Rezidencijalna pastorala
Pred polazak za Zagreb otišao sam u lokalnu fromažeriju kako bih kupio sireve koje sam nosio na poklon svojim prijateljima. Sjeo sam na crveni električni bicikl i pritisnuo gumb ON. Uz lagano zujanje motora, spuštao sam se cestom koja je vodila do sela. Oko mene pružale su se zelene doline prošarane žutim cvijećem, vidjeli su se crveni krovovi i vodotoranj, a u daljini – vrhovi planina, skriveni iza niskih oblaka. Kraj ceste, na pašnjaku koji se pružao uz jednu od seoskih farmi, izležavale su se tri krave i bik. Smeđe–bijele krave i bik sa slamastim šiškama prebačenim preko očiju stajali su nepomično, tek povremeno mašući repom da otjeraju muhe. Doimali su se poput spomenika.
Često sam remetio njihov mir praveći fotografije za Instagram. Ovaj put sam ih ostavio da uživaju u svojem spokoju, gordo ne mareći za prolaznike. Petak je pa bleje, pomislio sam, i nastavio prema selu.
Blejao sam i ja za vrijeme jednomjesečnog boravka na rezidenciji. Živio sam u kolibi koja kao da je ispala iz futurističkog Waldena. Čak je na pročelju Morseovim kodom pisalo:
„The very simplicity and nakedness of man’s life.“ Na stolu sam u biblioteci držao rječnik ruskog jezika, kao fol da nešto prevodim. Ali zapravo sam čitao Andreja Platonova. Priče pune pasa, krava, ptica i mušica. Danju bih vozio bicikl, a noću prije spavanja gledao zvijezde kroz stakleni krov kabine. Pred zoru budio me zvuk kravljih klepetuša, koje su odzvanjale u gluhoj noći.
Bio je početak svibnja. Krave su još uvijek pasle po dolinama, pripremajući se za uspon na planinske pašnjake. Pastiri su polagano čistili njihove papke, uklanjajući veće komade blata, stajnjaka i kamenčića. Provjeravali su zvona oko njihovih vratova kao što pregledač vagona procjenjuje zvuk kotača prije polaska vlaka. A onda bi mirnim glasom ili tapkanjem štapa pokretali stado. Krave su išle u kraću šetnju kako bi ojačale noge i upoznale se s novim mirisima, životinjama i pokojim zalutalim rezidentom.
Jednom sam svjedočio takvom kondicijskom treningu. Sjedio sam na zidiću seoskog groblja i sunčao se. S obližnjeg brijega pojavila se kompozicija od desetak krava za kojima je išao čovjek sa štapom. Kada me je ugledao, približio se mekim korakom. Nosio je vunenu pompom kapu i kariranu košulju. Veliku bradu poput Tolstoja. Vi ste pisac, upitao me, ne, rekao sam, prevoditelj sam. Mora da je usamljen taj život, među knjigama. Ovdje sunce, trava, svježi zrak, rekao je pokazujući štapom oko sebe. Složio sam se. I samom mi se sad činilo da je posve neprirodno raditi u zatvorenoj prostoriji. Pa ipak, dodao je, čini mi se da se bavimo sličnim stvarima. Kako to mislite, upitao sam. Pa ti vučeš riječi s jednog mjesta na drugo, a ja krave! A zalutaju li vama krave kao meni riječi, nastavio sam. Prečesto, reče.
Što ako su riječi, pomislio sam, zaista poput krava. Neke poslušno idu stazom kojom ih goniš, a druge ti pobjegnu za nečim što ni sam ne primjećuješ, za mirisom travčice ili pucketanjem grančice. Onda ih tražiš i dozivaš, pokušavajući da ih na silu strpaš u tor, a zapravo trebaš da sjedneš na panj i pustiš ih da same dođu.
I sam sam želio zalutati u ovoj prekrasnoj prirodi. Ravnao sam se prema ideji koju sam našao u onoj slavnoj knjizi o šumi: “Izgubi se u svijetu i pronađi svoju dušu”. Otići u mrkli mrak šume, među sve one beštije koje vrebaju iz svakog kutka, među podivljale pčele, daleko od sela, i promatrati vrste stabala o kojima blage veze nemam. Krčiti sebi put kroz grane i šiblje, sve dok se ne izgubim i izađem skroz na drugu stranu šume – na mirišljavi proplanak. No tada sam se sjetio pijanog Venjičke iz one druge, meni mnogo milije knjige. Koliko god se taj šašavko gubio, koliko god ga noge nosile ulicama i podzemnim prolazima, uvijek bi na kraju stigao na isto mjesto – Kurski kolodvor, gdje su vlakovi stajali i odakle se vraćao u svoje Petuške. Koliko god izgledalo da odlazi u nepoznato, zapravo se nikada nije ni gubio. Možda je u ljudskoj prirodi da ne umije zalutati, pomislio sam.
