„Stavljam na znanje da sam jednog lijepog jutra, ne znam više točno u koliko sati, nakon što osjetih želju za šetnjom, nataknuo na glavu šešir, izašao iz pisaće sobe ili sobe sablasti i strčao se niza stube kako bih što prije dospio na ulicu.“

Kada pomislim na savršenu prvu rečenicu, pomislim na Roberta Walsera i „Šetnju“. Moglo bi se pronaći i drugih Walserovih prvih rečenica („O čemu razmišljam? O jednoj kobasici razmišljam“ – priča „Kobasica“). No ako tražimo Walsera hodača i takozvanog flâneura, onda je to „Šetnja“. Nešto je koliko lijepo, toliko i nehotimično komično u toj prvoj rečenici; nešto u njoj o hodanju govori više no što bi se zapravo htjelo („stavljam na znanje“, „ne znam više točno u koliko sati“, „soba sablasti“). Zato, ako odnekud treba krenuti s prikazom knjige o hodanju, krenimo odavde: od Walserova trka niz stepenice na ulicu.

Širok spektar

U uvodu u Hodanje: poglavlja iz kulturne povijesti postavljaju se brojna pitanja: „jesu li u prošlosti ljudi voljeli hodati i, ako je odgovor potvrdan, jesu li o toj ljubavi ostavili kakav trag?“, „kako su, kuda i zašto hodali?“, „kako se piše o hodanju i tko o njemu piše“ te nosi li hodanje kompleksnija značenja i „koja su to značenja?“… Dubravka Zima potvrđena je autorica nekoliko knjiga o djetinjstvu, mladenaštvu i dječjoj književnosti („Ivana Brlić-Mažuranić“, „Uvod u dječju književnost“…) među kojima na kraju dolazi i odlična „Djevojka u gradu: djevojaštvo u 19. stoljeću“ (Naklada Ljevak, 2022.). Zima je ugledna znanstvenica, ali i vješta pripovjedačica. Već njena uvodna pitanja nose u sebi određenu „unutarnju“, „walserovsku“ ljepotu. Izvana ona su jednostavna i razumljiva, iznutra, kao i kod Walsera, hodanje otkrivaju u svojoj neobičnosti i začudnosti. S jedne strane hodanje je svakodnevna, automatska aktivnost. S druge strane, kada hodanju pridodamo posebnost i značenje, kada o njemu počnemo postavljati začudna i nesvakidašnja pitanja, hodanje postaje tajanstven i magičan događaj.

Svi smo hodači, individualni ili kolektivni. Svaki od nas, ponaosob, izmislio je hodanje: prvi puta kada je prohodao, a onda najmanje još jednom u životu. I nema toga što naše noge ne mogu izgaziti. Plitke potoke i visoke planine, noćne more i smrt u obitelji, vjerske i političke manifestacije, nacionalne i nogometne pripadnosti. No o hodanju i tome što činimo kada hodamo, osim što hodamo, zapravo ništa ne znamo. Autorica u svojoj kulturnoj povijesti hodanja govori o vojnim pohodima, o vjerskim hodočašćima, o hodanju prirodom kao kontemplativnoj i umjetničkoj aktivnosti, o šetačkim običajima građanske klase, vojnim marševima i paradama, revolucionarnim i protestnim hodanjima gradovima, o hodanju preko velikih udaljenosti kao jedinom načinu kretanja: navodeći neke genijalne hodače poput Matoša, Jean-Jacquesa Rousseaua, Henryja Davida Thoreaua, Wernera Herzoga ili, u popisu literature o hodanju, komičnog Roberta Walsera.

Rad Dubravke Zime pokriva širok spektar hodanja, od individualnog do kolektivnog, od flâneurskog hodanja kojim započinje ovaj prikaz, do masovnih hodanja i ophodnji. Povijest kreće iz svjetske perspektive i radova nekolicine povjesničara (Rebecca Solnit, Joseph Amato…) a naglasak se potom stavlja na hrvatske krajeve i hrvatske gradove. Evolucijski početak je uspravljanje na noge koje je omogućilo „razvoj oka, ruke i mozga“ te utjecalo na „razvoj govora, s obzirom na ekonomičniju i obuhvatniju upotrebu disanja i glasnica u uspravnom položaju“ (Amato). S razvojem društava hodanje postaje znakom zajednice i njene hijerarhije. Hodanjem prizivamo potomke, vjenčavamo mladence, pokapamo umrle, slavimo svece i kraljeve – svrgavamo i ismijavamo svece i kraljeve – naposljetku, osvajamo cijeli svijet, bilo onaj stvarni, bilo imaginarni. Isprva povlastica privilegiranih jest da ne hodaju. Vojni zapovjednici jašu na konjima, kraljevi se voze u kočijama, imućni ljudi nose u nosiljkama. Klasni obrat dolazi krajem sedamnaestog stoljeća kada privilegirane klase „do tada prezreno hodanje postupno posvajaju kao aktivnost ugode i dokolice“.

Slijedi još obrata, hodanje se iz prirode prebacuje u gradove, iz autentičnih krajolika u parkove, pa kroz rane inačice i manifestacije hodanja dolazimo i do regresije hodanja u suvremenom (američkom) društvu „koje svoje prostorno organiziranje temelji na nemjestima, suspendirajući mobilno iskustvo urbanosti u korist automobilizirane suburbije, i potirući okoliš u korist apstraktnog kretanja na trakama za hodanje u bezokolišnim teretanama“ (Solnit). Nismo ovime ni zagrebali fenomen hodanja, ali vjerujem da je širina slike jasna.

