nemoj umrijeti
a da bar jedne zime
nisi bio tamaris
propustio sinji sumrak
kroza šiblje svoje
Dinko Telećan
Pjesnicima je radno stanje izaći iz ograničenja antropocentrizma. Kako pokazuje uvodni citat iz pjesme „Tamaris“ Dinka Telećana iz zbirke Vrtovi i crvena mijena (Zagreb: AGM, 2003), akutna svijest o konačnosti ljudskog trajanja postavlja nam zahtjev da nikako ne propustimo, dok još imamo svijest, biti ne samo ljudski nego i a-ljudski „omnibjekti“ (višestruki subjekti), točnije daje nam priliku da pojmimo i transformativnost materije na koju nas priprema, a zatim k njoj i privodi smrt. U djelu Nature Reborn (2000), Paul Santmire ističe kako iz perspektive evolucijske biologije smrt možemo definirati i kao „motor evolucije“, obzirom na to da svako raspadanje oko sebe stvara i nove ekološke mikrozajednice koje se hrane preostacima nežive tvari. Hoću reći da smrt nije samo igrač konačnosti, nego i našeg transformacijskog potencijala – u najelementarnijem smislu kemije, fizike i biologije raspadanja. No što se događa kad civilizacijski stignemo do točke u kojoj ne uspijevamo zamisliti ni kraj svijeta (obzirom na to koliko nemilosrdno trošimo i oštećujemo matični planet), baš kao ni mogućnost da smrtnost kao dematerijalizacija i rematerijalizacija donosi bar neki humus obnove drugim organizmima? Što se događa kad je smrt u kockarnici kapitala toliko „derealizirana“ da se upravo najbogatijima, tom ekstraktu samoživosti korporativne agresije, čini da smrt više ne postoji, nije relevantna, nije čak ni opasna ili izgledna? Oni fantastično bogati i amoralni planiraju pred zidom sve strašnije ranjenosti Zemljinog tijela zamrznuti svoja tijela ili otputovati na Mars ili se probuditi kad Zemlja (navodim farsične scenarije), koju hladnokrvno razaraju, nakon točke kolapsa čak i vlastite vrste, opet bude „naseljiva“. Kakve su to zapravo antiekološke fikcije i što nam govore o psihozi najmoćnijih?
II.
Bar mali dio odgovora na to pitanje donosi zbirka Bogolov Aleksandra Hemona (Zagreb: VBZ, 2025; s engleskog prevela Irena Žlof). Citiram jednu od pjesama:
Furije
Gledao sam jutros lišće kako se prevrće
tamo-amo, presijava se na povjetarcu,
i tuga me obuze zbog drveća u požarima,
nas ostalih nesretnika, još malo pa spaljenih.
Jutarnje sjenke polegle po orošenom
zelenom paradajzu, a visoka ograda vonja
na borovinu. S druge strane, biciklisti
prolaze. Čujem ih pričaju o Kenoshi,
o ljudima koje su na ulicama upucale
paravojne formacije, o furijama koje stoje
pred maskiranim strojem, bljuju svoj jed.
Noćna mora smontirana od sada i ovdje
a sve je u njoj moje. Bol i ljubav, i budućnost,
kraj jedne zemlje koja sebi laže u vjeri
da je besmrtna i dobra, i vjeverica,
u pohodu na moj paradajz koji zrije.
Strpljivi povjetarac pretura lišće,
neki spretni glodar uči od iskusnije
vjeverice, paradajz vjerojatno neće dozreti.
Probudiš se ujutro i moraš tijelo
rastegnuti da ustaneš, onda izaći iz kuće,
stupiti u svijet koji nikog od nas ne voli,
Ali i dalje smo tu, bijesni i umorni, nema se
kuda ići, nema mjesta bez kukavica
u maskirnim uniformama, riješenih
da te privedu. Gledam vjevericu
kako grize meso oteklo
od onog što će tek biti
ali je uvijek bilo sada i ovdje.
