U kulturnoj geografiji i urbanoj mitologiji Zagreba, Trešnjevka je gradski kvart koji je, uz Maksimir, vjerojatno najbolje zabilježen u različitim oblicima znanja i tekstova, kolektivnim i pojedinačnim memorijama. Uglavnom je riječ o memoarskim tekstovima, dnevnicima i zapisima koji često nisu zanimljivi širem krugu od onih koji su ih pisali ili onih koji su u njima ostali zabilježeni. Ipak, jedan od uspjelijih prijevoda Trešnjevke u tekst zasigurno je Trešnjavačka balada Zvonka Špišića u kojoj je posebno značajan stih koji o Trešnjevci govori kao o „kvartu bez groblja i bez rodilišta“. Takav usputan sociološki uvid definirat će Trešnjevku kao čvorište slučajnosti i prolaznosti, melting pot različitih identiteta i priča koje se međusobno prepleću i ukršavaju. Od naselja za izbjeglice iz anektirane Istre koje se počinje planirati još u 1920-ima, preko radnika koji u Zagreb dolaze nakon poslijeratne industrijalizacije pa do danas, Trešnjevka je naselje koje daje mogućnosti i za tekst koji se neće samo prisjećati kako je to nekada bilo, nego će biti i književno relevantan.
Sve što se ikada dogodilo
Jedan bi takav mogao biti roman Stotina godina Darija Harjačeka u izdanju Oceanmora, usprkos onome što bi se iz paratekstualnog okvira o njemu moglo zaključiti. Naslov Stotina godina će tako lažno navesti čitatelja na to da se radi o još jednom megalomanskom projektu treniranja autorskog narcizma u sabijanju sto godina na tristo stranica romana, a odrednica povijesnog romana o zagrebačkoj četvrti Trešnjevka da će suvremena književnost dobiti još jednu politički i ideološki razvodnjenu malograđansku priču o tobože nesretnim sudbinama tzv. malih ljudi u velikoj povijesti koji se pred njom žele sakriti i pobjeći u svoje neinteresantne egzistencije. Sve to Harjačekov roman nije, nego je on ozbiljan i promišljen književni tekst koji vješto izbjegava navedena stalna mjesta suvremene književnosti koja se bavi poviješću.
Razlog tomu je svjestan odabir jedne historiografske koncepcije koju pripovjedač na samom početku romana eksplicira. Ona je sažeta u citatu Henryja Johnsona prema kojem je povijest sve što se ikad dogodilo. Takvo mikroskopiranje povijesti bit će prije svega prikladno za pisanje o Trešnjevci kao o jednom lokalnom fenomenu koji se uglavnom sastoji od svakodnevice, bezbroj manjih priča, odnosno, da se vratimo Špišiću, „od uličnih pjevača do krovopokrivača“. Vrijednost je Harjačekovog romana što njegovi likovi nisu pasivni objekti povijesti, nego oni u njoj i sudjeluju, pokušavaju je promijeniti, bune se protiv aktualnih ideja i pojava ili pristaju uz njih.
Izrazita tekstualnost povijesti naglašena je s nekoliko okvira koji obrubljuju središnju priču. Počevši od vanjskog, čitatelja dočekuje pripovjedač koji pripovijeda o Anatoliju Bachu, povjesničaru umjetnosti i antikvaru koji piše kroniku Trešnjevke prema zapisima svoje majke Veronike koja je, iako bez formalnog obrazovanja, naslutila Johnsonovu ideju povijesti kao svega što se dogodilo pa se tako njezini zapisi sastoje od banalnih mrvica svakodnevice iz kojih Anatolij mora načiniti koherentnu priču. Povijest sačinjena od malih događaja koji izmiču radaru povjesničarskog interesa ne može biti cjelovita i jedinstvena pa je tako opravdan podnaslov romana antikronika. Roman započinje krajem 1920-ih godina i završava skoro s godinom pisanja romana, ali vrijeme se u njemu neravnomjerno zgušnjava pa su neka desetljeća detaljnije opisana dok su druga ovlaš pređena. Prva desetljeća Trešnjevke do početka Drugog svjetskog rata obrađena su prilično detaljno, što je i logično jer se u njima uspostavlja priča i likovi započinju svoje živote, ali je zatim ratno razdoblje ispripovijedano posredno, stavljanjem u središte sudbine likova koji su bili akteri toga vremena, poput Anatolijevog oca koji je bio u službi Andrije Artukovića. Također, razdoblje 1980-ih i 1990-ih lapidarno je obrađeno i događaji se daju tek naslutiti. Takva pripovjedna strategija ne oduzima romanu njegov literarni naboj, dapače, pripovijest i njegove likove čini intrigantnijima i autonomnijima u odnosu na povijest koju nastoji zahvatiti. Nema mjesta za mehaničko prepisivanje historiografije u sudbine likova, nego oni postaju samostalni akteri unutar jedne male zajednice u kojoj se povijest ne događa, nego ju oni proizvode.
