Od šest knjiga o kojima sam pisala u posljednje vrijeme, čak ih je pet eksplicitno povezano s ratom. Mahom su mi ih birali urednici, tako da se ne radi o nekoj mojoj fiksaciji, no pitam se postoji li fiksacija u autorskim i/ili nakladničkim i/ili medijskim vodama. Jesu li razlog tolikoj zastupljenosti rata i poraća latentna svjetska zbivanja, je li uzrok činjenica da je rat univerzalna, svevremenska, nepresušna, pa time i popularna tema ili se takav odabir središnjih motiva događa zbog dugogodišnjih trauma koje na aktivnim ili pasivnim dionicima rata postoje, ali se i generacijski prenose. I dok malo ispod oka gledam na one iz prvih dviju skupina; one koji pisanje o ratu doživljavaju kao tržišnu prečicu, pisce iz treće skupine – one koji o ratu pišu jer ih rat na ovaj ili onaj način progoni – doživljavam ozbiljno i o njima s voljom pišem. Josip Mlakić je sa svojih 20-ak izdanih knjiga – prepoznatih i od publike i od kritike – jedan od neprikosnovenih književnoratnih kroničara naših prostora. Ono čime se osobito izdvaja jesu uvijek drugačiji koncepti, raznoliki narativni okviri u koje ovija govor o sličnome – o opsesivnim temama: ratu, Bosni i međuetničkim sukobima.
Pohod Eugena Savojskog
Najnoviji roman Rekvijem koncipiran je kao diptih. Rječničko značenje naslova bilo bi, naravno, misa za pokojnike. Motiv smrti svakako je jedan od provodnih motiva obaju dijelova diptiha, no on bi se – osim u doslovnome – mogao sagledati i u prenesenom značenju. Pa prisjetimo li se poslovice bolje da umre selo nego običaji, lako je protumačiti da globalna i lokalna zbivanja neprestano, već stoljećima, ubijaju zajednicu u Bosni i Hercegovini, tjerajući ljude na iseljavanje. A oni koji odluče ostati, svoju smrt nerijetko čekaju s mislima koje graniče s distopijom, dolazeći do zaključaka poput onoga da „što više vjerujemo u čuda, manje vjerujemo u sebe“, ali i toga da „čovjek koji vjeruje u Boga, na isti način slavi život… rođenja, mlade mise, svadbe… i smrt…“. Tema smrti sveprisutna je i na intertekstualnoj razini, gdje se stihovi himna Dies irae počinju protezati već na paratekstualnoj razini epigrafa prvoga segmenta knjige (nazvanoga Rekvijem).
U tome prvom dijelu je riječ o dobu osvajačkih pothvata Eugena Savojskog i tadašnjem egzodusu Hrvata iz Sarajeva. Drugi dio (Južnije od raja) zrcali valove iseljavanja iz Bosne, a zbiva se tijekom 2018. godine, u ozračju uspjeha Hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskome nogometnom prvenstvu u Rusiji.
Prvim se segmentom diptiha donosi niz priča malih ljudi koji pokušavaju preživjeti ratno stanje koje zahvaća njihovo područje. I iako sarajevski Turci ne žele isto što i Hrvati, prikazuje se širok utjecaj koji rat vrši na dužne i nedužne: od mehanizama novačenja mladića do bezakonja koje zavlada u takvim prilikama, ali i, primjerice, prikaza Židova koji nisu izravno zahvaćeni sukobom, ali trpe njegove posljedice. Jedan od temeljnih (sveprisutnih) mikrosukoba jest onaj među pojedincima koji zbog rata odlaze i onih koji odlučuju ostati u svome zavičaju. Ubrzo se prokazuje koliko su oba stava labilna i paradoksalna, te da upravo oni najzagriženiji zagovornici jedne strane u teškim okolnostima lako prelaze na suprotni kraj mišljenja; oni koji se zaklinju na ostanak, preko noći, u tami, prebjegavaju onkraj državne granice, čime se problematizira univerzalno, transtemporalno pitanje odlaska i ostanka u izazovnim vremenima.
Mlakić kombinira povijesne i pseudopovijesne likove dovodeći ih u dijalog i u njihovim zajedničkim epizodama kao da – ponajprije sebi, a onda i čitatelju – pokušava imaginirati i razjasniti povijesne tokove, induktivno – pomoću epizoda – navodeći na zaključak kako rat kvari ljude. Takav je primjer susret fratara i Eugena Savojskog, u kojemu se demistificira vojskovođina veličina, ali i ogolijeva nemoć običnih ljudi koji su u fokusu priče.
