Ivan Zrinušić (Osijek, 1981.) prvi put se u književnosti oglasio kratkom pričom „Tražimo čovjeka“, objavljenom u zborniku Buntovna proza (2002.). Odonda kratke priče i poeziju objavljuje u periodici i na internetskim portalima (Quorum, Knjigomat, Zarez, Vijenac, Kritična masa, Nova Istra…), da bi 2010. za nezavisnog izdavača Slušaj najglasnije!, u ediciji Bratstvo duša, objavio prvu knjižicu Netko nešto ništa, nakon koje će kod istog izdavača objaviti još pet zbirki pjesama (Bilirubin, 2011., Vidiš kako je lijepo, 2012., Tri mrava, 2013., Najbolje je da se ne javljaš, 2014. i Mrtvom je jasno, 2017.). Godine 2022., Mrtvom je jasno je digitalizirana te objavljena za DPKM kao besplatna elektronička knjiga. Nagrađivan je za kratke priče (Festival europske kratke priče, 2017., Arteist, 2018., Književni krug Karlovac, 2020., Narodna knjižnica Vrbovec, 2023.), a izbor poezije preveden mu je te objavljen u časopisu Fantom slobode / Le fantôme de la liberté, u okviru panorame hrvatskih autora na francuskom jeziku. Eseje, poeziju, kratke priče i prijevode s engleskog redovito objavljuje u elektroničkom časopisu Nemo od njegova pokretanja 2020., a od 2023. glavni je urednik istog. Za Sandorf je objavio romane Ljepše izdaleka (2021.) i FIP (2024.) te zbirku kratkih priča Ćukovi u parku, koja bi se u knjižarama trebala pojaviti uskoro. Prošlog je mjeseca kod istog izdavača objavio To se zove puls, novelu u fragmentima, pisanu bez interpunkcije, a kod Durieuxa mu je u pripremi knjiga eseja Špranje. Životni prostor dijeli sa žućkastim mačkom kojem barem jedan od predaka vuče porijeklo iz Abesinije.

Preuzimate osječki ogranak HDP-a. Što ste u tom smislu postavili kao kratkoročne, a što kao dugoročne ciljeve? Stoji li i danas prije dvadesetak godina zacrtani identitet te udruge, i kako to klapa u okviru osječke scene?

Voditelj Slavonskog ogranka HDP-a postao sam silom neprilika, naslijedivši na tom mjestu pokojnog Darija Grgića. Stariji članovi, koliko mi je poznato, nisu imali dovoljno interesa (vremena) pa kad me Edi Matić upitao, odgovorio sam da mogu pokušati. No nisam tako odvažan da bih iznalazio zajednički nazivnik svim članicama i članovima, kojih je danas gotovo 400. A ciljevi – baš Dario jednom je rekao: nemoguće je planirati dugoročno i pri tom biti ozbiljan. Želja je da Slavonski ogranak živne pa da, za početak, u 2026. g. ostvari „Tri kroz jedan“, program koji bi trebao biti kombinacija radionice, predavanja i intervjua, a u kojem bi afirmirani pisci i spisateljice govorili o pristupima stvaranju različitih književnih vrsta. Mali odmak od uobičajene književne tribine. Pa ćemo vidjeti za kasnije. Idejâ ne nedostaje.

Vaši se romani Ljepše izdaleka i FIP bave identitetom, prostorom i unutarnjim napetostima likova. Kako se ta tematska jezgra razvijala kroz godine i što danas prepoznajete kao vlastiti autorski potpis?

Čini se da su identitet i prostor univerzalne, gotovo neizbježne točke proznog ustroja, a da psihička bonaca i nije najpoželjniji materijal kod izgradnje književnog lika. Ako i imam kakav autorski potpis, možda je bolje da drugi o njemu govore. Céline se držao onog „ništa novo pod suncem“, za njega je stil bio presudan, pa je u tom ključu i procjenjivao druge pisce. A onda imate, npr., Canettija, ili danas, npr., Lebedeva, koji vas izrezbare uvidom, čistom mišlju.

