Svako čitanje knjige pogibeljna je djelatnost, poput lutanja šumskim putem koji možda vodi u mulj, možda u šikaru, možda pred medvjeđu spilju, a lako moguće i direktno u pakao. Ukoliko čitatelji/ce ne znaju pravilno čitati signale za orijentaciju, ako se nisu propisno hidrirali ili ako su lakoumno krenuli čitati u japankama, vjerojatno će promašiti poantu, skrenuti s uma ili naprosto udariti u prvo stablo i odustati od čitanja. Zato postoje raznorazni vodiči kroz zahtjevnu književnost, kako bi nam pomogli da prođemo teška mjesta i uočimo suptilne ljepote djela, no i s vodičima postoji problem – ta i oni su knjige, pune stranputica i zamki. Tko će nas onda voditi kroz vodiče?

S tim se naizgled prozaičnim problemom susrećem dok počinjem čitati ovaj Vodič. On je namijenjen široj javnosti koja je čitala Novakov popularni roman Ciganin, ali najljepši, no sudeći po tonu tekstova, vizualnoj opremi i općoj misiji, očito mu je primarna svrha pedagoška, a idealna publika ona koja polazi zadnje razrede srednje škole ili prve godine studija. Vodič me u tom smislu zanima kao fenomen – tim više što sam se znanstveno bavio utjecajem srednjoškolske lektire – no kao čitatelja me zatječe nespremnog jer izloženi sadržaj razumijem ili predobro (jer sam dovoljno star da sve „kužim”) ili ga ne razumijem uopće (jer sam dovoljno star da nemam pojma o čemu mladi „briju”). Stoga kao vodiča kroz ovaj Vodič moram prizvati svog adolescentskog sebe – arogantnog i nesigurnog Luku koji sluša kazete i čita tanke knjige, koji je otvoren da ga se vodi kroz književnost, a istovremeno pun prkosa spram ideje da će mu itko pametovati kako se čita. Uz njegovu pomoć razmotrit ću uspijeva li Vodič provesti svoje (mlado) čitateljstvo neokrznuto kroz međimursku šumu Kristiana Novaka. Napunimo čuturice i krenimo.

Kompanjon ili vođa puta?

Za početak, Luka s početka milenija čudi se što postoji vodič upravo kroz suvremenu hrvatsku književnost. U obrazovanju postoje vodiči za zahtjevna, kulturno vrijedna djela iz starije književnosti, ali mladi Luka uvjeren je da su suvremena domaća djela jezično i formalno opuštena, kulturnim statusom neopterećena, laičkom oku jasno razlučiva i srcu bliska. Koji nas bog onda netko ima voditi i kroz to?! Pustimo na stranu što su očekivanja mladog Luke pogrešna, jer suvremena djela često ne potpadaju pod navedene stereotipe, nego obratimo pozornost na činjenicu da se doista promijenio širi status suvremene književnosti (i književnosti općenito).

S jedne strane, ljudska pažnja je postala raspršena na toliko medijskih polja da se već samo čitanje knjige počelo doživljavati kao nekakva drevna, zahtjevna, skoro zaboravljena vještina. Nisam siguran koliko ima istine u tome, nisam uvjeren da je lakše proći kroz seriju od pet sezona nego kroz roman od 200 stranica, no definitivno u populaciji postoji raširen osjećaj nesigurnosti, čak i straha od čitanja knjiga. Stoga danas ne postoje samo kampanje za čitanje klasika, nego za čitanje kao takvo.

S druge strane, dijelom i zbog takvog stanja, školski sustav ipak polako postaje manje rigidan, na čitanje se sve više potiče i sve manje sili. Zato je sada ipak moguće da učenici u lektiri imaju i neka suvremena djela, a sam pedagoški pristup obradi djela sporo se, ali izvjesno okreće tome da učenici u nastavi trebaju moći slobodno artikulirati svoje dojmove o pročitanom, a ne tek shvatiti neupitnu veličinu klasičnih djela. Na tragu tog trenda je i ovaj Vodič, doduše kao dio neformalne inicijative da se suvremena hrvatska književnost približi široj javnosti (prvi naslov u novoj AGM-ovoj biblioteci Platina), no s jasnom željom da postane dijelom književnog obrazovanja. Vodič je tako posvećen suvremenom romanu koji (još) nema status klasika, dok u pristupu želi šarmirati mlade čitatelje, a ne ih poučavati svisoka, što je na tragu i modernijih obrazovnih metoda (urednica de Karina je gimnazijska nastavnica književnosti, s iskustvom u brojnim projektima poticanja čitanja) i inovativnih izdavačkih pristupa (urednik Lokotar dobro zna da razvoj književne publike kreće od dječje i adolescentske dobi). Doista, čim otvorimo knjigu, nailazimo na impresivni ilustrirani poster Envera Krivca, što se može protumačiti kao gesta da će Vodič razigrati znatiželju mladih čitatelja, a ne zacrtati striktne linije interpretacije. Mladi Luka cijeni gestu, sviđa mu se „crtež”, ali skeptično promatra popis tekstova. Ako je sve tako opušteno i šareno, zašto se okupio trust mozgova pisati o aktualnom romanu koji bi čak i klincu trebao sjesti bez problema?

