„Oduzeti si život znači pokazati svoju vrijednost svim idiotima koji ne vide tvoju vrijednost, tako da vide da su sve te godine bili nepravedni prema tebi. A meni se ustvari fućka za to. Ja hoću samo malo mira.“
(iz priče „Noćno kupanje“)
„Zamišlja da taj zrakoplov leti dalje prema jugu, da prelijeće cijelu Europu, leti među zvijezdama, leti iznad mora, polako se spušta kroz mrak, sve bliže tlu i s prozora se mogu vidjeti osvijetljeni bazeni, svi ti plavi pravokutnici usred tame.“
(iz priče „David Hockney na kiši“)
Poznati kratkopričaš Frode Grytten uz prvo je poglavlje svoje najnovije zbirke naizgled vedrog naslova Dečko, cura, lipanj, srpanj napisao listu pjesama koje bi se uz određeni dio tog poglavlja mogle slušati. Početak je to koji sugerira pravu posvetu ljetu; ljetu koje žudi, koje proždire, koje otapa, budi zatomljene strasti, čezne, ali i ljetu koje je prazno, ispunjeno samo suncem, zrakom i napetom tišinom. Slično kao i u svojoj zbirci priča Sobe uz more, sobe u gradu (V.B.Z., 2015.), Grytten prepričava doživljaje koji se pomno i pažljivo uvlače u naš duh i tamo se kreću vrlo sporo i tiho, no ostavljajući duboke tragove.
Motiv bazena
Ljeto je razdoblje godine kada nam se sve čini jednako mogućim, kada ostavljamo po strani svoj dotadašnji život i ostala godišnja doba: radnu jesen, zimu i proljeće. I, kao kroz malen plavi prozor slobode, pokušavamo proviriti u nešto novo, možda zabranjeno, a možda dotad i skriveno. Odnos prema tijelu se mijenja: ono postaje većinom ogoljeno, svima otvoreno na pogled, otvorenije za dodir. „Mi koji dodirujemo jedni druge da budemo sigurni da postojimo. Tijela koja su tako meka da nas mogu spasiti od usamljenosti.“
Gryttenovi likovi su u suprotnosti sa žarom i vedrinom ljeta, ili baš u skladu s njegovom melankolijom. Duboko uronjeni u sebe i vlastite živote, probleme i nedoumice, rade male pomake koji se mogu činiti golom oku nevidljivima, ali unutar kratke priče oni djeluju upravo tektonski. Usamljenost ljeti postaje drugačija. Veća, šira, dulja. Istrgnutost od svakodnevnih obaveza stavlja nas u položaj potrage za nečim za što u svakodnevici nemamo vremena ili svedenosti na nešto što u „uobičajenom“ životu nismo primjećivali. Tko smo mi to uopće, otrgnuti od obaveza, od poslovnih identiteta, od obiteljskih vrtloga, tko smo u onom trenutku kada se približimo rubu plaže, stavljamo dlan nad lice i zagledamo se u daljinu, prema horizontu? Tko bismo željeli biti? Sve se to pita Grytten, koji dobro zna da kratka priča najbolje funkcionira u rubnim situacijama gdje se likovi kolebaju između odlaska i ostanka, života i smrti, mora i kopna, ljubavi i ravnodušnosti.
Ali Grytten jednim zanimljivim motivom također i povezuje svoje priče – to je motiv vode, a vrlo često vode bazena. Poigravajući se s tim motivom, kao da nabraja čemu sve bazen može poslužiti ili što sve možemo promatrati kroz bazen: od ljetnog predaha preko duljeg opuštanja i potpunog otpuštanja, preko učenja plivanja i dramatične geste bacanja u bazen do Hockneyjevog skakača: „ (…) počne pričati o slici A bigger splash, gdje se ne vidi točno tko je skočio, samo dobiješ osjećaj kako je to skočiti s ruba, kad te voda proguta, mjehurići okruže. Čak i ako je sve okolo savršeno, kaže on, čovjek može biti vrlo nesretan.“
Čak i ako postoji ljeto, ako ono upravo traje, čovjek može biti vrlo nesretan. Može upravo svjedočiti terminalnoj bolesti bližnje osobe ili suicidu brata. Može ulaziti u zrelost na načine na koje to ne želi, ali je primoran, može osjetiti kako se odvaja od samoga sebe i odlazi nekamo kamo ne pripada. Može prolaziti kroz bolan proces razvoda, shvatiti da je nešto u što je vjerovao svim svojim bićem potpuno pogrešno. A može, što je primjerice majstorski napravljeno u priči „Debeli lik na plaži“, doživjeti prvu pukotinu u odnosu koji se dotad činio potpuno novim, svježim i bez mrlja, ali toliko iznenađujuću i duboku da shvati da nema povratka na staro.