Roman započinje krajem 1920-ih godina i završava skoro s godinom pisanja romana, ali vrijeme se u njemu neravnomjerno zgušnjava pa su neka desetljeća detaljnije opisana dok su druga ovlaš pređena
Stepinčeva propovijed, Crvena Trešnjevka, flora i fauna
Šest poglavlja romana zato će različitim intenzitetom graditi likove i povijesni zaplet, a među njima će se naći i (pseudo)dokumentarni umeci koji će fikcionalnu priču nastojati usidriti u stvarnost Trešnjevke. Riječ je ipak o jednoj izmaštanoj stvarnosti jer će dokumenti graditi suprotstavljene slike naselja i međusobno konkurentne vizije prošlosti. Među njima će se tako naći propovijed Alojzija Stepinca povodom blagoslova crkve sv. Josipa, zatim kritički osvrt na propovijed iz pera lika Josipa Presečkog u listu Organizovani radnik, dio monografije Crvena Trešnjevka iz 1982. godine o izgradnji i industrijalizaciji nakon rata, pripovjedačev ekološki intonirani dnevnik o trešnjevačkoj flori i fauni i njihovoj sudbini pisan u suvremenosti, i na kraju katalog izložbe iz 2022. u kojoj su se umjetnice i umjetnici referirali na značaj i prošlost Trešnjevke svojim umjetničkim intervencijama u samom naselju. Približavanje dokumentarizmu roman obogaćuje perspektivama koje bi inače ostale po strani jer bi njihovo uključivanje u tkivo teksta djelovalo napadno i nemotivirano, a pripovjedač bi si zadao još kompliciraniju zadaću koju ne bi mogao izvršiti na razini na kojoj je to izvedeno u ovom obliku teksta.
Pripovjedač je još jedna instanca teksta kojom se Harjačekov roman izdvaja iz suvremene produkcije. Dok sve više autora i autorica u svojim pripovjednim tekstovima koristi pripovjedače koji govore razgovornim jezikom, jednostavnim rečenicama i koji se nastoje sakriti iza priča koje pripovijedaju, u Stotini godina imamo se priliku susreti s pripovjedačem koji se često nameće, opširno opisuje likove i njihove postupke i ne suzdržava se od komentiranja i prosuđivanja njihovih postupaka, a svoju sveznajuću poziciju dokazuje i paraleptičkim uvidima u posljedice koje će likovi osjetiti i događaje koji će se tek dogoditi. Osim toga, primjetan je pokušaj imitiranja Krležine sintakse i stila na primjeru rečenica kao što su: „Taj će krov ostati onaj konačni, doživotni krov nad njegovom glavom s obzirom na to da su brat i sestra u nastavak svog životnog puta krenuli čvrsto se držeći jedno drugoga, dijeleći sve, pa čak i postelju u onom zbijenom zdanju tada tlocrtno definiranom tek s četiri zida jedne jedine prostorije, nadograđenom još jednom prostorijom tek dvadesetak godina kasnije kada su, zahvaljujući poduzetnosti sestre Magde koja je bez srama u kućerku vabila jeftinog vina i rakije željne namjernike, stvarajući kroz vrijeme malenu, ali čvrstu jezgru stalnih gostiju.“ Autoru takve rečenice uglavnom uspijevaju, iako se ponekad nađe neka u kojoj sintaktička razvedenost ne donosi ništa novo, nego samo odgađa smisao rečenice koji je već poznat od početka. Nasreću, takvih je situacija malo, a takvim postupkom pripovjedač zadržava potrebnu distanciranost od svojih likova.