I dok je zbog količine likova na prvih 50-ak stranica malo zahtjevno pratiti radnju, ona se u drugoj polovici prvoga dijela diptiha usmjerava na život te trojice fratara koji ne podliježu izbjeglištvu, već (iako u poznim godinama) odlučuju ostati u svome samostanu i nastaviti se brinuti za duhovnost onih još malobrojnih stanovnika. Radnja prati njihovu svakodnevicu, reminiscencije na mladost, ali i bilježi duboka razmišljanja, poput onoga u kojemu se čak i Božji čovjek pita o Božjoj dobrohotnosti, Njegovim planovima i patnji kojoj su ljudi izloženi. Najmlađi među njima, fra Stjepan Begić, počinje pisati ljetopis kojim rekapitulira aktualne borbe u okolnim mjestima, ali i zapisuje (objektivna, općenita) razmišljanja o pojmu postojanja. Motiv pisanja ljetopisa spretno je uklopljen u strukturu (također tipično mlakićevsku – roman u romanu), a uz to je i otvorio prostor za nekoliko sjajnih metaknjiževnih digresija (npr. „Odlučio je to prešutjeti, bez obzira što se nešto unutar njega oštro tome protivilo. Razmišljao je što bi se dogodilo ako bi to spomenuo, kakvu bi to sliku ostavilo u očima budućih naraštaja. Moglo bi se nekome učiniti kako je baš njihov naraštaj iznevjerio svoju povijesnu misiju očuvanja katoličke Bosne, zapustivši zemlju koja im je po Božjem naumu zapala na brigu i čuvanje?“).
Mlakić kombinira povijesne i pseudopovijesne likove dovodeći ih u dijalog i u njihovim zajedničkim epizodama kao da – ponajprije sebi, a onda i čitatelju – pokušava imaginirati i razjasniti povijesne tokove, induktivno – pomoću epizoda – navodeći na zaključak kako rat kvari ljude
U sjeni uspjeha nogometne reprezentacije
Za razliku od toga prvog, historiografskog dijela, u Južnije od raja radnja je fokusirana na Ivu – starca koji je u ratu izgubio sina i sad opsesivno, premda iscrpljen vlastitom biografijom, traga za njegovim ostatcima. Ta je radnja, kao što je već spomenuto, smještena u doba SP-a 2018. i, premda u Ivinu selu vlada konzumeristička ekstaza zbog uspjeha nogometne reprezentacije; premda djeca hodaju u kockastim dresovima, a svako toliko začuje se vatromet, stanje je zapravo jako loše – ponavlja se povijest o iseljavanju, stanovništvo koje ostaje staro je i izumire, škole se zatvaraju, a mladi s čitavim obiteljima odlaze raditi u Njemačku i Austriju. Drugi dio knjige zbog svoje je aktualnosti puno jednostavniji za čitanje, no mislim da je dobro da je postavljen u suodnos s prvim, kapitalno povijesnim dijelom (koji je pisan puno kompleksnije, ispresijecan citatima iz Biblije i dopunjen referencijama na povijesne pojmove u fusnotama). Taj je drugi dio zbog potrage za ljudskim ostatcima možda napetiji, a priča o suvremenim migracijama i očiglednom siromaštvu omogućava lakše poistovjećivanje s likovima, no, možda zbog postupka deus ex machina na kraju, možda zbog svakodnevnosti i prisutnosti sličnih tema u drugim književnim djelima, rekla bih da je Južnije od raja korektan segment knjige, no na mene nije ostavio toliki dojam.
Da se autor odlučio na objavu djela samo temeljem te polovice (kojoj sam se, kad sam prije čitanja pogledala strukturu, zbog vlastitih čitateljskih preferencija malo više veselila), knjiga sigurno ne bi imala težinu i značajnost koju ovako postiže. No, kao diptih ona funkcionira odlično, kako zbog te zajedničke nadteme povijesti koja se ponavlja, tako i zbog dijelova koji korespondiraju na širem, misaonom planu, ali i finih zajedničkih silnica koje zadovoljavaju čitateljski apetit (od motiva jabuka i malina do zajedničkih imena i nastojanja da se pismom ili fotografijom zamrzne trenutak).
Kao što sam nedavno napisala kad sam se u sklopu Inventure dekade osvrtala na Mlakićev roman Svježe obojeno iz 2014., specifičnost njegovih knjiga upravo je atmosfera. I u ovoj knjizi pomoću mjestimice arhaičnoga jezika te motiva snijega, vatre, dima, rijeka i šume oslikava ozračje neprestane strepnje, zle kobi i nemira koji vladaju u predjelu Bosne, prirodno toliko lijepe, a povijesno toliko zahvaćene nevoljama. Ako razmišljamo o Bosni u djelima suvremenih autora, rekla bih da dva važna pola zauzimaju – s jedne strane – Đurđica Čilić, koja ispisuje Bosnu i njezine ljude onakvima kakve bismo iz humanističke perspektive voljeli da budu, a s druge strane – Josip Mlakić koji ispisuje Bosnu onakva kakva, nažalost, vjerojatno jest, u samotnim planinskim predjelima i minskim poljima u koja se „nosi u džepu ručnu bombu s trenutnim upaljačem, u slučaju da ipak nagazi na minu, a da pritom preživi.“
Ovom knjigom Mlakić je ostao vjeran svojim temama iz prethodnih romana, no, kao i uvijek – na svoje je perpetuirajuće teme bacio novo svjetlo. Pred čitateljima ovoga puta izlistavajući dva vremena, mnogo povijesnih činjenica i mudrih promišljanja, ponovno se dokazao kao jedan od najproduktivnijih autora ovdašnje književnosti, ali i najpreciznijih zapisivača i analitičara aktualne društvene situacije.