No mladom Luki polako dolazi u glavu da suvremena hrvatska književnost uopće nije nužno tanka i lagana. Prvi Vodič posvećen je romanu Ciganin, ali najljepši Kristiana Novaka, djelu koje je dovoljno poznato, omiljeno i kritički hvaljeno da ga ne treba posebno predstavljati. Istovremeno se to ne čini kao lako štivo – ono je iznimno dugačko, ozbiljno, emocionalno bremenito, posvećeno velikim psihološkim i socijalnim temama, pisano raznim i uglavnom teško razumljivim narječjima. Mladi Luka krenuo je rogoboriti – on se nadao kakvom Anti Tomiću, a čini se da taj Novakov roman zapravo spada u istu vrstu romana kakve su pisali Dostojevski, Balzac, Krleža i Šenoa, u vrstu koju mladi Luka naziva D&D (dugo & dosadno)! Stoga, ako Vodič čini niz stručnih eseja o tome kako čitati zahtjevan roman, što ga čini drugačijim u odnosu na tradicionalni pristup poučavanju književnosti? Drugim riječima, je li ovaj Vodič opušteni suputnik kroz čitateljsko iskustvo (nešto što bi se na engleskom zgodno nazvalo Companion) ili staromodni učitelj koji nam tumači što smo to zapravo pročitali? Idemo li u ugodnu šetnju kroz livade teksta ili se (opet) mukotrpno penjemo na maglom skriveni vrh književnosti?

Sudeći po prvim stranicama Vodiča – i jedno i drugo. Naime, tradicionalne školske kategorije i dalje su prisutne, ali uz ogradu da ih ne treba shvaćati smrtno ozbiljno. Urednički duo tako u predgovoru navodi da želi potaknuti na „ponovno čitanje romana koji smatramo kanonskim”, no da će ova knjiga biti „i dinamična i zabavna i interaktivna”. Prvu riječ nakon predgovora ima sam autor romana koji je imao zadatak otkriti o čemu se zapravo radi u njegovu romanu (što je pjesnik htio reći!?), ali već u prvoj rečenici naziva taj zadatak besmislenim „jer književno djelo nastaje u umu čitatelja.” Knjigu čini ukupno 14 tekstova visokih stručnjaka iz raznih polja, koji vežu linije romana uz uže teme iz književnosti, društva, psihologije i etike, ali pritom su svi osjetno svjesni da pišu za mlađu publiku od one kakvoj se inače obraćaju. Evidentno je da uredništvo ne pristaje banalizirati govor o djelu, jer vjeruje da su svi u stanju razumjeti kompleksnost Novakova djela, ali da dobro zna da Vodič treba imati određeni pedagoški promišljeni stil kako bi ga i mlađi čitatelji prihvatili i razumjeli. Takav stav je krajnje pohvalan i nužan, mada je provedba tog stava delikatna jer nije nimalo lako pisati o složenim temama na krajnje pristupačan i šarmantan način, pogotovo pri obraćanju i mladoj publici. How do you do, fellow kids? – ruga se s vremena na vrijeme mladi Luka dok čita ovu knjigu. Bezobrazniji je nego što ga se sjećam, ali u nedostatku pouzdanijih izvora, ovisim upravo o njemu da bih procijenio može li Vodič dosegnuti mlado srce i provesti ga kroz stranice Novakova svijeta.

Je li ovaj Vodič opušteni suputnik kroz čitateljsko iskustvo (nešto što bi se na engleskom zgodno nazvalo Companion) ili staromodni učitelj koji nam tumači što smo to zapravo pročitali? Idemo li u ugodnu šetnju kroz livade teksta ili se (opet) mukotrpno penjemo na maglom skriveni vrh književnosti?

