OKO
Sjeo sam uz prozor
uz šalicu vruće kave
i pokušao se prisjetiti cijelog sna
koji me maloprije probudio.
Uglavnom, pokušao sam parkirati
ali nisam imao gdje,
a red za podzemnu garažu nervozno je vijugao ulicom.
Ako stanem u njega,
nikad neću stići tamo gdje me čekaju, pomislio sam
i onda naglo skrenuo prema stubama za pješake
koje se spuštaju duboko u utrobu
podzemne garaže.
Ali sa svakom etažom, stube su bile uže,
kao da se spuštam u lijevak,
i uskoro sam zaglavio.
Nisam više mogao skrenuti
u novi red stepenica,
a nije, bogami, bilo ni šanse
da se vratim natrag.
Izišao sam iz auta i očajan
gledao u krpicu neba
koja se nazirala iznad „lijevka“,
a onda sam vidio
da ispod stepenica
podignuti u mrežama
vise automobili.
Kao da su ih zarobili neki divovski pauci.
Znači, bilo je i drugih
koji su ovako zaglavili, pomislim s olakšanjem.
Nemoguće ih je izvući, pa su ih ovako podigli,
da ne smetaju, pokušavam objasniti.
Dok tako začuđen i preplašen
zvjeram pogledom
po automobilima u mrežama,
u oko mi se zaleti muha.
Nakon čega se, naravno, sjetim
priče iz djetinjstva
koje se plašim cijeli život:
kad se mom stricu to dogodilo,
poslije nekoliko dana
oko mu je bilo puno ličinki,
upaljeno, crveno i zatvoreno.
I jedva su mu ga spasili.
Ali ja sam ih osjetio odmah
kako bubre ispod kapka.
Pogledam kroz prozor,
pa otvorim i zatvorim oko
nekoliko puta,
i nadam se da će nestati.
Ali još su tamo.
Probudiš se i zapišeš pjesmu
Lijepo je kad se probudiš, tjeskoban ili znojan, i onda zapišeš pjesmu. Koja nekako izravna ono što te mučilo u snu. Uglavnom samo kreneš od onoga što te uznemiruje, ali ponekad, doduše iznimno rijeko, utipkaš gotovo sve čega se sjećaš.
Snovi brzo hlape pa već nakon nekoliko dana više ne možeš razaznati što si doista sanjao, a što dopisao.
Ali neke stvari o njima ipak znaš:
Jedini san koji sam sanjao više puta bio je onaj o povratku u vojsku. Morio me godinama, a svodi se na to da su me nekom administrativnom pogreškom pustili prije vremena te se moram vratiti i odslužiti još tri mjeseca. Moj je užas obično bio toliki da bih se probudio još dok bih čitao poziv, ali ponekad sam ponovo glavinjao po pulskoj i šibenskoj kasarni.
Nakon što sam ga se uspio osloboditi, negdje poslije fakulteta, mora više nemam, ali znam sanjati osobe koje mi nedostaju. Iskaču iz mog bivšeg života i podsjećaju me da su još uvijek tu. Ponekad, kad se probudim nakon takvog sna, imam poriv da ih nazovem, ali nikad to ne napravim.
Najzačudniji su snovi u kojima je živ netko tko je mrtav. Nekoliko puta sam tako sanjao oca. U jednom sam mu trenutku držao ruku na ramenu i gledao kako igra šah sa susjedom, osjećao sam njegov miris, čuo glas, vidio kako mu se usne trzaju prije nego što će povući potez koji je pripremio, lupnuo ga nekoliko puta oduševljeno po ramenu kad je žrtvovao lovca, osjetio zadah iz usta kad se glasno nasmijao, a moj je sin trčao oko stola i vikao, did je pobijedio, did je pobijedio. Tren kasnije sve je nestalo, ali ti si svjestan da je i ovaj budni svijet jednako krhak kao i onaj (jer tako je i umro, pola sata nakon što smo razgovarali telefonom, samo ga je istrgnulo iz naših života, bez ikakve pripreme). I da je trenutak koji ste maloprije proveli zajedno sada jednako vrijedan kao i svi oni trenuci kojih se sjećaš. Postoje, jedni pored drugih, samo u tvojoj glavi.
