***
Mjesec puca nad selom. Noć je sparna. Žabe krekeću u bari iza kuća neurotično i složno. Nesanica hoda seoskim dvorištima. Skoro da će zora, skoro da će proći podmukli čas nemoći svjetla pred mrakom i čobani će istjerati stoku. Papci koji lupkaju po zemlji i blejanje i mukanje i ritam koji sve odnosi niz seoski put će zazvučati ustaljeno i umirujuće. Skoro će jutro i mi ćemo naići za njom pokušavajući izbjeći njen izmet prosut po putu.
Rat još nije počeo.
***
Već noćima ne spavamo kod kuće. I ovdje je kuća. Na selu. Proklete žabe kao navijene, čemu se toliko vesele. Svojoj pogibelji. Skoro da će ona noć kada će komšija poludjeti i baciti bombu u baru da ih pobije. I biće čudno tiho noćima poslije toga. I ta vrelina kao da hoće i dan i noć da sprži. Dani žive nastanjeni u bijelom oblaku seoske prašine. Noći postaju sve crnje i gušće.
Muškarci više ne spavaju. Neprijatelj se noću šunja oko sela.
Rat još nije počeo.
***
Neko nam je pucao po kući. Onoj u gradu. Više nemamo kuću, kaže otac, ni zemlju, opet nemamo ništa kao na početku. Zamišljam imanje i nemanje kuće, zemlje, jučerašnjeg dana. Kako je lako sve izgubiti osim početaka. Pokušavam upamtiti da sa sobom nosim samo sitne stvari i početke. Kuće su nepraktične. Planiram budućnost bez njih, bez gubitaka. U toj računici već gubim djetinjstvo, ali to još ne znam.
Muškarci noću idu na straže. U mraku se vide zažareni vršci cigara i čuje se kako tiho pričaju.
Rat još nije počeo.
***
Neko lupa na vratima kuće. Ležim u sobi. Ne želim ništa da čujem, nikog da vidim, ni da se pomaknem. Želim ići svojoj kući koje više nema. Ali sada smo tu, u ovom privremenom životu u koji ne želim puno da se miješam. Neko je vrisnuo. Pričaju tiho pa jecaju. Majci su poslije oči pune suza. Miki su ubili sina. Ko? Niko ne zna. Svi hodaju kroz kuću odsutno i ni ne znajući da je to zarazno, hodajući za njima, polako se odvajam od sebe i sada samo gledam i slušam, ali nisam tu, u onoj sam kući, u onoj mekšoj i ugodnijoj stvarnosti. I ovi ljudi što promiču oko mene i ove stvari i skučena soba i ja sadašnja kao da nismo sasvim stvarni, polako se odljepljujemo od sebe jer bol previše narasta i bode kao drača oko kuće i sjekavci i svo ono bodljikavo šiblje koje tu raste tvrdoglavo i uporno ma koliko god ga otac čupao. A sve pitomo zakržlja i izgori od sunca.
Komšija Milan je sinoć, tamo u šikari iza kuća, ubio vuka. Nisu nam dali da ga vidimo mrtvog. Rekli su da se o tom ne priča.
Rat još nije počeo.
***
Svi su u kući sjedili smrknuti oko stola. Najbolje jare je upalo u vrtaču. Živo je. Eno ga dreči.
Majka kaže da ga idemo izvaditi. Da se niz kanap u rupu spuštamo.
Otac kaže: „Jesi ti luda ženo zbog jareta da neko glavu izgubi”.
Majka i dalje u širokom luku zobilazi onu vrtaču, čini joj se da dreči od tamo.
Rat još nije počeo.
***
Išli smo svi polako od kuća do groblja kao duga vijugava zmija, koja čas uspori, čas ubrza. Cijelo selo se sjatilo. Plakali smo ne znam da li za Mileninim djetetom koje je umrlo, a da nije još ni godinu dana napunilo ili od straha od svega oko nas. Mali, bijeli kovčeg svečan i tužan stajao je pred nama. Bilo je drugačije nego na drugim seoskim sahranama. Činilo se da sahranjujemo jedan nedovršeni život, sve one godine za koje njegovo srce nije imalo snage.
Čemer mračnih slutnji kao da se usuo u sve nas dok smo se pokunjeni i prazni vraćali kućama.
Rat još nije počeo.
***
U kući nema osamljenosti. Ni u sobi. Nigdje nisi sam, osim u toaletu. Svi smo rodbina i za sve mora biti mjesta. Nikad ne znaš u kojoj ćeš kući zaspati, a u kojoj se probuditi.
