Zamisli me.
Ležim na krevetu i mislim o stvarima koje ne znam o tebi i koje se nisu dogodile.
Nedugo nakon što je U kasno ljeto, prvo dugometražno izdanje Magdalene Blažević nakon kratkopričaškog debija Svetkovina, ovjenčan Tportalovom nagradom za najbolji roman 2022. godine, autorica je brzorastućem opusu pridružila još jedan roman. Prozu kao topli pekmez; gustu, mirisnu, ljepljivu, slatku i trpku. Neposrednu i nostalgičnu. U Sezoni berbe Magdalena Blažević nastavlja prepoznatljivu poetiku, podjednako u tematskim interesima i stilistici, oboje u mračnoj mekoći sjećanja vezanih za rat, za život u ruralnoj srednjoj Bosni prije, tijekom i nakon ratnih godina, i različite načine napuštanje tog života. No dok su kratke priče Svetkovine ilustrirale sjenovite predjele seoske svakodnevnice, a U kasno ljeto je pripovijedanjem rasplitalo prerano prekinuti život i prijateljstvo mlade pripovjedačice, u svojoj se trećoj knjizi autorica okreće temi senzualne ljubavi u nekoliko vremenskih linija.
Brzaci Une, Ide, Snovida
Povremeno bih promiješala pekmez, već se zgušnjavao i zrak se teško probijao kroz površinu izbacujući sitne ljubičaste kapljice svuda naokolo… I u sobi je mirisalo na tople borovnice. Kao pod tvojim usnama.
Kompozicija je okvirno trodijelna, poglavlja naslovljenih: Una, Ida i Snovid, no prva dva čine većinu knjige, dok je treći više nalik epilogu. Unin segment započinje povratkom pripovjedačice u prostor davnog odrastanja i tu pratimo kako njezino pripovijedanje meandrira između sjećanja, doživljaja i osjećaja. Ali Una se obraća nekome mimo nas, drugom licu koje prepoznajemo s književnih krokija čiji gusti vez sačinjava knjigu. Dojam je da čitamo pisma koja nam nisu pisana, koja možda nikada nikome nisu ni poslana, ali ako s njima pažljivo baratamo, možemo ih zaslužiti i tada nam pripadaju.
Ući u pripovjedni tok Sezone berbe je kao zakoračiti u brzace; ne znajući što očekujemo struja će nas povući i izgubit ćemo osjećaj orijentacije. Možda treba započeti i više nego jednom prije nego se naviknemo na silinu i temperature naracije, jer pripovijedanje slobodno struji različitim vremenima i prostorima, bez naznaka prijelaza, trenutaka eksplikacije, ili odmarališta. Kad dosegnemo Idu, već smo srasle s romanesknim tkanjem, i puštamo da nas odvede generaciju unatrag, u dvojno pripovijedanje o životu tijekom i životu nakon rata; dijelom u užasu civilnog zatočeništva žena i djece (s Unom kao uspavanim zamotuljkom na prsima), a dijelom u postratnom svijetu koji taj užas ne može zaboraviti.
Sok ostruga osušio se na rukama i zategnuo kožu kao krv onog dana kad su nas odveli iz sela. Crvenih tragova je bilo posvuda, po mom licu, haljini, Uni, na mjestima gdje sam je dodirnula.
Impresivna je odmjerena i ujednačena konciznost izraza punom duljinom romana; Blažević uspijeva u relativno malo riječi izgraditi dva unutrašnja svijeta, nekoliko života koji su se dogodili, mogli dogoditi, i propustili dogoditi. Ne boji se sentimentalnosti, koju samosvjesna književnost obično u širokom luku izbjegava ili se od nje žustrom ironijom štiti, no u Sezoni berbe ona slobodno struji, besramna, gotovo drska. Supostoje ljubav i smrt i seks i nasilje i život; voće i vlažna zemlja kao dio pejzaža na kojemu se može dogoditi strašni gubitak jednako lako kao i bolna naslada, ovisno o vremenskoj pukotini u koju upadnemo.
Rajski nektar.
Za to se vrijedi potući. Razbiti glavu.
Ali nakon užitka ti trnu zubi.
Stiže očaj.
Impresivna je odmjerena i ujednačena konciznost izraza punom duljinom romana. Blažević uspijeva u relativno malo riječi izgraditi dva unutrašnja svijeta, nekoliko života koji su se dogodili, mogli dogoditi, i propustili dogoditi
Pekmez-proza
Sezona berbe Magdalene Blažević usto je veoma senzualan roman, bljeskovitih ali nesputanih erotskih prizora osobito u prvom dijelu; prizora u kojima vlada melankolična nježnost napeta specifičnom erotikom ljubavi u prijestupu. Reprezentacija seksualnog kontakta može biti ranjivo mjesto za knjigu, no u Sezoni berbe isprepliću se prizori seksa prirodno s ostatkom teksta na način da se registri ne mijenjaju, bez obzira na to govori li se o bilju u koje obrasta napušteni dom ili o noći u kojoj jedno drugo istražuje par ljubavnika. Prostori nose savijena stvarna imena, gotovo istinita ali ipak lažna, kao sela i gradići duhova, kao snovi, iščašeno nalikujući na stvarne nazive; Desa, Voloska, rijeka Rea… Tako se prostor ne apstrahira posve u neimenovani ambijent, ali ne slijeće niti u posve jasni prostor izvanknjiževne stvarnosti. Na svim razinama, kratki i rahli roman zauzima jednakovrijedno prostor pojedine, svake, svačije i ničije životne odnosno ljubavne priče.
Sezona berbe Magdalene Blažević usto je veoma senzualan roman, bljeskovitih ali nesputanih erotskih prizora osobito u prvom dijelu; prizora u kojima vlada melankolična nježnost napeta specifičnom erotikom ljubavi u prijestupu
Onoliko koliko ju je lako pročitati, prolazeći stranicama kao kroz ugodno grozničavi san, toliko je teško pisati o Sezoni berbe. Jer riječ je o knjizi koja ne poziva na seciranje i kritički sud; ona je sva u viticama sjećanja i maštanja, miješanju vremena kao vjetrova pred oluju, jeziku bilja i voća i tijela. Neka vrsta minijature u kojoj svakim ponovljenim pogledom otkrivamo nove dimenzije priče, ili prostore u kojima priču naša vlastita mašta može upisati i raspisati dalje. S vremenom više nismo sigurne što je nađeno na stranicama, a što izvedeno iz njih.
Odlazim, a priča još nije gotova.
Na trenutke priželjkujem da je Blažević manje profinjena autorica, manje u kontroli naracije, spremnija se poskliznuti i narativni tok dotjerati u plitki neuredni mulj, jer mi se ovako čini, unatoč interesu za sjenovite predjele ljudskog iskustva i tjelesne doživljaje, da su joj knjige suviše čiste i pedantne. Možda je smiješan zahtjev da Blažević piše manje pažljivo, osobito usred gomile književnosti za koju bi bilo poželjno da bude oblikovana pažljivije. No slutim ili se makar nadam da se spisateljica, bez obzira na dosad već zaslužene nagrade i pozitivnu kritičku recepciju, tek počinje otvarati i oslobađati te da puninu njezina potencijala tek treba doživjeti s daljnjim radom i izdanjima. I da će tada pekmez-proza biti manje slatka, bliža svojoj trnovitoj, sirovoj prirodi.
