Prije desetak godina napisao sam knjigu naslovljenu Barbari. U to su vrijeme mnogi normalni ljudi, i gotovo svi školovani, ukazivali na nešto sablažnjivo: neke od najuzvišenijih, najljepših i najsmislenijih gesti što ih je ljudska vrsta iznašla u svojim višestoljetnim nastojanjima, gubile su ono najdragocjenije i naizgled klizile u nehajno i površno. Bilo da je riječ o jelu, učenju, zabavi, putovanju ili jebanju, velike razlike nije bilo: ljudska bića kao da su se odučila sve to činiti lijepo, s dužnom pažnjom i znalačkom pomnjom kakve su naučili od svojih predaka. Reklo bi se da im je draže zbrzati ih i površno odraditi.
Posebno je uznemiravalo ono što se svakodnevno uočavalo kod djece: kao da su žrtve neobjašnjiva genetskog nazadovanja zbog kojeg, umjesto da poboljšaju vrstu, bjelodano vode njezinu tajanstvenom slabljenju. Nesposobna usredotočiti se, rasijana u jalovu multitaskingu, vječno prikopčana na nekakvo računalo, tumarala su površinom stvari bez očita cilja, osim da ograniče mogućnost bilo kakve muke. U njihovu nerazumljivom kretanju svijetom slutila se najava nekakve krize i vjerovalo se da se nazire skora kulturna apokalipsa.
Bilo je to nepodnošljivo razdoblje. Na tren se činilo da se primjena inteligencije u potpunosti svodi na sposobnost da se ukaže na propast ovoga ili onoga. Vrijeme se trošilo na obranu nečega što se urušava. Razborite se ljude moglo zateći kako, smrtno ozbiljni, potpisuju proglase u obranu starih mljekarnica ili konjunktiva. Ljudi bi se osjetili boljima svaki put kad bi uspjeli nešto očuvati i izbjeći da to pomete vihor vremena. Većina je osjećala da je opravdano oslobođena obveze prema budućnosti: hitno je trebalo spasiti prošlost.
Moram dodati da se vjerovalo kako postoji barem naznaka objašnjenja za to urušavanje civilizacije: nije bilo baš najjasnije, ali sigurno je imalo nekakve veze s digitalnom revolucijom (ona pusta računala) i globalizacijom (oni pusti trgovci). U inkubatoru tih dviju neodoljivih sila očito je sazreo soj ljudi nedokučivih ambicija, nepoznata jezika, čije ukuse nismo dijelili, a ponašanje smo prezirali: barbari, da upotrijebim pojam koji nam je, u našoj povijesti gospodara planeta, već poslužio da sažmemo nesnosnu različitost ljudi koje nismo uspijevali razumjeti ni pokoriti.
Nagon je govorio da ih treba zaustaviti. Predrasuda, raširena, da razaraju i točka.
Ma baš, mislio sam si.
Spektakularni preokreti
I doista, zatim sam napisao tu knjigu i učinio sam to kako bih samome sebi i drugima razjasnio da to čemu svjedočimo nije najezda barbara koji će pomesti našu uglađenu civilizaciju, nego mutacija koja zahvaća sve i koja će vrlo brzo iznjedriti novu civilizaciju, na neki način bolju od one u kojoj smo odrasli. Bio sam uvjeren da nije riječ o štetnoj najezdi, nego o domišljatoj mutaciji. O kolektivnom preobraćenju na nove tehnike preživljavanja. O genijalnom strateškom zaokretu. Mislio sam na one spektakularne preokrete kojima smo nadjenuli imena kao što su humanizam, prosvjetiteljstvo, romantizam, i bio sam uvjeren da doživljavamo sličnu, čudesnu promjenu paradigme. Da obrćemo svoja načela za sto osamdeset stupnjeva, kao što smo već učinili u tim znamenitim povijesnim prilikama. Nema straha, sve će biti u redu. Koliko god se čudnim činilo, ubrzo ćemo naći dobar razlog da se spokojno odreknemo starih mljekarnica i, u krajnjem slučaju, konjunktiva.
