Kao da tek tekstovi drugih spisateljica, ili pisaca, razgrnu i otkriju tvoj tekst, i pokažu ti kako da zapišeš svoje pamćenje. Zapamćeno je sačuvano u emociji, ali emocija je sirova ruda. Tek u otporu čitanja drugih, u trenju koje se događa kad prelazim po tuđem tekstu, omogućeno mi je da vlastitim prstima oblikujem svoju emociju, svoje pamćenje, da ga vidim izvana.
Ana Brnardić: Jezero

Godinama sam pisala o mogućnostima književnosti da nas učini svjesnijim, empatičnijim ljudima, da nas podsjeti da neki ljudi žive i razmišljaju drugačije od nas, da se nad time možemo zapitati i dovesti vlastiti život u širu perspektivu. Intrigirala me mogućnost književnog jezika da se proširi ili izokrene tako da uspije dotaknuti neizrecivo i učiniti nam realnost jasnijom, posuti je posebnim prahom zbog kojeg sva značenja svjetlucaju drugačije. Zanimalo me i kako nas književnost može pripremiti za činjenicu da smo smrtni, o tome sam i pisala u tekstu o Septologiji Jona Fossea.

A onda se po tko zna koji put pokazalo da je život nepredvidljiviji od književnosti i posljednja mi je godina bila puna teških osobnih gubitaka. Riječi kojima sam se bavila čitav život potpuno su me iznevjerile. Našla sam se u novom, nejasnom prostoru u kojem nije bilo jezika koji bi me mogao pretjerano utješiti, a kamoli spasiti. U nastojanju da ipak napipam prave riječi i da se pokušam – kao toliko puta do sada – pronaći u tuđim tekstovima, mjesecima intenzivno razmišljam i čitam o gubitku i žalovanju. A sad sam evo sjela i pisati, jer vjerujem da je „pisanje možda posljednja ruka koja nas pridržava“, kao što je ustvrdila Irena Vrkljan u Protokolu jednog rastanka, nastalom nakon smrti supruga Benna Meyera Wehlacka.

Kad pomislite na riječ žalovanje – kako ga zamišljate? Možda pred sobom vidite u crno zavijene starije udovice, svečano mrmorenje ispod glasa, vijence i paljenje svijeća, crvene natečene oči, fizičku i psihičku nemoć, ostatke hrane koju nitko ne može jesti, noćne stoliće s polupunom mutnom čašom vode i tabletama za smirenje, nesanicu i gubitak kilograma. Sve to jest žalovanje, ali ono je i puno više toga – dinamičan proces, individualni roller coaster emocija koji društvo silno želi pripitomiti. Najpoznatiji je možda model psihijatrice Elisabeth Kübler-Ross iz 60-ih koji žalovanje dijeli na pet faza (poricanje, ljutnja, cjenkanje, depresija i prihvaćanje), na koji se neki pozivaju i danas. Međutim, moje iskustvo žalovanja, ali i iskustva drugih o kojima sam čitala, pokazuju da je to pojednostavljeno i da nas nasilno pokušava ugurati u kalupe s kojima se malo tko može poistovjetiti.

„Život je nepobjediva stvar“ dojmljiv je stih poljskog pjesnika Andrzeja Burse u prijevodu Đurđice Čilić. Od rođenja u sebi nosimo smrt i znamo da ćemo umrijeti, ali to nam je saznanje apstraktno. Mogli bismo doduše ustvrditi da smrt zapravo i nije tragična jer je život samo međurazdoblje između rođenja i nestajanja, dakle apsolutnog ništavila, pa je činjenica da smo uopće živjeli neizrecivo čudo koje bismo trebali slaviti. Ta se svijest osobito pojačava kad se podsjetimo koliko smo mali i beznačajni na ovoj planeti na kojoj život kao da je nastao slučajno i kad se usporedimo s vremenom i prostorom svemira u kojem se nalazimo. No može li nas to utješiti?

O smrti i žalovanju je teško misliti i pisati jer ih nije lako pojmiti, ne želimo ih pojmiti. Smrtnost naše postojanje čini relativnim, veliki nam je udarac za ego koji rado njegujemo, a svijest o smrti suprotna je gotovo svemu čime smo okruženi. Živimo u think pink vremenu pozitivnih poruka, cijenimo mladost, sposobnost i brzinu, a zanemarujemo starost, tišinu, slojevitost i duhovnost (ako ne računamo sveprisutne kič instant duhovne poruke na društvenim mrežama). A kad rijetko i progovorimo o nečijoj smrti, pribjegavamo eufemizmima. Ne možemo izgovoriti da je netko umro pa kažemo da je otišao, da više nije s nama, a onima koji su nas napustili relativno brzo prestajemo izgovarati i ime.