Crnčenje za poduzetnike

U vašim je romanima prisutna snažna osječka i slavonska topografija, ali i osjećaj pomaka, unutarnjeg egzila. Koliko je Osijek za vas književni materijal, a koliko polazište za šire, univerzalnije teme?

U Osijeku sam rođen, no ljudska bića suštinski ostaju ljudska bića bez obzira na podneblje. Mikrospecifičnosti nisu nevažne, ali nisam se zavjetovao seciranju zavičaja. Glavni lik u Ljepše izdaleka napustio je akademski svijet pa mu ostaje crnčenje za poduzetnike koji u prošlom ratu nisu, kako kaže Maruna, tijelima zaustavljali tanad, ali koji su ta ratna događanja vidjeli kao izvrsnu poslovnu priliku, dok je glavni ljudski lik u FIP-u pali anđelak sektora informatičkih tehnologija, koji udomljenog mačka pokušava eksperimentalnim lijekom osloboditi od službeno neizlječive bolesti sa sigurnim letalnim ishodom; nećemo se libiti i prvog i drugog čovu kolokvijalno ocijeniti kao luzere, možda baš zato što smo prožeti konzumerizmom i ondje gdje nismo ni znali da nas ima. Ostati tih u galami, ne brkati vulgarnost sa snagom, čini mi se da pobjeda ima više veze s tim nego sa zlatnim grobnicama.

Vaši romani često kombiniraju intimno i društveno, osobno i političko. Kako pristupate strukturi romana – krećete li od lika, atmosfere, motiva ili od neke šire ideje koju želite ispitati?

U mojem slučaju, dosad, pisanje nije bilo konceptualno, barem ne u smislu programatskog zacrtavanja. Uglavnom su se određeni nefikcijski događaji i doživljaji nametali kao kalem koji bi se onda, s vremenom, omatao fikcijskom žicom te bi se u tom procesu potpuno razbistrila i ta šira ideja. Znate već: opazite ili proživite, hopsa vam priča mislima sve dok je ne uštopate. A kad se jednom krene u zapisivanje, usput se, naravno, javljaju i razne sitnije ili krupnije nadgradnje.

Portal Nemo postao je važan prostor za književne glasove izvan glavnih tokova. Što vas je motiviralo da ga preuzmete i kako vidite njegovu ulogu u današnjem književnom ekosustavu?

Goran Pavošević devedesetih prošlog stoljeća pokrenuo je fanzin Hombre, a njegov prijatelj Goran Mergl oko 2000. taj je fanzin digitalizirao i tako je stvoren jedan od prvih domaćih internetskih portala posvećenih kulturi, za koji će Dario Grgić, prijatelj obojice Gorana, na Merglov nagovor, napisati svoj prvi tekst (onaj o Mertonu). Dvadeset godina kasnije Dario je, uz mene kao malog od palube, pokrenuo Nemo. Taj je časopis smatrao jedinim vrijednim djelom koje ostavlja iza sebe i kad je 2023. g. preminuo, s obzirom na to što mi je on značio i s obzirom na to što je Nemo značio svojim autorima, nije dolazilo u obzir da ga se ugasi. Naknadno je Goran Mergl uspio s prastarih kvarnih diskova iščarobirati povratak već otpisane Hombreove baze podataka pa smo na Nemi počeli objavljivati i te tekstove, krug se zatvara. A uloga u današnjem književnom ekosustavu? Hm, ako neće zvučati preuzetno: možda kakav kaktus, sukulentna biljka koja može lijepo procvjetati ali, u samoobrani, i jednako lijepo ubosti.

Krasni promašaji

Objavili ste šest zbirki pjesama za Slušaj najglasnije / Bratstvo duša, u kojima ste se kalili i kao bitnik i punker i kvorumovac… Kako gledate na razdoblje kad ste kao autor bili prisutni na stolu za merch, nasuprot očijukanju s publikom putem naslova sa stelaže? Kako biste predstavili najnoviji naslov To se zove puls, koji vaš izdavač najavljuje kao hibrid poeme, novele u stihovima i pjesme u prozi, kroz glas sedmogodišnjeg dječaka… Jesu li i na koji način vaši “rani radovi” u dosluhu s ovim nehijerarhiziranim obratom perspektive pripovjedača prema unatrag?

