Papir trpi sve, misao je od koje Tatjana Gromača polazi u novoj knjizi Kratki roman o majci, literariziranom dnevniku ispovjednog tona o gubitku majke, obiteljskim patologijama i izostanku roditeljske ljubavi koja obilježava potomke. Kratki roman o majci svojevrsni je nastavak prethodnika Božanska dječica, gdje se autorica već bavila temom raskopavanja generacijskih patologija i traumatskih obrazaca.
Tatjana Gromača piše rastvarajući obiteljske dijagnoze i samostalno se obračunavajući s njima iz udaljene, vremenski odvojene pozicije: majka je mrtva već dvije godine i možda je konačno nastupilo vrijeme za povratak u najskrivenije misli, boli i potisnute, zamršene čvorove. Kratki roman o majci prozno je uranjanje u samo srce majčine tame, emotivan, često repetitivan monolog o odrastanju s roditeljskom hladnoćom te osobnom percepcijom umjetnosti i pisanja kao lijeka.
Srce majčine tame
Temelj Gromačinog romana je majka čije postupke kćer nakon njezine smrti pokušava preorati u potrazi za smirajem, ali i pomirenjem. Ona je tema i lajtmotiv, rana koja još uvijek krvari, zapetljana kao živo korijenje sposobno da guši vlastito dijete, prepuna patnje i nezadovoljstva koje je projicirala na kćer. U toj slici majke koja je daleko od idealne leži bolna kontradikcija gubitka: pripovjedačica se od nje istovremeno oprašta, ali ju i raspisuje bez ublažavanja, svjesna obrazaca koji su doveli do emocionalnog odsustva. O majčinu ocu doznajemo da je bio vojno lice, sastavljen od rigidnosti i hladnoće, dok je njezin muž, pripovjedačičin otac, kasnije u životu skliznuo u alkoholizam. Njihov rani život u ruralnoj sredini u koju je majka iz grada stigla udajom obilježen je strogim normama, ali i nepripadnošću. Majka je izmještena i udvojena između dviju nacionalnosti kao Srpkinja u Hrvatskoj, gradska djevojka bačena u neosjetljivu sredinu, ali i udvojena u vlastitoj bolesti koja je kasnije dijagnosticirana, maničnoj depresiji.
Tekst kao da melankolično mrmori na površini mutne plodne vode u kojoj se skrivaju svi ponori između majke i kćeri koje se nikada nisu uistinu razumjele. Prkoseći nametnutoj poslušnosti koja je obilježila majku i posredno djelovala kao okidač za prijezir, kćer odbija biti poslušna pa o svemu tome govori iz emocije i nasušne potrebe za pomirenjem. Povremenim ulascima u pripovijedanje iz drugog lica, kćer obraćanjem mrtvoj majci onkraj granice smrti uspostavlja dijalog, i to onaj koji je sad najpotrebniji jer je možda jedino moguć bez netrpeljivosti. Kratki roman o majci nudi se čitatelju kao pokušaj razrješenja, kao ispovjedno, dnevnički, (samo)analitički intoniran posljednji pozdrav, ali i okršaj s majkom. Okršaj koji nije brutalan u jeziku kao ni iskazu, nimalo destruktivan kao što je majka nerijetko bila prema kćeri, već podvojen između boli i nježnosti, odbačenosti i prihvaćenosti, traume i rijetkih sretnih trenutaka.
Prihvaćanjem nužnosti raspisivanja najskrivenijeg i najbolnijeg, Tatjana Gromača upisuje u roman sve generacije koje biljeg obiteljskih sablasti još nose skrivene od okoline. Sablasti su to koje se prenose s koljena na koljeno kroz nasilje, verbalno pa i fizičko i čiji se korijen pronalazi u patrijarhatu, u očevima koji pokazuju sve samo ne nježnost i tvrdoj ruralnoj sredini koja ne prihvaća izmještene pripadnice drugih nacionalnosti. Traume i obiteljske patologije u Kratkom romanu o majci dekonstruiraju se od ishodišta do posljedica, ali se u sljedećoj generaciji, onoj kojoj pripada kćer, udaljavaju drugim putem koji ona svjesno bira.
Tekst kao da melankolično mrmori na površini mutne plodne vode u kojoj se skrivaju svi ponori između majke i kćeri koje se nikada nisu uistinu razumjele. Prkoseći nametnutoj poslušnosti koja je obilježila majku i posredno djelovala kao okidač za prijezir, kćer odbija biti poslušna
Eskapizam umjetnosti
Kratki roman o majci nije samo dnevničko-romaneskna pripovijest o gubitku roditelja, već je i priča o kćeri željnoj ljubavi koju nije dobila otkako je rođena, čiji je terapeutski izlaz iz mraka traume osvijetljen umjetnošću. Ovaj roman je i pokušaj iskupljenja neostvarenog života koji je majka živjela i svoju ljubomoru prenosila na kćer koja živi svoj život onako kako najbolje zna – tražeći put tog iskupljenja u književnosti i ljubavi koja će je zaliječiti. Razrješenje traume književnim tekstom, slikarstvom ili čak glazbom na koju se povremeno osvrće za pripovjedačicu je ujedno i bijeg i prijeko potrebna utjeha, plodno tlo za raskopavanje najskrovitijih dijelova sebe. Upisivanje osobnih trauma u književni tekst hrabro je i intimno prezentiranje druge strane sebstva, oslobođenog u prostoru koji ne osuđuje, već sluša.
