Program Alternativna lektira pokrenuli smo u želji da proširimo književni kanon i aktualni lektirni popis te stvorimo virtualni arhiv novih djela, autora/ica, pristupa i tumačenja književnosti. Pozvali smo zato neke od najboljih ovdašnjih književnika/ca da sami odaberu svog lektirnog favorita i o njemu napišu interpretativni esej. Njihove tekstove objavljivat ćemo svaki petak tijekom narednih mjeseci. Program su originalno osmislile/i i uređuju ga urednice/i Kritike-hdp, a realizaciju je omogućilo Ministarstvo kulture i medija RH.
Priču o Dnevniku Anne Frank trebalo bi započeti s jednim događajem u Šibeniku 2017. godine. Naime, putujuća Međunarodna izložba “Anna Frank – povijest za sadašnjost”, u organizaciji Hrvatske edukacijske i razvojne mreže za evoluciju sporazumijevanja (HERMES), koja obilazi 40 europskih gradova, otvorena je 17. siječnja te godine u Tehničkoj školi u Šibeniku. Iako je trebala ostati otvorena do 10. veljače, već nakon par dana je zatvorena jer je ravnatelj u sklopu izložbe odbio izvjesiti panoe koji se odnose na Drugi svjetski rat na hrvatskom tlu, iako je kontekstualizacija rata u lokalnim uvjetima jedan od uvjeta postavljanja izložbe.
Dodajmo ovome i činjenicu da je Dnevnik Anne Frank dvije godine kasnije izbačen iz obaveznog školskog programa za hrvatski jezik i književnost i postavimo pitanje: zašto? Dakle, zašto zabrana izložbe? Zašto izbacivanje knjige? Da bismo ukazali na moguće odgovore, moramo ih potražiti ne samo u knjizi, već i u povijesnom kontekstu, što znači da bi ovom djelu nastavnici trebali pristupiti interdisciplinarno, tj. da bi se ono trebalo koristiti u raznim predmetima.
Vratimo se stoga iz Šibenika u Amsterdam 1942. godine. Na svoj trinaesti rođendan, 12. lipnja 1942, djevojčica po imenu Anna Frank dobiva na poklon bilježnicu u koju će pisati dnevnik. Najvjerojatnije ovaj dnevnik nikome ne bi bio zanimljiv, da nije bilo spleta povijesnih okolnosti kojima je svjedočila. Dnevnici su u to vrijeme bili u modi, djevojčice su im povjeravale svoje mladenačke tajne, doživljaje i želje i svi su bili podjednako dosadni i banalni.
Ali Anna Frank bila je Židovka u vrijeme progona Židova. Ona i njena obitelj, starija sestra Margot, majka Edith, otac Otto Frank i još neki rođaci pobjegli su 1933. godine pred fašizmom iz Njemačke u Nizozemsku. No uskoro se i u Nizozemskoj uvode sve veća ograničenja prava za Židove, na primjer ograničene su trgovine u kojima Židovi smiju kupovati, uvodi se policijski sat i sl., a počinju i racije. Kad je šesnaestogodišnja Margot dobila poziv policije da se javi vlastima zbog odlaska na “rad”, znali su da je došlo vrijeme da se sakriju.
Dvije godine, iz dana u dan
Bježati iz zemlje više se nije moglo. Sklonište su našli u stražnjem dijelu kuće u kojem se nalazilo poduzeće Otta Franka. Uz pomoć suradnika, preuredili su dio stana u skriveni prostor u koji se ulazilo pomicanjem police s knjigama. Uskoro im se pridružila obitelj Van Pels – Hermann, Auguste i njihov sin Peter, a kasnije i poznanik Fritz Pfeffer. Osmero ljudi živjelo je zajedno u vrlo skučenom prostoru skrovišta na adresi Prinsengracht 263.
U svom dnevniku Anna sljedeće dvije godine gotovo iz dana u dan opisuje njihov svakodnevni život. Na privi pogled to su tek zapisi o tome kako joj nedostaju prijatelji i izlasci u prirodu, o proslavama rođendana i večerima provedenim uz igraće karte i radio, o sitnim sukobima među stanarima skloništa i prvoj ljubavi, Peteru. Ali tu su i zrelija razmišljanja o životu koja se možda ne bi javila u drugačijim okolnostima. Primjerice, Anna ima svijest o svojoj situaciji i dovoljno je zrela da shvaća da je najlakše upasti u zamku samosažaljenja: “Samo je jedno pravilo koje trebaš zapamtiti: smij se svemu i zaboravi sve ostale! Zvuči egoistično, ali to je zapravo jedini lijek protiv samosažalijevanja.”
