Problem je u tome što svijet ne funkcionira kako vi želite samo zato što vi tako želite.
Dr. Gregory House
Odanost je alat pomoću kojeg se ljude navodi da rade stvari koje ne žele.
Dr. Gregory House
Ne znam za vas, ali meni su neuzvraćeni osjećaji mnogo poznatiji od uzvraćenih pa tako i neuzvraćena ljubav od uzvraćene. To vjerojatno ima veze s djetinjstvom i tko zna kakvim iskustvima, ali u prostoru neuzvraćenog osjećam se ugodnije nego u prostoru uzvraćenog. Možda je poznatije prava riječ (a svi ipak uvijek težimo za onim što nam je poznato, koliko god se nastojali iskoprcati iz toga) jer se i u blagom preziru prema sebi osjećam udobnije nego u „bezuvjetnoj ljubavi“ prema sebi. Bit će da me zato iritiraju i sve današnje diktature samoljublja, samouzdizanja i „nježnosti prema sebi“.
Bez brige, ovim se uvodom ne natječem za mjesto u vrhu hrvatske ispovjedne proze. Nastojim samo stvoriti kontekst za pojašnjenje svoje ushićenosti djelima Lene Andersson. O njezinoj knjizi Namjerno zanemarivanje pisala sam na portalu Najbolje knjige u eseju „Namjerno zanemarivanje stvarnosti“ i to u kontekstu teme opsesija u književnosti, a u slučaju tog romana o ljubavnoj opsjednutosti tj. fiksaciji na „odabranika“ glavne junakinje. Ovom ću se prilikom koncentrirati na njezin sljedeći roman iste tematike (pa i s istom glavnom junakinjom) naslova Bez osobne odgovornosti.
Zašto ostaje?
U romanu Namjerno zanemarivanje ostavili smo junakinju Ester Nilsson u konačnom pomirenju (za koje joj je trebalo oko godinu dana) s tim da se objekt njezine zaljubljenosti, svjetski poznati i priznati umjetnik Hugo Rask, neće „vratiti“ u stanje u kojem ga ona želi: početne zaljubljenosti, ushićenosti ili barem zainteresiranosti za nju. I to nakon višemjesečnog mučnog propitivanje sebe, njega i svijeta te brojnih jalovih pokušaja, truda i nadanja. Podsjetimo se samo citata kojim knjiga završava: „Nada je parazit u ljudskom tijelu i živi u sveobuhvatnoj simbiozi s ljudskim srcem. Nije dovoljno navući joj luđačku košulju i zatvoriti je u mračni kutak. Ne pomaže ni izgladnjivanje, parazita se ne može ostaviti na kruhu i vodi… Nada koja živi u ljudskom srcu vjeruje… da se taj koga voli – ustvari – samo pravi da ne želi… ukratko rečeno, da stvari nisu onakve kakvima se čine.“ Čitatelj tako ostaje u izvjesnom prostoru „smrti nade“ i sam se nadajući da je Ester Nilsson ipak nešto naučila: da ne smije namjerno zanemarivati stvarnost i pokušavati je prilagoditi sebi ili barem da se ne obazire na nečije riječi već na nečije ponašanje.
Usput rečeno, prevoditeljica Željka Černok u pogovoru knjizi Bez osobne odgovornosti naglašava kako je Lena Andersson jedna je od najinteligentnijih i najbritkijih komentatorica društvenih problema, propasti socijalne države i licemjerja današnjih odnosa. Černok također piše i da je um poput Anderssoninog potreban da nam objasni svijet. S tom je tvrdnjom nemoguće ne složiti se i zato ne mogu dočekati pročitati i njenu novu knjigu, Studija ljudskog ponašanja (Studie i mänskligt beteende, Polaris, 2023.).
No da vidimo što se zbiva u sljedećem romanu koji prati Ester Nillson i je li ona konačno „usvojila“ stvarnost bez iluzija? (Ako planirate čitati knjigu, oprez, ovdje ulazim u važne dijelove radnje romana koji možda djeluje kao ljubavna priča, ali zapravo se radi o pravom, napetom i briljantnom psihološkom trileru, neizvjesnom do samog kraja.) U njemu, naime, ponovo pratimo sada skoro četrdesetogodišnju Ester i njezinu novu zaljubljenost, ovog puta u oženjenog muškarca, glumca Olofa Stena. Stvari su ipak postavljene nešto drugačije nego u prvom romanu jer Olof, po zanimanju glumac, iako prema njoj pokazuje interes i naklonost, od samog početka ponavlja kako nema namjeru napustiti svoju suprugu. No kao što već znamo (ili se s pravom pribojavamo), E. Nilsson ima nevjerojatnu i gotovo neograničenu moć samouvjeravanja i prekrajanja stvarnosti na načine na koji joj to odgovara te se neovisno o preprekama upušta u višegodišnju ljubavnu vezu s njim, krećući od pretpostavke (ili recimo hipoteze, jer E. Nillson stvarnost shvaća vrlo znanstveno, vrlo ozbiljno analizirajući svaki njezin aspekt) da je situacija u kojoj se našla s Olofom dugoročno neodrživa i da će Olof vrlo brzo napustiti svoju ženu. Ta se hipoteza potvrđuje polovično budući da situacija nakon tri godine eskalira, ali zahvaljujući samoj Ester, koja Olofovoj ženi Ebbi šalje poruku ukazujući joj na aferu. To čini jer više ne može izdržati vrtnju u kojoj je Olof svakog ljeta napušta kako bi joj se najesen ponovno vratio.