U pjesmi susrećemo „prirodnu smrt“, ali i smrt prirode, baš kao i smrt pravosuđa. Prirodnu smrt donose vjeverica i glodavci, naša braća po hranidbenom lancu, u kojem si pojeden da bi se netko drugi nahranio, što je primarni zakon ekološke samoregulacije čitavog biosustava. Drugu, smrt prirode, u stihove uvodi tuga za drvećem; promatranje suhih listova koje vjetar prevrće (zvuk nalik na jesen, ali i na stabla pretvorena u prah mimo prirodnih godišnjih doba). „Požar“ koji se odmah zatim spominje jedan je od Hemonovih sinonima klimatskih promjena, u kojima ćemo i mi kao vrsta, veli pjesnik, uskoro biti spaljeni jednako bezdušno kako je sada spaljeno drveće. Smrt prirode zabilježena je i kroz referencu o Sjedinjenim Američkim Državama, već nekoliko dekada autorovoj emigrantskoj domovini (Hemonova zbirka izvorno je i napisana na engleskom jeziku). To je Amerika, kako veli Hemonov stih, kao „zemlja koja sebi laže u vjeri da je besmrtna i dobra“. Svakako namjerno slijepa prema ekološkim katastrofama koje izaziva. Ili, kako je objavio The Lancet Planetary Health 2020. godine, znanstveno je potvrđeno da je SAD odgovoran za 40% globalnih emisija CO2. Aktualni američki predsjednik, koji je 2017. godine isključio SAD iz Pariškog sporazuma o klimi, a globalno zagrijavanje na sjednici UN-a održanoj 23. 9. 2025. proglasio “prijevarom” (poznat je njegov analfabetski stav da znanosti kao metodi, pa onda ni ekologiji, ne treba vjerovati).
Trump je, dakle, jedan je od glavnih redatelja svjetskog klimatskog požara. Njegova administracija trenutno vrši pritisak na Svjetsku banku da poveća ulaganja u naftu i plin, što sa sobom povlači daljnji porast Zemljine temperature. Prema podacima Agencije EU-a za klimatske promjene Copernicus, godina 2024. bila je globalno najtoplija godina svugdje na svijetu otkad postoje mjerenja. Ovo navodim kao kontekst pjesme u kojoj autor registrira da je razaranje planeta doseglo tolike razmjere da zapravo nemamo ni adekvatan kapacitet žalovanja za gubitke koji nas pogađaju. U šoku smo, paralizirani, zagledani u umiranje prirode kao da je u pitanju vlastita smrt, oko koje više ne znamo što poduzeti. U pjesmi je prisutna i smrt pravosuđa, kroz referencu na ubojstva i suđenje u američkom gradu Kenoshi, gdje je američko pravosuđe proglasilo naoružanog ubojicu dvojice nenaoružanih prosvjednika (uz zadavanje teških prostrijelnih rana trećemu) nevinim, jer se ubojica osjećao napadnutim od prosvjednika. Paravojne formacije koje pucaju u prosvjednike, Furije (kako veli Hemon), višestruko donose smrt nevinima.
Vidimo da pjesma na mnogo načina upozorava da je smrt doduše posvuda, ali kao da nitko u nju baš ne vjeruje: devastacije biookoliša nastavljaju se neometano, pucnjave završavaju oslobađajućim presudama, od tog se mehaničkog i sistemskog propadanja „nema kamo ići“, jer ne postoji bolje mjesto od Zemlje, niti druga Zemlja. U razgovor za The Literary Hub 12. 10. 2023. (usp. https://lithub.com/aleksandar-hemon-on-living-at-the-end-of-time/), Hemon izjavljuje:
Posljednjih nekoliko godina sve više osjećam da se nalazimo
usred kataklizmičkog globalnog kraha. Klimatske promjene
i s njima povezane pandemije, apokaliptički intenzitet fašizma,
patetična slabost zapadnih demokracija, ukorijenjena u
deluzijama veličine i činjenici da upravo te demokracije ne mogu,
jer ne žele, postati sustavi pune inkluzije. Naprotiv, vraćaju se na
svoje uobičajeni način funkcioniranja: isključivost, mizoginiju,
rasizam. (…) Ovo je u stvari kraj vremena i stvarno morate biti
tehnicist ili fašist ili oboje da ne shvatite kako prolazimo kroz
kataklizmički gubitak.
Smrt se ponovno pokazuje kao preduvjet ekološke odgovornosti, jer najveći poricatelji smrti oni su koji najbezdušnije i oduzimaju živote. Bol koju izazivaju diskriminacijske politike također je derealizirana. Pjesnik pri tom nije „katastrofičar“, upravo suprotno: da bismo okrenuli kormilo, poručuje nam, za početak je potrebno da priznamo razmjere ekološke i političke devastacije. Da konačno svladamo lekciju o svojoj smrtnosti. I to ne onu hajdegerijansku, u kojoj tobože svi živimo-prema-smrti i to nas čini „autentičnima“, nego onu bodrijarovsku: poricanje naše temeljne limitiranosti, smrtnosti, istinsko je gorivo bahatosti devastacije planeta. Tu apsolutno ne pomaže religijska etika, jer nismo reciklirani papir ni obnovljivi resursi: postojanje jedne osobe u jednom vremenu apsolutno je vrijedno, neponovljivo i – konačno.