Dok učenici budu čitali ovaj dnevnik, uspiju li smetnuti s uma okolnosti, činjenicu da se ti ljudi skrivaju jer ih inače čeka deportacija, možda će im se učiniti da Anna i ostali stanovnici skrovišta žive gotovo normalan život: djeca uče, odrasli čitaju, vode se razgovori o politici, imaju čak i posjetitelje. Ipak, stalno svi moraju paziti da nesmotrenim ponašanjem, smijehom, vikanjem, padom ili bilo kojim zvukom stanovnicima kuće, radnicima u skladištu, ne odaju svoje prisustvo jer bi ih morali prijaviti da sami ne bi bili kažnjeni. Naime, druga strana tog “normalnog” života u skrovištu bio je silan strah da će biti otkriveni. To se na kraju i dogodilo – 4. kolovoza 1944., nakon 761 dana skrivanja, policija je ušla u sklonište i svi stanovnici su deportirani u koncentracijske logore.
Anne s 15 godina umire u logoru Bergen Belsen, od tifusa kao i njena sestra, a majka u Auschwitzu. No otac Otto Frank preživljava rat i po povratku u Amsterdam u ruke mu dospijeva Annin dnevnik koji je sačuvala njegova suradnica Miep Gies.
Nedugo zatim, već 1947., u Nizozemskoj je ovo svjedočanstvo Anne Frank o dvije godine proživljene u skloništu ugledao svjetlo dana. Odjek knjige bio je ogroman, prevedena je na preko sedamdeset jezika i prodana u preko 30 miliona primjeraka. Uvrštena je u školske programe u mnogim zemljama i postala nezaobilazno štivo o užasima fašističkog progona Židova. U suradnji s Ottom Frankom 1957. osnovana ja Zaklada Anne Frank posvećena očuvanju zgrade u Prinsengrachtu. Od 1960. ta je zgrada, poznata kao Kuća Anne Frank, otvorena za javnost kao muzej koji godišnje posjete milioni ljudi.
Oživljavanje povijesti
Zašto je ovu knjigu potrebno vratiti u obavezni školski program? Zato jer učenicima, kroz književnost, zaista približava povijesne događaje. Za razliku od toga kako se inače uči i prenosi povijest, kao niz suhih i nepovezanih činjenica, godina i imena (i tako iz razreda u razred kroz cijelo školovanje) ovaj Dnevnik će učenicima ponuditi oživljavanje povijesti kroz slike i emocije.
S druge strane, Dnevnik kao književno djelo nudi ne samo drugačiji pristup povijesnim činjenicama, nego mogućnost identifikacije s junakinjom. Dnevnik je forma koja može biti, ali obično nije literarna. Dnevnik Anne Frank sigurno nije veliko literarno djelo, a kako bi i moglo biti kad ga piše sasvim mlada, iako pismena djevojka bez iskustva. Anna Frank piše jednostavnim jezikom o svakodnevnim situacijama, no čak i u ovakvom fragmentarnom tekstu čitatelji mogu doživjeti emocije kao što su iščekivanje, tjeskoba ili strah, psihologiju odnosa među stanovnicima skrovišta, ali i radost i zahvalnost za male stvari. Pratimo i Annino psihološko stanje, kao i sitnice od kojih se sastoji život svake obitelj. Moglo bi se stoga reći da se upravo u opisima detalja i slojevitosti tih opisa prepoznaje literarnost Dnevnika. Cilj čitanja bi bio da učenici mogu zamisliti sebe u situaciji života u skučenom prostoru, u strepnji da će biti otkriveni (ne govori glasno! ne kašlji! ne pjevaj!), uz pokušaj održavanja normalnog života uz igre, zabavu, čitanje i razgovore.
