Roman Monike Herceg očekivao se s izvjesnošću s kakvom očekujemo superćelijsku oluju nakon niza nezdravo vrućih ljetnih dana. Naprosto je takvo stanje u književnoj atmosferi, kojem je pridonijela konstelacija nekoliko parametara, a o svakom od njih dao bi se napisati zaseban tekst.
Monika i hercegoidi
Prvo to je sama Monika Herceg čija je pozicija u domaćoj književnosti prilično neobična. Ona se ne mjeri nagradama (kojih autorici ne manjka), nego više prisutnošću u javnom prostoru, izazivanjem pažnje, privlačenjem publike i stvaranjem epigona, hercegoida, koji imitacijom pokušavaju stati pod dio njezinog svjetla. Sa samo tri zbirke poezije i jednom zbirkom drama, Monika Herceg postala je središnje mjesto suvremene hrvatske poezije – tko je ne čita (poeziju), čita nju (Moniku Herceg). Ali ne samo to, nego čini se da njeni čitatelji imaju vrlo artikulirana i čvrsta mišljenja o njenom pisanju, ili ga jako vole ili ga jako ne vole. Neobično je da netko postigne toliko puno s poezijom pogotovo u književnosti u kojoj poezija, ni čitateljski ni izdavački, nije najprivlačniji žanr. Puno su interesantnije i profitabilnije dulje narativne forme, poput romana, koji je za pjesnike postao svojevrsni obred prijelaza. Nakon što uđu u književnost s dvije, tri ili četiri zbirke poezije, od njih se očekuje da se dokažu kao pravi pisci, ne više pjesmicama, nego ozbiljnim debelim knjigama i tekstom pisanim od jedne do druge strane stranice. Alternativa im je napisati još sedamdeset zbirki poezije i poludjeti na rubu interesa književne publike.
Pozicija Monike Herceg u domaćoj knjiženosti ne mjeri se nagradama (kojih autorici ne manjka), nego više prisutnošću u javnom prostoru, izazivanjem pažnje, privlačenjem publike i stvaranjem epigona, hercegoida, koji imitacijom pokušavaju stati pod dio njezinog svjetla
Međutim, poezija i roman nisu toliko udaljeni koliko se može činiti. Možda je tomu razlog dominacija tzv. stvarnosne proze početkom 2000-ih koja se prilično iscrpila, ali se zato u posljednjih deset-petnaest godina već oblikovao žanr lirskog ili poetskog romana. Još se čeka na njegov ozbiljniji opis, ali neka zasad bude dovoljno reći da ga obilježava jezik blizak poeziji, sažetost, metaforičnost, fragmentiranost te udaljavanje od realističkog načina prikazivanja svijeta. Tematski se ispunjava onim što se naziva autofikcijom uz neizbježno (više ili manje neuspješno) pozivanje na Edouarda Louisa i preslagivanje različitih identiteta rodnog, seksualnog, klasnog, nacionalnog, itd. Početak njegove popularnosti neka bude uspjeh Karakaševog romana Sjećanje šume iz 2014. godine, nakon kojeg je polučio nekoliko prilično zanimljivih ostvarenja kao što su Zemlja bez Sutona Marije Andrijašević ili Strvinari starog svijeta Tee Tulić, i mnoga druga.
Rast poetske proze
Zato činjenica da dežurna pjesnikinja piše roman ne treba iznenaditi. Je li roman, koji može apsorbirati sve, apsorbirao poeziju ili je poezija kolonizirala roman? To je pitanje sada manje važno. Možda svjedočimo novoj epizodi sretnog spoja romana i kapitalizma u kojoj je lirski ili poetski roman savršen hibrid, piše se kao poezija, prodaje se kao roman. Pravo je pitanje kako se čita.
