Portal za književnost i kritiku

Postajanje književnosti, postajanje povijesti

Recepti ne pomažu

Kod Nenada Ivića tečevine čitanja i obrazovanja ne teže postati „uškatuljanima‟, gotovim i spremnim receptom, kako se sada kaže u njegovom „Građanskom ratu‟. A taj rat, stasis, nije, ne izgleda privremen. Poznaje samo bure i zatišja, ništa drugo
Nenad Ivić: “Građanski rat riječi”, Mizantrop, Zagreb, 2021.
Jedan od problema nove Ivićeve knjige, zapravo dugotrajan, jest status znanja što ga generiraju akademske institucije. Opet složeno, nimalo prostodušno, ne radi se ovdje o osporavanju samih institucija i psihologiji zavisti, naprotiv, Ivić se profilirao kao zagovornik nemonumentalne i nesamokomemorativne koncepcije akademske institucije i njezinih protokola, već o njihovom funkcioniranju

Potkraj uvodnog poglavlja svoje nove knjige Građanski rat riječi. Književnost i povijest Nenad Ivić zapisuje: „Kada se drhtaj [značenja] pretvori u recept, postaje bolest. Komformizam recepta i očekivanost rezultata je bolest misli. Misao je uvijek neočekivana (…)‟. Nekoliko stranica dalje Ivić iznosi jedno od svojih uporišta. Svijest o nemoći jezika da govori o svemu (npr. iskustvu Auschwitza) i skeptičko ispitivanje njegova funkcioniranja samo su dvije strane istoga lista svijeta. Građanski rat među povjesničarima ovdje dolazi na vidjelo: s „obratom k jeziku‟ u poratnoj humanistici, po jednima, dolazi do relativizma i briše se razlika između istine i priče, povjesničara i romanopisca. Po drugima, baviti se poviješću ne ide bez jezika i upotrebe diskurza. Primjer pomnjivog i savjesnog proučavatelja Carla Ginzburga, zaokupljenog prije tridesetak godina idejnim kontekstom radova Haydena Whitea, jednoga od prvaka „postmodernizma‟ i „obrata k jeziku‟ u povijesnim istraživanjima, upozorava da ni ovdje dati u sporu nekome za pravo nije jednostavno. Da to ne bi trebalo biti tako.

Kriza i nada

Osamdesetih godina Ivić je redovito u časopisu Gordogan objavljivao prikaze knjiga i portrete romanopisaca i povjesničara, domaćih i stranih. U tome su se susjedstvu zatjecali M. Yourcenar i G. Dumézil, J. M. Coetzee i J. Le Goff, M. Kundera i P. Veyne. Ti su radovi nosili sa sobom potencijal za osuvremenjivanje i deprovincijalizaciju. Nosili su i kritičke primjedbe na račun ovdašnjih znanstvenih autoriteta s nekim međunarodnim referencijama (S. P. Novak, R. Katičić …). No teško je bilo previdjeti da kod Ivića tečevine čitanja i obrazovanja ne teže postati „uškatuljanima‟, gotovim i spremnim receptom, kako se sada kaže u njegovom Građanskom ratu. A taj rat, stasis, upućuje autor na Nicole Loraux i preko nje na Giorgia Agambena, nije, ne izgleda privremen. Poznaje samo bure i zatišja, ništa drugo. „U njih ‘rad na riječima, temeljan od početka istraživanja, igra ulogu u razmrsivanje operacija mišljenja’, a knjige im ‘nikad nisu prilika za sintezu što lišava istraživanje osluškivanja i (…) agona, ‘bitke riječi’, već ‘etape nezavršene potrage’‟.

Možda je njegov Građanski rat samo, „samo‟, produžen i razgranat komentar na jednu rečenicu iz Platonova Kratila gdje se konstatira da novih riječi nema za iskazati novonastalo, novodogođeno, da su one već unaprijed dane. Citat koji bi trebao biti poučan dolazi od P. Valéryja: „Antička Grčka je najljepša izmišljotina modernog doba.‟ Što pak unaprijed dano nije, to su poveznice među njima; „Valja ih svaki puta iznova iznaći; to znači stvoriti, to jest učiniti da se pomole ni iz čega i da se pomole poput toga razumnog nečega što podržava, vodi i oblikuje iskaze koji doista stvaraju smisao, iskaze znanosti, poezije, filozofije, politike, estetike i etike: radi se (…) tek o mnogostrukim aspektima i obličjima koje bismo mogli nazvati habitus smisla svijeta.‟ Ako Ivić gaji tanku, nimalo slavodobitnu, ni trajnu ni postojanu nadu izlaska iz krize označavanja, okoštalih i fosiliziranih diskurza, pesimizam ipak nije pao ovdje dolje tek tako odjednom s neba, onda ona, nada, ne zapostavlja, ne zanemaruje, da riječi, diskurzi, iskazi, ulaze s vremenom u drukčije relacije. S neminovnim reperkusijama do, reklo bi se, njihova ozbiljenja. Ivićev Građanski rat jest ispit savjesti koji se ne dotiče samo etike, zadire u običaje, u spremnost da se usvojena znanja podvrgnu preispitivanju i preosmišljavanju. Flaubert je nešto znao o tome, i umio pisati o tome, iako znanstvenik nije bio. Češko-američki književni povjesničar René Wellek nije dvojio da se bavljenje poviješću književnosti ne odvija mimo procesa relativizacija pa ni Flaubertova „uvriježena mnijenja‟ nisu dana jednom zauvijek. Ona se obnavljaju, prilagođavaju, međusobno zamjenjuju, obesnažuju, pa nisu ni vječna ni trajna.

