Smrt je početak svega
Moja borba Karla Ovea Knausgårda započinje svojevrsnim preludijem o smrti i vremenu, odnosno o tijelu i njegovim metamorfozama u smrtnom času te odnosu zapadnih kultura prema tijelima („truplima“) iz kojih je iscurio život. Preludij je meditativan, ali i naturalistički, pa se u njemu smrt ne mistificira kako bi se ublažio naš strah i ona prikazala daljom ili pak smislenijom, već se naprotiv događaj umiranja objektivizira i zumira gotovo kao na nekoj umjetničkoj, rembrantovskoj obdukciji. Srcu je, piše Knausgård, „život jednostavan“, jer ono „kuca dokle god može“ i „onda stane“, krv se slije „prema najnižim točkama“, a „golemi rojevi bakterija“ jurnu tijelom, prodirući u sve njegove kutke, „u vlagu i tminu“, da dovrše veliku preobrazbu.
Tako Moja borba, kao paradigmatski roman za dominantan žanr naše epohe: autofikciju, i dominantan pripovjedni diskurs: ispovijest, počinje refleksijama o univerzalnome, o onime što će svi ljudi jednom iskusiti. Odluka pisca da priču epskih razmjera o svome fikcijskom dvojniku Karlu Oveu Knausgårdu, ne započne s prizorom iz njegove svakodnevne borbe, cijelom romanu daje drukčiji ton i povisuje čitateljska očekivanja. Preludij o smrti ostavio je i meni dugotrajan okus pa sam čitajući Moju borbu tijekom nekoliko godina kako su pojedini tomovi objavljivani (a taj način objavljivanja ima izvor u 19-stoljetnim romanima-feljtonima) tragala za sličnim refleksijama općega u pojedinačnome i semantičkim viškom koji autofikcijskoj i ispovjednoj prozi daje relevantnost i širi smisao. Otiske univerzalnoga i egzistencijalnoga nalazila sam u priči o mikrokozmosu jednoga norveškog osamljenika, iako ne u mjeri u kojoj sam to očekivala, pa mi se čini da je Knausgårdov ekskurs o srcu, bakterijama-prerađivačicama koje žive u nama i lakoći s kojom će se život svakoga od nas izbrisati s memorijske ploče svijeta bio pametni mamac bačen na početku romana na koji sam se, evo, i sama ulovila. Mamac poput Joyceovog prizora u kojem jednog jutra dablinac Buck Mulligan silazi niz stube s priborom za brijanje u ruci ili Tolstojeve rečenice o sretnim i nesretnim obiteljima koja vas odmah usiše u vrtlog Ane Karenjine. Kasnije sam naišla na jedan Knausgårdov intervju u kojem sam kaže da je prvih nekoliko stranica Moje borbe najbolje što je dotada napisao.
Ako preludij o smrti i jest mamac čitateljima, on ipak ima važnu ulogu u tome romanesknom svijetu, izoštravajući njegovu filozofičnost i otvarajući prostor drugim meditativnim i naturalističkim uvidima o smrti, strahu i drhtanju, zaboravu i samoći, koji presijecaju roman. Jer, „moja borba“ je konačno borba s kojom se želi odgoditi vlastita smrt i danima koji prethode tome megadogađaju u svačijem životu dati neki dublji smisao. Razmišljanje o smrtnosti tako je odličan početak za romansiranje beznačajnosti i spektakularnosti nečijeg života, za minuciozni pripovjedački rad na ispisivanju tragova koje pojedinac ostavlja u svijetu. Drugim riječima, Moja borba – poput drugih romana koji književnim sredstvima rezoniraju s egzistencijalističkim i metafizičkim temama – zapravo je borba za vlastito trajanje i odgađanje neminovnoga.
Od Moje borbe do Jutarnje zvijezde
Knausgårdova Jutarnja zvijezda, prvi roman iz novog ciklusa, mogao je također započeti ovim preludijem o smrti i vremenu, tijelu i metamorfozama, odnosno taj je preludij mogao činiti njegov organski dio. Zapravo, dva velika autorova romaneskna ciklusa stoje jedan prema drugome u odnosu kompleksne dijalektike – po fabuli, likovima, nosivom diskursu i pripovjedačkim modusima oni su različiti, dok su po brojnim motivima, egzistencijalističkim refleksijama i tretmanu svakodnevnoga vrlo bliski. Zapravo, unikatni Knausgårdov svijet i ranije se prelijevao iz jednog djela u drugo, pa se čini da su neki restlovi iz Moje borbe ušiveni u autorove prozne knjige o godišnjim dobima Proljeće, Ljeto, Jesen i Zima. U Jutarnjoj zvijezdi nije pak riječ o autocitatnosti i montaži ostataka u novu teksturu, već o ugrađivanju autorovih markantnih motiva u originalan i fascinantan književni svijet.