Na moguće pitanje učenika zašto uopće čitati taj Dnevnik kad ionako ne opisuje ništa zanimljivo već samo obične situacije, odgovor je – baš zato. Jer se iz njega iščitava sljedeće: da ljudi koji žive u situaciji zarobljeništva i straha, lišeni svega i na skučenom prostoru, pokušavaju održati privid normalnosti. Privid je važan jer daje nadu, vjeru da će nekada, uskoro, biti moguć povratak u školu ili odlazak u kino ili u dućan. Ali taj privid prate i mračne slutnje…
Citati za diskusiju u razredu, sugestija:
1.”Unatoč svemu još vjerujem da su ljudi u duši doista dobri. Jednostavno ne mogu graditi svoje nade na temeljima što ih čine pometnja, bijeda i smrt.”
2. “Tamo gdje postoji nada, postoji i život. Ona nas puni svježom hrabrošću i ponovno nas čini jakima.”
3. “Svatko tko je sretan činit će i druge sretnima.”
4. “Zašto neki ljudi moraju gladovati, dok u drugim dijelovima svijeta postoji višak? Oh, zašto su ljudi tako ludi?”
5. “Shvatila sam da ljepota uvijek negdje postoji – u prirodi, zrakama sunca, slobodi, u tebi samom; to ti sve može pomoći.”
6. “Veličina čovjeka ne leži u bogatstvu i moći, nego u karakteru i dobroti.”
Čitajući Dnevnik, učenici mogu spoznati koliko je čovjek prilagodljivo biće kojem želja za preživljavanjem daje snagu. Ali uočit će i jednu drugu osobinu, ljudski potencijal ne samo za činjenje dobra, već i zla. Postavlja se pitanje o karakternim predispozicijama osobe nasuprot ulozi okolnosti i slučajnosti u ključnim odlukama koje donosimo i slično.
Autentični dokument vremena
Vratimo se povijesnoj važnosti Dnevnika kao svjedočanstva. Među djelima o fašizmu rijetka su svjedočanstva osobe tih godina, pa je izuzetna vrijednost knjige u tome što predstavlja autentični dokument vremena. Zbog toga ovo djelo treba upotpuniti uvidom u povijesne okolnosti u kojima je dnevnik nastao. Pod pretpostavkom da se Dnevnik obrađuje u višim razredima osnovne škole, učenici ne posjeduju potrebno znanje povijesti da bi shvatili svu kompleksnost situacije u kojoj se našla Anna Frank i njena obitelj odnosni progonjeni Židovi. Nastavnik bi morao objasniti osnovne povijesne činjenice: što je prethodilo njemačkoj okupaciji Nizozemske 1940. i progonu Židova, dakle uspon Hitlera i početak Drugog svjetskog rata, objasniti pojam Holokausta odnosni sistematskog organiziranog istrebljenja Židova od nacista (jedno slovensko istraživanje pokazuje da samo 22% mladih rođenih nakon 2000. godine zna što je Holokaust). Za to može odlično poslužiti kratka i atraktivno napravljena knjiga Sve o Anne Frank (Meno Metselaar i Piet van Ledden, Naklada Ljevak 2021.).
Vratimo se u Šibenik 2017. Jednako kao što je izložba o Anni Frank u Šibeniku trebala biti upotpunjena informacijama o fašizmu u lokalnim uvjetima, tako i učenike treba upoznati s progonom Židova u marionetskoj fašističkoj državi NDH (1941-1945). Za to je najbolje posegnuti za primjerom iz naše sredine. Jer i u tadašnjoj Hrvatskoj jednu djevojčicu gotovo istih godina (rođenu 1927.) zatekla je jednaka sudbina, to jest smrt. Radi se o Lei Deutsch iz Gundulićeve ulice u Zagrebu, izvanredno talentiranoj i neobično popularnoj prijeratnoj maloj glumici, pjevačici i plesačici u brojnim predstavama u HNK-u, “hrvatskoj Shirley Temple” – kako ju je tada nazivala štampa. I Lea je bila Židovka pa joj sva popularnost nije pomogla kada su i u NDH zavladali tzv. “rasni zakoni”. Izbačena je iz HNK i 1943. s majkom i bratom deportirana u Auschwitz u koji nije stigla jer je umrla na putu, u stočnom vagonu, zajedno s još dvadeset i četvoro deportiranih. Lea nije vodila dnevnik ali je njezin život i glumu rekonstruirao Pavao Cindrić u knjizi Lea Deutsch – zagrebačka Anne Frank objavljenoj 2008. Njenu je karijeru i tragičan kraj dokumentirala i knjiga povjesničarke Martina Bitunjac, Lea Deutsch – dijete glume, glazbe i plesa iz 2021. Njezin je lik oživio je režiser Branko Ivanda u filmu iz 2011. godine Lea i Darija – dječje carstvo.