Ono što Ester uviđa, ali odbija prihvatiti, jest da takva situacija Olofu savršeno odgovara. On je osoba (na što Ester upozori i jedna od prijateljica koje joj tijekom romana neprestano nastoje pomoći) kojoj ne treba toliko intimnosti ili otvorenosti kao Ester; koja cvate upravo u uvjetima prikrivanja, povremenog davanja i povlačenja; koja svoju snagu izvlači iz svoje nedostupnosti ili preciznije svog emotivnog „računa“ koji je, kao što Ester primjećuje, uvijek savršeno „ugođen“. Kada Olof osjeti da je dao „previše“, povlači se ili postaje sarkastičan i hladan. Kada osjeti da se druga osoba povlači jer je dao premalo, ponovno se približava i sjaji kao sunce nad osobom koju je njegovo ponašanje ohladilo. Ester u svojim teorijama i promišljanjima i sama dolazi do toga da Olof ne mijenja svoje ponašanje tj. da ne namjerava biti samo s njom (čak je vjerojatnije i da će „nabaviti“ još jednu ljubavnicu kako bi intimnost mogao „raspodijeliti“ na još jednu osobu) i tu dolazimo do pitanja koje nam se nameće i muči nas u oba romana: zašto Ester ostaje?
Prevoditeljica Željka Černok u pogovoru knjizi “Bez osobne odgovornosti” naglašava kako je Lena Andersson jedna je od najinteligentnijih i najbritkijih komentatorica društvenih problema, propasti socijalne države i licemjerja današnjih odnosa. Černok također piše i da je um poput Anderssoninog potreban da nam objasni svijet. S tom je tvrdnjom nemoguće ne složiti se
Patološki narcizam
Isprva su me romani naveli na odgovor da Ester ne može prihvatiti realnost Olofovog odnosa prema njoj, no sada ću u takvo objašnjenje ubaciti još jedan element koji nisam spomenula u prethodnom eseju, a uvodi ga sama Andersson u najmanje dvije prilike. Na Zagreb Book Festivalu, gdje je gostovala ove godine, rekla je: „Ester bira teži put i želi si dokazati može li to uspjeti“, istaknuvši da se takav odnos može dogoditi svakome tko stupi u odnos s narcisoidnom osobom. „Nemoguće je otrgnuti se od osobe za koju imamo jako snažne osjećaje. Kad god se ona pokuša otrgnuti, on joj baci novu kost. I nemoguće je ostaviti takvu osobu – to je mehanizam u ljudskim odnosima koji sam htjela opisati.“ Drugom prilikom, Karmela Devčić u Jutarnjem listu citira Andersson: „Ako ste u vezi s oženjenim muškarcem, to znači da slijedite određeni psihološki mehanizam iz kojeg je teško izaći.” Takav pogled same autorice na situaciju donekle obrće stvari, sugerirajući nam da se u romanima radi o odnosu s narcisom koji baca kosti kako bi zadržao svoju ljubavnicu i kako je time odgovornost (i) na spomenutom muškarcu koji našu junakinju „zavlači“.
I tako od priče o fiksaciji i opsesiji Ester Hugom i Olofom dolazimo do druge strane medalje ili suprotne perspektive prema kojoj se radi o nizu suptilnih mehanizama kojima narcisi Hugo i Olof manipuliraju svojim žrtvama kako bi ih zadržali tamo gdje ih žele – dovoljno blizu ili daleko, ovisno kako im je i kada to potrebno. Gdje je onda istina u smislu odgovornosti za odnos? Je li „odgovornija“ Ester koja stvarnost želi prilagoditi sebi, a Huga i Olofa pozvati na iskrenost, otvorenost i intimnost ili su „odgovorniji“ Hugo i (pogotovo) Olof koji manipulacijama dobivaju ono što žele, kad žele i od koga žele? Ili možda čak i osjećaju nešto, žele nešto više u jednom trenutku, u jednom razdoblju, da bi to onda ipak prestali željeti? Na žalost (ili na sreću), ljudi imaju pravo i na to. Prestati željeti, prestati voljeti.