Ivićev Građanski rat jest ispit savjesti koji se ne dotiče samo etike, zadire u običaje, u spremnost da se usvojena znanja podvrgnu preispitivanju i preosmišljavanju

Književnost i povijest 

Jedan od problema nove Ivićeve knjige, zapravo dugotrajan, jest status znanja što ga generiraju akademske institucije. Opet složeno, nimalo prostodušno, ne radi se ovdje o osporavanju samih institucija i psihologiji zavisti, naprotiv, Ivić se profilirao kao zagovornik nemonumentalne i nesamokomemorativne koncepcije akademske institucije i njezinih protokola, već o njihovom funkcioniranju. O receptima što ih pod određenim povijesnim, društvenim i epistemološkim okolnostima one podržavaju na navodnu korist onih u klupama (a ne za katedrama). „Logika politically correct može spriječiti svako sukobljavanje stavova.‟ Lako moguće da je promaklo: u odnosu na higijenu svijeta futurizam nije znao načina kako pronaći mjeru i malo je mario za „rat riječi‟, više za „rat riječima‟; nešto od proizvoda znanja morat će završiti u ropotarnici. Kod Ivića književnost i povijest ne ulaze u stasis, još manje prva postaje predmetom discipline povijesti književnosti. „Kao što je povijest uključena u literaturu svojim isključivanjem, tako je i literatura, svojim isključivanjem iz povijesti, uključena u povijest.‟ I to je nezavršiv proces. Bez njega povijesti ne bi ni bilo, a to je nezamislivo, „nevjerojatan pothvat‟, poziva se Ivić na Siegfrieda Kracauera. Takva se sprezanja odvijaju iz razloga što ne bi trebao, ne bi smio ako je do razabiranja, biti odviše zagonetan niti nedokučiv: nasuprot „ocvalim cvjetovima humanistike‟ postoji svijest, kao kod Tukidida, da se povijest piše te da pisanje podaruje čitatelja kako književnim djelima tako i djelima povijesnih istraživanja. Sprezanje (s ograničenjima) je takvo da bez povijesti i njezinog (nepotpunog) isključivanja ni Primo Levi ni W. G. Sebald, ni Georges Perec ni Bertolt Brecht (pisci su to koje Ivić izrijekom spominje) ne bi, osim nečeg trivijalnog, imali što pisati. „Otkrivanje kako je napisano ono što je napisano je banalnost moderne književnosti (…) [radi se prije] o onome što otkrivanje prikriva.‟ Sebaldova ciriška predavanja, „Zračni rat i književnost‟ (vidi Polja br. 469), pripadaju takvoj vrsti otkrivanja.

Nasuprot „ocvalim cvjetovima humanistike‟ postoji svijest, kao kod Tukidida, da se povijest piše te da pisanje podaruje čitatelja kako književnim djelima tako i djelima povijesnih istraživanja

Stasis riječi traje

Ako je tako: „Samostalnost povijesti je iluzija: određeni objekti koje proizvodi postoje samo u jeziku što ga povijest dijeli s drugim objektima i proizvođenjima.‟ Što se u ovome sklopu prelaženja između književnosti i povijesti ne želi ispitivati, iz kojeg god razloga, u tome Ivić razabire djelovanje dokse, recepta, groteskne „gastronomizacije‟. U vezi s time: „Konobari koji neumorno otamo [iz kuhinje] dolaze s punim pladnjevima i vraćaju se natrag, pretvaraju se da nisu doli konobari, premda su vjerojatno kuhari‟, kaže Furio Jesi u svojim Mitološkim materijalima (1979). Iluzija samostalnosti povijesti jest iluzija nekontaminiranosti, uvjerenja da ona je kadra očistiti sebe od svake fikcije i svih retoričkih učinaka, a ganuće njezinih čitatelja poželjno i neproblematično.

Privodeći kraju, opet Platon, ovoga puta međutim iz Fedona: „Ono što postaje, nikada ne čuva svoj identitet.‟ Koga će u Građanskom ratu više (ili jedino) zanimati književnost od odnosa književnosti i povijesti (obje postaju, a ne tek same od sebe jesu) dočekat će ga, valjda, vlastita subjektivnost i „reduktivno shvaćanje književnosti kao stroja za raspirivanje strasti‟. Što se pak samoga rata riječi tiče, tu vrijedi upozorenje Samuela Webera iz njegovih Prigodnih meta (2005): „Stoga [njegov] ustroj ponekad može izgledati akefalno (bezglavo), a ponekad polikefalno (poput hidre).‟ U mitu odrubljene hidrine glave niču jedna za drugom kao da se ništa dogodilo nije, u povijesti s različitim intenzitetom stasis riječi traje. Argumenata za to u ovoj Ivićevoj knjizi ne nedostaje.

Ivan Molek suradnik je časopisa 15 dana, Forum, Fraktura, Sušačka revija, Nova Istra i drugih. Preveo je knjige G. Agambena "Ideja proze" i "Bartleby ili o kontingenciji" te u suradnji s drugima S. Žižeka "Sublimni objekt ideologije".

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content