Priče Adelheid Duvanel su slike; igrom slučaja naslikane riječima, a ne temperama ili uljem. Kao i slike, one su cijeli svjetovi – ukorijenjene su u stvarnosti iz koje se granaju u neočekivana neba. Statika slika često je prividna, tako i ove priče sadrže mijene i kretanja, a ipak su bliže mreškanjima jezera nego silovitom toku rijeka. Zbirke Priče vjetra i Muzej naočala sadrže po dvadeset dvije priče-svijeta, a Odgoda izvršenja ih broji četrdeset jednu. Sve su one objedinjene u prvoj objavljenoj knjizi te švicarske spisateljice i slikarice na hrvatskom jeziku. Kako se slikarstva navodno odrekla zbog ljubomore muža koji se bavio istim, mogu joj samo zapljeskati i namignuti na prijevari – jer ona se slikarstva zapravo nikad nije odrekla.
Duvanel je stvorila samotan svemir pun praznih džepova, odvojenih od prostora, koji se ravnaju prema vlastitim vremenskim zonama – trenutak može biti godina i obrnuto, a noć je uvijek dulja od dana. U njezinim pričama nema ničega kratkog, osim odabranog broja riječi, a u cijeloj zbirci Priče vjetra ništa nije tanko, osim odabrane debljine papira i mekih korica. Čak je i naslov varljivo poznat. Slične jednostavne fraze pronaći ćemo zaista samo u naslovima pojedinih priča: Stablo, Razočaranje, Nije sve izgubljeno, Princ… Sintagme i rečenice koje koristi daleko su začudnije i nepredvidljivije, a njihova doslovna značenja gube se i prelamaju u novostvorenom smislu. Predvidljiv smjer priče tijekom pripovijedanja nestaje u magli, pa primjerice nebo nije plavo nego je „kameno“ i svjetlost je preko njega „zategnuta kao mlada koža, ali i tanka i krhka poput nje“. Večer je „svijetlozelena“, noć „odmotava crni tepih preko trave“, a zaleđen automobil ima „golo lice bijelim velom pokrivene mladenke“. Stil je osjetno natopljen pjesničkim impulsima, ritmičan i tekuć unatoč svoj težini sadržaja i umnoženim značenjima.
Jezik u ovoj zbirci nije nalik ni na jedan koji sam dosad susrela. Mnoge njezine rečenice čine se kao prvi put napisane i kao da ih je mogla zapisati samo ona: „Ženidbeni varalica je upozorava da vrijeme koje je nudila ocu nije pripadalo njoj; nego je – da navede samo neke primjere – pripadalo i fenu, grmu ružmarina i mačkama“. Horizont očekivanja iznevjerava se nakon gotovo svake rečenice, a nekad i riječi – prizori se sklapaju prema čitatelju nepoznatom ključu i slijede svoja pravila, o čijem postojanju saznajemo na kraju priče kada se ukaže (i dalje zamućena) cjelina.
Likovi bez glasa, priče bez patetike
Priče slijede određen format, pisane su uglavnom u prvom ili trećem licu, vrte se oko jednog protagonista_ice i prikazuju njihov čitav svijet – vanjski i unutarnji – ponekad u rasponu od nekoliko dana, ponekad od rođenja do smrti, a često je teško odrediti. Svakidašnji predmeti (namještaj, odjeća) i prostori (soba, kuća, ulica) opisani su na očuđujuće načine do razine neprepoznatljivosti. Lica su groteskno izobličena, ponekad nemogućih proporcija i izraza nesukladnih sa situacijom. Središnjem liku svake priče dano je ime, a ljudi oko njega samo ih ponekad dobivaju, inače su opisani svojim relacijskim ulogama (stric, majka, brat).
Sveobuhvatnost prikazanih života utoliko je impresivnija kada se uzme u obzir da većina priča ima samo nekoliko stranica (najdulja ih broji sedam, a najkraće jednu). Umjesto udaljavanja svojstvenog za jedan tip romana (detaljniji prikaz svih spomenutih likova, realističan opis okoline, naglašavanje povijesnih ili društvenih posebnosti vremena), Duvanel prakticira nešto nalik makro-fotografiji. Svoje likove ispisuje kao da ih promatra pod mikroskopom: ogoljene, precizno opisanih dijelova tijela i uma, uhvaćene u stranom im okolišu. Pozadina je izvan fokusa, a ipak postojana, viđena iz i kroz njih. Likovi su beckettovski polupropusni: kao materija sasvim slučajno nevidljivim silama okupljena u tijelo. Često su bez glasa (kojim se ne služe ili ga drugi ne čuju), neshvatljive vanjštine i „oštećeni“ (šepaju, slijepi su ili slabovidni, drugi ih smatraju glupima i nesposobnima). Od ostatka svijeta odvojeni su jasnim oprekama (ja – oni), neshvaćeni, usamljeni, izvan i pored uobičajenog toka života oko njih. Duvanel ih stvara s blistavim suosjećanjem, lišenim patetike i sažaljenja.