O smrti i žalovanju je teško misliti i pisati jer ih nije lako pojmiti, ne želimo ih pojmiti. Smrtnost naše postojanje čini relativnim, veliki nam je udarac za ego koji rado njegujemo, a svijest o smrti suprotna je gotovo svemu čime smo okruženi

Možda zato što smrt više nije normalni dio svakodnevnice? Nekad su različite generacije živjele zajedno, umiralo se u kući, mrtvaci su bili izloženi (čak i pogledima djece, što se danas čini osobito strašno). Pa iako nema prirode bez kulture, ranije generacije kao da su živjele u boljoj sinergiji s rađanjem i umiranjem – nisu im to bile sterilizirane bolničke činjenice, odalečene od života. Možda ne bi bilo pretjerano reći da smo danas kad dođe do smrti i gubitka – zapravo nepismeni.

Ne kugla nego piramida

Ana Brnardić – jedna od najboljih pjesnikinja svoje generacije – nedavno je objavila prvu proznu knjigu, kratak poetski roman Jezero (OceanMore), u kojem metaforički, bez suviše osobnih detalja i patetike opisuje očevu bolest i smrt. Dočarava njegovo fizičko propadanje i promjene koje ono sa sobom nosi, zatim smrt i vlastito i majčino žalovanje (mama je „paučina koja vijori s grane u nekoj šumi“). Korotu naziva „provalijom nasred dnevne sobe“, ali i kuglom, navodeći da se osoba koja žaluje istovremeno nalazi u kugli i izvan nje. Ta se kugla nalazi i na dojmljivoj naslovnici knjige za koju je zaslužan Dejan Dragosavac Ruta. Na prvi pogled, ta bi lebdeća kugla mogla biti i nešto iz svemira – nešto što – baš kao i žalovanje – istovremeno i jest i nije dio ovoga svijeta. Međutim, proces žalovanja je dugotrajan i ima brojna lica, više je poput nekog stanja nego bolesti za koju postoji lijek. Zato mi ova metafora kugle, koliko god privlačna – djeluje previše pravilnom i zatvorenom.

Žalovanje više doživljavam kao piramidu, trodimenzionalno tijelo, tamno iznutra i izvana, puno rupa i rupica kroz koje može prosijavati jače ili slabije svjetlo, kao u pjesmi „Anthem“ Leonarda Cohena: There is a crack, a crack in everything / That’s how the light gets in. Piramida dupkom ispunjena našim žalovanjem obično miruje, ali onda se ničim izazvana počne okretati, sporo ili vrtoglavo, mijenja oblik i teksturu, ponekad postaje mekana do razlivenosti pa joj se instinktivno izmičeš jer imaš osjećaj da će ti početi kapati po odjeći, a rubovi joj znaju biti i prijeteće tvrdi i nazubljeni pa oprezno ideš pored njih da se ne ozlijediš. Na trenutke možeš i ući u nju, smjestiti se pored jednog od njezinih otvora kroz koji viriš iz tame. Ležiš u njoj skvrčenog, bolnog tijela, kao na tvrdim kupaonskim pločicama čija te hladnoća tješi, zaustavlja ti misli i suze i uskoro lagano utrneš, barem se na neko vrijeme praviš da te nema i da ne osjećaš baš ništa.

Primjećujem da u potrazi za metaforama o žalovanju i Ana Brnardić i ja posežemo za vizualima i geometrijskim oblicima. Teško ih je ugurati u riječi. Kako izbjeći klišeje poput „izgubila sam svoju drugu polovicu“, „osjećam kako se utapam u tuzi“ ili „kao da mi je glava pod vodom i ne mogu udahnuti“? I kako opisati neprestanu opipljivu prisutnost onih koji su nas napustili? Taj crni rep koji vučemo za sobom, koji nas svako malo usporava, čineći nam noge toliko teškima da moramo stati i duboko udahnuti prije nego se uopće odvažimo na idući korak? Situaciju u kojoj taj rep raste i raste, pa nas konačno nadraste, poklopi po glavi, tako da od siline udarca počinjemo lagano teturati? Kako nazvati smušenost kad nam ljudi usput kažu „odlično se držiš“ ili „ti si tako jaka“, a mi ih gledamo kao iz tuđe glave jer se osjećamo slabo, fragilno i razgolićeno? Tupu bol u želucu kad se svako jutro iznova sjetimo da ih više nema? Kontradiktorne osjećaje koji se mijenjaju iz minute u minutu, sata u sat – jer se lako  prebacujemo iz euforije u beznadnost, a motivacija za sve što nas je oduvijek veselilo brzo nestaje?