Pa zapravo su mi se od svih bitnika literarno zanimljivim činili samo Snyder i Burroughs. Quorum je, naravno, bio izuzetno značajan časopis, ali presiromašan sam tom vrstom postmodernizma. A punk, da, u smislu da se procijeni što ne valja pa da se pokuša raditi drugačije; između dva gutljaja rakije u krugu istomišljenika ciknuti kakvu parolu i nije naročit pothvat. Osim ako čovjek nije, recimo, nijem. Šest knjižica koje je objavio Zdenko Franjić – zaista nezavisan nakladnik, ne podupire ga nijedno ministarstvo – nije imalo urednika niti je pri njihovu slaganju bilo ikakve selekcije, pa u tim izdanjima ima solidnih pjesama, ali bome i krasnih promašaja. Zgodno je prisjetiti se „ranih radova“, može se zagrohotati samom sebi, a može se i ispratiti krivulju razvoja. Robertu Perišiću dugujem golemu zahvalnost jer je u tim tekstovima vidio određen potencijal i jer je imao volje biti urednikom obaju romana objavljenih u Sandorfu, nakladničkoj kući koja je također blagonaklono odlučila stati iza praktično anonimnog autora. Mnogo sam naučio od Roberta. I još učim. A To se zove puls i izrazom i sadržajem potpuno je drugačija knjiga od svih tih prošlih, priča o tom dječaku između ostalog je i pokušaj da se simbolički iskaže cijena koju plaćamo da bismo se uklopili u društvo te bili njegovi, štono se veli, funkcionalni članovi.

Kao autor koji djeluje i u poeziji i u prozi, osjećate li da se ta dva registra međusobno hrane ili ih nastojite držati odvojenima? Što vam koja forma omogućuje, a što ograničava?

Poezija obično dolazi u razdobljima ekstremnijih emocionalnih stanja, bilo da se radi o ugodnim, bilo o neugodnim emocijama, a pojedina pjesma nešto je poput sprinta na 100 metara, bez obzira na tematiku. U tako ispucanom tekstu mogu naknadno malko presložiti riječi, koju od njih izbaciti i tsl., ali nema tu zapravo velikog rada, ili štima ili ne štima. A proza je rad, trčanje maratona. Lažemo nasitno da bismo, valjda, ukazali na neku krupniju istinu. Argumenti poput „ali to se stvarno dogodilo“ ne znače ništa kad priča nije literarno uvjerljiva. Ne zna čitatelj što se „stvarno dogodilo“ niti on to treba znati. I obrnuto, umješnom piscu vjerovat ćemo i kad nam pripovijeda kakvu bizarnu fantaziju. U prozi je, u smislu izraza, možda manje slobode, ali više napora, onog medenog, koji nas ostavi ugodno umornima.

Poezija obično dolazi u razdobljima ekstremnijih emocionalnih stanja, bilo da se radi o ugodnim, bilo o neugodnim emocijama, a pojedina pjesma nešto je poput sprinta na 100 metara, bez obzira na tematiku

U vremenu ubrzanih medijskih ciklusa i fragmentiranog čitanja, kako vidite poziciju književnosti danas? I što vam se čini da je nužno da bi pisac ostao relevantan, ali i vjeran sebi?

Nekako mi se čini da bi oni koji fragmentirano čitaju danas jednako fragmentirano čitali i prije 50 godina, samo što onda pred sobom ne bi imali ekrančić nego dnevne novine ili kakav šareni magazin. Jer trendovi se mijenjaju, tehnologija napreduje, a, opet, ljudska bića suštinski ostaju ljudska bića. Sumnjam da se broj ljudi koji imaju potrebu za ozbiljnijim čitanjem u postotku značajno promijenio s nastupom digitalnog doba. Da bismo bili, onda i ostali, vjerni sebi, nije zgoreg prvo se uvjeriti u to što to jesmo, pa i što nismo. Tako će pisac vjeran sebi biti itekako relevantan. Ne nužno i zanimljiv širokoj publici.