O umjetnosti kao vidu spasa i eskapizma Tatjana Gromača piše dodirujući čak i esejistički stil. Određena poglavlja tako ponekad kližu u detaljizirane opise slika i ateljea Francisa Bacona, formativno važnog umjetnika za pripovjedačicu, a dotiče se i Michelangela, Jeana Geneta i mnogih drugih. To ipak ne pridonosi pretpostavljenom katarzičnom aspektu uranjanja u umjetnost, već u romanu rezultira neusklađenošću tonaliteta.
Promišljajući o činu pisanja („Danas sam se vratila ovoj knjizi…“) i ljekovitom, gotovo terapeutskom aspektu rastvaranja sebstva kroz književnost, Gromača uspostavlja metatekstualni i samoanalitički odnos autorice prema vlastitom tekstu, ali i književnom polju uopće, koje za nju znači i čin otpora i umjetnički vid čišćenja nataložene boli. Pisanje o pisanju, već dovoljno puta viđen postupak u domaćoj književnosti, pronalazi svoje mjesto unutar romana i čitatelju nudi katkad potreban predah od probijanja kroz slojeve tuge. Međutim, takav postupak u Kratkom romanu o majci iskače iz literarnog okvira samog romana i ostavlja dojam ubačenog teksta u tekst, mikroeseja koji funkcionira više kao dodani sadržaj, a ne koherentno izvedena provodna nit.
Kratki roman o majci nije samo dnevničko-romaneskna pripovijest o gubitku roditelja, već je i priča o kćeri željnoj ljubavi koju nije dobila otkako je rođena, čiji je terapeutski izlaz iz mraka traume osvijetljen umjetnošću. Ovaj roman je i pokušaj iskupljenja neostvarenog života koji je majka živjela i svoju ljubomoru prenosila na kćer koja živi svoj život onako kako najbolje zna – tražeći put tog iskupljenja u književnosti
Repetitivnost motiva
Pišući Kratki roman o majci Tatjana Gromača kontinuirano varira slične misli, o poziciji spisateljice i kćeri, o usamljenosti majke od koje se ponekad morala silom odvojiti da bi preživjela, uporno im se vraćajući između kratkih, gotovo fragmentiranih poglavlja. Najsnažnije slike, poput onih o majčinom umiranju, njihovoj poljuljanoj dinamici tijekom djetinjstva i adolescencije te očevom alkoholizmu, u romanu ipak ostaju tek dodirnute, ali ne i uvijek detaljno oblikovane.
Raskorak se u romanu zbiva također podvojeno, između melankoličnog i analitičkog tona, kad se priče o teškom odrastanju i majčinoj bešćutnosti sudaraju s opservacijama o umjetnosti. Sraz iskonske tuge i razuma zbiva se uz repetitivan, katkad i neinovativan glas pripovjedačice koja se često ne odmiče dalje od istih misli i poopćenih motiva poput kiše, suhoparnog označitelja melankoličnog stanja pojedinca. Majčina dijagnoza, također, uvelike je spominjana iznova, kao da je napisana s pretpostavkom da čitatelj nakon dvadesetak stranica zaboravlja takvu ključnu informaciju pa ga se na istu treba podsjećati.
Pripovjedačica će na jednom mjestu u romanu spomenuti da „kipari iz jezika“, no ona također rudari po emocijama i generacijskim obrascima te ore po svojim doživljajima majke, onda i sad, iznova se upisujući u sjećanja s pokušajem pomirbene rekonstrukcije. Međutim, čitajući Kratki roman o majci pitala sam se što se događa kad sami tekst, a u tome i njegova centralna misao, postane toliko preorana da čitatelj nakon polovice romana više nema osjećaj da čita nešto novo, već uporno ponavljajuće motive i informacije predstavljene na početku priče? Ako je pak pisanje o smrti roditelja u Gromačinom romanu namjerno izvedeno kao cirkularno ponavljanje nalik terapeutskoj seansi dok se misao posve ne iscrpi, onda je taj pokušaj ostao nedosljedan, jer u silnoj se zasićenosti ponavljanjima i općim mjestima otvaraju slabe točke teksta.
Tatjana Gromača u romanu upućuje i oštru kritiku hrvatskom društvu koje je zapelo u svim vrstama licemjerja, ruralnoj krutosti, patrijarhalnom ustroju i strogom katoličkom učenju koje se najčešće interpretira kroz niz kontradikcija. Iako polazi od prošlosti, naročito kad se referira na majčinu mladost i odbacivanje koje je doživjela od seoske sredine, autorica se osvrće i na suvremeno društvo, pritom ne štedeći institucionalnu religiju i njene česte hipokrizije. Da je takvih trenutaka bilo više, posebice onih zaoštrenih oko majčine nacionalnosti i nepripadnosti novoj sredini, vjerujem da bi se roman zacijelo otvorio u novim rukavcima koji bi tekst od natuknutih, a nedovoljno raspisanih, da ne kažem razrađenih ideja doveli do konkretnije poentiranih teza.
U Kratkom romanu o majci Tatjane Gromače nema samosažaljenja na razini patetike kao ni ironije ili potisnutog bijesa zbog nanesenih boli. Opraštajući se od majke bez zamjeranja, s razumijevanjem, pripovjedačica stiže do teško izborenog osobnog mira, konačno oslobođenog kroz književni tekst kao osobnu pisanu ostavštinu. No, iako papir trpi sve, da bi zaista bila dobra, emotivno nabijena ispovjedna proza poput Kratkog romana o majci ipak ne trpi toliku repetitivnost i do kraja preoranu misao koja gubi snagu.
