„Lako je napisati roman kad ga pišeš za nekoga tko ti se sviđa“, kaže Nell Zink, američka spisateljica s berlinskom adresom i spontano radikalnim pristupom teoriji i praksi književnog adresata. Iako je prvu knjigu Zink objavila u pedesetoj, i to napola protiv volje, napola iz sebi svojstvenog buntovničkog impulsa, do javnog je prvijenca već raspisala širok opus kratkih i dugih formi, krojenih za krajnje ekskluzivnu publiku. No osim rodova, žanrova i modusa kojima je skriveno stvaralaštvo razmjerno prirodan i očekivan habitus, poput pjesama, priča, dnevničkih zapisa ili pisma, Zink je napisala i nekoliko „privatnih romana“, što će reći romana napisanih za po jednog ciljanog čitatelja. Nikada mišljeni za objavu, ali po svim drugim (koliko god klimavim) kriterijima romani, rane knjige Nell Zink bitno su određene svojom singularnom publikom, potresajući tako mnoge predodžbe o romanopisanju.
Roman s jednom čitateljicom
Ako pak pitate Nell Zink zašto nije svoj romaneskni rad objavljivala, odgovorit će bez osobitog afekta da ga je smatrala neobjavljivim smećem i nečime što nitko osim njezinih prijatelja ne bi čitao. Bila je ugodno iznenađena kada se ispostavilo da je bila u krivu, ali ne osjeća da je moment prijelaza iz privatnog u javno pisanje unio promjene u njezin doživljaj književnog rada. Pišući još uvijek komunicira na književnosti svojstven i jedinstven način izravno neizravno s ljudima koji joj se sviđaju, samo što to sada legitimno može vidjeti potencijalno nesaglediv broj dodatnih očiju, koje ulaze u taj prostor uvjetne intime. Kao njezina četvrta knjiga objavljena su dva rana romana, objedinjena pod naslovom Private Novelist i podnaslovljena Fikcija.
No na liniji filozofske parabole stabla koje čujno-nečujno pada u šumi; je li roman s jednom čitateljicom – roman? I ako dođe do svoje publike, a publika je jedna osoba, je li objavljen? Naime, što je javnost, a što java u objavi? Ili: je li doista roman roman koji nije pisan za javnu objavu, čak ni u primisli, čak ni na način na koji veći dio privatnih dnevnika ima svoju implicitnu, moguću, eventualnu publiku? Je li samodostatnost iluzorna? Je li predumišljaj nevažan? Je li bitno neuhvatljiv?
Dihotomija između privatnog i javnog u najmanju je ruku porozna i pomična, a u razmišljanju o književnoj publici kao privatnoj javnosti koja je komplementarna javnoj privatnosti pisca (ili obratno; ili u kombinacijama) zoomiranje na granično područje između tih sfera otkriva sraslo tkivo koje nije moguće razdvojiti, a pokušaji mogu biti samo bolni i okrnjujući. Uostalom svaki tekst je trag jedne intime koju nastanjuje druga, poput egzoskeleta koji privremeno navlače druga bića da bi svijet promatrala kroz njegovo prozračno proteinsko tkivo. Iskustvo duboke intime događa se s obje strane književnog doživljaja, a dijeli se u bitnoj odsutnosti; uvijek je i nikada nije osamljeno.
Je li roman s jednom čitateljicom – roman? I ako dođe do svoje publike, a publika je jedna osoba, je li objavljen? Što je javnost, a što java u objavi? Je li doista roman roman koji nije pisan za javnu objavu?
Raskinuti kompromis u pisanju književnog teksta
Nedavno je knjigu kratkih priča objavio Luka Ostojić, nekoć dr. med. dr. med. literoterapije, danas dr.sc. književnog zaborava u nastajanju; kolumnist, novinar i moj prijatelj. Sabrane pod naslovom Tišina u osinjaku, sirove inačice priča dijelom su nastajale tijekom radioničkih sesija udvoje kojima smo kratili koronarne dane pa sam mnogima bila privilegirana prva čitateljica. Kad smo se nešto prije toga upoznali, Ostojić je bulaznio o prekvalifikaciji za programera, ali se ispostavilo da mu je samo nedostajao/la čitatelj/ica. „Lako je pisati kad pišeš za nekoga tko ti je drag,“ još onomadne je i ne znajući parafrazirao Zink.
„Po pitanju publike razlikujem novinarsko i književno pisanje. Kao novinar se bavim društvenim i umjetničkim temama za koje smatram da se tiču svih, neovisno o predznanju ili stupnju obrazovanja, i stoga se trudim pisati na način koji će svaka zainteresirana osoba moći razumjeti. Ako uspijem doći do šire publike, to vidim kao uspjeh.