Naime, Jutarnja zvijezda je, po mome mišljenju, bolji, kompaktniji i kompleksniji roman od pojedinačnih tomova Moje borbe, iako mi je jasno da ona neće doseći, poput nje, toliko silnu medijsku i čitateljsku pažnju te postati kulturni fenomen. S druge strane, jasno mi je i da je Jutarnja zvijezda mogla biti napisana samo nakon Moje borbe, tj. nakon što je pisac svoje opsesije i formativna iskustva transponirao u svoga književnog doppelgängera u ispovjednoj pripovjedačkoj maniri. Čini se, on se morao najprije dobro isprazniti – iscrpiti varijante priče o sebi u Ja formi – prije negoli pronađe drukčije i, za mene uzbudljivije, načine da vlastite unutarnje nemire prenese u likove koji neće nositi ime Karl Ove Knausgård. Jutarnja zvijezda je stoga rezultat literarnog pročišćenja i stečenog pripovjedačkog zanata, kao i autorova samorazvoja, introspekcije i želje da se mijenja i iskuša drukčije poetike. Također, ona je rezultat pandemijskog iskustva i osjećanja kraja, s obzirom da je pisanje romana započeto u vrijeme globalnog straha i zatvaranja.
Dojam da ste usisani u priču i ne možete prestati viriti u svakodnevicu glavnog lika postignut pripovjedačkom posvećenošću u Mojoj borbi, u novom romanu je intenziviran. Sada više niste samo ovisni o priči, nego vas ona uznemirava na način na koji to niste iskusili čitajući prethodnu knjigu. Uznemirenost nije posljedica slučajnosti, već sinergije literarnih strategija i odluka, minucioznog pripovjedačkog tkanja i optičkog povećanja (blow up) onoga naizgled običnoga. Iako i u Jutarnjoj zvijezdi postoje slabija mjesta – poput za Knausgårda karakterističnog nemara za mikrostilistiku i pretjeranog detaljiziranja – roman kao cjelina ostavlja snažan dojam.
Jutarnja zvijezda je bolji, kompaktniji i kompleksniji roman od pojedinačnih tomova Moje borbe, iako mi je jasno da ona neće doseći, poput nje, toliko silnu medijsku i čitateljsku pažnju te postati kulturni fenomen
Ja se odražava u Drugome
Jutarnja zvijezda je reprezentativan primjer suvremenog nordijskoga noira, začinjena filozofsko-egzistencijalističkim primjesama. Strukturom je to polifonijski roman, ispisan u promjenama pripovjedačkih optika devet različitih likova koji su međusobno povezani manje ili više čvrstim interakcijama. U njemu se objedinjuje realističko/svakodnevno/egzistencijalno i fantastično/čudesno/simboličko te majstorski koriste mogućnosti različitih književnih žanrova u rasponu od trilera preko suvremenoga gotskog romana i alegorije do romana linearnoga realizma. Temeljno vezivo koje likove i priču drži na okupu čini prostorno-vremenski okvir i središnji misteriozni događaj – pojava nove megazvijezde na nebu iznad Bergena jednog vrućeg kolovoza. Roman obuhvaća period od dva dana – a, pretpostavljam, do kraja najavljenog petoknjižja proteći će sedam dana – u kojima Ono neimenovano i nezamislivo od čega ljudi stoljećima strahuju i što vjerojatno donosi kraj svijetu kakav poznaju, polako nadolazi.
Zapravo, u romanu se izdvajaju tri aspekta zbog kojih je on tako dojmljiv – to su psihologizacija, suspense postignut prožimanjem svakodnevnoga i nadnaravnoga te subliminalni učinak u čitanju. Naime, svih devet likova romana vrlo su vjerno karakterizirani, a u tome se autor koristi opisima, unutarnjim monolozima, kulturološkim materijalom (npr. karakterizacija glazbom) te diskurzivnim i jezičnim pomacima. Čitajući ne samo da doznajemo ono bitno o habitusu likova i njihovoj životnoj fazi, već, zbog piščeva spretnog uvlačenja u tuđu kožu, osjećamo titraje njihovih nervi, kaotičnost misli i ambivalentnost osjećanja – tj. osjećamo puni intenzitet života drugih. Iznimna je Knausgårdova sposobnost da ulazi i izlazi iz likova i različitih životnih priča, mijenja perspektive i prioritete, kao i da pri tome u svaki lik ugradi dio vlastitog iskustva, tj. iskustva Karla Ovea iz Moje borbe. U isto vrijeme, on se prepušta nemiru likova kako bi postigao visoku sugestivnost, ali i svakoga dobro kontrolira, kako bi postigao dojam usmjerene pripovjedačke šizofrenije, dobro režirane babilonske vreve.