Kako izbjeći klišeje poput „izgubila sam svoju drugu polovicu“, „osjećam kako se utapam u tuzi“ ili „kao da mi je glava pod vodom i ne mogu udahnuti“? I kako opisati neprestanu opipljivu prisutnost onih koji su nas napustili? Taj crni rep koji vučemo za sobom, koji nas svako malo usporava…?

Razumjeti smrt i gubitak

Kinesko-američka spisateljica Yiyun Li (nažalost neprevedenu) knjigu Things in Nature Merely Grow, u kojoj opisuje kako se nosi s gubitkom dvojice sinova tinejdžera, započinje rečenicom „Ovo se ne može jednostavno ispričati“. Bugarski pisac Georgi Gospodinov slično otvara roman o gubitku oca Vrtlar i smrt: „Ne znam odakle da počnem“ (prev. Ksenija Banović).

Možda je najbolje početi otpočetka, od pokušaja razumijevanja žalovanja kao novog, nepoznatog stanja. Nakon što su joj oba sina počinila samoubojstvo u razmaku od šest godina, jedan u šesnaestoj, drugi u devetnaestoj godini, zbog čega se našla u situaciji o kojoj nitko ne želi ni razmišljati, a kamoli biti u njoj, Yiyun Li je, u potrazi za odgovorima, napisala iskrenu, nepatetičnu, logičnu, gotovo filozofsku knjigu. Kao spisateljica, prvo utočište traži u jeziku. Pita se kako opisati ono što izmiče smislu i artikulaciji, emocije i senzacije koje osjećamo kad nam se život presvuče u nešto novo i strašno. Što jasnije razmišlja, to joj je lakše – u trenutku kad joj se sve poremetilo – ostati koliko-toliko normalna. Jer: „riječi su možda nedostatne, ali njihove dugačke sjene ponekad uspijevaju dotaknuti neizrecivo“.

Yiyun Li piše da suvremena, osobito zapadna kultura, žalovanje promatra kao proces koji ima početak i kraj. Dakle, što prije nastavimo s „normalnim“ životom nakon gubitka, to će se prije svi oko nas osjećati bolje i biti s nama zadovoljniji. Yiyun Li pak žalovanje doživljava kao nešto izvan vremena, nešto što se u nama nastanjuje trajno, postaje dio nas koji zauvijek nosimo sa sobom. Nudi upečatljivu poetsku sliku: „Koliko bi mrtvi bili usamljeni kad bi živi u jednom trenutku ustali iz sjene njihove smrti, pljesnuli rukama i, otprašujući hlače, sebi i svijetu obznanili, gotov(a) sam sa žalovanjem; od sada nadalje život se nastavlja kao prije, kao da ništa nije ni bilo.“

Yiyun Li pak žalovanje doživljava kao nešto izvan vremena, nešto što se u nama nastanjuje trajno, postaje dio nas koji zauvijek nosimo sa sobom

Knjiga Things in Nature Merely Grow je dnevnik-esej o smislu, jedno od najboljih i najtežih štiva o smrti koje sam čitala. Rečenice Yiyun Li mi se poput preciznog, tankog skalpela zavlače pod kožu, uspijevajući me ne raskrvariti, i sa svakim novim čitanjem osjećam se bolje. Katarzična je i utješna, iako nam poručuje da se nalazi u ponoru iz kojeg ne može izaći, ali ne izbjegava ga nego pribjegava tzv. radikalnom prihvaćanju vlastite situacije u kojem se mora ponašati i pisati otvoreno i konkretno. Da bi to mogla, doslovce treba „naučiti novu abecedu“ kako bi teško pojmljivu temu smrti vlastite djece učinila možda ne lakšom, ali barem podnošljivijom. Dakle, Yiyun Li je ovu knjigu napisala da bi nešto razumjela i artikulirala.