Nepopularna tema progona
U usporedbi s Dnevnikom Anne Frank, prijevodima i brojnim knjigama o tom slučaju – činjenica da su u Hrvatskoj objavljene samo dvije knjige i jedan film o Leinoj tragediji dosta govore o tome koliko je tema progona njenog naroda u NDH-u, u najmanju ruku, nepopularna. Teško se suočiti s vlastitom prošlošću i počinjenim zločinima, tada kao i danas.
Kako je moguće da ove dvije mlade djevojke koje nisu bile neprijateljice države niti članice neke stranke, nisu se borile na frontu niti sudjelovale u antifašističkim djelovanjima bilo koje vrste, budu deportirane i osuđene na smrt samo zbog činjenice da su pripadnice židovskog naroda? Ne treba zaboraviti na druge, poput Roma i Srba (u logorima NDH), koji su također završili život u logorima iz istog razloga “krive” pripadnosti – pored političkih neprijatelja i homoseksualaca.
Stradalo je i puno mlađe djece i to ne samo židovskog porijekla koja su završila u logoru smrti Jasenovac, među 80.000 drugih žrtava. O tome učenici mogu saznati iz filma Dnevnik Diane Budisavljević (2019.) režiserke Dane Budisavljević, o ženi koja je uspjela spasiti njih oko 10.000.
Izbačena iz školskog programa, Anna Frank ponovo postaje žrtva politike jer je njezin Dnevnik priča svjedoka užasa kojeg bismo, zajedno sa svojom ulogom u njemu, najradije zaboravili.
Međutim, sve dok postoji raskorak između “službene povijesti” te osobne i kolektivne memorije, to daje šansu neznanju, odnosno lažima i manipulacijama koje utječu na život danas. Možda je ovdje najbolje citirati pisca Georgea Orwella koji u distopijskom romanu 1984 piše:
“Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost, a tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost”.
Za one koji žele znati više: Internetska “posjeta” Kuća Ane Frank u Amsterdamu kao primjer učenja povijesti kroz pokušaj oživljavanja iskustva.
Slavenka Drakulić, novinarka i spisateljica, rođena je u Rijeci 1949. godine. Piše knjige na hrvatskom i engleskom, a neke su prevedene na više od dvadeset jezika (www.slavenkadrakulic.com). U izdanju američke izdavačke kuće Penguin izašlo joj je šest naslova. U publicističkim knjigama uglavnom se bavi svakodnevicom u socijalizmu, a poslije 1989. i ratom. Njezina prva publicistička knjiga Smrtni grijesi feminizma (1984.) jedan je od prvih priloga feminizmu u bivšoj Jugoslaviji. Uslijedili su publicistički naslovi Kako smo preživjeli, Oni ne bi ni mrava zgazili, Tijelo njenog tijela i Basne o komunizmu. U književnim djelima Slavenka Drakulić okrenuta je ženskom tijelu, bolesti i traumi, propitujući i živote kreativnih žena koje su živjele s poznatim umjetnicima. Objavila je romane Hologrami straha, Mramorna koža, Kao da me nema, Božanska glad, Frida ili o boli, Optužena, Dora i Minotaur, Mileva Einstein, teorija tuge i knjigu priča Nevidljiva žena i druge priče. Izdavačka kuća Profil objavila je njezine Sabrane eseje i Sabrane romane. Živi na relaciji Hrvatska – Švedska. Objavljuje članke, kolumne i političke komentare u domaćim i stranim novinama i časopisima: The Nation, The New Republic, The New York Times Magazine, The New York Review of Books, Süddeutsche Zeitung, Internazionale, Dagens Nyheter, The Guardian, Neue Zürcher Zeitung i Eurozine.