Također, vrlo uvjerljivo vodi unutarnje monologe kao muškarac i žena, a spretnost u transformacijama bila je vidljiva i u ranijoj knjizi Ljeto u kojoj je s lakoćom prelazio iz muškoga Ja u žensko Ona, često u istoj rečenici. Od suvremenih pisaca koje sam nedugo čitala i koji u pisanju preuzimaju (s manjom ili većom uvjerenošću u muški sveznajući autoritet) žensku perspektivu, Knausgård se pokazao kao jedan od najsenzibiliziranijih. Stoga mi se čini da bi neke kritike na račun muške monomanije u Mojoj borbi, dominacije lika Karla Ovea i razotkrivanja psihičke nestabilnosti njegove žene – čiji se lik u romanu uklapa u tradiciju „luđakinja s tavana“ (prema naslovu knjige feminističke kritike viktorijanske književnosti Sandre Gilbert i Susan Gubar) – s Jutarnjoj zvijezdom trebale biti ublažene. Lik Kathrine, svećenice koja preispituje svoj brak, ali i iskrenost svoje vjere, pa se navečer prvog dana vraća u grad, ali odluči to zatajiti mužu i prespavati u hotelu da sabere misli, iznimno je upečatljiv i jedinstven u suvremenoj književnosti. I Turid prolazi vlastitu unutarnju dramu; prvog dana zatičemo je na poslu u noćnoj smjeni psihijatrijske klinike, u potrazi za antipsihoticima koje potajno krade iz bolničkih rezervi, pokušavajući smiriti vlastitu astmu, ali i brigu zbog asocijalnog sina-tinejdžera i muža koji ne uspijeva s njime komunicirati. Solveig je požrtvovna sestra na odjelu opće bolnice koja brine o vlastitoj bolesnoj majci i trudi se imati bolji kontakt s kćeri, dok čeka svoga „idealnog pacijenta“. Iselin je pak mlada djevojka koja je propustila šansu za školovanje, posve uronjena u sebe, introspekciju i sjećanja. Slušalicama se izolira iz svijeta i utapa u glazbi, npr. u stihovima poput onih iz pjesme „Paradise“ Coldplaya: „When she was just a girl she expected the world/ But it flew away from her reach/ And the bullets catch in her teeth/ Life goes on, it gets so heavy“.
Izdvajaju se tri aspekta zbog kojih je Jutarnja zvijezda tako dojmljiva – psihologizacija, suspense postignut prožimanjem svakodnevnoga i nadnaravnoga te subliminalni učinak u čitanju
Cijepanje Jastva
Svi likovi u Jutarnjoj zvijezdi imaju nešto od Karla Ovea iz Moje borbe, dok su mnogi motivi iz prvoga megaromana utkani u drugi. Destruktivno alkoholiziranje i loš odnos između očeva i sinova, psihička nestabilnost, razorene obitelji i samoća unutar nekog odnosa, rad s psihijatrijskim bolesnicima, egoizam spisateljskog poziva, svakodnevica koja poništava svaku kreaciju – elementi su koji pokreću oba romana i usmjeravaju njihov smisao. Arneova žena, poput žene pisca i lika Karla Ovea Knausgårda, ima maničnu epizodu, dok on neurotično pokušava pokrpati obiteljske rupe brinući se za djecu i povremeno se predajući sretnom alkoholiziranju. Emile, mladi odgojitelj u vrtiću, gitarist i pisac pjesama u hard rock bendu, također je složen iz iskustvenih krhotina mladog Karla Ovea. Jednako je i s Justeinom, jednim od najupečatljivijih likova romana koji je završio po kazni kao novinar kulture i čija je mahnita potraga za svim vrstama uzbuđenja – seksom, alkoholom, zagonetnim slučajevima – naglašena i u jeziku i tonu pripovijedanja. I lik Egila, s čijim esejom „O smrti i mrtvima“ završava prvi tom romana, naslanja se na lik meditativnog i distanciranog Karla Ovea kakvog poznajemo. Kao da je Knausgård razbio svoju identitetsku jezgru i od rasutih dijelova sastavio devet novih likova, ili pak kao da je Jastvo razlomio u devet različitih života kao devet krugova svoga pakla.