Nije to bio blentavi optimizam, kao što sam više puta pokušao objasniti: za mene je to bio obični, čisti realizam. Kad ljudi misle da u šesnaestogodišnjaku koji više ne upotrebljava konjunktiv mogu prepoznati kulturno rasulo, a propuštaju zamijetiti da je dečko, s druge strane, pogledao trideset puta više filmova od svog oca u istoj dobi, nisam ja optimist, nego njima nedostaje pronicavosti. Kad intelektualci na svom radaru očitaju beznadnu glupost knjige koja je završila na vrhu ljestvica i iz toga izvode zaključke o kulturnoj katastrofi, ja se nastojim držati činjenica i to završi tako da se prisjetim kako su oni koji su je doveli na vrh ista ona vrsta publike koja prije jedva šezdeset godina ne samo da nije kupovala knjige, nego je bila nepismena: napredak je očit. U takvom okružju nije lako neprijeporno ustanoviti tko priča bajke: ja sa svojim sitničavim realizmom ili oni s tom poetičnom sklonošću katastrofičnoj fantastici.
Dok smo mi gubili vrijeme na te rasprave, neka druga ljudska bića, uglavnom nastanjena u Kaliforniji i uglavnom pripadnici prilično neupadljive elite, vrlo pragmatične i obdarene određenim poslovnim instinktom, mijenjala su svijet, i to TEHNIČKI, bez objašnjenja o tome kakav im je projekt ljudskosti na umu, a možda i bez svijesti o tome kakve će posljedice sve to imati na naše mozgove i na naše osjećaje. O mljekarnicama i konjunktivu nisu imali nikakvo mišljenje: zapravo, osjećali su se opravdano oslobođenima obveze spašavanja prošlosti. Hitno je trebalo osmisliti budućnost.
Morao sam potom, s neobjašnjivim zakašnjenjem, shvatiti da paradigma propadanja za mnoge ljude predstavlja utješan scenarij, lagodan teren. Ne govorim o tragedijama ni o katastrofama – koje su, naprotiv, omiljeni habitat nekih manjina, sastavljenih od izvanredno profinjenih ljudi. Govorim o nečem teže zamjetljivom: koliko se god suludim činilo, uglavnom smo životinje koje polažu jaja ondje gdje mogu računati na NEKAKVO ELEGANTNO I POLAGANO PROPADANJE. Uostalom, valja uzeti u obzir da padina umjerene nesreće kao da je posebno po volji najraširenijoj vrsti inteligencije: onoj sposobnoj za patnju, postojana koraka, s više strpljenja nego mašte, u biti konzervativnoj. Budući da joj je lakše sagledavati svijet kad se svijet kreće odmjerenom brzinom, ona ga usporava; budući da joj općenito više odgovara igra u obrani, daje najbolje od sebe pod neposrednom prijetnjom neprijatelja i katastrofa; budući da općenito ne naginje igri u napadu, boji se budućnosti.
I tako, kad god mogu, ljudska bića sklona su izbjegavati predugo izlaganje vjetrometini mašte i svaki put kad im se ukaže prilika, svoja plemena vraćaju u utakmicu primjereniju njihovim sposobnostima, a to je čuvanje uspomena. U zaklonu onoga što treba spasiti, mi predahnemo, položimo jaja i uzgajamo buduća vremena, odgađajući što više možemo sljedeći napadaj gladi koji će nas nagnati van iz jazbina.
Živjeli barbari
U svakom slučaju, naposljetku sam odlučio napisati tu knjigu, pa sam je doista i napisao, u nastavcima, u dnevnim novinama: što mi se činilo veličanstveno barbarskim. Razmišljao sam o tome da je naslovim Mutacija. Ali glavni urednik novina – genijalac, u svojoj kategoriji – dugo je gledao taj naslov i zatim jednostavno rekao: »Ne. Mnogo je bolje Barbari.«
Katkad sam prava dobričina: naslov je Barbari.
Dodao sam podnaslov: Ogled o mutaciji.
Pa što ispadne.
Prvo što se dogodilo, zateklo me nespremna: užasno sam se trudio uvjeriti ljude da to nije knjiga PROTIV barbara. Toliko su priželjkivali da im netko na uvjerljiv i dovitljiv način kaže da se sve urušava i da su krivi ONI ONDJE, da bi se, čim bi ugledali taj naslov, prebacili u mentalni sklop zbog kojeg su, što god da čitali, čitali da se sve urušava i da su krivi ONI ONDJE.
