U gradskom parku je promatrala krošnje crnih borova i pitala se borave li male ušare tu i ljeti. Osluškivala je, ali je bilo tiho kao u hramu. Prvi put je na mjestu koje je s prozora promatrala toliko puta. Odatle je vidjela kuću. Izgledala je mnogo manja nego što je se sjeća, premalena za onoliko žena koliko ih je tamo bilo zatvoreno. Bila je sigurna da u njoj nitko ne živi. Tako i treba biti, pomislila je, na takvim mjestima nitko ne bi trebao živjeti…