Domagoj Rogulj (Split, 1978.) vjerojatno je poznat tek manjem dijelu čitateljske publike – naime, prije pjesničke zbirke Odlazni peron koja je i razlog ovoga teksta (Ogranak Matice hrvatske u Splitu, 2021.) iza njega je tek jedna poetska knjiga (Palma na sjevernoj polarnici), objavljena u vlastitoj nakladi 2019. Riječ je, dakle, o pjesniku koji je započeo s ukoričenjima relativno kasno, no koji već i prvom knjigom pokazuje – da se poslužim riječima Nade Topić, autorice pogovora navedene zbirke i zasigurno jedne od vodećih imena suvremene hrvatske pjesničke scene – „da nije riječ o početničkom pisanju“. Doista, već tom prvom, u širim razmjerima nezapaženom zbirkom, Rogulj se otkriva kao pjesnik respektabilnog potencijala, iako je knjiga heterogenih odrednica, kako stilsko-oblikovnih, tako i kvalitativnih. Riječ je o zbirci koja funkcionira kao svojevrstan poetski putopis, sastavljen od pjesama i poetskih fragmenata snažno obilježenih dokumentarnošću vezanom za mjesta i krajolike brojnih stranih zemalja, najviše onih sjeverne Europe, ali i one domaće, zagrebačke, splitske i otočke. Prepoznatljive geografske, povijesne i kulturne referencije Rogulj povezuje s unutarnjim, subjektivnim nišama iskaznog subjekta koje koreliraju s polaznim prostorima, ali i brojnim drugim refleksivnim rukavcima koji se pritom otvaraju – prije svega, onima u kojima se očitava kritički osvrt na suvremene globalizacijske trendove i njihove brojne odjeke na svakodnevicu pojedinca. Sve to kao polazno poetsko kućište autor uzima i za svoju drugu zbirku, samo što je broj pjesama ovdje nešto manji, iskaz koncizniji i promišljeniji, tonovi diferenciraniji, a sveukupni rezultat (još) upečatljiviji. Ono što se također nameće kao svojevrsna poveznica između zbirki jest i njihova likovna oprema – obje zbirke, naime, ostvaruju se u specifičnom suodnosu s ilustracijama, samo što u prvoj zbirci one pripadaju likovnoj umjetnici Andrei Musi, dok je u drugoj Rogulj i na tom planu otišao korak dalje udruživši poeziju s vlastitim, autorskim ilustracijama.
Prepoznatljive geografske, povijesne i kulturne referencije Rogulj povezuje s unutarnjim, subjektivnim nišama iskaznog subjekta koje koreliraju s polaznim prostorima
Putnička vizura
Motivsko-tematska usmjerenost putovanjima i putanjama pokreta naznačena je već i samim, poprilično snažnim i simboličkim naslovom Odlazni peron čiji je prvi konotativni sloj vjerojatno povezan s emocionalnim sferama rastanka, tuge, zazora, kraja ili oproštaja, no onaj drugi koji dolazi netom iza njega, nesumnjivo pripada asocijativnim sklopovima upravo suprotnoga predznaka – otkrivanju, početku nečega novog, izazovu, poletu, uzbuđenju. U takvom emocionalno–kognitivnom rascjepu odvijat će se cijela zbirka ne pristajući trajno ni za jedno čvrsto misaono ili psihološko sidrište: svijet se, baš kao i mikrosvijet pojedinca koji ga naseljava, iskušava, promatra i otkriva, doživljava kao kaleidoskop sastavljen od isječaka permanentne i izrazite raznolikosti u svim dohvatljivim sferama i u širokom luku između fizičkog i metafizičkog, unutarnjeg i vanjskog, prošlog i sadašnjeg, doživljenog i pomišljivog. Drugim riječima, svijet je satkan od disparatnosti i one se ogledaju gotovo u svakoj situaciji, biću ili odnosu, baš kao i u karakteristikama prirode, kulture i povijesti, a mali i veći spojevi nespojivog vjerojatno nisu nikada lakše uočljivi nego kad čovjek putuje, mijenja gradove i prostore, a s njima i vlastite unutarnje sobe. Svaki odlazni peron stoga je istodobno i dolazni, bilo u izravnom, bilo u prenesenom smislu riječi.