Kako god bilo, Jutarnja zvijezda pokazuje iznimnu Knausgårdovu sposobnost imaginiranja različitih života i temperamenata, pa se, na prvu paradoksalno, pisac čija je dominantna poetika uključivala bespoštedno samorazotkrivanje i ispovijedanje, u novom romanu predstavlja kao demijurg različitih ljudskih sudbina. Pomak od Ja prema Drugome – iako je taj Drugi stvoren iz vlastita rebra – doživjela sam kao dobrodošao izlazak u svijet nakon završene terapijske seanse samoispitivanja. Ne krijem, naime, da me posljednjih godina kao čitateljicu doista umorila dominacija autofikcije i nešifriranoga ispisivanja vlastitih muka u tekstovima koji se žele predstaviti kao književnost. Sociolog Ricard Sennett bio je u pravu tvrdeći kako živimo u vrijeme „nestanka javnog čovjeka“, zagušenosti javnog prostora privatnim pričama i nedostatka interesa za interakciju i društvenost. U umjetnosti to je rezultiralo svojevrsnom „tiranijom ispovijedanja“ i zamornim narcizmom. Istina, Knausgårdova Moja borba, unatoč tisuću i nešto stranica pripovijedanja o jednom liku, literarnom vrijednošću daleko premašuje trendovsku i tiransku terapijsku prozu. Pa ipak, Jutarnja zvijezda donijela mi je užitak, jer je taj vrlo talentirani pisac nakon autopsije vlastitih životnih rana imaginirao neki drukčiji književni svijet.
Kao da je Knausgård razbio svoju identitetsku jezgru i od rasutih dijelova sastavio devet novih likova, ili pak kao da je Jastvo razlomio u devet različitih života kao devet krugova svoga pakla
Svakodnevno i onostrano, obično i jezovito
Drugi aspekt Jutarnje zvijezde koji sam istaknula odnosi se na rast napetosti kako roman odmiče i izvanredno prepletanje svakodnevnoga/običnoga i onostranoga/čudesnoga. Moto romana preuzet je iz Otkrivenja: „U one će dane ljudi iskati smrt, ali je neće naći, poželjet će umrijeti, ali smrt će bježati od njih“, i on odmah naznačuje mogući interpretacijski kôd priče. U pripovjednu teksturu romana upleteno je zatim mnoštvo kršćanskih i poganskih motiva, simbolike i mitologije, kao i znakova demonskoga i dijaboličnoga. Kombinirajući simbole, predodžbe i slike iz golemog kulturološkog imaginarija o Dobru i Zlu, Sudnjem danu, Anđelu i Luciferu, Knausgård pažljivo dozira napetost održavajući čitatelja u stanju neprekidnog iščekivanja. Počevši od prve smrti u priči: one jednog mačića, intenzitet nadnaravnoga i jezovitoga polako raste, osnažujući naš predosjećaj da Ono nezaustavljivo nadire. Tzvetan Todorov u svojoj glasovitoj teoriji o fantastičnoj književnosti navodi kako se fantastično u tekstu ostvaruje onda kada smo sigurni da su sva racionalna objašnjenja iscrpljena i da smo prihvatili zakonitosti nove stvarnosti. S prihvaćanjem, suspense slabi. Sve dok osjećamo nesigurnost i dok se čini da bi priča, unatoč uplivu onostranoga i iracionalnoga, ipak mogla imati i realno tumačenje, mi smo u modusu čudesnoga. Upravo to se događa u Jutarnjoj zvijezdi, kombinacijom realističko-naturalističke baze i proboja nadnaravnoga i fantazmagorijskoga postiže se osjećaj da smo zarobljeni u nekom međuprostoru, limbusu. Jednim dijelom zakačeni smo za realnost, a drugim smo ušli u prostor čudesnoga, što pojačava recepcijsku napetost i nesigurnost.