Svaka priča nezamjenjivo evocira svoju autoricu i nalik je ostalima, ali niti jedna nije višak, nije preslika niti varijacija neke druge nego je sasvim novo ruho, ispleteno od iste vune. O odnosima među likovima često saznajemo iz jedne razmijenjene rečenice, dva pogleda ili tri propuštene prilike za nježnošću: njihovi su odnosi sublimirani do najmanjih mogućih jedinica iz kojih se očituje sve ostalo. Likovi su nekad odrasle osobe, nekad djeca, ali razlikuje ih vrlo malo – kod dječjih je protagonista samo malo izraženija naivnost i očitija iznevjerena potreba za zaštitom. Teške teme često su prešućene ili opisane posredno, naslućuje se fizičko i psihičko nasilje, zanemarivanje i odbacivanje. Ponavljaju se motivi preljuba, preudaje i prostitucije, krađe, (samo)ubojstva i bijega. Uočljiva je i promjena od prve do treće zbirke u stupnju eksplicitnosti imenovanja i opisa tih traumatskih iskustava; tako se u Odgodi izvršenja spominju psihijatrijske bolnice i seksualno zlostavljanje izrijekom, dok u Pričama vjetra vladaju insinuacije i metafore.
Duvanel prakticira nešto nalik makro-fotografiji. Svoje likove ispisuje kao da ih promatra pod mikroskopom: ogoljene, precizno opisanih dijelova tijela i uma, uhvaćene u stranom okolišu
Bolest, različitost, osobina
U romanu Kristiana Novaka Ciganin, ali najljepši, majka glavnog lika govori samo sebi razumljivom verzijom romskog jezika, a pukotine na zidovima osjeća kao divovske paukove o kojima sina pokušava upozoriti. Kliničkim rječnikom rečeno ona ima vizualne halucinacije i deluzije. Slično se ponašaju mnogi likovi u ovim pričama pa uzimajući u obzir izolaciju od društva, deficite u percepciji i probleme prilagodbe može se posumnjati na shizofreniju, granični ili shizotipni poremećaj ličnosti, anksiozne poremećaje, posttraumatski stresni poremećaj, disocijativna stanja s derealizacijom ili razne poremećaje raspoloženja. Ipak, kao i u slučaju Novakova romana te mnogih drugih književnih djela, ove likove je gotovo vulgarno pokušati dijagnosticirati. Psihijatrijske kategorije samo su jedan od načina na koje pokušavamo shvatiti sebe i druge, sporazumjeti se i usuglasiti o stvarnosti. Duvanel za takvo suglasje ne ostavlja previše mjesta, niti ju ono zanima.
Za mnoge fikcionalne likove (ali i stvarne osobe) ovi bi se problemi mogli razumjeti kao dijelovi njihove osobnosti kada bi njihova okolina bila drugačija: otvorenija, s više razumijevanja, sklonija prihvaćanju razlika, blaža u svojim zahtjevima, mekša u svojim normama. Ona to nije i stoga ih ostavlja po strani. Likovi ostaju dubinski neshvaćeni, u nesporazumu sa svijetom – izgubljeni bez prevoditelja u stranoj zemlji.
Svaku sljedeću rečenicu nemoguće je predvidjeti, a najčešće niti iduću riječ – prizori se sklapaju po čitatelju nepoznatom ključu, o čijem postojanju saznajemo tek na kraju priče
Svjetovi iznad praznina
U sjećanju mi posebno ostaje priča Zavist, u kojoj djevojčica opisuje slučaj nestanka svoje sestre, koja je nakon izgubljene partije Čovječe, ne ljuti se izašla iz kuće i nije se vratila. Kasnije ju je ugledala u obliku velikog štakora u parku, koji je na ušima imao sestrine naušnice. Kratko su se pogledali, a životinja je zatim pobjegla. Djevojčica je nazvala policiju znajući da se štakori koriste za razne pokuse. Bila je uvjerena da će, ako je uhvate, od njene sestre „pokušati napraviti čovjeka“. Većina priča tako svoje narative počinje i/ili završava nigdje, u fragmentu trenutka ili misli. Jedan od ključeva čitanja nudi se u priči Ekstaza na kraju prve zbirke: „nije bilo potrebno gledati jer se sve slike divno neoštećene skupljaju oko tebe, primaju te i dozvoljavaju ti da uživaš, bez potrebe da išta razlikuješ i imenuješ“. Upravo to iskustvo slika koje se oko tebe skupljaju, a koje izmiču analizi, iskustvo je čitanja Priča vjetra. Želimo li ući u zrcalni labirint u kojem likovi žive, pokušavaju živjeti i umiru, na ulazu se moramo oprostiti od obrazaca stvaranja značenja na koje se inače oslanjamo. U tim svjetovima, takvi prečaci samo su štake, koje nas neće daleko dovesti.
U prvoj priči, Pjesnik, nalazi se pitanje: „mogu li riječi stvoriti jedan novi svijet nad velikom prazninom“? U slučaju Adelheid Duvanel, odgovor je potvrdan.
* Tekst je nastao u sklopu radionica „Književna kritika u tekstu i kontekstu“, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.
