Grčka mitologija, nije tajna, dugo je bila izvor inspiracije za pisce i umjetnike koji su kroz povijest na razne načine ponovno zamišljali grčke mitove. Neki su ove priče koristili kao okvir za istraživanje suvremenih problema i kao komentar na društvena i politička pitanja svog vremena. Primjerice Kassandra Christe Wolf roman je koji se osvrće na stanje u tadašnjoj Njemačkoj Demokratskoj Republici i svijetu i kroz lik Kassandre promišlja patrijarhat i strukture koje iz njega proizlaze. S druge strane, grčki mit koristi se i kao polazišna točka za istraživanje univerzalnih ljudskih tema (ljubav, ljubomora, smrt). Posljednjih godina došlo je do obnovljenog interesa za ponovno osmišljavanje grčkih mitova, a važan dio ovog trenda svakako je i rad Madeline Miller.
Madeline Miller, američka spisateljica i profesorica latinskog i grčkog jezika, provela je deset godina pišući Ahilejevu pjesmu. U svom je prvijencu zauzela novi pogled na protagoniste Trojanskog rata, prateći Ahileja i Patrokla od njihovog djetinjstva do tragičnog svršetka. Roman pripovijeda njihovo odrastanje iz perspektive Patrokla, koji je odbačenik unutar antičkog svijeta, a pod Ahilejevom zaštitom i zajedno s njim stasava u muškarca koji će bitno odrediti tijek Trojanskog rata. Kirka iste autorice, kao i Ahilejeva pjesma, dobile su hrvatska izdanja u nakladi Profila, a Miller i postupak gradnje priče na starogrčkoj mitologiji postali su književni fenomen.
Feministički prijevodi
Nedavno je na hrvatski prevedena i Šutnja djevojaka Pat Barker, koja također nudi novi pogled na priču Ahileja i Briseide. U anglofonom svijetu pratimo pravi proboj mitološkog recikliranja. U 2023. će, zasad znamo, debitirati autorice s romanima koji u središte stavljaju Pandoru, Klitemnestru i Fedru. Postavlja se pitanje što takva vrsta priča donosi. Neki tvrde da je važniji smjer onaj u kojem se stvaraju mahom feministički prijevodi temeljnih tekstova (kao što su Beowulf Marie Dahvana Headley ili Odiseja Emily Wilson). Ovi se prijevodi naslanjaju na područje reimaginacije, čineći temeljne tekstove svježima, dostupnima i relevantnima.
Roman Madeline Miller, pak, uzima povijesno kontroverzan moment u Ilijadi i na njemu gradi alternativno viđenje Trojanskog rata. U samoj srži spjeva odnos je Ahileja i Patrokla, čija je priroda predmet rasprava od antičkih vremena do danas. U antičkoj Grčkoj veze između muškaraca nisu bili neuobičajene, iako bismo teško antička vremena mogli označiti kao LGBT-friendly. Općenito, homoseksualnost je bila više prihvaćena u staroj Grčkoj nego u mnogim drugim kulturama kroz povijest. Međutim, stavovi prema istospolnim vezama varirali su ovisno o vremenskom razdoblju, lokaciji i društvenoj klasi uključenih pojedinaca.
Veza Ahileja i Patrokla, zbog njihove podjednake dobi, izmicala je zadanim okvirima mentorske povezanosti – društveno prihvatljive etikete ovakvih bliskih druženja. Ljubavna, a ne čisto transakcijska osobina činila je ovaj odnos zbunjujućim čak i za Grke. U suvremenom dobu njihovo prijateljstvo shvaćaju doslovno i školski kurikulum i holivudski hit film Troja s Bradom Pittom, ali neki grčko-rimski izvori, uključujući i Platona, nemaju sumnje o prirodi ovog odnosa.
Priča započinje Patroklovim djetinjstvom, koje obilježava zanemarenost i nasilje zbog iznevjerenih očekivanja. “Sitan i kržljav”, Patroklo se od početka romana smješta u svijet u kojem su snaga i junaštvo na najvećoj cijeni, a u kojem će se on uvijek isticati svojom neprikladnošću. Svijet junaka kojem Patroklo ne pripada, što će se u romanu isticati do krajnjih granica, kao i priprema za rat koji će izbiti pred Trojom, uveden je scenom gdje devetogodišnji Patroklo dolazi, reda radi, prositi ruku Tindarejeve kćeri Helene. Pred njegovim se očima vrti plejada likova – poglavlje čija je očigledna funkcija smanjiti zamor čitatelja i uvesti što više likova odjednom. Idomenej, kralj Krete, mršav je, Menelajev brat Agamemnon je “krupan poput kakva medvjeda”, Ajant je golem, itd.