Izazovi pedagogije

Prvi kontakt mladog Luke s knjigom je krajnje površan, što je snažna strana ove knjige jer je već na letimičan pogled očito da je oprema prijateljski nastrojena spram mlade publike. Uz mnoštvo ilustracija (Enver Krivac i Renata Poljak) i pristupačan jezik, valja dodati i kreativne dodatke, kao što su ilustrirani čopleki (fantastična bića iz romana) koji stoje na margini i na međimurskom dijalektu objašnjavaju slabije poznate pojmove, te QR kodovi koji nas vode na spomenute pjesme, tekstove, medije i druge internetske sadržaje. Sam izgled knjige uklanja svaki strah od visoke literature, možda čak u tome ide i predaleko pa mladi Luka gunđa da Vodič podsjeća na slikovnicu. No pustimo njegov cinizam na stranu, jer da knjiga nije atraktivna, ne bi je on ni otvorio. Inovativni dodaci uz tekst pritom nisu samo vizualni štos, nego i korisna dopuna čitanju. Čopleki s margine su naročito dobro smišljen i izveden koncept, jer na dijalektu simpatično i iznenađujuće precizno opisuju teške stručne pojmove, do mjere da se mladi Luka pita zašto sami stručnjaci ne znaju to tako lijepo sažeti (tekst čopleka složio je sam Kristian Novak). S QR kodovima je mladi Luka ipak manje zadovoljan, jer osjeća da počivaju na pretpostavci da svaki mladi čitatelj jedva čeka zgrabiti mobitel, mahati njime nad knjigom i odjedriti na neki drugi sadržaj na ekranu. U teoriji je sasvim u redu pomiriti književni i digitalni medij, oni nisu nužno u konfliktu, ali u ovom slučaju knjiga naprosto nudi dovoljno zanimljivog i raznolikog sadržaja pa nema potrebe dodatno skretati čitateljsku pažnju van toka same knjige. Na kraju krajeva, kaže mladi Luka, ne treba nas Vodič uputiti na pjesme Lepe Lukić, to znamo naći i sami.

Sam odabir autora i njihovih područja lijepo pokriva najvažnije teme koje Novakov roman otvara i prepušta riječ ljudima koji jako dobro znaju o čemu pišu. Bilo da se radi o formalnim temama (raznolikost perspektiva i govornih registara, žanrovski obrasci, proces kazališne adaptacije…) ili o društvenim temama (migracije, ekonomska nejednakost, muško-ženski odnosi…), svatko može u Vodiču naći suvislu i poticajnu razradu teme o kojoj želi znati više. Pritom mi je zanimljivo kako bi mladom Luki neke teme bile napete (migracije, ljubav, magijski realizam) dok bi mu druge proletjele ispod radara, a u sadašnjem trenutku upravo mi te druge teme privlače pažnju (tjeskoba, provincija, polifonija), što pokazuje da je i Vodič knjiga kojoj se čitatelj s vremenom može vraćati zajedno sa samim romanom.

No, kako stručnjaci rijetko dolaze iz polja srednjoškolskog obrazovanja, tako je njihovo pisanje za mlađu publiku nešto nezgrapnije nego u njihovim uobičajenim tekstovima, kao da ne mogu uvijek uloviti pravi ton između pretjeranog paternalizma i manjka obzira spram neiskusnijih čitatelja. Mladi Luka uglavnom točno pogađa tko od autora ima više pedagoškog iskustva, a tko nije pošteno razgovarao s adolescentima još od vremena dok je Tuđman bio živ. U ovom slučaju ne bi to bilo spomena vrijedno – svi su tekstovi u najmanju ruku solidni, jasni i dobro uređeni – da nas ne vraća na temeljno pitanje o poučavanju književnosti: što znači voditi čitatelja kroz knjigu?

Na nekim manje uspješnim točkama Vodiča postajem uvjeren da mladim čitateljima definitivno ne treba objašnjavati što su pročitali. Naime, mladi Luka je nevoljko počeo čitati Novakovu tustu knjigu, ali onda ju je brzo i bez većih problema pročitao, pa se posramio što je svrstao to djelo u D&D. Čak su mu se i međimurska narječja fest dopala! No, kako već dobro znaju čitatelji Dostojevskog, Tolstoja i Flauberta, zastrašujući klasici često se ispostave kao nevjerojatno zanimljivi, intenzivni i izuzetno pitki romani, pa učenike samo treba pogurati da ih krenu čitati dok se majstorski napisana djela pobrinu za ostalo. Isto vrijedi za Novakov roman. U tom smislu sjajna književnost sama po sebi odrađuje posao pojašnjavanja daleko bolje nego filozofski, znanstveni i kritički diskursi. Drugim riječima, Novakov roman tako elegantno prenosi pouke, pitanja i spoznaje o psihi i društvu da ih čak i čitateljski nevježa može lako upiti, pa se esejističko objašnjenje tih objašnjenja čini sasvim redundantnim. Ni Novak ni čitatelji ne trebaju tumača.