Život se ne živi iz publike
Sve bi likove i narativne linije u kojima oni sudjeluju bilo izlišno predstavljati i analizirati u ovom tekstu, a već se na koricama knjige najavljuje njihova raznolikost i međusobna povezanost. Od samoukih slikara i angažiranih novinara pa do povijesnih osoba poput Krste Hegedušića i Alojzija Stepinca, roman nastoji zahvatiti cjelokupni presjek društva organiziran u nekoliko obitelji čiji se članovi međusobno isprepleću, ulaze jedni drugima u živote, mijenjaju ih i napuštaju. Zato ćemo izgradnju likova razmotriti na primjeru Mirjane Friščić, kustosice jedne gradske galerije koja preuzima ulogu junakinje u petom poglavlju. Pripovjedač pokazuje visoku razinu socijalne imaginacije prilikom stvaranja lika koji predstavlja klasno avansiranje u odnosu na vlastite roditelje. Mirjana je rođena u radničkoj obitelji s Trešnjevke koju prate gotovo stereotipne boljke siromaštva, neimaštine, očevog alkoholizma i majčine pasivnosti. Zahvaljujući njihovom radu i općem društvenom napretku, njihovoj kćeri Mirjani omogućeno je klasno napredovanje u srednju klasu koju prate posao u kulturi i doktorat iz antropologije. Uz vlastitu obitelj ona sa svojim roditeljima ne dijeli ništa osim prostora na kojem živi, odnosno Trešnjevke koja će sada apsorbirati i nove generacije koje žive bolje od svojih roditelja. Osim socijalnog, likove prati i psihološko oblikovanje. Posljedica klasnih razlika unutar obitelji rezultirat će nerazumijevanjem, zamjeranjem i velikim lomom između roditelja i kćeri, koji se može pratiti po liniji razdvajanja korisnog od lijepog. Sukob, odnosno gruba riječ kojom će se Mirjana obratiti ocu, pokrenut će radnju romana koju je bespredmetno prepričavati pa ostavljamo čitatelju da ju sam rekonstruira iz kroničarevih zabilješki i pripovijesti.
Pripovjedač pokazuje visoku razinu socijalne imaginacije prilikom stvaranja lika koji predstavlja klasno avansiranje u odnosu na vlastite roditelje
Roman Stotina godina dobrodošao je tekst u, dosad, književno prosječnoj 2025. godini. Manje zbog same priče koja je možda previše razvedena među povelikim brojem likova, tako da je prilikom čitanja neka mjesta potrebno i više puta ponoviti ili voditi bilješke, što i nije toliko velik grijeh. On nam je važan zbog svoje odvažnosti da suvislo i razborito pristupi problemu povijesnog romana i da se njegovi likovi predstave kao misleći i djelujući akteri povijesti. Oni su višedimenzionalni, oblikovani i kao društvena bića, ali i određeni svojom psihologijom i stoga beskrajno zanimljiviji od romana koji se nastoje baviti poviješću i likovima smještenima u njima – „jer život se ipak ne živi iz publike“. Na kraju, nije čudno što je Harjaček za to izabrao upravo Trešnjevku. Ako otklonimo biografski podatak da autor sam živi na Trešnjevki, primijetit ćemo da, kao što je Trešnjevka sposobna u sebi udomiti različite klase, narodnosti, ideje i njihove nosioce, tako je i prema Bahtinu žanr romana sposoban u sebi inkorporirati različite druge žanrove od kojih smo neke poput propovijedi, novinskih članaka i kataloga izložbi već nabrojali, a valja im pridodati i dramske dijaloge, metafikcionalne iskaze, razmišljanja o filozofiji povijesti, dnevničke zapise… Upravo to Stotinu godina čini relevantnom, ne kao dobar roman o jednom zagrebačkom kvartu, nego kao dobar roman.