Predodžbe o demonskome i dijaboličnome te kraju svijeta u romanu temelje se najvećim dijelom na kršćanskoj tradiciji i skandinavskoj mitologiji, ali se prepoznaju i drugi utjecaji, npr. onaj iznimnog norveškog pisca Jensa Bjørneboea. Demonska obličja ovdje su prijeteća i jezovita, a vizualna komponenta romana vrlo izražena i pogodna za spektakularnu filmsku inscenaciju. Knausgårdove vizije demona i pakla bliske su onim danteovskim ili bošovskim i nemaju ništa zajedničko s npr. vizijama Mihaila Bulgakova u romanu Majstor i Margarita u kojem je Volandova ekipa dijabolično vesela, po uzoru na likove đavla (rus. чёрт) u tamošnjem folkloru. U Jutarnjoj zvijezdi demoni izazivaju (kršćanstvu svojstvene) strah i jezu, groteska je zimski hladna i razarajuća, i tu nema traga dijaboličnim zabavama i humoru koji bi mogao rasteretiti priču. Na svijet je pala tamna koprena koja onemogućuje svako letenje. Nelagoda zbog Onoga što je među nama, ali se još ne pojavljuje, Onoga što upravlja svakodnevicom, ali ga ne vidimo, u Jutarnjoj zvijezdi je donekle usporediva s nelagodom koju je postigao Roberto Bolaño u svome sjajnom, nedovršenom romanu 2666. Razlika je u tome što je Knausgård obilno iskoristio kulturološke predodžbe o onostranome – od značenja brojeva do simbolike jutarnje zvijezde koja najavljuje svjetlo, ali i mogući dolazak lučonoše Lucifera – dok je Bolaño bez spektakularnih rekvizita izgradio sugestivan svijet okrutnosti i najavljenih smrti.
Kombinacijom realističko-naturalističke baze i proboja nadnaravnoga i fantazmagorijskoga u romanu se postiže osjećaj da smo zarobljeni u nekom međuprostoru, limbusu. Jednim dijelom zakačeni smo za realnost, a drugim smo ušli u prostor čudesnoga, što pojačava recepcijsku napetost i nesigurnost
Subliminalni efekt
Prvi tom Jutarnje zvijezde pripovijeda zapravo o početku kraja, što je podcrtano završnom Egilovom rečenicom u romanu: „Znam što to znači. Znači da je počelo“. Početak kraja, ili možda interludij između ljudskog napretka i konačnog pada – kako se može odrediti razdoblje aktualne dekadencije – ispunjen je brojnim znakovima i predskazanjima. U vrijeme pred Apokalipsu, vjeruje se, popucat će opna između dviju dimenzija, u realni svijet upast će demonske prikaze, događat će se brojne koincidencije, dok će se u prirodi javiti mnoge neobične pojave. Knausgård obilato koristi takve predodžbe, kao i mnogobrojne znakove, slike i ambleme iz bogatog kulturološkog arhiva Zapada o predapokaliptičkom vremenu. Neki od tih elemenata su predvidljivi i pomalo izblijedjeli, zbog čestog korištenja, dok su drugi vrlo efektno ukomponirani u roman izazivajući u čitanju subliminalni učinak i osjećaj nelagode. Posljednje se odnosi prije svega na prizore neobičnog ponašanja životinja i opise promjena u prirodi (svjetlo zvijezde, vrućina, magla, kiša) čime je priča o sudnjem danu dobila dodatnu značenjsku dimenziju u vidu dokidanja antropocentrizma i skorog prestanka dominacije ljudske vrste u svijetu. Prizori puste prigradske ceste koja je prekrivena morskim rakovima, čudne buke koju stvara jazavac u dnevnoj sobi ili noćne pojave jelena na cesti koji mirno prilazi Solveig – pokazuju kako su jednostavni motivi, ako se na pravom mjestu ugrade u priču, još uvijek znatno snažniji od onih složenih i zamršenih.
No u interpretaciji značenjskoga sloja Jutarnje zvijezde treba sačuvati mjeru i ne dati se navesti na tanak led alegoreze (izravne alegorijske interpretacije). Jer, kad se bogata biblijska, apokaliptična i mitološko-simbolička draperija razgrne, pred nama će ostati samo roman, sa svojim temeljnim pitanjima: je li to dobar i zanimljiv roman i je li vrijedan našeg vremena? U ovom trenutku, na ta pitanja odgovaram potvrdno. Bit će doista zanimljivo čitati u kojem će smjeru Knausgård voditi priču u sljedeća četiri romana, hoće li uspjeti održavati i dalje napetost, biti originalan i sugestivan i hoće li – što je ključno – moći izbjeći religijski dogmatična tumačenja koja bi sigurno uništila literarnu vrijednost Jutarnje zvijezde.