S jedne strane hodanje je svakodnevna, automatska aktivnost. S druge strane, kada hodanju pridodamo posebnost i značenje, kada o njemu počnemo postavljati začudna i nesvakidašnja pitanja, hodanje postaje tajanstven i magičan događaj

Lik flâneura

Kao glavnu dihotomiju povijesnog prikaza hodanja može se izdvojiti onu između konstrukcije grada i dekonstrukcije grada, između lika flâneura i mase u pokretu. Walter Benjamin svoj opis flâneura temelji na poeziji Charlesa Baudelairea koji je grad konstituirao kao simbol moderniteta. Flâneur je, bilo muškarac, bilo žena, gradski šetač koji svojim okom i korakom konstruira suvremeni grad: „on je egzistencijalno kod kuće jedino kad fizički nije kod kuće… javnost je njegovo prirodno stanište, baš kao i uranjanje u gomilu prolaznika“. Grad se, interpretira Benjamin, „dijalektički otkriva pred flâneurom kao pejzaž i zatvara kao soba“.

Nasuprot takvog usamljenog „uličnog hodača“ stoji gomila prolaznika koja se usmjerena zajedničkim idejama prema zajedničkom cilju pretvara u protestnu ili rušilačku masu u pokretu. Kao ključno povijesno, protestno hodanje, Zima navodi primjere iz Francuske revolucije, s naglaskom na povorku žena koje su 5. listopada 1789. zbog visokih cijena kruha krenule prema Versaillesu, a iz kraljevske palače se vratile s „pekarom, pekarovom ženom i momkom“ (to jest, s kraljem, kraljicom i njihovim sinom).

Priču o flâneuru možemo završiti dolaskom Walsera do kraja tihe staze ili odvojka puta i jedne od zadnjih rečenica „Šetnje“: „Možda uslijed sveobuhvatnog zamora pomislih sad na jednu lijepu djevojku i činjenicu da sam tako sȃm u velikome svijetu, te da to ne može biti ispravno.“ Povijesni pak prikaz masovnih hodanja Dubravka Zima završava primjerima nasilnih i rušilačkih ophodnji za vrijeme NDH, kada je vlast poticala progone Židova, Srba i Roma, te spaljivanje i rušenje sinagoga u Osijeku, Đakovu, Slavonskom Brodu i Zagrebu. Posebno je izdvojen slučaj Osijeka o kojem svjedoči očevidac Hrvoje Volner. Nakon paleži sinagoge rulja koja se „sastojala ponajviše od Nijemaca i dosta velikog broja Hrvata“, krenula je prema židovskom groblju, „na kojem je spaljena mrtvačnica i uništen velik broj nadgrobnih spomenika“. Pasus dalje, na samom kraju svoje knjige, Zima navodi i relativno recentni slučaj zadarske „Kristalne noći“: kada je batinama oboružana masa tokom 2. i 3. rujna 1991. „uništila više od 130 trgovina i poslovnih prostora u javnom ili privatnom srpskom vlasništvu“.

Povijesni pak prikaz masovnih hodanja Dubravka Zima završava primjerima nasilnih i rušilačkih ophodnji za vrijeme NDH, kada je vlast poticala progone Židova, Srba i Roma, te spaljivanje i rušenje sinagoga u Osijeku, Đakovu, Slavonskom Brodu i Zagrebu

Šokantan kraj

S tom posljednjom rečenicom Hodanja: poglavlja iz kulturne povijesti dolazimo do kraja puta, toliko zastrašujućeg da se čini kako to i ne može biti kraj. Krenuli smo od citata magičnog hodanja Wernera Herzoga („Kad hodam, hoda bizon. Kad se odmaram, mirujem poput planine.“) i Rousseauovog hodanja kao spoja „kontemplativnosti i afektivnosti“. Sa sokolašima smo godine 1891. krenuli pješice iz Zadra prema Zagrebu, na Jubilarnu gospodarsko-šumarsku izložbu. A na kraju se s preporodnih, magičnih i kontemplativnih hodanja, u Zadar vraćamo na rušilački, pogromaški pohod. I sada kao da je bilo nekako neprimjereno započeti ovaj prikaz s dragim Walserom.

Kao potvrđena pripovjedačica Dubravka Zima je učinila da skočimo i ostanemo u zraku, negdje iznad Zadra. U zraku smo, iznad Zadra, dok prolazimo kroz „Dodatak“ s literaturom o hodanju. U zraku smo, iznad Zadra, nakon što zaklopimo ovu izvanrednu knjigu, i nakon što učinimo nekoliko ljetnih prijelaza: iz noćnog Zagreba u praskozorje Like, s kopna na otok, s mola u more… Sa zadarskom „Kristalnom noći“ Walserovog hodača koji se sjurio na ulicu kao da je najednom pregazio kamion. Šokantan je to kraj, ali dramaturški ispravan. U dihotomiji konstrukcije i dekonstrukcije, kako nam to svojom knjigom sugerira Dubravka Zima, gradovi se prvo stvaraju, a zatim arhitektonski i socijalno razgrađuju. A priča o hodanju na kraju je priča o rušenju i uništavanju.