Tko je god od vas pomislio da je naslov ovog teksta sličan naslovu romana Sanje Lovrenčić Kabinet za sentimentalnu i trivijalnu književnost, bio je u pravu. Čitajući novu knjigu Đurđice Čilić naslovna se sintagma ove ne tako davno objavljene knjige sretno uklopila u moj proces pisanja i jednostavno objedinila njezino poetičko, ali i tematsko načelo da sam je oduševljeno prisvojila. Kada Književnost progovori svojim unutarnjim jezikom, nama nepoznatim i nepredvidljivim, i kada primijetim da knjige komuniciraju među sobom ne tražeći naše odobrenje, osjećam da nemam pravo kontrirati. Književnost Đurđice Čilić pripada sentimentalnom registru, ali nikako i trivijalnom. Njezine knjige zaista jesu poput kabineta – prepune sitnica, prepletenih sjećanja, vlastitih i tuđih uspomena, mnoštva mrmorećih glasova. Pa eto, tek sam na kraju uvoda, a već sam i sama sentimentalna što je najbolji pokazatelj kako knjige Đurđice Čilić djeluju na čitatelje. Novi kraj njezina je druga objavljena knjiga nakon Fafarikula, jednako dobro prihvaćenog i sada već omiljenog među širom čitateljskom publikom.
Zamisli (pravi) život
Pišući o knjigama Đurđice Čilić, zaista je nemoguće izbjeći riječ život jer one su upravo to – knjige o životu i to #nomakeupon – bez šminke, bez filtera, bez umiljavanja čitatelju, ali s puno nade. Novi kraj strukturno i tematski prati Fafarikul, obje su to zbirke mikroproze, sastavljene od osobnih zapisa poput vinjeta iz svakodnevnog života. Ipak, Novi kraj homogenija je cjelina jer u njoj nema naslova kratkih poglavlja i nema sadržaja pa je dokidanjem objasnidbenih izvantekstualnih informacija postignut viši stupanj organskosti knjige. Čitatelj je odmah u tekstu, bez prekida i zaustavljanja može prelaziti iz jednog fragmenta u drugi, pabirčiti prohtije li mu se, ne gubeći osjećaj atmosfere koja prožima sve tekstove. Tu atmosferu Čilić je zasigurno morala osjetiti kao ljepotu životne jednostavnosti prevodeći Szymborsku ili pak Zagajewskog u riječima „Ti kratki trenuci/ Koji se događaju tako rijetko –/ To je taj život?“ Da, to je taj život, pravi život čiju esenciju pokušava dohvatiti pripovjedačica Novog kraja. Ona je obzirna, pravedna i nadasve nježna instanca teksta koja je mene, čitateljicu, prije ili poslije nekom svojom rečenicom, razmišljanjem, iskustvom ili zapisanom pričom pronašla, u mnogim sam se trenutcima osjećala prepoznatom, bez obzira na to što ne dijelimo isti vremenski period ili geografski prostor. Pripovjedačica zadržava autentičnu poziciju čak i onda kada svjesno nešto prešućuje, glasom koji nije samo njezin, već ponajprije i glas njezine majke pa onda i oca, susjeda, prijatelja i znanaca. Ovo je višeglasje očitije u Novome kraju nego u Fafarikulu, a izraženo je onim Pričaj mi… u kojem drugi pripovjedači postaju kazivači, a glavna pripovjedačica preuzima ulogu medija, zapisničarke i posredovateljice tuđih priča. Fafarikul je u tom smislu okrenut sadašnjosti i, zanimljivo, posvećen njezinoj djeci. Novi kraj s druge strane, posvećen je autoričinim roditeljima i pokušaj je rekonstrukcije onoga kako je nekada bilo, što smo to dobili u naslijeđe od svojih roditelja i prošlih generacija te kako s time danas živimo. Ponegdje prisutna narativna gesta poistovremenjivanja različitih glasova iz različitih vremena u istom vremenu teksta i čitanja pojačava važnost vječnog sada, koje se, uostalom, jedino i broji. Oksimoronska pozicija novog kraja i vremenska distorzija zapravo je igra resemantizacije, poput igre skrivača. Pripovjedačica Đurđice Čilić pokušava zaustaviti nezaustavljivo, ona putuje dugo i nikako da stigne natrag u svoju buduću prošlost. A(na)kronija tj. nepodudarnost između trajanja i poretka događaja u priči pokazuje se u onim trenucima u kojima pripovjedačica pokušava opisati način na koji su se stvari, osjećaji i misli iz prošlosti ugradili u nju sadašnju, ali i kako je iz sadašnjosti vraćaju u fiksiran prošli trenutak. Njezin glas često funkcionira kao glas u offu dok se pred očima čitatelja istovremeno odvijaju scene iz prošlosti koja tek treba biti izmišljena i sadašnjosti obilježene finom melankolijom.
Kao što stih iz pjesme u podnaslovu kaže “Sjeti se kako smo živjeli nekad…” ova knjiga Đurđice Čilić pokušaj je koliko-toliko smislene artikulacije proživljenih događaja i odnosa, uspostava reda, čišćenje prema sebi, roditeljima i drugima kako je na jednom predstavljanju knjige sama objasnila. Istovremeno, Čilić je svjesna da je njezina percepcija prošlosti idealizirana, kao i moći koju kao pripovjedačica ima u (pre)ispisivanju onoga čega više nema i što je prošlo, suočavajući se s pitanjem (koje je oduvijek) čija je priča i tko ima pravo prisvojiti je? Njezin je poetički kredo ujedno i odgovor na ovo pitanje jer književnost ne postoji da bi opisala grad kakav je bio, nego da nam ostane umjesto njega. Književnost, pisanje, pripovijedanje, dakle, ne žele nam govoriti o nečemu, nego uime nečega.