Roman Madeline Miller, pak, uzima povijesno kontroverzan moment u Ilijadi i na njemu gradi alternativno viđenje Trojanskog rata. U samoj srži spjeva odnos je Ahileja i Patrokla, čija je priroda predmet rasprava od antičkih vremena do danas
Zaljubljeni Patroklo
Deset godina rada na romanu rezultirali su prikazom vjernim antičkom stvarnom i zamišljenom svijetu, gdje se bobice u medu za desert miješaju s nenadanim ukazanjima bogova. Osobito su zanimljivi opisi svakodnevice dječaka koji se upoznaju s različitim vještinama pod patronatom kentaura Hirona. Kirurški alati, priče o sazviježđima i ljekovitom bilju oslikavaju život koji je mogao biti proveden u učenju i otkrivanju, ali će biti potraćen u ratnim previranjima. Priča o Patroklu i Ahileju, s druge strane, vrlo je osuvremenjena ili, bolje reći, postoji pretenzija na svevremenost iskustva prve tinejdžerske ljubavi. Primjerice, Ahilejeva je majka gnjavatorica, pa iako je riječ o morskoj nimfi koja mu može oduzeti život u svakom trenutku, Patroklo, kojeg je otac izgnao iz svog kraljevstva, lakonski zaključuje: “Roditelji, uvijek isti.” Na razini privatnih života protagonista, inzistira se na klišejima koji sačinjavaju ljubavna i obiteljska iskustva, što zauzvrat rezultira romanom neujednačenim u svojoj namjeri.
Poslovično bijesni Ahilej preoblikovan je u nježnog i senzibilnog dječaka koji postaje nezajažljivi ubojica čim se za to pruži ratna prilika. Patroklo pak većinu drugog dijela romana traži izlike za svog ljubavnika, gotovo potpuno izbrisan kao osoba. Ahilej pobije cijelu obitelj Hektorove žene, Patroklo je zgrožen, ali pomisli: “On je takva bujica”. Nakon što Ahilej prizna da je ipak ostavio na životu jednog sina kako bi se loza nastavila, Patroklo uvjerava čitateljstvo kako je to velika dobrota i blagoslov. Nije teško zaključiti, gotovo nema stranice koja to propušta naglasiti: Patroklo je jako zaljubljen.
Osim zaljubljenosti dvaju dječaka, Miller se ne libi prikazati kako je taj svijet okrutan prema ženama, a silovanje je dio njihove svakodnevice. Ipak, roman za svoje protagonistkinje nudi malo toga iskupljujućeg: na početku se upušta u opis silovanja Ahilejeve majke koje, inače osjećajni i dirnuti Patroklo, prepričava s brojnim detaljima i prikazuje kao prirodan proces. Tetida do pred sam kraj ostaje ogorčena zlikovka koja stoji na putu sinove sreće. Ahilejeva nemilosrdnost prema ženama (osim prema vlastitoj majci) kontrastirana je s Patroklovom suosjećajnošću koja se često ispoljava kroz ne osobito srčana iskupljujuća djela (uključujući i seksualni odnos iz sažaljenja) naspram krajnje poniženih junakinja.
Priča o Patroklu i Ahileju, s druge strane, vrlo je osuvremenjena ili, bolje reći, postoji pretenzija na svevremenost iskustva prve tinejdžerske ljubavi. Primjerice, Ahilejeva je majka gnjavatorica, pa iako je riječ o morskoj nimfi koja mu može oduzeti život u svakom trenutku, Patroklo, kojeg je otac izgnao iz svog kraljevstva, lakonski zaključuje: “Roditelji, uvijek isti.”
Viktorijanska suspregnutost
Riječ je svakako o romanu koji mlađim generacijama može, njima razumljivim jezikom, približiti starogrčki imaginarij, stoga ni ne čudi što je vrlo popularan na TikToku. No opterećuje ga njegova didaktičnost isprepletena s ljubavnom pričom koja, u svom nastojanju da se pozicionira kao veća od života, koristi zadani set motiva (uzdrhtalost, zaljubljenost, zgrčenost, neizvjesnost) i gradi svoju napetost na držanju čitatelja i čitateljica na rubu odgađanjem ispunjenja zamišljene erotske napetosti.
Ono što bi se moglo zamjeriti Miller jest konstrukcija homofobnog svijeta za koji bi se moglo argumentirati da ne pripada sasvim antičkoj kulturi. Sram, skrivanje i borbe s identitetom podsjećaju na konstruiranje zamišljene viktorijanske suspregnutosti koja je postala uobičajen trop kad govorimo o bilo kojem periodu prošlosti. Čini se da se pod navodnom željom da se iz prošlosti izvuče ono što je gurnuto na marginu, silom zamišlja anakroni crno-bijeli svijet. Na brojnim je stranicama ispisana idila djetinjstva Ahileja i Patrokla kako bi se ostvario snažniji kontrast naspram svijeta koji tu vezu ne želi. Idila je prekinuta ambicijama obitelji, tradicije i društva. Moglo bi se čak reći da Miller idealizira prošlost, pojednostavljuje je kako bi ispunila zamišljeni književni cilj. Račun joj kvari stvarni materijal Ilijade koji je kompleksan, nedvosmislen i slojevit.