Vodič je uspješniji kad pusti čitatelje s lajne, kad ih usmjeri prema raznim linijama interpretacije i ukaže im na načine kako mogu sami istraživati sebi bliske teme u dubinu i širinu. Dobar roman je onaj koji nas nastavlja pratiti (ili čak proganjati) dugo nakon što smo ga pročitali, a na Vodiču je da taj dojam preoblikuje iz intuitivnog osjećaja u konkretan interes za neko pitanje koje je roman otvorio. Jednostavnije rečeno, na Vodiču je da privuče čitatelje u književnu šumu i tamo ih pusti da odlutaju jer, ruku na srce, tajni cilj poučavanja književnosti nije naučiti čitatelje da pronađu put kroz šumu, nego ih ohrabriti da iz nje više nikad ne izađu.

Dakako, onda se nameće pitanje kako to provesti – kako usmjeriti mlade čitatelje, a ne im docirati? Kako im otvoriti, a ne zatvoriti mišljenje o djelu? Kako im se obratiti na njihovoj razini, a ne s povišenog pedagoškog pijedestala? Sam Vodič u momentima daje jednostavan odgovor – potrebno se naprosto osobno izložiti i odustati od distance autoriteta. Mladi Luka podcrtao je dio u tekstu Tomislava Pletenca u kojem ovaj etnolog i sveučilišni profesor najednom napušta perspektivu bezličnog autora i prisjeća se kako je „kao dječak, provodio ljetne praznike kod bake u Međimurju (…). U naše dvorište često je dolazila stara Romkinja. Ja bih odmah trčao baki da je o tome obavijestim, a baka je uvijek za nju imala spremnu hranu ili nešto novaca koje bih joj ja ponosno nosio. Danas mogu na to gledati kao na oblike patroniziranja, ali tada mi je to predstavljeno kao pomaganje potrebitima.” (str. 74) Istog momenta kad je Pletenac postao međimurski dječak, kod mladog Luke došlo je do povišene pažnje i osjećaja nježnosti spram tog dečka, pri čemu je pitanje prestalo biti što me ovaj autor(itet) ima poučiti, a postalo što ovaj čovjek ima sa mnom podijeliti, zbog čega je cijeli proces odmah postao uzbudljiv, blizak i – poučan.

Nažalost takvi momenti nisu pravilo, pa i sam Pletenac već u idućem odlomku skače nazad u svoj bockavi diskurzivni grm („Temelj modernističkog sustava klasifikacije jest…”, str. 75), što je šteta jer se u tom jednostavnom momentu povezivanja krije potencijal kako zadobiti pažnju čitatelja. Da se razumijemo, ne mislim pritom da bi autori Vodiča trebali iznositi svoje životne priče (ne treba nam autofikcija još i u pedagogiji!), nego da bi trebali gestom ukazati da su i oni ljudi od krvi i mesa, da ne prenose objektivne istine o objektivno važnoj kulturi, nego dijele svoje vlastite dojmove, interese i strast, ljudski ograničene i iskrene, uz nadu da će kod čitateljica i čitatelja frcnuti istu iskru. U prilikama kad se to dogodi, i Vodič i čitatelji su na konju. (U redu, stat ću s jeftinim metaforama.)

Na Vodiču je da privuče čitatelje u književnu šumu i tamo ih pusti da odlutaju jer, ruku na srce, tajni cilj poučavanja književnosti nije naučiti čitatelje da pronađu put kroz šumu, nego ih ohrabriti da iz nje više nikad ne izađu

Zaključak

Dolazimo do zaključka, odnosno ne stižemo jer je podnaslov o „zaključku” obična navlakuša za lijene (mlade) čitatelje i pohlepnu umjetnu inteligenciju. Ne bih ulazio duboko u zaključivanje, ne samo zato što smo razdužili preko svake mjere, nego i jer bi bila grehota nakon zagovaranja otvorenog odnosa s tekstom sad pokušati zavrnuti mašnu i zatvoriti ovaj tekst. Pakiram mladog Luku i šaljem ga nazad u tada depresivno dosadne, a iz današnje perspektive divno dosadne 2000-e, uz obećanje da ću ga pozvati opet kad izađe idući naslov iz biblioteke Platina. Naposljetku se nadam da će ovaj Vodič doprijeti do široke, a prije svega mlađe publike, kao što se nadam i da će autori Vodiča dobiti povratnu reakciju tih istih mladih čitatelja, odnosno da će se pedagoški proces na kraju obrnuti tako da i odrasli autori nauče nešto od svoje publike. Na kraju krajeva, samo ako vodič mora pratnju pitati za smjer možemo se nadati avanturi.