Ali pisati o gubitku možemo i zato da bismo u tekstu pokušali sačuvati osobu koje više nema, da bismo je zapamtili i organizirali vlastita sjećanja. U autobiografskoj knjizi Joan Didion Godina magičnog razmišljanja (prev. Lara Hölbling Matković), ova poznata američka spisateljica i esejistica preminulog supruga Johna Dunnea pokušava zadržati u tekstu. Ta knjiga sadrži neke duboke uvide – mogu se poistovjetiti s njezinim osjećajem ogoljelosti pred drugima nakon gubitka, kao i sa zgranutim pitanjem „kako se to moglo dogoditi kad je sve bilo normalno?“. No s druge strane me odbijala od čitanja objektivnim pripovijedanjem, nabrajanjem beskrajnih i često nerelevantnih činjenica i detalja povezanih sa suprugovom smrću, a najviše su mi nedostajale toplina i bilo kakva emocija, naznaka njihova odnosa. Može biti da je Joan Didion gubitku namjerno pristupila stoički, ne bi li se zaštitila od patetike i pretjeranog dijeljenja intime s čitateljima, ne želeći im razotkriti bezdan u kojem se našla – toliko dubok i mračan, hladan, gotovo leden, da u njega emocije i toplina ni ne mogu doprijeti. Možda, ali njezin mi je ton svejedno ostao neuvjerljiv i zastrašujuće okljaštren.

Spas je ipak u metaforama

A kad se želimo odmaknuti od razumijevanja i pamćenja, kad želimo žalovanje i smrt zaista osjetiti, pustiti da ta stanja visceralno prođu kroz nas – potrebni su nam pjesnici. Pišući da „olovka može tragom povezati živog tatu s mrtvim tatom“, Ana Brnardić u Jezeru nudi mnoštvo metafora za neizrecivo.   

Kad je tata umro, bilo je to toliko nestvarno, čarobno, ukleto. Dnevna soba izgledala je kao staza po kojoj su se Tolkienovi vilenjaci polagano kretali prema Valinoru. Sve oko nas bilo je zeleno, zimski zeleno i ledeno. Nisam prisustvovala posljednjem dahu, ali on je, kad sam došla, kao lopta bez gravitacije još skakutao po stropu. (…) Strah je prešao u drugu dimenziju. Nije više bio u predosjećaju, u pred-misli. Bio je u središtu naših tijela, u jezgri kičme. Strah koji je bio istovjetan s tugom za tatu i za sve smrtnike. Pred nas su istine, kojih nismo bili dotad svjesni, izranjale kao uklesane ploče.

Kad se želimo odmaknuti od razumijevanja i pamćenja, kad želimo žalovanje i smrt zaista osjetiti, pustiti da ta stanja visceralno prođu kroz nas – potrebni su nam pjesnici

U Jezeru ćete naći metaforu za smrt kao novu istinu, protagonistkinju kojoj se nakon očeve smrti čini da će se pretvoriti u njega, njezin strah od zaborava i čuđenje jer čovjek može toliko toga preživjeti. Dijelovi o očevoj bolesti, smrti i žalovanju, isprekidani su zapisima iz djetinjstva. Kad sam knjigu čitala prvi puta, cjeline iz prošlosti činile su mi se suvišne, kao da sam priželjkivala gušće poetske zapise o žalovanju. Pomalo paradoksalno, to moje očekivanje nalikuje društvenom očekivanju prihvatljivog iskazivanja emocija nakon što netko umre – ne smijemo se preglasno nasmijati jer to našu tugu pred drugima dovodi u pitanje, ne pristoji se. Ana Brnardić piše: „Tortu jedemo pazeći da ne pokažemo užitak. Sve što bi moglo nabrati zrcalnu površinu žalovanja, oprezno se izbjegava.“

Ali nakon drugog čitanja počela sam Jezero doživljavati kao dnevnik, žanr-vreću u kojem ništa nije suvišno. Skokovi iz sadašnjosti u prošlost izgledali su mi kao dobar pokazatelj koliko je protagonistkinja nakon gubitka dezorijentirana u vremenu, osim toga pričama iz prošlosti razrjeđuje i olakšava temu smrti. I Gospodinov piše da mu je lakše pisati o umiranju oca čim u tekst ubaci tople i duhovite obiteljske priče i sjećanja, nevezana za razdoblje očeve bolesti.

Kad ostanemo bez onih koji su nas voljeli, štitili, bez kojih ni ne poznajemo život – želimo barem nakratko iskusiti vrijeme u kojem smo bili bezbrižni, bez „odraslih“ odgovornosti. U razdoblju djetinjstva protagonistica se prisjeća oca kad je bio mlad, sretan i pun snage, pitajući se možda i je li s roditeljima mudro iskoristila vrijeme? I možemo li to vrijeme uopće koristiti „mudro“ ili je to floskula, jer je poanta upravo u zajedničkom bivanju, provođenju vremena? Djetinjstvo je puno uspomena, a nakon gubitka shvaćamo i da će i one otići u nepovrat – ukoliko ih netko ne zapiše. Toga je nakon smrti oca bio svjestan i Gospodinov: „Te večeri kći i ja odlučili smo napraviti obiteljsko stablo. Osoba koja je u glavi čuvala sve žive i mrtve u našoj obitelji upravo je preminula. I taj je posao izgledao gotovo nemoguć.“

Što elegantni pisaći stol radi u vrtu?

