Predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige?
Uganda je eksperimentalni roman-esej i uzorni primjer histeričnog realizma ispisan u jednoj prezasićenoj, nihilističkoj rečenici kroz koju se provlači dvadesetak međusobno isprepletenih pripovijesti iz različitih povijesnih etapa razvoja moderne zapadne prostorne predodžbe i modernog utopijskog i mesijanskog mišljenja: od priča o prvim odmetnutim konkvistadorima i majorkanskim kartografima čije će karte svijeta najaviti novovjekovnu prostornu svijest, preko priča o Františeku Bobligu von Edelstadtu, notornom češkom inkvizitoru koji je postao najveći zemljoposjednik na čitavom potezu od Šumperka do Olomouca i Antoniu Savjetniku, vođi brazilske milenarističke pobune protiv Republike, pa sve do priča o njemačkim aristokratima duha, koji sred Paragvaja naumiše podići koloniju Nueva Germania, i jednom viktorijanskom putujućem cirkusu nakaza koji se 1899. zaputio prema Walesu vjerujući da će cijelu Britaniju potopiti ista ona kobna voda po kojoj je, iste te godine, tako bezbrižno plovila brodica Nellie, e da bi nas, nakraju, dočekale još morbidnije pričice o začecima No Wave scene u New Yorku koncem 1970-ih, to jest nakon što je Gerald Ford, kako su izvještavale novine, gradu poručio „Drop dead!“, a budući da je, kako ustvrdismo na početku, Uganda nesumnjivo primjerak histeričnog realizma, kakav bi to primjerak bio kada ne bi u sebi uključivao i priču iz urugvajskog građanskog rata između blancosa i coloradosa, baš kao i nepoznatu priču o jednom francuskom generalu, bivšem nadzorniku na Île du Diable i veteranu gušenja ustanka od Madagaskara pa sve do Kameruna, koji nakon povlačenja francuskih snaga iz Indokine odlučuje ostati u Vijetnamu, proglasivši privatni rat do istrebljenja čitavoj prašumi…
Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?
Uganda se u potpunosti nastavlja na teme koje su se provlačile kroz moje prethodne knjige pjesma u prozi, prije svega se nastavlja na knjigu na samrti, čovjek slon preživjelima prepričava povijest zapadne civilizacije, a u kojoj sam, ako me sjećanje još služi, koristeći se medijem pjesme u prozi, nastojao rekonstruirati osnovne elemente antimodernističke imaginacije i na njoj utemeljenih mitova kulturnog pesimizma; jedina je razlika u odnosu na prethodna djela bila ta što je pisanje Ugande zahtijevalo puno više uloženog vremena i, ne manje važno, puno više psihičke staloženosti i discipline.
Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?
Ugandu zamišljam kao spoj filmova Wernera Herzoga (Aguirre, Fitzcarraldo, My Son, My Son, What Have Ye Done), Lava Diaza (Uspavanka za tužni misterij), Yorgosa Lanthimosa (Očnjak, Alpe), Roya Anderssona (Pjesme s drugog kata), João Pedra Rodriguesa (Fantom, Ornitolog), Perea Portabelle (Varšavski most), Veita Harlana i njemačke serije Dark, glazbe Philipa Glassa, Juliusa Eastmana, Hansa Pfitznera, Blixe Bargelda i grupe Swans te svih onih literarnih mutanata nastalih spajanjem Donosove Opscene ptice noći, Pynchonove Dražbe predmeta 49, Saramagovih „biblijskih“ romana i Krasznahorkaijevog Rata i rata sa sabranim djelima Carla Schmitta (posebice Nomosom Zemlje), Krachtovim Imperijem i famoznom uvertirom iz Mannove sage Josip i njegova braća… Metafora za Ugandu bio bi ili aksolotl ili madagaskarski prstaš, jer Uganda je otvoreni, gotovo militantni zagovor pasivnog nihilizma, antinatalizma i regresivne evolucije.