Roman Monike Herceg Ovdje počinje šuma objavljen u izdanju Frakture okuplja više od stotinu kraćih zapisa koji zajedno sačinjavaju priču o obitelji koja živi u ruralnoj sredini u trenucima kad započinje neimenovani rat. Osim rata, mnogo je toga u romanu neimenovano i neodređeno, od likova, koji su definirani isključivo svojim ulogama članova obitelji pa ih pripovjedač oslovljava dijete, brat, otac, majka, baba i đed, sve do mogućeg mjesta radnje jer se isti likovi koriste leksičkim oblicima koji su karakteristični za različite dijalekte i govore pa će tako baba istovremeno reći i sikira i vanjkuš. Apstrahiranost likova, mjesta i vremena radnje onemogućuje autofikcijska čitanja romana što je svakako osvježenje u odnosu na suvremenu produkciju, ali na nekim mjestima forsiranje neodređenosti jednostavno ne uspijeva. Takav je slučaj s likom djeteta koje je ujedno i fokalizator romana, a na kojeg se pripovjedač u većini zapisa referira u srednjem rodu pa kaže „dijete je reklo“ ili „dijete je išlo“ kao da se namjerno koleba između djetetova rodnog identiteta. Ali na niz mjesta u romanu postaje očito da se radi o djevojčici pa inzistiranje na srednjem rodu nepotrebno opterećuje tekst. Neka od kasnijih poglavlja pisana su u prvom licu i u njima dijete o sebi govori u ženskom rodu. No osim toga se stilski i jezično ne razlikuju od poglavlja sa sveznajućim pripovjedačem što odluku o promjeni modusa pripovijedanja čini dodatno nejasnom. Ona bi se mogla razumjeti kao razvoj lika – dijete uči govoriti pa je naučilo i pripovijedati, ali to interpretativno naprezanje ne objašnjava preveliku sličnost u dva načina pripovijedanja, naprosto se glasovi sveznajućeg pripovjedača i djeteta ne razlikuju dovoljno. To ipak nije nešto što previše ometa čitanje, tek ponekad dade naslutiti promjenu ili razvoj do kojih do kraja romana ne dođe.
Je li roman, koji može apsorbirati sve, apsorbirao poeziju ili je poezija kolonizirala roman? Možda svjedočimo novoj epizodi sretnog spoja romana i kapitalizma u kojoj je lirski ili poetski roman savršen hibrid, piše se kao poezija, prodaje se kao roman. Pravo je pitanje kako se čita.
Karakaševska obitelj
Obitelj u središtu romana karakaševski je hladna i odbojna. Otac i djed su alkoholičari koji od jutra piju, ubijaju mačke i razbijaju tanjure. Otac nije prisutan sve dok se ne vrati iz rata gdje ga je pogodila granata, baba je pomalo nadrealno biće koje neprestano svjedoči o tankoj granici mudrosti i ludila, a majka je ona preko koje se prelamaju narušeni i nezdravi obiteljski odnosi i koja vodi brigu o djeci i kući, ali bez naročite topline i nježnosti. Tijekom trajanja radnje rađa se i brat za kojega se može pretpostaviti da je bolestan, ali ne i kako i koliko. Usprkos takvim karakteristikama članovi obitelji gotovo su isključivo upućeni jedni na druge, čime obitelj postaje klaustrofobična i autarkična zajednica kojoj drugi ljudi, institucije i sadržaji gotovo pa i ne trebaju. Osim susjeda koji majku vozi na porod jer je otac previše pijan, i djevojčice koja djetetu u poluigri kaže da je sirotinja, drugih likova skoro da i nema. Dijete ako i ide u školu, o njoj čitatelj ništa ne saznaje, đed radi u željezari pa u ciglani, ali što se događa izvan same obitelji ne saznajemo.
Prostor je kuće obilježen siromaštvom, što je tema većine poglavlja: od života u istoj prostoriji zajedno sa životinjama preko isluženih i potrganih igračaka kojim se dijete igra pa do toga da ponekad jedu samo kruh ili rižu na mlijeku, a da im nijedan tanjur ili žlica nisu isti. To je siromaštvo istaknuto i čestim uplitanjem tjelesnosti u tekst pa se često ističe kako likovi smrde, mokre i defeciraju, a poglavlje u kojem majka pere babu posebno je groteskno izvedeno. Oblikujući takve karnalne likove pripovjedač se i sam pokazuje prema njima okrutan te ne poziva čitatelja na suosjećanje i identifikaciju. Tek ponekad isklizne iz takvog hrabrijeg nepodilaženja čitatelju i to uglavnom kada se bavi likom djeteta za kojeg će ponekad istaknuti nepripadanje i odbacivanje, kako od članova obitelji tako i od vršnjaka. Najvidljivije je to u poglavlju u kojem se pojavljuju mačići koje dijete želi zadržati, a otac ih izbaci iz kuće pa mačići cijelu noć mijauču, a „dijete ih sluša“. Nasreću takvo je banalno emocionalno upravljanje čitateljem rijetko i ne kvari cjelokupni dojam teksta.