Knjiga Đurđice Čilić nije (samo) svjedočenje o minulim vremenima i obiteljskim pričama, ona je napisana da bismo taj život, taj trenutak mogli ponovno zamisliti, oživjeti, omirisati, poput iskustvenog muzeja sjećanja i uspomena. Ne moramo biti iz Viteza da bismo shvatili da nam Đurđica Čilić ovom knjigom poručuje kako u našim svakodnevicama nema ništa viteško, samo običan, stvaran život koji je uvijek više od onoga što u tom trenutku vidimo i uvijek bolji od onog što možemo podnijeti kako piše još u svojoj prvoj knjizi.
Čilić je svjesna da je njezina percepcija prošlosti idealizirana, kao i moći koju kao pripovjedačica ima u (pre)ispisivanju onoga čega više nema i što je prošlo, suočavajući se s pitanjem (koje je oduvijek) čija je priča i tko ima pravo prisvojiti je?
Zašto je književnost najbolji self-help ili pitanje žanra
Na pojedinim sam mjestima i u Fafarikulu i u Novom kraju zabilježila da su previše sladunjavi i patetični, no pokušavajući ih uklopiti u strukturu mikrosvijeta kojem pripadaju, shvatila sam da su vjerodostojni. Nije problem u hiperemotivnosti, nego što se sladunjavost u današnje vrijeme često poistovjećuje pa i miješa s ranjivošću, što je zapravo daleko od istine. Jedno je vrvjeti osjećajima u kojima se ponekad teško snaći, ali je potpuno drugo biti duboko svjesna vlastite intimnosti, prostora u kojemu nas tuga, bol i težina suočavaju s konačnošću i krajnošću kao što ih je svjesna pripovjedačica. Novi kraj funkcionira i kao oproštaj od majke koja boluje od teške bolesti, a anticipacija iščekivanog i neizbježnog trenutka rastanka čini tekst posvetnim ljubavnim pismom majci, njezinom životu i njezinim sjećanjima. Ipak ti to sve zapiši. To jest njezina priča. Ali je sada i tvoja, riječi su Semezdina Mehmedinovića, pokazujući da je narativ Đurđice Čilić prostor koji, njezinim riječima, shrpljuje razmrvljene, raspršene i otkinute komadiće tuđih priča, čineći ih svojima. Odavno znamo da pričanje priča iscjeljuje, za Čilić je i pisanje čin oslobođenja i otpuštanja, terapijskog pospremanja prošlosti da u miru bude u sadašnjosti. Čitanje je Novog kraja slično gledanju obiteljskog albuma, samo što su fotografije riječi. Volimo im se često vraćati, a gledanje priziva svaki put neki drugi osjećaj ili sjećanje. I na kraju, album možemo zatvoriti i pospremiti na policu jer tamo sve važno ima svoje mjesto. Najbolje ga je gledati u društvu dragih osoba jer onda od različitih (pre)priča(vanja) nastaje zajednička, nova tvorevina koja pripada svakome podjednako i kojoj svatko može nadodati svoj novi kraj. Novi kraj je možda i neka vrsta autoportreta u kojemu je (eklektičnoj) pripovjedačici teško biti potpuno distancirana od same sebe.
Zato nikako ne mislim da ova knjiga spada u self-help ako je naslov ovog dijela teksta kome bio sumnjiv, već upravo suprotno. Dvije knjige Đurđice Čilić nisu pretenciozne u smislu lova na velike istine, ispitivanja trauma, zašivanja povijesnih rupa, one su ovdje i sada, u potrazi za onim rijetkim trenutcima podudarnosti pripovijedanja i zbilje. Mislim da nam trebaju takve knjige koje neusiljeno i neprijetvorno govore o životu i da bismo trebali imati za njih poseban žanr (lijepe) književnosti. Mogli bismo ga jednostavno nazvati vita contemplativa poput još jedne pjesme Zagajewskog. Nema ih puno, ali su nam prijeko potrebne u vremenu bespoštednog, bespogovornog, gotovo bezobraznog uzurpiranja književnog prostora literaturom samopomoći čiji naslovi naručuju sreću kao da je kava. Knjiga Đurđice Čilić nije (samo) svjedočenje o minulim vremenima i obiteljskim pričama, ona je napisana da bismo taj život, taj trenutak mogli ponovno zamisliti, oživjeti, omirisati, poput iskustvenog muzeja sjećanja i uspomena – s hladnim mlijekom (sreću), molim!
Poput pisanja, i čitanje se ovih knjiga nudi kao iscjeliteljski čin, i ja mogu nadopisati svoj novi kraj, ali prije toga moram sebi dopustiti ranjivost. Poanta je u tome da onaj frisson s početka Fafarikula kojim obiluju novi početci naučimo pronaći i u našim krajevima i da se ne bojimo onoga što nose nadopisivanja. Ponekad je taj kraj otvoren, ali baš zato.
Đurđica Čilić nije popila svu mudrost svijeta, ali mislim da bi njezine knjige bilo mudro pročitati, ponekad, barem u hodu jer nije lako pisati o sebi, a da se tiče svakoga od nas. I naša radost često ima dječji broj. Fafarikul i Novi kraj čitajmo kao hommage obiteljskom životu i životu općenito, međuljudskim odnosima i istinskim vrijednostima, one su brižno i obazrivo (sentimentalno) arheologiziranje kako bismo jednom zauvijek raščistili s prošlošću i mogli reći idemo dalje. Da i na kraju budem (sad već ohrabreno) sentimentalna, želim da nam nakon čitanja knjiga poput nove knjige Đurđice Čilić postane jasno da nam ostaje jedino vrijeme i da se iskreno i istinski zapitamo što ćemo s njim. Samo vrijeme. Dakle: samo sve.
