Tek kad smo stigli pred Sarinu malu kuću (tiny house), postao sam svjestan promjena u njenome životu. Kućica je smještena u dvorištu njene stvarne kuće u kojoj sada žive podstanari. U prizemlje se uselila majka s djevojčicom, prijateljica Sarinog dečka (o kojem do sada ništa nisam znao), a na spratu stanuje par profesora s lokalnog koledža.
Moja radoznalost je bila prevelika pa sam odmah pitao: „Ko je tvoj dečko?”
A ona je, da skrati priču, odgovorila: „Upoznaćeš ga”.
Mama iz prizemlja je muzičarka, zarađuje svirajući po noćnim barovima. S profesorima koji žive na spratu dijeli kuhinju i dnevni boravak, i već se javio prijepor oko prava u zajedničkom prostoru, pa je Sara, kaže, jučer morala miriti dvije strane, a da zapravo nije ni saznala šta je stvarni nesporazum. Suština je u tome da ljudi odlaze na posao, tamo se u odnosima s ljudima otruju i taj otrov donesu kući.
„Zbog toga bježim u divljinu”, kaže Sara.
Mala kuća miriše na novo. Vrata se otvaraju na šifru (četiri broja koja sam odmah zaboravio). Prisustvo gadgeta u prostoriji već me čini nespokojnim, jer nikada nisam izišao iz dvadesetog stoljeća.
„Alexa, play Calexico”, kaže Sara, a virtualni kućni pomoćnik oživi muziku u zvučnicima na zidu.
Ona je umorna nakon dugog dana, a meni se poslije dvadeset sati provedenih u avionima i na aerodromima ne spava. Patim od nesanice. Popio sam dvije tablete melatonina u nadi da će me uspavati. Izišao bih ispred kuće i disao svjež zrak. Dvorište se širi u šumu rijetkih borova. Lijep pogled. Nisam se udaljavao od otvorenih vrata. Da se vrata otvaraju starinskim ključem, izišao bih. Ovako, bojim se da ću zaboraviti šifru, pa ću onda morati probuditi Saru. Iz ručne torbe sam izvadio knjigu koju sam kupio u aerodromskoj knjižari u Indianapolisu, na putu ovamo. Year of the Monkey Patti Smith, s fotografijom starih čizama na koricama. Čitat ću dok se ne uspavam.
Kroz prozor gledam Sarinu kuću u kojoj žive nepoznati ljudi. Na spratu, u prozoru miruje velika mačka. Velika je toliko da je ispunila polovinu okna. William Burroughs učio je od Wilhelma Reicha. Poslije će, slijedeći njegovu teoriju o orgonskoj energiji kao univerzalnoj životnoj moći, u Texasu izgraditi akumulator. Mačka na njegovom imanju izrasla je neprirodno krupna za svoju kućnu vrstu, zato što je – po njegovom objašnjenju – rado ulazila u njegov akumulator, malu kabinu, čarobnu kutiju u koju je i sâm rado ulazio prije nego što je zbog bespravnog uzgoja marihuane na svome imanju morao bježati u Mexico. I mislio sam, možda bih mogao potražiti originalne nacrte ovog izuma, a onda ga izgraditi ovdje u Sarinom dvorištu, među borovima, da pokušam podići svoju ukupnu životnu snagu i tako umirim artritis.
Ona sada tone u san.
Držim knjigu u ruci i kažem:
„Alexa, play Damir Imamović!”
Glas artificijelnog kućnog pomoćnika je ostao nijem, jer nije razumio što od njega tražim.
Sanjivim glasom Sara pita:
„Ko je Damir?”
„Damir je anđeo”, kažem. „Sad spavaj.”
*
Ne spavam. Nastojim biti tih dok okolo istražujem, tako da ne remetim Sarin san. Drvena kućica nije prostrana, ali u njoj je sve što za normalno stanovanje treba: krevet u dnu sobe postavljen od jednog do drugog zida, sofa koja okomito ide do ruba kreveta, a nasuprot nje je sto koji je radni i kuhinjski, na njemu se jede, a nakon toga na mjesto gdje su bili tanjiri vrati se tastatura kompjutera. Kuhinja je minijaturna, šporet, frižider, mašina koja pere i suši rublje, a u dnu su vrata koja vode u malo kupatilo s tuš-kabinom. Klima uređaji rade, ugodno je ovdje. Iznad kreveta, visoko ispod stropa je polica u koju je stabilno ugrađen video projektor. Dok ležim u krevetu, projektor je iznad moje glave, a na suprotnoj strani je platno koje se po potrebi spusti da se na njemu projektuje film. Razmak između projektora i platna na koji padaju žive slike je 2,5 metra, možda i manje.
Sve je u kućici minijaturno, ali znam da ću se na prostor brzo naviknuti.
Bio sam žedan i prvo sam zavirio u frižider; priznajem da me je njegov sadržaj iznenadio. Više je tamo bilo rakijskih, pivskih i vinskih flaša nego hrane. U mojim zadnjim susretima s kćerkom, ona je pila hladni čaj, sama je sebi cijedila sokove od svježeg voća, nekada bi, u posebnim prilikama, popila čašu vina. Nikada je nisam vidio da pije pivo. Ušao sam u novi Sarin prostor, a osjećam se kao da sam u njemu zatekao novu kćerku.