Zbirka je koncipirana kao trodijelna struktura sastavljena od dionica naslovljenih „Pravac sjever“, „Pravac jug“ i „Pravac unutra“, od kojih je najopsežnija – zapravo duplo duža od prvih dviju – upravo ona potonja. Već iz ovako odabranih naslova ciklusa jasna je putnička vizura nositelja iskaza, poetska kartografija koja je istodobno geografska i psihološka, centrifugalna i centripetalna. U prvom ciklusu pratimo tako poetska lutanja Stockholmom, Bruxellesom, hanzeatskim gradovima, Dresden Neustadtom, Londonom, Bathom i drugim prostorima sjeverne i zapadne Europe. Stockholm, primjerice, raste pred našim očima kao začudan prostor koji „nije grad, već šuma s ulicama / jezero puno trgova“, koji je „zapravo ispod vode, ili od vode / ili točno u točki gdje voda postaje krutina“, u kojem struji „mjehurićasta mineralna tišina“ te iskazni subjekt na kraju konstatira: „Ja želim ostati ukopčan u Stockholm / U sjever svemira / Ali on dođe i nestane brzo / Kao Nikad Sasvim / Kao slabi wi-fi“. Takvi, neočekivani i efektni završeci, često temeljeni na principu depoetizacije, deromantizacije ili očuđavanja iskaza i inače su karakteristični za zbirku, nalazimo ih u pjesmama poput „Šetnja hanseatskim gradom“ („U hanseatskom gradu naglo pada temperatura / Želim nešto reći, svaka mi se rečenica smrzla“), „Ljeto“ („More mijenja boje, mi mijenjamo boje / Boje mijenjaju boje / Kist je uvijek u tuđim rukama“), „Splitska meditacija“ („Ispod epiderme / Beskonačna aliteracija / Split sunce snovi sumnje sjećanja / Tijelo kao S, kao vječni meandar“) i drugima.
Svijet je satkan od disparatnosti i one se ogledaju gotovo u svakoj situaciji, biću ili odnosu, baš kao i u karakteristikama prirode, kulture i povijesti, a mali i veći spojevi nespojivog vjerojatno nisu nikada lakše uočljivi nego kad čovjek putuje
Tri ciklusa
Nalazimo ga i u pjesmi „Simetrija“, s referencijom u štokholmskom parku, koja svojom blistavom jednostavnošću i gotovo djetinjom jasnoćom nesumnjivo ulazi među najdojmljivije pjesme zbirke: „Ovaj park bez ambicije / Je mjera moje slobode – / Iz mojih betonskih ruku / Polako izbija lišće“. Posljednja pjesma prvoga ciklusa, „Vlak za Northampton“, sva je u kretanju i dinamici vlaka, utemeljena na sveprožimanju prezentnog i onog samo mišlju dohvatljivog („Sirene vlaka su zvona u gotičkoj crkvi / Su zvona crnih ovaca / Što odjekuju u kapima“) te je kao takva idealna poveznica s ciklusom koji slijedi, uronjenog u prostranstva juga. U tom ćemo, južnom ciklusu dobiti isječke Umbrije obložene različitim osjetilima, nerijetko sinestezijski udruženima („Desert za oči izmučene dijetama“; „spori ulazak / U meke vokale, u stvarnost bez bridova“; „Jedan student pjeva Ave Maria / Dok ga sunce bode iglama / Ali ne može mu probiti glas“), fragmente iz brzog vlaka Trst–Milano, portrete renesansnih majstora koje lirski subjekt vidi u licima turista, vedute zagrebačke i splitske zime, kišu na otoku koja izoštrava čula „za botaniku iznutra“, cvrčanje cvrčaka od kojeg „riječi pucaju pod žegom ljetnog dana“, plaže krcate ljudima („Plastične ležaljke, plastika i priroda / Nek’ se vječno rimuju priroda i plastika!