Poštovani urednici,
Postoje povrede za koje se pristanak niti traži niti daje. Kada se nečije djelo prisvoji i prenamijeni protiv izričito izražene volje njegova autora, kada se učini sredstvom narativa koji ono ne artikulira niti podupire, takav čin prestaje biti dijalog i postaje prisila. Žrtvi se tada, naknadno, objašnjava da je povreda bila dopuštena, proceduralna i žanrovski opravdana.
U tom duhu pišem.
Unatoč višekratnim zahtjevima da se moje ime i moja antologija uklone iz teksta gospodina Alebića, i unatoč danim obećanjima, moj je rad ostao uključen u članak koji ga instrumentalizira u svrhu političke tvrdnje koju kategorički odbacujem. Ovdje nije riječ o pravu na kritiku, niti o pravu autora da izražava politička stajališta. Riječ je o prisvajanju: o etički neprihvatljivoj uporabi tuđeg djela kako bi se legitimirala tvrdnja koju ono ne iznosi.
Izjava kojoj se protivim nije sporedna. Ona glasi:
„Zapadni književni festivali i mediji najčešće promoviraju upravo one ruske disidentske autore koji glasno kritiziraju Putina, ali rijetko pokazuju istu odlučnost kad je riječ o odgovornosti Zapada za izraelske vojne zločine u Gazi.”
Ništa u mojoj antologiji ne daje uporište toj tvrdnji. Ništa u pjesmama koje ona sadrži ne govori u tom smjeru. Retroaktivno tumačiti izbor tih tekstova kao motiviran navodnom šutnjom ili govorom o Izraelu nije interpretacija, nego projekcija.
To nije bila samo moja ocjena. Jedna od pjesnikinja čiji je tekst citiran, Tatjana Voltskaja, javno je opisala slijed događaja koji je doveo do povlačenja njezine pjesme. Pristala je na objavu vjerujući da se članak bavi ruskom antiratnom poezijom kao odgovorom na rusku invaziju na Ukrajinu. Tek je naknadno postalo jasno da su te pjesme povezane s tendencioznim političkim komentarom o Gazi. Kako je sama napisala, ta je veza otkrivena gotovo slučajno; kada je autoru na nju skrenuta pozornost, komentar nije uklonjen. Umjesto njega, uklonjene su pjesme.
Drugi su slijedili. Izvođači su jedan po jedan napuštali pozornicu.
Metafora je neizbježna. Simfonija se ne može održati kada se partitura prepravlja usred izvedbe, a glazbenici tretiraju kao zamjenjivi rekviziti. Razumijem zašto je moje daljnje prisustvo u tekstu postalo nužno: uklonite urednika, i konstrukcija se ruši. No nužnost ne daje legitimitet. Wagnerova se glazba također nekoć izvodila bez dopuštenja.
Rečeno mi je da zakon dopušta citiranje. Možda je tako. No etika se ne iscrpljuje u zakonitosti. Stoga koristim jedino pravo koje mi u potpunosti pripada: pravo na javno etičko odbijanje.
Antisemitizam nije sporedno pitanje, niti regionalna devijacija. Kako je napisao Christopher Hitchens, on je „kum rasizma, ulaz u tiraniju, fašizam i rat”, te stoga zajednički neprijatelj čovječanstva. Govoriti olako – ili retorički – o „izraelskim zločinima” u kontekstu koji briše masovno ubojstvo, silovanja, spaljivanja i otmice židovskih civila 7. listopada 2023. nije moralna kritika. To je moralno vandaliziranje.
Posebno je bolno susresti takav diskurs u hrvatskom književnom časopisu. Europa poznaje tu povijest. Hrvatska je poznaje s osobitom preciznošću: od ustaških traka s oznakom „Ž”, do Jasenovca, u kojem je stradala većina židovskog stanovništva zemlje. To nisu metafore. To su činjenice.
Moja antologija govori o drugom ratu: o Putinovoj zločinačkoj invaziji na Ukrajinu. Ona postoji kako bi dokumentirala pjesnički otpor tom nasilju. Uvući je u polemiku o Gazi – protiv volje njezina urednika i autora koje predstavlja – znači povrijediti povjerenje na kojem počiva književna razmjena.
Ne želim biti povezan s takvim okvirom. Ovu odbijenicu iznosim javno i nedvosmisleno, u spomen na tisuće ubijenih u palestinskom teroru i islamističkom džihadu, i u obranu pjesnika čiji su tekstovi iskorišteni kao mamac, a potom odbačeni. Možete tvrditi da je to bilo dopušteno. Ja tvrdim da je bilo pogrešno.
Kad se kuga širi, valja paziti da se ne postane vjetar koji je nosi.
Tekst Ive Alebića na koji reagira Yuri Leving možete pročitati na sljedećoj poveznici.