(…) dobro je kad imaš škrge, a ne pluća, jer kroz škrge u organizam dolazi još okrutniji kisik, a svi ti škržni lukovi s milijun škržnih niti u kojima se pak nalazi još milijun škržnih lamela ne služe kako bi olakšali unos kisika već služe tome da bi se proces disanja učinio još bolnijim, a budući da je on, kapetan de Entrevo, admiral Kolumbo, Jehuda Cresques ili tko god bio taj čiji se brod, evo baš sada, dvadeset i devetog rujna, nalazi u blizini otoka svetog Brendana, Cipanga, Taprobane ili kako li se već zove, ujedno i riba, jer se sada, kada je kopno nadomak, više nego ikad osjeća spojenim sa drvenom pulenom, tom lijepom sirenom čija se ljudska polovica tijela smije, dok se ona riblja nalazi pod vodom, kao da se ništa nije promijenilo još od doba antagonizma onih nenasmijanih riba i majmuna Adama, ali bit će da to niti nisu bila dva entiteta, već jedna hermafroditska cjelina, poput đavla i boga, narcisa i njegova odraza, dakle, budući da je admiral, kako bi zaključio Vardaman Bundren, ujedno i riba, a pošto ribe, zbog već opisanog dišnog sustava, udišu puno okrutniji kisik od Adama, onda nas ne treba čuditi što je admiral u svom dnevniku zabilježio, evo baš sada, da je zrak ovdje neobično oštar, pa čak i okrutan, a da svaki udisaj rađa bol kakvu je osjećao mučenik Sebastijan, jer ovdje, na ovom slijepom meridijanu, Sebbe je dobio nova pluća, sirena je probudila svoju riblju prirodu, Jehuda Cresques je dobio novo ime, a admiral je doživio, iako se to tek treba dogoditi u budućnosti, da su mu okovali ruke zato što ga je neki nacereni čovjek klevetnički optužio da u sebi nosi židovske krvi, i to one krvi najgore vrste, kako je shvaćaju higijenski zakoni o limpieza de sangre zbog kojih je on, Jehuda ili Jafuda Cresques, najzad morao promijeniti ime i postati converso, a znakovito, pri prelasku na kršćanstvo uzeo je ime ribe, odlučivši se nazvati Jaume Riba ili Jacobus Ribus, jer koliko god mijenjao imena, kazao je Henriku Moreplovcu u opservatoriju u Sagresu kroz koji će proći prvi nulti meridijan novoga vijeka, dakle koliko god ih mijenjao, uvijek ću duboko u sebi biti riba, baš kao i ova pulena, imat ću određenu količinu evolucijski niže, riblje, krvi u sebi i nacereni Adam, komendatur de Bobadilla, u meni će uvijek vidjeti samo Židova, to jest, u meni će uvijek vidjeti evolucijski niže biće, onu grešku iz ordovicija, biće koje valja istrijebiti, jer vrijeđa dosegnuti progres, a ako me ne bude mogao istrijebiti, onda će me sasvim sigurno deportirati iz vode u kojoj nas je prvi put vidio kržljave i nenasmijane, a to će učiniti ne zato što mu smetamo već zato što mu sprječavamo, svojom pukom prisutnošću u vodi, da gleda isključivo svoj odraz, isključivo svoje sofisticiranije, primatsko lice, i zato sam ja riba, jer, sjetimo se samo, i na početku naše ere simbol ribe odnosno ikhthysa bio je simbol prezrenih i proganjanih, onih koji su se krili po katakombama, onih koji su po svim predodžbama o nivou dosegnutog progresa bili smatrani evolucijski nižim bićima, tako da me možete zvati kako god hoćete, veli Jaume Riba Henriku Moreplovcu u opservatoriju u Sagresu, možete me zvati i Jehuda i Mestre Jacome, ali ja ću uvijek biti, za sve vas, tek obična riba, biće koje još uvijek diše na škrge, iako su pluća i mehaničke ure odavno izumljene, i upravo se zbog svega toga on, kapetan Sebastião de Entrevo, u ovom trenutku, dok se pred karavelom Lusitania otvaraju neslućena