Ranije sam se zapitala kako predočiti neprestanu opipljivu prisutnost onih koji su zapravo odsutni. Odgovoru me približila dojmljiva metafora iz Jezera. Protagonistkinja je na dar dobila elegantan secesijski pisaći stol od punog drva koji bi najbolje pristajao velikom građanskom stanu visokih stropova. I stavila ga na nezamislivo mjesto – u vrt. Ta me nadrealna scena masivnog drvenog stola u zelenom, prašnjavom, povremeno kišnom i vlažnom vrtu prvo podsjetila na bizaran prizor kojem sam davno svjedočila u knjižnici – u policu je među uredno posložene knjige bio umetnut natruli zgnječeni posivjeli sendvič s uvenulom smećkastom salatom i od tog sam se prizora pomalo naježila.

Ali elegantan stol u vrtu je i odlična metafora za istovremenu prisutnost i odsutnost osobe za kojom žalujemo. Ljudi umiru, a priroda u vrtu i dalje buja, bube i biljke i trava i tuča idu za svojim poslom, neometano, bez obzira na stol koji im se slučajno pridružio. I životi drugih nakon našeg gubitka teku jednako tako užurbano i uobičajeno, okrenuti nekom cilju, dok mi stojimo kao u središtu oluje, pitajući se u kojem smjeru oprezno zakoračiti.

A umrli cijelo vrijeme stoje pored nas, usred konteksta kojem ne pripadaju, samo ih često ne primjećujemo. U njihovoj se nazočnosti sakriva paradoks: logičan su dio krajolika jer njihovo nijemo prisustvo utječe na sve promjene i odnose u prostoru u kojem se nalaze, a s druge strane zbog svoje realne odsutnosti oni nikako ne mogu biti dijelom toga krajolika. Ali to je prolazno, jer kad odškrinemo vratašca u tom vrtu i pogledamo u blisku budućnost, shvaćamo: uskoro će taj stol postati ravnopravni dio vrta, kao da je tamo oduvijek, kao da za njega ni ne postoji prikladnije mjesto. Na njega će se zalijepiti plijesan, napast će ga bršljan, a razne bube će mu se početi zavlačiti u ladice i pukotine. Metafora stola u vrtu toliko je upečatljiva da točno mogu zamisliti kako postolje toga stola nadilazi fizičke dimenzije knjige Jezero, izlazi iz njezinih korica, nadrasta je i po potrebi pridržava.

Kad odškrinemo vratašca u tom vrtu i pogledamo u blisku budućnost, shvaćamo: uskoro će taj stol postati ravnopravni dio vrta, kao da je tamo oduvijek, kao da za njega ni ne postoji prikladnije mjesto. Na njega će se zalijepiti plijesan, napast će ga bršljan, a razne bube će mu se početi zavlačiti u ladice i pukotine

A s onima koje smo izgubili je obrnuto. Nakon što smo njihovu smrt dugo nosili izvan sebe, kao vanjski tragični događaj, u jednom trenutku ih neočekivano pounutrimo, postaju dio nas i koračamo dalje zajedno s njima. Prvo kolebljivo a zatim sve sigurnije, kao da nas pridržavaju iznutra, jer da nas nisu obilježili svojim životom – i svojom smrću – bili bismo drugačiji ljudi. Gubitak je ugrađen u nas, možda i curi izvan granica naših tijela i duha, poput postolja stola koje se prelijeva izvan samoga romana, ali gubitak ne nestaje, jer žalovanje je, piše Ana Brnardić, „novi medij u kojem brzo naučimo disati“. I to nakon što smo, poput Yiyun Li, naučili novu abecedu. Zapravo nam je jasno da je to sve normalno, samo se na promjene treba naviknuti. Dok živimo, cijelo vrijeme učimo živjeti, a to uključuje i navikavanje na bivanje s onima koji fizički više nisu s nama. Nastavljamo dalje osluškujući njihove glasove, razasute po zelenom vrtu, užarenom asfaltu, zvjezdanom nebu ili umirujućoj, meditativnoj glazbi.