Gryttenovi likovi su u suprotnosti sa žarom i vedrinom ljeta, ili baš u skladu s njegovom melankolijom. Duboko uronjeni u sebe i vlastite živote, probleme i nedoumice, rade male pomake koji se mogu činiti golom oku nevidljivima, ali unutar kratke priče oni djeluju upravo tektonski
Show, don’t tell
Sam naslov zbirke Dečko, cura, lipanj, srpanj navodi nas na pomalo pogrešan trag: ljetne bezbrižnosti, nečeg lakonskog u čemu se duh i tijelo rasplinjuju u moru, bazenu ili zraku ljetnih večeri, u čemu se odnosi stvaraju i rastvaraju jednostavno poput ulaska u vodu, skoka u bazen ili sunčanja i joge usred ljetnog dana. Ispod površine je pak nešto mnogo drugačije, kakva obično i jest voda ispod površine: nešto što nas odvodi dalje od očekivanog, zbunjuje svojom povremenom brutalnošću i ne pruža utjehu toplih strujanja. Čak i kada Grytten naoko piše o vlastitom sjećanju ili iskustvu dječjeg, vedrog ljeta, on uz to propituje solidnost vlastitih sjećanja, svoju stvarnost kao i stvarnost minulih ljeta koja se više neće vratiti. „Pedeset ljeta. Sve će biti zaboravljeno. Dečki. Cure. Lipanjski dani. Srpanjski dani. Poljupci. Znakovi ljubavi. Svađe. Rađanja. Smrti. Brakovi. Razvodi. Ljetne pjesme. Eksplozije. Revolucije. Obećanja. Laži.“
Grytten je bez sumnje majstor kratke priče. Svima koji pišu, njegove priče, baš kao i one Raymonda Carvera, mogu poslužiti kao primjeri toga kako ući i izaći iz teksta, kako ga strukturirati, kako dotaknuti onaj događaj koji iz nekog razloga postaje odlučujući za likove, koji ih nepovratno mijenja. Pritom se u ovoj zbirci služi ljetom i kao razglednicom ili fotografijom kojom će taj događaj zalediti u sjećanju čitatelja baš kao što nam se i u stvarnosti neki događaj ureže tako duboko da ga više nikada ne možemo zaboraviti. Možemo ga možda analizirati, pokušavajući u njemu pronaći neki smisao, ali to nije Gryttenova ambicija. On nam nema namjeru poručiti što je želio reći, što trebamo shvatiti ili naučiti iz ovih dvanaest priča. Zaustavlja se (i u tome i jest pravo majstorstvo ove forme) na onome što se dogodilo, na tome kako se dogodilo i na tome kako su likovi na to reagirali. On je time jedan od važnijih primjera „show, don’t tell“ pisca koji ne prepričava, ne analizira i ne objašnjava više od onoga koliko je to nužno. Događaj, pokret, izraz lica i dijalog dovoljni su, tj. govore sami za sebe o onome što je ispod površine, a što bismo možda trebali dokučiti. S čime bismo se, na kraju, trebali pomiriti. Ili o onome što nikako ne bismo smjeli preuzeti, od čega bismo trebali pobjeći, kao što sanjari i planira junakinja priče „Kao što to mladi ljubavnici rade“.
On nam nema namjeru poručiti što je želio reći, što trebamo shvatiti ili naučiti iz ovih dvanaest priča. Zaustavlja se (i u tome i jest pravo majstorstvo ove forme) na onome što se dogodilo, na tome kako se dogodilo i na tome kako su likovi na to reagirali
Što imamo od sjećanja?
Recimo još nešto o Gryttenovim likovima. To su ljudi koji u samom srcu ljeta pokušavaju doprijeti do onoga što im je važno; što su u nekom trenu otkrili i ne žele izgubiti, što upravo otkrivaju i to ih apsolutno zbunjuje i izbacuje iz dosadašnje, uglavnom lažne, ravnoteže. Ono što ne mogu zanemariti, ali pred čijom razornom snagom se također često moraju skloniti na sigurno. To je ono što ih razara, ali i usmjerava u pravcu za koji dosad još nisu znali ili njime nisu imali snage zakoračiti. Možda im ljeto pruži tu snagu ili im je oduzme, što ovisi ne samo o njima već i o nizu faktora i situacija u kojima su se zatekli. Neki će otkriti da žele ostati na mjestu, neki da mjesto, na kojemu su mislili da su ukorijenjeni, nikada nije postojalo.
Zaboraviti ili zapamtiti? I koji dio ćemo zapamtiti, a koji zaboraviti? Naravno, ne samo ljeta, već i života? Je li u tom zapamćenom ono što nam može promijeniti život; situacija, poruka koja je krucijalna za kasnije, ili je samo trenutak koji će se stopiti sa svima ostalima? Čini mi se da je i to – važnost sjećanja – ono što Grytten propituje. Što je od onoga čega se sjećamo bitno, formirajuće za naš život i urezuje li naše nesvjesno to bitno zauvijek u nas, a da se i ne trudimo? Ili nam može jednostavno promaknuti i navesti nas da zaglavimo u beskonačnim petljama ili u velikim životnim tragedijama? Pitanje je, dakle: zadržati ili otpustiti, grčevito pamtiti ili se prepustiti zaboravu? Ili je na kraju doista svejedno, jer sve što imamo je ionako skup sjećanja, ponekad lažnih, iskrivljenih ili banalnih sjećanja na dodir, pogled, na osobu s plaže, maramu, majicu ili kišnu noć s pokojom svjetlećom reklamom.
Vrijedi li pamtiti trenutak kada je prva ljubav umrla ili kada je započela? Kada smo shvatili da ništa neće biti onako kako smo očekivali? I što imamo od tog sjećanja?
Ako to upitamo Frodea Gryttena, možda bismo mogli dobiti vrlo jednostavan, a nevjerojatno moćan odgovor: imamo priču.