Prema podacima Agencije EU-a za klimatske promjene Copernicus, godina 2024. bila je globalno najtoplija godina svugdje na svijetu otkad postoje mjerenja. Ovo navodim kao kontekst pjesme u kojoj autor registrira da je razaranje planeta doseglo tolike razmjere da zapravo nemamo ni adekvatan kapacitet žalovanja za gubitke koji nas pogađaju
III.
Navedimo ovdje i čitavu pjesmu „Bogolov“, po kojoj je Hemonova knjiga dobila i ime, a koja je varljivo obilježena vjerskom ili metafizičkom potragom.
Bogolov
Vidio sam Boga dok se neki lik
parkirao na preusko mjesto
pod nagom krošnjom. Simetrija
je bila zapanjujuća, kao i noć,
podoblaci su upijali svjetlost
grada. Bog je pokupio pseći izmet,
prislonio vrećicu uz drvo,
kao da je leš vjeverice.
Bilo je to u Berlinu,
dvije hiljade dvadeset i treće.
Kasnije sam se popišao u duboku saksiju
raskošno-tropskog plastičnog drveta.
Sve i svašta je bilo zrelo
za drsko danteovsko poređenje.
Bog je pretrčao preko puste ulice
noseći obezglavljenu lutku iz izloga,
kao da mi se ostvario san da budem
odstranjen iz vlastitog napuštenog života.
Bilo je to u Berlinu,
dvije hiljade i dvadeset treće.
Bog ne priča priče niti se zajebava,
ne tješi nas niti zabavlja,
ne treba mu ušmrk bijelog, niti iko od nas.
On se samo ukaže na mjestu zločina,
prekasno, pripit, kliberi se u svoj rukav,
kao da kani riješiti misteriju.
Mi smo to što nam treba, mi se sebi obraćamo,
a ne ovaj mlitavi hohštapler koji zabaci
kravatu preko ramena kad krene
podmetati lažne dokaze,
u dubini Berlina,
dvije hiljade dvadeset i treće.
Pogledaj me sad, podignutih nogu
u rajskolikim papučama,
cuclam metaforičku lulu
vječitog mira. Posvuda slova,
poslagana kao nadgrobni spomenici,
klupka prašine postaju životinje.
Vidi me kako se prisjećam koljena
i bolne duše spakovane u njima
dok se pred Gospodom poklanjam,
u Berlinu, dvije hiljade dvadeset i treće.
Bog koji se pojavljuje u ovoj pjesmi nije osoba o čijoj prisutnosti svjedoče religije. Saznajemo da skuplja pseća govna, pretrčava preko ulice, ukazuje se na mjestima zločina, imun je na ljudske ovisnosti i ljudska poimanja zabave. U „zapanjujućoj simetriji“, sličan je samome pjesniku. Prati ga komentar o ljudskosti kao kriteriju svetog: „mi smo to što nam treba“. Mi ljudi. Nevezano za višemilenijske bogolove. Čak i govoreći o bogu, veli pjesnik, „mi se sebi obraćamo“. I ništa nije svetije od živog čovjeka. Ako su na jednoj strani plastična stabla, plastična hrana i plastične – potrgane, „obezglavljene“ – lutke, s druge je bol naših koljena. Plastika ništa ne osjeća. Bol je, kao i smrt, bitno relevantniji dokaz o postojanju duše. Micah D. Kiel u svojoj knjizi Apokaliptička ekologija: Otkrovenje, Zemlja i budućnost (2017) govori o tome da i biblijska Apokalipsa ima funkciju upozoriti čovjeka i na njegovu i na Zemljinu konačnost, ali ne zato da unaprijed odustanemo od života koji ima izvjestan kraj (i još da pri tome samoljubivo očajavamo), nego zato da shvatimo kako smo „u jednom veoma dugom međuvremenu“ odgovorni za planet s kojim smo u svekolikoj simbiozi. Sličnu poziciju zastupa i Aleksandar Hemon. Vrijeme 2023. godine koje se u pjesmi četiri puta ponavlja kao pečat sadašnjosti u kojem je nastala pjesma sa sobom donosi svu metafiziku koja nam je potrebna. Smrtni smo, krhki smo, čak i kad vidimo bogove pojma nemamo kako se s time nositi (nije posve izvjesno ni jesu li to štakori, hijene, psi, berlinski alkoholičari ili naš vlastiti odraz u nekom staklu), ali izvjesno je da smo baš zato odgovorni za to da zaustavimo „mlitavog hohštaplera koji zabaci kravatu preko ramena kad krene podmetati lažne dokaze“. Već smo o njemu govorili: puni su ga mediji i svakodnevno nam priređuje pir američkog fašizma. Poezija ga ne mora nazvati imenom i prezimenom. Važnije je da prozre njegovu metodologiju. Brecht (usp. najbolju zbirku njegovih prijevoda na južnoslavenske jezike: Svakodnevno pozorište, Sarajevo: Veselin Masleša, 1977; većinom prijevodna umjetnost Petra Vujičića) iz pjesme „Strahote režima“:
Ali njihov Treći Rajh podseća
Na grad Asirca Tara, onu silnu tvrđavu
Koju, kako glasi legenda,
nije mogla da osvoji
nijedna vojska,
No koja se od jedne jedine reči
izgovorene iznutra
Rasula u prah.