Prostor je kuće obilježen siromaštvom, što je tema većine poglavlja: od života u istoj prostoriji zajedno sa životinjama preko isluženih i potrganih igračaka kojim se dijete igra pa do toga da ponekad jedu samo kruh ili rižu na mlijeku, a da im nijedan tanjur ili žlica nisu isti
Siromaštvo kao jezik
Sveprisutno siromaštvo prelijeva se i na jezik kojim je roman pisan. Oblikuju ga kratke i jednostavne rečenice pisane u prezentu koje opisuju i detektiraju pojave koje se događaju. Pripovjedač nikad ne daje vlastite sudove niti se nameće čitatelju, nego mu prepušta da sâm otkrije roman. To je u zanimljivom odnosu s materijalnošću svijeta koji tekst iznosi pred čitatelja. Poglavlja su nerijetko naslovljena upravo prema stvarima koje će imati veliku važnost za članove obitelji pa se među njima nađu traktor, grabljača, odjeća, žarulja, tele, deka, upaljač, trešnja itd., a često započinju time kako su otac ili djed (uvijek pijani) donijeli neki predmet oko kojeg će se poglavlje plesti. Nastaje zanimljiv spoj poetskog siromaštva izraza i žudnje za materijalnošću likova koji se zatim bore s riječima i znakovima kojima bi novopridošli predmet ili pojavu uklopili u vlastito siromaštvo. To im uglavnom ne uspijeva pa su čest završetak razočaranje i odustajanje likova, ponajviše djeteta, kao što je slučaj s naušnicama koje dijete dobije da konačno bude „prava cura“, ali na kraju završi u suzama zbog fizičke boli probušenih ušiju.
Nastaje zanimljiv spoj poetskog siromaštva izraza i žudnje za materijalnošću likova koji se zatim bore s riječima i znakovima kojima bi novopridošli predmet ili pojavu uklopili u vlastito siromaštvo
Potrebno je, ipak, istaknuti i rijetke svjetlije trenutke djetetovog djetinjstva koji ipak unose tračke optimizma u roman kao što su učenje vožnje bicikla, očevo donošenje albuma za lijepljenje sličica ili majčino pečenje kolača za rođendan u oskudnim uvjetima, pa čak i djedovo učenje djeteta brojanju do deset. Ali često se i ti rijetki proboji topline znaju izvrći u nešto mračno. Otac u jednom poglavlju djetetu donese lutku za koju se kasnije ispostavi da ju je uzeo iz napuštene kuće dok je bio u ratu.
Time se i rat kao tema uvlači u roman, ali pomalo nespretno i dosta periferno, kao da autorici služi kao kulisa s kojom ne zna točno što bi. Rat nema izravnih posljedica na obitelj osim očevog odlaska i povratka iz rata, uz djetetov interes za geler u njegovom vratu u jednom poglavlju, osluškivanje ratnih djelovanja u daljini u drugom itd. Cjelokupni kompleks rata nema dalekosežnije posljedice na likove, oni su bili siromašni i prije rata, i nastavit će biti i poslije; živjeli su izrazito upućeni jedni na druge i prije i poslije rata. Mogući razlog tomu pretjerano je ljuštenje identiteta likova i konteksta u kojem se radnja zbiva. Ako nije specificirano tko su zaraćene strane i kojoj strani obitelj, htjela ne htjela, pripada, rat će teško biti išta više od pozadine koja neće imati previše utjecaja na likove i radnju.
