Pisac treba pisati o onome što mu je blisko. Magdaleni Blažević blizak je ratni zločin. U kolovozu 1993. u Kiseljaku u Srednjoj Bosni počinjen je ratni zločin. Pripadnici Armije BiH pojavili su se u selu u ljetno predvečerje preobučeni u uniforme HVO-a. Ubijeno je više desetaka civila, među kojima i djeca. Žrtve su ubijane hladnim i vatrenim oružjem. Dio civila iskorišten je kao živi zid kada su se napadači krenuli povlačiti iz sela.
U vrijeme kada je počinjen zločin u Kiseljaku Magdalena Blažević imala je jedanaest godina. Rođena je 1982. u Žepču, devedesetak kilometara sjevernije od Kiseljaka. U ljeto 1993. nakon hrvatsko-bošnjačkih sukoba i samo Žepče našlo se u okruženju. Osim u Kiseljaku ratni zločini protiv civilnog stanovništva događaju se i u drugim mjestima i selima Srednje Bosne: Željeznom polju, Dusinama…
Ubojice u rasparenim maskirnim uniformama i s crnim trakama oko glave; vrućina koja se otire s lica, krv u prašini. Znamo te slike. Te ili neke slične. Vidjeli smo taj zločin; taj, ili onaj drugi. Televizija je emitirala VHS snimke sa starcima koji leže kraj puta, u visokoj travi, ili stisnuti uz vlažne zidove kuća. Kamere su hvatale zlokobne insignije neprijateljske vojske. Ratni propagandisti radovali su se svakom zločinu neprijateljske strane. S neskrivenim zadovoljstvom brojali su mrtve, pitajući se jesmo li sada napokon shvatili s kime imamo posla. Na koloristički i elektronski nestabilnim snimkama bake u crnim šlapama poput vreća su ubacivane u kamione pune mrtvih suseljana. Žene s djecom i plastičnim vrećicama u rukama ukrcavale su se u pregrijane autobuse. Kroz stakla gledala su nas izbezumljena lica prašnjavih kosa. Na crkvi su zumirani tragovi metaka; kod oltara prevrnuta Bogorodica.
Znamo te slike. Rat je stizao s tevea, na VHS snimkama. U svom romanu U kasno ljeto Magdalena Blažević zalazi iza tih televizijskih slika. Roman je posvećen stanovnicima Kiseljaka, u spomen na 16. kolovoz 1993. godine. Njegov pripovjedač je ubijena djevojčica. Na početku romana stoje citati o kolovozu Faulknera (Buka i bijes) i citat Teda Hughesa o prvoj kolovoškoj munji („I sve podigne ruke u zrak i zaplače“ iz Rođendanskih pisama).
Slika na mramornoj ploči
U prvom poglavlju prvog dijela romana djevojčica je progutala tvrdi bombon. Najesen će ići u školu, školska torba je već kupljena. Ali sada ju otac drži za noge, visoko u zraku, i snažno trese. „Nije to kraj. Ne može biti“, govori nam djevojčica. „Preda mnom je još sedam godina života.“
Sedam plus sedam. I sto sedamdeset stranica knjige. Na čijoj posljednjoj stranici se djevojčica smiješi. Brat spušta stručak cvijeća na grob na vrhu brežuljka. Did i baba ne smiješe se na svojoj grobnoj slici. Ali djevojčica se smiješi na svojoj.
Na početku romana djevojčica je dočekala da krene u školu. Za sedam godina trebala je dočekati osmi razred, rođendane s likerima i ploče Psihomodo popa na gramofonu. Zato je spašena. Zato ju je otac uhvatio za noge, tresao, spustio na kauč pa udarao po leđima da bombon izleti iz grla. Nakon bombona trebali su doći likeri. I rođendani u prvim minicama. Ali završilo je ovako: nasmiješenom slikom na mramornoj ploči.
Čitatelj otpočetka nosi teret onoga koji sve zna. Djevojčica kaže: „Pogledajte.“ Obraća se čitatelju. Prima ga za ruku. Sitno tijelo povlači nas u slike iza onih koje smo vidjeli na teveu. Magdalena Blažević uvodi nas u prizorište ratnog zločina. Odvodi nas u Srednju Bosnu. U okrutno ljeto devedeset i treće. Pa kaže: „Stavite čiste krpe preko nosa. Dišite na usta.“ Ok, jasno nam je. Ovdje ratni zločin zaudara. Ovo više nije televizija. Zašli smo iza VHS snimaka.