Ležao sam na krevetu i listao knjigu, naprijed i nazad, nisam mogao vezati pažnju za tekst na stranicama. A onda sam s normalnom koncentracijom počeo čitati tekst u kojem Patti Smith opisuje svoje posljednje dane u društvu Sama Sheparda, asistirala mu je na pisanju posljednje knjige; patio je od Lou Gehrigove bolesti, i njegovo je stanje bilo takvo da nije mogao tipkati, niti olovkom pisati po papiru, pa je glasno diktirao, a ona bilježila. Kroz ovaj kratki memoar sam prošao brzo, ali onda sam obratio pažnju na fotografiju na kraju teksta; crno-bijela je i na njoj su cipele pisca iz kojih su izvučene pertle. To su stare cipele, one su mnogo koraka izbrojale, a ti koraci idu barem nekoliko godina unazad. Koliko je duga crta koju su one svojim pokretom u prostoru ispisale? Osim toga, zanimljivo je kako naše tijelo, zbog načina na koji se krećemo – zato što različito lijevim i desnim stopalom dodirujemo tlo – u vremenu oblikuje naše cipele tako da na nas liče. Postanu naš portret. Pisac je iskoračio iz cipela i sad na podu miruju tako da je u njihovom rasporedu upisan njegov posljednji korak.
Čuo sam ujednačeno Sarino disanje, vidim kako joj se očne jabučice pomjeraju ispod spuštenih kapaka. To znači da upravo sanja.
Ustao sam i otišao do vrata da pogledam svoje tene, potom sam iz njih izvukao pertle. Želio sam vidjeti što o meni govore moje cipele. Vratio sam se do kreveta a da pertle nisam uvukao nazad, bilo je to prezahtjevno za moje kostobolne prste. Nesanica me pretvara u čudaka.
Na kraju sam ipak zaspao nad knjigom otvorenom na stranici s fotografijom starih cipela iz kojih su izvučene pertle.
Ali onda, iz prvog sna probudio me zvuk kojem nisam znao porijeklo. Bunovan sam otvorio vrata i vidio, zapravo, lijep prizor. Sunčano je jutro, pramenovi magle između borova ispred kućice, i rafalno kljucanje stotina djetlića u meku koru na borovim stablima. Lijep prizor. Ptice u borovima kao novogodišnji ukrasi. Neispavan sam i umoran, ali nisam mrzovoljan. Međutim, ako bi ovo kljucanje stotine ptičjih kljunova potrajalo, od toga bi se moglo sići s uma.
Otišao sam do kupatila. Neispavan, nekada se okupam hladnom vodom i to mi vrati snagu. Kupatilo je tijesno, tuš kabina je ograđena plastičnom zavjesom. Voda što pršti i rasipa se na mom tijelu šušti u zavjesi tako da je nadglasala djetliće u borovima. Ostao sam dovoljno dugo da su mi ramena oledenila od studene vode. Ali kad sam izišao ispod tuša, shvatio sam da ovamo nisam donio odjeću u koju ću se presvući, pa sam onako gologuz otvorio vrata kupatila. Sara se probudila, upravo je kuhala kafu, okrenula se prema otvorenim vratima i vidjela mene golog. Očekivao sam da ona još spava i sada sam zatečen instinktivno okrenuo leđa. Ona se glasno nasmijala. Zanimljivo da u toj zbunjenosti ja više nisam čuo čekićanje djetlića. Nije Sara pokazala nelagodu zbog moje golosti, nju je veselila moja zbunjenost. Dok je bila djevojčica, mi smo oslobođeno goli ulazili i izlazili iz kupaonice, meni je bilo važno da moja kći u svom doživljaju vlastitog tijela ne osjeća stid. Sjećam se kad je počela da se pokriva i da se sklanja od mog pogleda. Bila je to nesigurnost koju djevojčice inače osjećaju onda kad njihovo tijelo počinje da se mijenja u prvim znacima odrastanja i pretvaranja u ženu.
Bilo mi je neugodno kad me je vidjela golog, a nju je moja reakcija razveselila: s vrata je skinula svoj bademantil i pružila mi ga da se njime pokrijem.
„Znam jednu priču”, kažem. „Jednom, u Chicagu, stari urednik časopisa za poeziju kaže kako je izišao okupan iz kupatila gologuz, uvjeren da je sam u kući. U istom trenutku u hodniku se pojavila njegova djevojčica, u osjetljivom mladenačkom dobu. Pogledala me, kaže, s gađenjem i rekla: Fuj!”
„Lijepo”, kaže Sara.
Djetlići su utihnuli. Pijemo kafu. Sara se žali na napasnu prirodu ovih veselih ptica jer kljucaju i oštećuju fasadu kuće. Onda smo izašli van da mi pokaže plastične sove koje je objesila ispod krova svoje stare kuće. Iz nekog razloga, djetlići se plaše sova.
Sara gleda u moje tene i pita:
„A gdje su tebi pertle?”
„Sinoć sam ih izvukao, a sad mi se cipele bez pertli sviđaju.”