Slabost snage
Konačno, najbolji aspekt romana ujedno otkriva i njegovu najveću slabost, a može se pronaći u odnosu babe i djeteta. Baba je ta koja dijete poučava mudrostima ili ludilu, kako se koja lekcija uzme, ali to pretvara u priču. Baba je ta koja priča kako je majka rađala, priča o kući u kojoj su ranije živjeli, a dijete zamišlja i pred njim se stvara kuća, „usred šume baba ispriča jezero“, baba priča kako su svetoj Luciji iskopali oči, „baba kaže polje, i eto ga, malo dalje od kuće, prema šumi kukuruzi zazelenjeli, dozreli pečenjaci“, itd. Baba je lik koji pokazuje transformativnu moć pripovijedanja, mogućnost da književni tekst stvara svjetove, generira priče i oblikuje stvarnost. Često se nakon njenog pripovijedanja pripovijest nastavlja u djetetovom snu pa ono sanja kako u njegovom trbuhu rastu lubenice kada pojede košticu, kako ga kolju kao svinju nakon svinjokolje, sanja da se kuća pretvorila u mravinjak, kako ju leglo zmija proganja kroz koprive. Pripovijest i san dva su načina generiranja književne stvarnosti u Ovdje počinje šuma, istovremeno su i stvarnost u kojoj se likovi nalaze, i bijeg iz nje, i pokazuju kako fikcija nije odustajanje od stvarnosti, nego jedan od načina da se s njom suoči. I naslov romana u tome je smislu babin iskaz kada pokazuje međe zemlje, preko njihove granice počinje šuma, prostor sna i priča.
Spomenuta slabost romana sada se pokazuje upravo u toj sposobnosti da se prijeđe granica i da se uđe u priču. Roman sâm nema transformativnu snagu priča o kojima pripovijeda i ne čini od rasutog tereta motiva, materijalnosti, podražaja i događaja zaokruženu cjelinu koja bi bila više od prizora odrastanja na selu u siromašnim okolnostima. To je sve, u prvom poglavlju u kojem pijani đed razbija tanjur gađajući babu, a majka je brani grabljačom već nam se otkrio čitav roman. Razlog tomu može biti pretjerana fragmentarnost teksta koja svoje korijene ima u lirskom porijeklu poetskog romana. To nije banalan prigovor za fragmentarnost koji je često upućivan autoricama poput Daše Drndić ili Dubravke Ugrešić čiji tekstovi jesu fragmentarni, ali je svaki fragment u službi konstruiranja pripovijesti i jedne specifične priče. U slučaju Monike Herceg, fragmenti su disperzivno organizirani i ne stvaraju priču, nego specifičnu atmosferu, dojam koji bi funkcionirao bolje u pjesničkoj zbirci, nego u formi romana. Čak se i pojedina poglavlja raspadaju na manje dijelove pa tako ono naslovljeno Trešnja započinje krađom trešanja u selu pa se prebacuje na dolazak pijanog djeda s posla pa prelazi na to kako se baba noću od njega skrivala u bačvi pa zatim kako se majka naljutila kada je baba ispričala da je jela trešnje s košticama. Takva asocijativna organizacija teksta nužno dovodi i do repetitivnosti koja tekstu ne pridonosi puno. Primjera radi, u najmanje sedam poglavlja tematizira se mokrenje, a otac i đed uvijek su i neizostavno pijani.
Roman sâm nema transformativnu snagu priča o kojima pripovijeda i ne čini od rasutog tereta motiva, materijalnosti, podražaja i događaja zaokruženu cjelinu koja bi bila više od prizora odrastanja na selu u siromašnim okolnostima
Roman Ovdje počinje šuma Monike Herceg nije značajan odmak niti od autoričine poetike niti od glavnine suvremene produkcije romana, ali pokazuje znakove specifičnosti. One su najvidljivije u odmaku od pretjerano korištenog žanra autofikcije i neutjecanju emocionalnom ucjenjivanju čitatelja s namjerom identifikacije s likovima. Ipak, pretjerano ulaganje u atmosferu, s kojom kao da smo se već susreli kod Karakaša, a nauštrb priče i likova, opterećuje tekst i ne nudi nam ono što je mogao. Umjesto superćelijske oluje osvježio nas je pljusak, ali barem smo osvježeni.