Čini mi se da je uvijek pogodno, ali i potrebno, identificirati i prozvati narcisa za njegovo ponašanje. S druge strane, često nailazimo i na situacije u kojima ga se pokušava uvjeriti, podesiti, promijeniti, otopliti, učiniti prijemčivijim, suosjećajnijim. Ester tako dugo promišlja Olofovo djetinjstvo, dosadašnji život, brak u kojem traži pukotine, prijašnje veze, nesigurnosti, komplekse i sve psihološke mehanizme koji iz njih izviru te nastoji s njim (u stvari na njemu) predano, iz dana u dan raditi, nadajući se da će se nešto promijeniti, da će se on promijeniti.
Istina je, međutim, da se to neće dogoditi. Ako je riječ o osobi s narcističkim poremećajem osobnosti (o kojem možemo čitati na raznoraznim portalima, premda je sigurno pametnije držati se stručne literature, npr. zanimljivih članaka poput ovog) ona ima svoje viđenje stvarnosti i ljude oko sebe stavlja u jasno utvrđene uloge koje joj na razne načine „služe“ pa što prije to prihvatimo, to bolje. Ako iz čitave jednadžbe izbacimo narcizam (kojim se danas označava sve i svašta, pa taj pojam danas postaje popularan gotovo kao i pojam „trauma“) te ga ostavimo za neke druge analize, budući da je odnos s pravim narcisom doista komplicirana i bitna tema koja zaslužuje mnogo više prostora i raščlanjivanja, što nam ostaje?
Je li „odgovornija“ Ester koja stvarnost želi prilagoditi sebi, a Huga i Olofa pozvati na iskrenost, otvorenost i intimnost ili su „odgovorniji“ Hugo i (pogotovo) Olof koji manipulacijama dobivaju ono što žele, kad žele i od koga žele?
Pitanje odgovornosti
Opet oženjen (ili na bilo koji drugi način nedostupan) muškarac koji se konstantno poigrava s najmanje dvije žene (a često i više njih) i kojemu takva igra savršeno odgovara. Greška u razmišljanju je ta da mu zapravo, duboko iznutra odgovara nešto drugo ili da bi mu nešto drugo odgovaralo više i za tu je grešku i te kako odgovorna Ester Nillson. Postoji nešto vrlo tvrdoglavo, gotovo umišljeno u njenoj „logici srca“ kojom smatra da može (ili treba) nekoga mijenjati. „Slijediti svoje srce je jednostavno, slijediti svoj mozak je teško“, da i treći put citiram dr. Housea. Ali i nužno. Pogrešno je misliti da znamo što bi za nekoga bilo dobro, što bi nekoga usrećilo ili kakav bi netko trebao biti. Odnos koji nam ne odgovara stoga valja prekinuti odmah, uči nas (anti)junakinja našeg doba E. Nillson, s kojom se nevjerojatno (i zastrašujuće) jednostavno poistovjetiti. Inače će se zaista dogoditi vrtnja u krugu iz kojeg je gotovo nemoguće izaći.
Možemo to reći i ovako: „namjerno zanemarivati“ ili „biti bez osobne odgovornosti“ svatko ima pravo. To je ljepota međuljudskih odnosa – otvara slobodu različitim karakterima. Olof je tako u odnosu sa svojom suprugom možda jadni, potlačeni muž, a snagu traži upravo u Ester na kojoj se može iživljavati. Je li to pošteno? Nije. Hoće li njega u tome spriječiti moralno rezoniranje? Neće.
I tako se odgovornost opet vraća na Ester. Njoj odnos ne odgovara, dakle ona je ta koja ga treba prekinuti i koja ga na kraju i prekida, konačno shvativši Olofov modus operandi. „Ester Nillson ostala je sjediti sama.” glasi zadnja rečenica romana. Biram misliti: Ester Nillson ostala je sjediti i iskusnija, pametnija, mudrija. U (eventualnom) trećem romanu o njoj, vidjet ćemo možda iskorak iz vlastitog psihološkog mehanizma prema kojem druge nastoji prilagoditi svojoj logici.
I da završim s povratkom na početak: neuzvraćenost u odnosima ili nesretna zaljubljenost dobro su mi poznate, kao i sva muka koja ide uz njih. No danas, ako me pitate tko je bio odgovoran za to, tko je bio odgovoran za bilo kakve izvitoperene, nereciprocitetne ili nesretne odnose u kojima sam dosezala ogromne brojeve okretaja u mjestu, bez mnogo razmišljanja ću reći: ja.