I ja sam uvijek završavao na istom mjestu. Nakon što bih se provozao cestama kroz polja, zaključao bih bicikl na stalak pokraj restorana. Čovjek u bijeloj kecelji brisao bi krigle i buljio u televizor okačen o zid. Naručio bih tri deci piva i sjeo za stol. U ćošku, pokraj šanka, izdizala se zelena vještačka jelka. Iza konobarovih leđa na zidu visjeli su ogromni rogovi.
Tih dana bio je referendum o kravljim rogovima. Jedni su tvrdili da su oni funkcionalni dio tijela, a drugi da smetaju u štali. Predlagali su da svaki farmer koji ih zadrži dobije novčanu potporu od države. Na referendumu je, međutim, prijedlog odbijen – i rogovi su se nastavili sjeći. Inicijator je bio jedan lokalni farmer, kojeg su u narodu prozvali “čovjek koji razgovara s kravama”.
Tvrdio je da su kravama rogovi antena, češalj i ventilator u jednom. Upirao je štapom u plavo nebo i ponavljao da se ovaj svijet pokazao nedostojnim kravljeg mlijeka i svih drugih kravljih dobročinstava. Da nije dostojan ni mlijeka u prahu!
Gledao sam rogove na zidu i mislio kolika je ljudska glupost. Taj sisavac koji piše knjige, koji je izmislio električni bicikl, željeznicu, internet, muziku i film, taj dvonožni sisavac nema ni trunčice milosti za kravu i organizira referendume o njenim rogovima kao da su njegova svojina. A onda ih sječe, drobi i pretvara u gnojivo ili razne praške, izrađuje od njih držače za kišobrane, pepeljare i dugmad – samo da bi sve to ljudsko smeće na kraju nagomilao pa istresao nazad kravama pred nos.
Čitao sam tad Platonovljevu priču o kravi–samoubojici. O jednoj vrijednoj kravici koju je mazio i pazio dječak Vasja. Nazivao ju je jednostavno – kravom. Jer je tako pisalo u početnici. Volio je sve na njoj, njene dobre i tople oči uokvirene tamnim krugovima, rogove, njenu zamišljenu narav i mršavo tijelo koje se nesebično davalo ljudima u mlijeku i radu. Ali, njeno tele odveo je Vasjin tata i prodao ga na klanje. Za “nježno meso” dobio je novac da prehrani i održi obitelj. Krava je stajala u šupi i mukanjem dozivala svojeg bikčića. Dječak ju je tješio, ali se njena bol nije dala utješiti riječima, maženjem, društvom. Ništa nije moglo zamijeniti bikčića – ni trava, ni sunce. I tako je jedne večeri, kad su dani okraćali, u svojoj tuzi i apatiji, ona odlutala sa svoje ispaše i zašla na željezničku prugu. Tiho je i žalosno koračala po pragovima tračnice. Na nju je naletio teretni vlak.
Ispričao sam tu priču pastiru s vodopadnom bradom. Sjetio sam se da sam davno, dok sam živio u Moskvi, izašao iz podzemne željeznice i vidio goluba ovješenog na konopcu. Nit se spuštala sa stropa do kojeg nije mogla doprijeti ljudska ruka. Ništa čudno, rekao je odmahujući štapom, kod Rusa svi na kraju završe pod vlakom – pa čak i krava.