prostranstva novog svijeta, osjeća spojenim sa pulenom, tom lijepom sirenom na kljunu broda, zato i mrmlja sebi u bradu, ja sam riba, moje ime je Riba, mrmlja i mrmlja, i na palubi i u kabini i kod rta Trafalgar i u opservatoriju u Sagresu i pri prihvaćanju kršćanstva i pri davanju pristanka da se nulti meridijan provuče kroz isti taj opservatorij kako bi na novoj karti svijeta Portugal bio panoptikon Zemlje, čak i kormilaru i konkvistadorima koji ga nešto pitaju on lakonski odgovara, ja sam riba, moje ime je Riba, a onda nastavlja isto to mrmljati sebi u bradu kao u kakvom činu autohipnoze sve do dugo u noć, jer on se doista osjeća povezanim u jedan entitet s tom nasmijanom sirenom, štoviše, on u vlastitoj nozi osjeća iste one crve i parazite koji se sada množe na dnu sireninog repa, jer oni su isto tijelo, baš kao što su to bili Sebbe i jarbol vikinškog broda, a tu tjelesnu povezanost osjeća zato što je iste te tisuću petsto sedamdeset i osme godine, u bitki kod Al Ksar-el Kibira, izgubio desnu nogu pa mu je nakon amputacije za patrljak vojni kirurg iz Pariza imenom Ambroise Paré zašarafio drvenu protezu zbog koje se sada, i sam sa drvetom u mesu, osjeća spojenim sa pulenom, ali i čitavim brodom, jer svi oni su, i pulena i Lusitania i kapetan de Entrevo, sklepani od drveta, i da nema drveta i kojekakvih vijaka da ih drže na okupu, raspali bi se i razmrvili, stoga je činjenica da, koliko god mu to bilo teško za izgovoriti, svi oni sada puštaju korijene, jer to je ono što stabljika čini kada je držimo u vodi, nesebično dariva životom, jer naprosto ne može pobjeći svojoj vitalističkoj prirodi, svojoj težnji za neprekidnim širenjem rizoma, i može sada on sebi u bradu mrmljati da je krenuo u ekspediciju kako bi ostavio iza leđa i staru geografiju i zakone o čistoći krvi i načelo ukorjenjivanja, ali neosporna je činjenica, možda i jedina koja se može nesumnjivo utvrditi na ovom mjestu ovoga trenutka, da on sada ipak pušta korijenje kao mandragora, a sjetit ćete se da je običaj u nekim španjolskim krajevima da se korijen mandragore umoči u zdjelu mlake vode i ostavi preko noći pod krevetom nerotkinje kako bi tijekom noći, dok ova spava privinuvši jastuk trbuhu kako bi barem u snovima imala dojam da je trudna, isti taj korijen, oživljen vodom, produžio svoj rizom do nerotkinjinog trbuha i najzad joj podario željeni plod utrobe, ali ta nas metoda zatrudnjivanja ne treba nimalo čuditi, jer je redovito, da tako kažemo, „davala plodove“ u različitim epizodama globalne povijesti partenogeneze, primjerice, majka našeg Gospodina Isusa Krista začela je na sličan način pa nikome nije bilo čudno, a isto tako, ali na drugoj hemisferi globalne povijesti, nikome nije bilo nimalo čudno što je djevica Coatlicue nakon večernje molitve pronašla perje kolibrića i pojela ih kako bi sačuvala njihovu ljepotu, da bi joj se iste te noći, dok je spavala na toploj glini, u trbuhu počelo formirati pernato jaje iz kojeg će biti rođen Huicilopočtli, bog-kolibrić, a dobro je poznato da je i junak Qi ili Houji začet tako što je njegova majka, također djevica, slučajno bosa nagazila na otisak stopala kojeg je baš tom mjestu, namjerno ili tek igrom slučaja, ostavio vrhovni bog Shangdi, pa je djevica iste te noći osjetila kako joj se u trbuhu stvara jedna mandragora, što nas ne treba nimalo čuditi, jer je partenogeneza česta pojava u prirodnom svijetu, pogotovo kod riba i guštera, pa zašto onda ne bi