se pripovijedanjem u prvom licu priča o sebi polako odmotava (ili namotava?) poput klupka, egzistencijalna se pitanja gomilaju: kako se uprisutniti, koji je smisao samoće, je li praznina isto što i sloboda? što znači voljeti, što je uostalom ljubav? Žarišno je pak pitanje „tko sam, ako nisam…?“ kojim tekst prkosi konačnom značenju u stalnom previranju konotacija i denotacija: „Psiha govori jezikom simbola, a um jezikom uma“. Na djelu je neprestano prekodiranje iz simboličnog u razumsko i obratno, naglašeno fragmentarnim i nelinearnim pripovijedanjem. Pritom je važno uhvatiti zajednički ritam s pripovjedačicom te zajedno s njom sudjelovati u valovima značenja i nanosima riječi. U nekim nas trenucima to zapljuskivanje i gomilanje riječi i metafora može i zamoriti, no rekla bih da je ipak puno više onih mjesta u kojima autorica uspješno balansira pisanje kao jeku vlastite egzistencijalne praznine i ispitivanja (ne)reda svoje psihe – što na grčkom znači: duša.

Dramaturgiji pripovijedanja doprinosi i intertekstualni lik Mage iz Cortázarovog romana, unoseći slojevitost u pripovjedačičin modalitet, upućujući na mogućnost čitanja romana s kraja prema početku ili nasumce, kao što je to slučaj s Cortázarovim Školicama. Magina izmještenost iz njezina izvornog konteksta može metaforički upućivati i na pripovjedačičinu izmještenost i uhvaćenost u „paradoksu praznine: ako je ne otjeraš, život učini punijim. Ako je otjeraš, život učini praznijim“. Maga je ponekad sugovornica, ponekad slušateljica, ponekad glas razuma, a bilo bi zanimljivo da može funkcionirati i kao pripovjedačičin alter ego, za što tekst, nažalost, ne daje dovoljno argumenata. U svakom slučaju, Maga doprinosi kompleksnosti interpretacije i otvaranju teksta prema različitim značenjima. Osim toga, tekst je istovremeno i pismo sebi, kao i pismo drugome, čitatelju, čitateljici, tebi. Pripovjedni habitus: ispovjednost, pripovjedni glas: (s)tvarna imaginacija za one mnoge koji se s protagonističinim imaginiranjem mogu poistovijetiti. Ako je čovjek i sve ono što mu se nije dogodilo, onda treba znati prihvatiti prazninu i „neustrašivo zavladati sobom“ jer prosvjetljenje uvijek izgleda isto: „sijeci drva, nosi vodu“.

I dok se pripovijedanjem u prvom licu priča o sebi polako odmotava (ili namotava?) poput klupka, egzistencijalna se pitanja gomilaju: kako se uprisutniti, koji je smisao samoće, je li praznina isto što i sloboda? što znači voljeti, što je uostalom ljubav?

Putopis jedne duše

Tematski je fokus knjige „zalazak u vlastitu šumu“ i susret sa sobom u svim oblicima i načinima. Protagonistica u jednome trenutku progovara i o rascijepljenosti vlastitog identiteta jer u njoj živi osam žena: ratnica, ratarica, djevojčica, majka, tkalja, vještica, plesačica i crna pantera. Svakoj od njih daje posebno mjesto i zadaću, a ujedinjuje ih zajednička želja za prevođenjem onoga što se događa u nesvjesnom jer pripovjedačica želi pogledati iza, pogledati dublje, pogledati istinitije. Ovo mjesto u tekstu predstavlja zametak dodatnog usložnjavanja da ga je autorica odlučila pomnije iskoristiti i dati svakoj od tih žena i zaseban glas. S jedne strane, možda to zvuči previše pretenciozno, ali s druge strane, dodatno bi naglasilo rastvorenost i rascijepljenost njezinog unutarnjeg bića, njezine unutarnje rane jer joj upravo potraga za onim nesvjesnim onemogućuje normalno funkcioniranje.

Drive pisanja njenog „unutarnjeg restauratora“ jest borba protiv usamljenosti, ali i borba sa životom u dihotomijama, pa se odlučuje za nastanjenost u onome ili – svjetlo ili tama, snovi ili java, svjesno ili nesvjesno, stanje koje istovremeno pokreće i bolan proces individualizacije i individuacije. Njezino prihvaćanje dvojnosti i tenzije koju takva odluka nosi sa sobom vodi k pripovjedačičinoj dezorijentiranosti. Ona ide kroz život „bez blende, bez fokusa i bez ekspozicije“. K tome je ulazak u „crnu rupu vlastitog bića“ kao točke nedogleda začinjeno mitološkim i oniričkim. Osim Mage, susrećemo Psihu, Perzefonu, Eho i Mudrost kao slušateljice, sugovornice, označenice i označiteljice. Uz otvaranje novih pitanja poput mora li se ići natrag da bi se išlo naprijed? Kakva sam postala kao žena? U ovoj priči o samoći i nezaštićenosti, u putopisu jedne duše sve vrvi od ljutnje, tuge, ali i od ljubavi jer eros je taj koji oživljuje. I zaodjenutost teksta snovitim i mitološkim motivima vidim kao još jednu neiskorištenu mogućnost razrađenijeg i dubljeg pristupa koji bi pridonio jačem utisku procesa čitanja kao osobnog seciranja.

Protagonistica u jednome trenutku progovara i o rascijepljenosti vlastitog identiteta jer u njoj živi osam žena: ratnica, ratarica, djevojčica, majka, tkalja, vještica, plesačica i crna pantera

Istina svim danima

Dakle, čitatelj i čitateljica će se u tekstu susresti s obespokojavajućom ironijom jer su na djelu istovremeno individualizacija, ali i slojeviti modeli identiteta, pa je trvenje i bivanje između modus vivendi protagonistice. Pripovijedanje, ali i čitanje su oboje zapravo vivisekcija i provođenje vremena u tom međuprostoru da bi se iznašla istina, iz trenutka u trenutak odlučivanje o samouništenju ili restauraciji. Knjiga Ljubavi, pripremi se kao cjelina zapravo je jedna velika metafora koja kaže (re)interpretiraj me uvijek i iznova, a svoju igru značenjima pripovjedačica potvrđuje rečenicom: „Umaram se od previše uvida i premalo mogućnosti. U njoj tinja gorka ali oslobađajuća istina nedjeljom i drugim danima“, a ta je da se do istine može doći samo „skokom u bezdan“ jer ona ionako nije „bila takva da bi se mogla izvikivati na ulicama“ – ići u susret boli i smrti da bi nastalo nešto novo, nepoznato i zastrašujuće.

Bez obzira na neke momente slabosti ili još neistraženih granica teksta, Grcić piše oporo i gorkoslatko kao tango, ne toliko intenzivno, ali dovoljno jako da ponekad zastanemo i promislimo o upravo pročitanome. Zato, čitatelju i čitateljice, pripremi se na rollercoaster prilikom čitanja, na vrtoglavo spuštanje u ponore ljudske duše, ženske duše, na susret sa svojih osam žena te oči u oči sa sobom i istinom koju trebamo ne samo nedjeljom, nego svim danima.