Micah D. Kiel u svojoj knjizi Apokaliptička ekologija: Otkrovenje, Zemlja i budućnost (2017) govori o tome da i biblijska Apokalipsa ima funkciju upozoriti čovjeka i na njegovu i na Zemljinu konačnost, ali ne zato da unaprijed odustanemo od života koji ima izvjestan kraj (i još da pri tome samoljubivo očajavamo), nego zato da shvatimo kako smo „u jednom veoma dugom međuvremenu“ odgovorni za planet s kojim smo u svekolikoj simbiozi
IV.
Nije mi ovdje cilj kritički prikazati zbirku Aleksandra Hemona, kontekstualizirati je u odnosu na suvremenu poeziju, navesti teme i stilske postupke. Namjera mi je tek zabilježiti, upravo na primjeru ovog dvokontinentnog i dvojezičnog sarajevsko-američkog pjesnika, da postoji suverena ekološka estetika u suvremenoj poeziji i da njezin afektivni jezik ne čine samo jed, ogorčenost i žalost, nego i otvaranje „nerješivog pitanja“ destrukcije, pri čemu ni čitatelj ni pjesnik nisu samo pasivni ekrani opće devastacije. Već od knjige Kate Berridge Vigor Mortis: The End of the Death Taboo (London: Profile Books. 2002) jasno je da mediji našeg doba pokušavaju ukinuti tabu smrti, točnije da koriste ogromne količine pornografskih prizora mučenja i ubijanja upravo zato da bi nas desenzitivizirali, otuđili od smrti, pretvorili smrt u robu masovne potrošnje, horor-zabavište, na isti način na koji se nasilje prema Zemlji tretira kao tobože univerzalni narativ o “nezaustavljivosti” rasta kapitala. Smrt pri tom nije “pripitomljena”. Nije racionalizirana ni u takozvanim “studijima smrti”, o kojima lucidno piše Benjamin Noys u knjizi The Culture od Death (Oxford: Berg, 2005), ukazujući na to da je hipermedijalizacija smrti, kao i njezino raspravljanje unutar humanistike (gdje se analiziraju kulturalne reprezentacije mrtvih tijela, ubijenih tijela, tijela koja polako umiru u staračkim domovima otuđeno od povezanosti s vlastitom zajednicom), što je također rezultiralo prvenstveno politizacijom smrti, a ne etičkim zaokretom. Iz perspektive Hemonove zbirke, naša dezorijentacija i naša disfunkcionalnost, mučnina i paralizirajuća glavobolja koje osjećamo pri pogledu na istovremeno ubijanje Zemlje i pretvaranje da je smrt „nadvladana“, također čine jednu vrstu odgovora; oblik otpora. Jer iako se čini da smo skamenjeni, slijepi, nijemi i krajnje instrumentalizirani, preopterećeni ne samo nasiljem i ništavilom – nego i promašenim, tehnicističkim znanjem – mi zapravo znamo da jezik smrti čitavo vrijeme istinito govore pjesnici. Imamo ga od koga učiti. To nije jezik oružja koje se može uperiti u svakoga. Nego jezik primarne odgovornosti i radikalne skrbi jednog živog organizma za sve žive organizme. To je i jezik najintenzivnije, isto koliko i su-smrtne emocionalne povezanosti. I da još jednom čujemo Hemona:
Budućnost svega
Svega će biti, moj je otac znao reći,
samo nas neće biti, i naših života.
Ovaj svijet će izgledati isto, isto
drveće, oblaci, naselja, i krajolici,
ali nas neće biti da sve to vidimo.
Ova kuća će imati iste zidove,
samo tu niko neće spavati.
Neće biti ničega u ovoj odjeći –
Prazna košulja i odijelo i dalje će tumarati
umjesto mene, umjesto ovog bolnog tijela,
u potrazi za sjećanjima da pune prazninu.
Nitko nas neće pamtiti, nitko se neće sjetiti,
nema budućnosti koje će primijetiti da nas nema.
Daj mi zato svoju ruku, sine.
Tekst je dio serijala „Ekoknjiževnost” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.