bila jednako naravna pojava i kod čovjeka, stoga nas, zbog svega prethodno navedenoga, ne treba nimalo čuditi što se kapetan Sebastião de Entrevo sada osjeća povezanim sa pulenom u jedan hermafroditski entitet, pogotovo ako znamo da je ono što ih povezuje obični komad drveta i dvije-tri spojnice od željeza koje ih oboje održavaju na životu, i zato nećemo pretjerati ako kažemo da njihovo povezivanje uopće ne bi bilo moguće da kapetanu, nakon propale bitke, izvjesni kirurg Ambroise Paré u meso nije ušarafio protezu sa mehanizmom kakvog imaju mehaničke ure, a koliko god mu se u početku gadila ideja da u sebe primi jedan stroj bez duše, sada ipak uviđa da je doktor Ambroise Paré bio u pravu, jer moja proteza nije nadomjestak za nogu, kazao je Paré, ona jest noga, a onaj tko je prima u sebe više nije isti čovjek koji je bio do tog trenutka, štoviše, vi ćete postati ne samo posve novi čovjek već i posve novi organizam, savršeno tijelo novog vijeka, jer pazite, u stara vremena bismo vam odsjekli nogu naživo i zapekli meso vrućim željezom kako bi se stvorio novi pokrov, a potom biste, iako i dalje sposobni položiti život za monarha i Krista na bojištu, život morali provesti kao propalica i prosjak, podupirali biste se o štap i skakutali po ulicama proseći za milodar, a na koncu bih vas našao mrtvog u nekoj ubožnici, to jest, umrli biste kao otpadnik od zajednice, besmisleni, anonimni i bačeni u javnu grobnicu, ali nova znanost vam ipak nudi drugu šansu, makar bili bogalj novi vas vijek prihvaća poput sina, daje vam novi život baš poput Gospodina našega Isusa Krista, štoviše, omogućava vam da i dalje budete dio društva, da radite, da se krećete, da sudjelujete u pomorskim ekspedicijama, pa čak i novim bitkama, ako bude potrebe za tim, govorio je Paré cijelo vrijeme dok je u kapetanovo meso ugrađivao novu nogu, to jest moderno sebstvo, jer bez tijela čovjek je nitko i ništa, bez tijela se on niti ne može ubrojiti u zajednicu, drugim riječima, ako je bez tijela ili bez određenog dijela tijela koji bi se mogao nazvati vitalnim, onda on niti nije osoba s pravima pa niti ne može očekivati drugačije razrješenje sudbine osim bacanja u javnu grobnicu zajedno s ostalim otpadom, zato je novi vijek pravo oslobođenje, jer biste vi sada, kumašine moj, bili netijelo, sjedili biste negdje na marginama srednjeg vijeka i skupljali milodar, ali mehanički udovi baš kao i mehaničke ure posve mijenjaju pogled na čovjeka, razmatrajući ga unutar promijenjenih metafizičkih, ali i prostornih predodžaba, pa nisu bez veze i Hobbes i Descartes u središte svojih teorijskih projekata stavili jedan stroj bez duše, jer upravo je taj stroj bez duše, kumašine moj, upravo je ova mehanička noga ili ura, ono što pokreće modernost, (…)
Sebastian A. Kukavica (Rijeka, 1992.) diplomirao je politologiju na Sveučilištu u Zagrebu i društvene znanosti na Sveučilištu u Siegenu. Studirao je globalne studije na Sveučilištu u Leipzigu te kulturalne studije i američku književnost na Sveučilištu u Coimbri. Trenutačno studira južnoeuropske studije na Sveučilištu u Glasgowu. Dobitnik je književnih nagrada Na vrh jezika, Drago Gervais i Tea Benčić Rimay. Objavio je tri knjige pjesama u prozi: na samrti, čovjek slon preživjelima prepričava povijest zapadne civilizacije: antimodernizam i pjesma u prozi (2017), nakon povlačenja mora na kopnu će ostati samo dvodihalice i bunkeri envera hoxhe (2016), Aleatorika disanja (2015).