Što to znači kad ti je ratni zločin blizak? Znali smo da ti bliska može biti konzerva Campbellove juhe. Na tome smo odrastali. Jednog dana slikat ćemo konzervu juhe, pjevat ćemo o tinejdžerskim ljubavima i izlascima u grad. Budućnost je bila predvidljiva. I bliska. Ali što kad ti umjesto konzerve juhe blizak postane ratni zločin?
Na lokalnim nacionalnim wikipedijama zločin su uvijek oni drugi. Broje se samo naši mrtvi, i samo tuđi zločini. Za jedne zločin je sve, središte njihove ideologije; za druge isti zločin ne postoji, prekriva ga zakon plemenske omerte. Internet je nastavak VHS snimaka. Ne znamo kuda bi se okrenuli, gdje da krenemo čitati o ratnom zločinu 16. kolovoza 1993. Ali Magdalena Blažević niti nas ne zove da to radimo. U njenom romanu nema HVO-a i Armije BiH ni zamjene uniformi. Ne broje se mrtvi. Ubojice ne prepoznajemo po insignijama. I nitko se ne raduje zločinu samo zato da bi mogao prokazati neprijateljsku stranu. Zločin nije „njihov“. Stariji je od toga. Stariji u svakom slučaju od „njih“ i „nas“.
Magdalena Blažević uvodi nas u prizorište ratnog zločina. Odvodi nas u Srednju Bosnu. U okrutno ljeto devedeset i treće. Pa kaže: „Stavite čiste krpe preko nosa. Dišite na usta.“ Ok, jasno nam je. Ovdje ratni zločin zaudara. Ovo više nije televizija.
Crnomagijski realizam
Gdje smo? U zemlji magičnog realizma. U brdima Balkana. Na bocama nema čepova. Jednom kad did otvori bocu rakije čep mu više ne treba. Hilarious… Sada je didu u ruci sjekira. Baka pred sjekirom bježi bosa na cestu. U spavaćici je. Nema maramu. Ćelava je kao novorođenče… Djeca viču: „Avione, avione, baci nam bombone…“ Susjeda vodi za ruku sina kroz polje kukuruza i govori: „Samo je moj! Nema ćaću! A ja… Ja sam nevina ko Gospa!“… Majka se pere kad se spusti prvi mrak, a baba mrmori:
„Faljen Isus, vodo ladna,
Tobom uvijek Isus vlada.“
A onda iz šume dolazi zločin. I dalje smo u magičnom realizmu. Crnomagijskom realizmu. „Pripremite se, ponestaje nam vremena“, govori nam glas. „Tišina i ljetna sporost potrajat će još kratko.“
Smrt se već razmiljela selom. Smrt ima veliko slovo u svom imenu. Djeca su skrivena u ormarima. Mačke su pobjegle na visoka stabla… „Javite ljetu da sam umrla“, poručuje nam djevojčica.
Nećemo opisivati zločin. On je blizina Magdalene Blažević. Povela nas je za ruku kroz katodnu cijev tevea i uvela u garažu golih zidova, golog poda. Tu je ispustila našu ruku i ostavila nas same. Na podu je najlon. Ubijeni leže u tri reda. Djevojčica leži u drugom, negdje u sredini…
Na ovitku knjige roman Magdalene Blažević uspoređuje se s Ágotom Kristóf. Ako nam treba neka literarna poveznica, to je onda ta. Ágota Kristóf. Dalje ne trebamo tražiti. To je linija koja od romana U kasno ljeto ide prema velikoj, svjetskoj književnosti. Ona linija koja ide na drugu stranu spušta se prema Srednjoj Bosni i devedesetima. Tu u ratnom zločinu je njegovo uzemljenje.
U kasno ljeto munja je koja izbija iz te zemlje i leti u nebo.
Mislim da ništa više ne treba reći o romanu Magdalene Blažević.