Časna riječ.
Naponavljao sam se da barbari, kao što se objašnjava u knjizi, ne postoje, to smo mi, svi zajedno, mijenjamo se, i to na spektakularan način; a dolazili su mi zahvaliti jer sam prokazao štetu koju ONI ONDJE nanose. Vjerojatno sam trebao izabrati naslov Živjeli barbari, ali tko kaže da bi to bilo dovoljno. Ako netko u blaženom miru polaže svoja jaja u jazbini punoj onoga što treba spasiti, na sigurnom pod toplim pokrivačem krasnog propadanja, nećeš ga lako istjerati odande. Kolektivna inercija naginjala je zluradoj najavi apokalipse koja dolazi i neumitno će zatrti neiskvarenu dušu svijeta; a preokrenuti smjer tih razmišljanja bilo je strahovito teško, katkad nemoguće.
Odonda je prošlo desetak godina i, eto, sad mogu navesti nešto što me u međuvremenu poprilično umirilo: kolektivni se narativ promijenio, pleme je izašlo iz jazbina i tek rijetki danas to što se događa objašnjavaju bajkom o nekakvim barbarima koji pale naše utvrde jer ih je nahuškala šačica trgovaca što su se pomamili za plijenom. Danas je većina Zapadnjaka prihvatila činjenicu da proživljava svojevrsnu revoluciju – tehnološku sigurno, mentalnu možda – koja će nužno promijeniti gotovo sve njihove postupke, a vjerojatno i prioritete, te naposljetku i samu predodžbu o tome što bi iskustvo uopće trebalo biti. Možda se boje posljedica, možda je ne razumiju baš najbolje, no uglavnom ih više ne more sumnje da je to nužna i jednosmjerna revolucija, nakon koje nema povratka, a iznjedrila su je nastojanja da se isprave pogreške koje smo skupo platili. Zato su je prihvatili kao zadaću, kao izazov. Nerijetko vjeruju da će nas odvesti u neki bolji svijet. U zaklonu, pod kišobranom priče o propadanju, još ih je mnogo, ali kao u kakvom pješčanom satu jedan po jedan kliznu niz tjesnac svojih strahova i pridruže se ostalima na drugoj strani vremena.
Što se dogodilo, zapitat će se netko, da smo se predomislili u tako kratkom razdoblju, što nas je navelo da prihvatimo ideju revolucije na koju smo stavili sve svoje uloge?
Nemam točan odgovor, ali imam kratak popis stvari kojih prije dvadeset godina nije bilo, a sad su tu:
□ WIKIPEDIA
□ SKYPE
□ YOUTUBE
□ SPOTIFY
□ NETFLIX
□ YOUPORN
□ AIRBNB
□ IPHONE
□ UBER
□ TINDER
□ TRIPADVISOR
Ako nemate pametnijeg posla, stavite X uz one kojima svakodnevno posvećujete ne baš zanemariv dio vremena.
Ima ih, ha? Dođe čovjeku da se zapita čime smo dovraga prije ispunjavali dane.
Zar smo slagali puzzle švicarskih Alpa?
Poboljšano čovječanstvo
Ovaj popis uči nas mnogočemu, no jedno ovdje valja zamijetiti: u dvadeset godina, revolucija se nastanila u normalnosti – u jednostavnim postupcima, svakodnevici, u načinu na koji se nosimo sa željama i strahovima. Prodrla je u nju do te mjere da bi bilo glupo nijekati njezino postojanje, ali postaje prilično smiono također prikazivati je kao preobrazbu koju su odozgo nametnule sile zla. Doista, shvaćamo da se u svojim temeljnim navikama u svakodnevici oslanjamo na fizičke i mentalne postupke koje bismo prije samo dvadeset godina jedva prihvatili kod novih generacija, kojima nismo uviđali bit i na čije smo rasulo ukazivali. Što se dogodilo? Podlegli smo? Netko nam je nametnuo model života koji nam ne pristaje?