Samo sam jednom sanjao da mogu letjeti, i to dobro pamtim. Ali taj let nije bio uživanje u bezbrižnom bježanju gravitaciji, nego jedini način da spasim ženu s kojom sam prekinuo nekoliko godina prije, ali nikako nisam mogao prestati misliti na nju. Htjela je skočiti s litice u more, pokazati mi još jednom kako to može skladno i lijepo izvesti, čak i kad je stijena visoka. Ali more se najednom povuklo, nastupila je velika, nagla oseka, kako to već biva u snovima, pa je pala na stijenje. Spustio sam se desetak metara niz okomitu liticu i počeo dozivati pomoć, ali nigdje nije bilo nikoga, a onda sam je, očajan i unezvijeren, uzeo u naručje, zatvorio oči i snagom misli počeo se dizati u nebo. Bio je to jedini način da je spasim i bio sam svjestan da cijelo vrijeme moram misliti isto, grozničavo zamišljati da se uspinjem, da idem gore, ako samo jedan tren to izgubim iz fokusa, past ćemo. A kad sam već bio visoko, i kad sam se počeo spuštati prema bolnici, postao sam svjestan da letim. I tad je kroz moj panični strah i zabrinutost prostrujao i dašak ushita.
Zakoni svijeta
Ponekad su snovi košmari. Kad se probudiš ne možeš ništa razvezati, osim nekog osjećaja koji ih prati. Ili uživaš u načinima na koji san radi, kako spaja nespojivo i premošćuje zakone našeg svijeta. Ali tebi je ipak jasno da i u tom svijetu postoje zakoni, samo nikako da ih do kraja razabereš. Možda bi pomoglo da se zapišu pa se onda o njima razmisli, ali nikad to nisam napravio, premda volim čitati knjige o snovima – od Freuda nadalje, sve osim sanjarica. Očito mi nisu toliko bitni, i uglavnom se ne zamaram pokušajima tumačenja, ali ponekad mi je važan osjećaj koji mi donesu. I upravo oko njega gradim pjesmu, ako se na to odlučim.
Orgazam u snovima jednako te uzdrma kao i onaj „pravi“, ali obično se probudim neposredno prije, jer mi neki racionalni kontrolor – koji izgleda ipak nekako radi i za vrijeme snova, tu je i kad se čini da nije – kaže da ću uskoro zaprljati i sebe i krevet. No seks, sam po sebi, nije drukčiji od onog u stvarnom životu. Ne sanjam nešto što i inače ne radim.
Ponekad sanjam i smrt. Nikad nisam sanjao svoju smrt, ali znam da neki jesu. Moja bivša žena sanjala je da joj se bodeži zabijaju u leđa. To je bilo puno prije nego sam joj ja počeo zabijati noževe u leđa, ali jako se dobro sjećam njene uznemirenosti kad se probudila. Ja u svojim snovima još nisam umro, ali sanjao sam smrt nekih bliskih osoba. A kad bih to nekome ispričao, uvijek bi mi rekli, nemoj se brinuti, time si toj osobi produžio život. Vjerojatno je to neko rješenje iz sanjarice, kako bi se ljudi oslobodili lošeg osjećaja. Ali snovi se od početaka civilizacije tretiraju kao pretkazanja, i teško je zanemariti taj kobni potencijal, pa neugodni osjećaj nalik na strah lebdi uz nas još neko vrijeme. Kao orgazam, i smrt je u snu jednako ubitačna kao u životu, ali zato je onaj trenutak olakšanja kad se probudiš malo s čim usporediv.
Ali, kao što sam već rekao, ima i drukčijih snova, nekad se probudim i želim ponovo zaspati kako bi se san nastavio. Ponekad mi to i uspije. A ponekad ga završim u pjesmi.