“), meditacije uz more. Svi ovi prizori odvijaju se paralelno s tračnicom po kojoj klize vagoni asocijacija, sjećanja, promišljanja i analiza lirskog subjekta, kako oni vezani uz intimnu povijest obilježenu nekim konkretnom osobom ili odnosom, tako i oni povezani s onom javnom, kolektivnom, predodređenom smjerom kojim odmiče suvremeni, tehnologijom obilježen svijet („Prijatelji-fotografije / Galebovi-fotografije / I život koji curi / Kroz filter iPhonea“; „Kiša je spas / Od grabljenja tijela stvari lajkova“; „Ono što te čudi je nijemost ovih putnika / U kojima ključa nafta“). Takvih pjesama, odmaknutih od stvarne geografije i primaknutih onoj mentalno-analitičkoj, najviše ima u trećem ciklusu. „Pravac unutra“ pravac je u nutrinu subjekta, ali i nutrinu suvremenog čovjeka generalno, onoga koji može biti svatko od nas ili barem onoga kakvog poznaje svatko od nas. U tom ćemo ciklusu zateći i neke od najboljih pjesama zbirke – primjerice, virtuoznu „Anatomiju labuda“, poletnu „Superheroj“ i ludičnim cinizmom obilježenu „Čudni mehanizam“.
Svi ovi prizori odvijaju se paralelno s tračnicom po kojoj klize vagoni asocijacija, sjećanja, promišljanja i analiza lirskog subjekta, kako oni vezani uz intimnu povijest obilježenu nekim konkretnom osobom ili odnosom, tako i oni povezani s onom javnom, kolektivnom
Stihovi i crteži
Nepretenciozna i spontana, jednostavna i mladenački zaigrana, nova zbirka Domagoja Rogulja i više je nego dobrodošlo osvježenje u okviru uobičajenih modela recentne hrvatske poezije, osobito one mlađe i srednje generacije. Iako ćemo u njoj naći i poneki manje dojmljiv stih ili čak cijeli poetski tekst, veći dio pjesama te, osobito, zbirka u cjelini, osvaja svojom neposrednošću, poetskom i komunikacijskom otvorenošću i opiranjem robovanju bilo kakvim stilskim ili oblikovnim modelima koji bi se prihvaćali kao trajan i prepoznatljiv princip. Roguljeva poezija oslanja se tako istodobno i na metaforički i na tzv. stvarnosni pol suvremene lirike, istodobno je angažirana i intimna, okrenuta kolektivnom i izvanjskom, barem jednako toliko koliko i onom unutarnjem i osobnom. Dok se u ponekim pjesmama ostvaruje elegantnom mirnoćom dugoga stiha oslonjenog na poetsku sliku ili doživljaj, u drugima, koji i dominiraju, poseže za kratkim i konciznim sintagmama, efektnim poetskim obratima i govornim ritmom svakodnevne rečenice kakvu je, primjerice, moguće čuti na ulici ili u parku. Njezina crtačka priroda oslonjena na detalj i perceptivnost osobito dolazi do izražaja u neopterećenoj sprezi s tri autorove ilustracije, jedne crno-bijele i dvije u boji. Interpolirane ilustracije – aktualne, inteligentne i suptilno duhovite – najbolje ocrtavaju podvojenu stvarnost suvremenog čovjeka, upravo onu koju zatječemo i u samim pjesmama: obilježenu istodobno zadovoljstvom i nezadovoljstvom, uključenu u život i usamljenu, distanciranu od mehanizama s kojima se ne može sroditi.