Kupio sam sireve u fromažeriji i sjeo na bicikl. Vrtio sam pedale, a motor je pojačavao svaki moj zamah ubrzavajući vožnju. Kako se bližio kraj rezidencije i povratak kući, poželio sam još malo vremena provesti s kravama. Kravicama koje su se baškarile na pašnjacima i žvakale svoju travu. Želio sam ih pogladiti po glavi i počeškati zametke njihovih rogova. Negdje daleko, iza planinskih snježnih vrhova, gruvali su topovi i gmizale “teške kornjače tenkova”, a ovdje, u tišini, pasli su konji i šepirile se crne i bijele alpake. Imao sam utisak da ta dva svijeta razdvaja nedjeljiv zid, kao onaj iz apokaliptične knjige Marlen Haushofer – o ženi koja se, ne znajući kako, našla odsječena od svijeta, iza nevidljive prepreke. Ondje je ostala sama s kravom, psom i mačkom, ali ne kao s bićima nad kojima se vlada, nego kao s ravnopravnim cimerima o kojima se brine. U društvu životinja, okružena biljkama i šumama, njena se apokalipsa polagano preobrazila u utopiju: počela je razumijevati ne samo krave, pse i mačke, već i ljude koji su ostali s druge strane zida. Pomislila je da bi možda i njih mogla voljeti, samo da je imala dovoljno vremena i strpljenja da ih upozna onako kako je sada poznavala svoju kravu.
Mislio sam na dječaka Vasju. Kako je sanjao o tome da će upoznati čitav svijet, s one strane “zida” – Nil, Egipat, Španjolsku i Daleki istok, ploviti Mississipijem, Jenisejem, tihim Donom i Amazonom, vidjeti Moskvu, Ararat, Usamljeni otok u Arktičkom oceanu… Sve ga je to vuklo; vjerovao je da udaljene zemlje i ljudi već odavno čekaju njega da odraste i dođe k njima. Odlazio je na malenu željezničku postaju s gredicama geranija na peronu, nalik na one koje sam viđao u ovdašnjim selima, i sa čežnjom promatrao lica na prozorima jurećeg vlaka.
Imam li psa, upitao me. Imam, rekao sam, zove se Beki, i užasno je volim. Ali nije tako bilo oduvijek, dodao sam. Kako to, upitao je. Ispričao sam mu priču da sam u mladosti imao crnu terijerku koju nam je poklonio djed Đuro. Djed je bio šumar koji je radio u šumarskom poduzeću u Kopačkom ritu. Vodio me često u šumu i pričao svoje anegdote s posla. Jednom, prilikom posjeta Jugoslaviji, Hruščov je poklonio Titu šest sobova. Tito nije mogao odbiti poklon sovjetskog državnika i poslao ih je u djedovo poduzeće. Klima u Baranji bila je, naime, najsličnija sibirskoj. Zimu su izdržali, no čim je nastupilo proljeće, počeli su hroptati, kao da im se sa svakim novim daškom toplog zraka stezao obruč oko vrata. Ležali su bezvoljno dok nisu pocrkali sredinom svibnja. Crnu terijerku pronašao je djed u poduzeću i donio je meni i mojim roditeljima. Lovila je štakore i miševe po našem dvorištu. Mama joj je dala ime Katja, ali da je bila mužjak, zvala bi se Pečorin. Čitav dan skakala je oko mene, a ja sam bio hladan i neljubazan. Kao i prema ljudima, uostalom. Nisam je izvodio u šetnju, nisam je gladio po sjajnoj crnoj dlaci, niti sam joj ikad davao hranu. Ona je bila tu za mene, vesela i živa, a ja često nisam bio dorastao njenoj živahnosti. Kad je uginula, roditelji su je pokopali ispod hrasta u našem dvorištu.
A što je s Beki, upitao je stari pastir. Ništa, rekao sam, skakuće.
Krave su polagano odlazile u šumu kao što vlak napušta peron. Za njima je išao pastir s vodopadnom bradom…
Stao sam kako bih napravio fotografiju za Instagram. Krave i bik još su uvijek bili na svojim mjestima. Odložio sam bicikl kraj puta, s košaricom punom sireva. Zvono na volanu zvecnulo je. Bik sa slamastim šiškama prebačenima preko očiju potpuno me ignorirao. Oprezno sam prišao naelektriziranoj žici, tankoj poput konca. Čučnuo sam i pružio ruke s mobitelom. Želio sam snimiti njegove razapete rogove. U tom trenu – pukla mi je traka svijesti. Svjetlost je bljesnula poput žarača za govedo. U ustima sam osjetio nešto metalno. Ležao sam na travi dok su pčele divljale i zujale oko moje glave. Pridigao sam se sa zemlje, klecavih koljena, a krave su i dalje blejale.
Tekst je dio serijala „Ekoknjiževnost” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.