Ne bi bilo fer tvrditi da je tako. Prije će biti da nam ga je netko PREDLOŽIO, a mi iz dana u dan iznova prihvaćamo taj poziv i u svoje bivanje na ovom svijetu utiskujemo potpuni preokret u odnosu na prošlost: zahvaljujući njemu poprimili smo mentalni sklop kakav nam se prije dvadeset godina mogao činiti grotesknim, nakaradnim i barbarskim, a sad je, ako ćemo se držati činjenica, naš način da zadržimo udobnost, živost, pa i eleganciju u svakodnevnom tijeku života. Rasplinuo se dojam da smo izloženi najezdi i sad prevladava osjećaj da smo se nagnuli izvan okvira poznatoga svijeta i da smo počeli kolonizirati područja sebe samih koja nikad prije nismo istražili, a djelomice nismo još ni stvorili. Ideja POBOLJŠANOG ČOVJEČANSTVA pomalo krči sebi put, a ideja da budemo dijelom toga ispala je zamamnijom nego što je spočetka strašna bila mogućnost da nas onamo deportiraju. Tako smo se naposljetku prepustili mutaciji čije smo postojanje neko vrijeme otvoreno poricali – usmjerili smo svoju inteligenciju na to da se koristimo njome umjesto da je bojkotiramo. Moram zabilježiti da nas je to među ostalim navelo da zatvaranje starih mljekarnica smatramo tek neizbježnom nuspojavom. U vrlo kratkom vremenu krenuli smo otvarati lokale koji su citati starih mljekarnica: to je naš način da se oprostimo od prošlosti, tako što ćemo je probaviti.
Pa neka nitko ne kaže da nismo pravi genijalci.
Dakle, sagledali smo stvar i ispravili neke početne promašaje. Sada znamo da je riječ o revoluciji i spremni smo povjerovati da je ona kolektivna tvorevina – štoviše plod kolektivnih zahtjeva – a ne nekakav nepredviđeni poremećaj u sustavu ili pakleni plan kakvog zloduha. Živimo budućnost koju smo oteli od prošlosti, koja nam pripada i koju smo svom silom željeli. Ovaj je novi svijet naš – naša je ova revolucija.
Dobro.
Sad se valja usredotočiti na nešto u najmanju ruku zanimljivo: NE BISMO TAJ SVIJET ZNALI OBJASNITI, A TOJ REVOLUCIJI NE ZNAMO TOČNO PODRIJETLO, A NI CILJ.
Pa dobro, netko valjda ipak nešto sluti. No u cjelini, o toj mutaciji koju ostvarujemo znamo uistinu malo. Zapanjuje brzina kojom su se promijenile naše geste, ali razmišljanja kao da kasne sa zadaćom da imenuju to što svakog trena stvaramo. Već neko vrijeme, uostalom, nisu više isti ni prostor i vrijeme, a to se događa i s mentalnim područjima koja smo dugo zvali prošlošću, dušom, iskustvom, pojedincem, slobodom. Sve i Ništa danas imaju značenje koje bi nam se prije samo pet godina činilo netočnim, a ono što smo stoljećima zvali umjetničkim djelima više nema ime. Znamo sa sigurnošću da ćemo se orijentirati s pomoću zemljovida koji još ne postoje, gajit ćemo ideju ljepote koju ne znamo predvidjeti, a istinom ćemo zvati splet figura koje bismo u prošlosti prokazali kao laži. Govorimo si da sve to što se događa zacijelo ima svoj izvor i neku svrhu, samo što ne znamo koju. Nakon nekoliko stoljeća, pamtit će nas kao konkvistadore krajeva iz kojih bismo danas na jedvite jade znali naći put kući.
Nije li to čudesno?
Jest, uvjeren sam, a evo zašto pišem ovu knjigu: privlači me nastaniti se na neko vrijeme ondje gdje ta revolucija koju provodimo blijedi, stišava se, ponire. Gdje joj ne razaznajemo kretanje, gdje ona prikriva smisao svojih poteza, gdje priječi pristup korijenima toga što čini. Gdje nam se ukazuje kao zagonetna granica. Beskrajna prerija, nigdje na obzoru dimnjaka iz kojeg se dimi. Nikakvog putokaza. Samo priča rijetkih pionira.
Ne bih želio ostaviti pogrešan dojam da posjedujem odgovore i da sam tu kako bih ponudio objašnjenja.
Ali zemljovide imam, to da. Naravno, tako dugo dok se ne otisnem na put ne mogu znati jesu li pouzdani, točni, korisni.
Pišem ovu knjigu kako bih krenuo na to putovanje.