Samo da djeca što manje osjete. I mi ne osjećamo ništa. I ne pravimo probleme. Mi smo dobra djeca. Pakujemo i raspakujemo torbe. Od jedne babe do druge babe. Od jedne škole do druge škole. Zaboravili smo kuću i prethodni život i svoju sobu i prijatelje i sebe smo zaboravili usput, truckajući se po seoskim kaldrmama. Niko nije sam. Držimo se skupa. Samo da svi ovo preživimo. Ovo što ne znamo šta je, što nam niko ništa nije rekao, što traje, o čemu se ćuti pred djecom. Ovo što se čuje i danju i noću. Kao da stalno tutnji u daljini. Pa sve bliže. I konačno nad našom glavom dok brat i ja, umjesto da se bacimo na zemlju i legnemo potrbuške pritišćući bijelu seosku prašinu, trčimo u susret jedno drugom i zbijemo se zajedno uz sivi, seoski zid. Zvuk odlazi mimo nas. Nikad ne govorimo o tom. Granata je pala u njivu. U mekano. Čuo se tupi zvuk. Ostao je ulovljen u nama.
Rat još nije počeo.
***
Bura je bacala krovove sa kuća. Olujni udari. Mrtve ribe su ležale po plaži, gladni ljudi su ih kupili i u kanticama nosili kući. Kroz selo su šibale gadne vijesti. Ježile su kožu kao bura. Više nije bilo vremena da se prepričava, hoda, oplakuje.
Poginuo je komšija Petar.
Zarobili su Milana.
Marko je nestao. Niko ništa ne zna o njemu.
Milica se ubila. Nije mogla više sve to da podnese.
Ubili su učitelja Nidžu. Avetna škola, posljednja učiteljeva kuća stoji prazna u selu, razvaljenih vrata i polupanih prozora kao neka tegobna prijetnja koje smo se plašili, koja je virila na nas iz budućnosti. I sada kad stojim pred njom čini mi se da sam je mogla vidjeti ovakvu još onda dok nije počeo rat, dok su i učitelj i djeca ulazili u nju ne sluteći ni svoju ni njenu budućnost. Budila je u meni neki užasan strah. Sada osjećam samo pomirenost sa krhkošću ljudskih stvari. Drača, smreka, borići i sjekavci osvojili su sve u najezdi. I mravi crvenih glava. I ljute ose pod strehom. Život zuji i vrpolji se. Drugačiji, ali ipak život. Prisjećanja su rasuta kao krhotine stakla, kad hodaš paziš, ljeto je, oštri svjetlucavi šiljak može lako probiti tanak đon obuće, u starim zidinama ima zmija. U ovom selu sve može posjeći, ubosti, ugristi. Moraš paziti gdje staješ. Možeš stati na sve ono što si zaboravila. Govorim sama sebi dok idući ka bunaru po vodu podižem seosku prašinu koja se teško spira sa stvari, odjeće, ljudi, koja se uvlači u nos i u grlo i u pamćenje. Ne volim dolaziti. Ne volim se vraćati. Zato što svaki put moram ući u onu staru sebe iz koje sam izašla u nekom od onih dana kad niko nije imao sebe, kada je to bio strašan luksuz i svi smo bili nešto što se zvalo samo da preživimo ovo. Ipak, vraćajući se sa svakim novim dolaskom sastavljam polomljene i izgubljene dijelove. Sada u sjećanju sklapam kuće, lica, strah u tuđim i svojim očima koji nisam htjela vidjeti, oteto vrijeme, jurnjavu, skrivanje, bježanje, vraćanje, zvuk sirena, podrume zgrada, škola, zagušljivi vazduh, ljudski strah, more ljudskog straha i brige koje me preplavljuju.
Niko ne zna kad je rat tačno počeo. A sjećanje vremenom postaje nesigurno, razuđeno i hvata se za sitnice, za iščupana okna prozora, za zapaljeno lice kuće, za ugarak, za vodu što šišti kroz napuknutu ploču i slijeva se u krevet. Sigurno je počinjao svaki dan pomalo. Možda je bilo dana kada smo bili neoprezni pa je tad stizao brže ka nama. Možda se prikrivao, preoblačio, šunjao. Možda je bio još od prije tu, a mi ga nismo vidjeli. Možda nam je slao znakove. Sada kad se prisjećam čini mi se da ih je bilo puno. Pritiskao nas je kao urokljive oči potiljak, ali ko želi gledati u takve oči. Sigurno je plesao oko nas. I pravio nam je male zamke kao i mi seoskim pticama, nekoliko zrna kukuruza i teška ploča odozgo koju nesigurno pridržava tanka grančica. Poklopio nas je, a mi dugo nismo znali da smo ulovljeni.
Niko nam nije rekao da je počeo rat.