Za razliku od toga, književnost mi je prostor slobode, tu mogu pisati na načine koji mene vesele i intrigiraju, a pritom možda nisu važni nikom drugom. Stoga mi je tu cilj raskinuti kompromis i riješiti se straha da me netko neće razumjeti, a zadržati nadu da će ipak netko u tim pričama pronaći nešto sebi blisko. Dakle tu mi nije cilj doći do šire, nego do bliske publike. To nije publika koja shvaća što želim reći, nego koja preuzima moje priče i prerađuje ih u svom kreativnom čitanju. Ali to je onda neki drugi, nepredvidljivi i tuđi proces o kojem ne razmišljam dok pišem.
Imam slab uvid u čitanost, ali to je nešto s čim sam se odavno pomirio. Društvene mreže ne otkrivaju mnogo o čitanosti, a još manje o značenju koji tekst ima za one koji su čitali. Isto zapravo vrijedi i za neposrednu komunikaciju. 🙂
Jedini efekt imaju direktni i dublji kontakti s čitateljima (uvijek neočekivani) koji mi mogu ukazati što neki moj tekst znači drugoj osobi, kako se rastvorio u tuđoj mašti. Takvi kontakti su mi uvijek dragocjeni i poticajni, mada pokušavam zadržati slobodu u pisanju i ne prepustiti se zamišljanju „što bi XY rekao o ovom tekstu”. Zaključno, moj odnos s publikom nije mi sasvim jasan ni konačno određen, ali očekujem da je i to dio nikad dovršenog, uvijek znatiželjnog procesa pisanja.“
Ostojić je počeo pisati kratke priče u srednjoj školi i tada je, netom nakon Ferićeve kultne radionice kratke priče u Booksi i netom prije komparatističkog studija, dobio i prvu ponudu da po modelu najuspjelije priče raspiše kolekciju. Imao je prisebnosti duha odbiti i cijela ga je stvar pomalo udaljila od intuitivne privlačnosti prema književnosti i fantazmagoričnom pripovijedanju kratkog daha koje mu tako dobro pristaje. Nagla vidljivost i opipljivi uspjeh mogu djelovati devastirajuće na autorice i autore, osobito kada se događaju u relativnoj radnoj mladosti. Grozim se pokroviteljskog prizvuka neizbježnog u generacijskom stupnjevanju, ali besmisleno je zaobilaziti iskustvenu činjenicu da je umjetnička recepcija nešto od čega se autor/ica mora moći zaštiti i izmaknuti joj se da bi slobodno stvarao/la. A dok mladenačka ranjivost stvaralaštvu daje iznimnu i neponovljivu vrijednost, često autorska sloboda i neopterećenost bude izranjavana na udaru, osobito pozitivne, recepcije.
„Književnost mi je prostor slobode, tu mogu pisati na načine koji mene vesele i intrigiraju, a pritom možda nisu važni nikom drugom. Stoga mi je cilj raskinuti kompromis i riješiti se straha da me netko neće razumjeti, a zadržati nadu da će ipak netko u tim pričama pronaći nešto sebi blisko. Dakle, nije cilj doći do šire, nego do bliske publike“ – Luka Ostojić
(Ne)sigurnost u pisanju i recepcija
Među najzanimljivijim akterkama u borbi za književni opstanak, usprkos navalama kritičke i čitateljske podrške, pjesnikinja je i književna mikroinfluenserica u razvoju Marija Skočibušić. Poetskog jezika i pokreta koji je jasan, pametan i neposredan, Skočibušić je autorica snažne i precizne intuicije, spontanog humora, i usto opipljive ljubavi i povjerenja prema književnosti.
„Kad počinjem raditi na pjesmi, najprije nastaje fragment koji pustim da stoji, i kad mu se kasnije vratim, već se rastvorio neki tip distance prema tekstu, dovoljan da se ponekad osjećam kao da tekst uopće ne pripada meni. U tom povratku tekstu, kad ga pokušavam iznova uzglobiti, to je trenutak u kojem postajem prva čitateljica svog rada i ujedno trenutak u kojem konačno vidim njegove manjkavosti i viškove.
Jedina čitateljica kojoj sam dugo vremena uopće mogla dati svoje tekstove, netko kome jako vjerujem i pred kime nemam srama, bila je moja profesorica iz hrvatskog. I još uvijek je ona za mene neka vrsta idealnog čitatelja i temeljnog oslonca koji mi daje potvrdu u pisanju. Imam dojam da ona, čak i u fazi kada tekst tek pokušavam osoviti na noge, prepozna sve njegove postavke i rukavce u kojima sam i sama zamislila da bi se trebao račvati. Još uvijek smo u kontaktu, još uvijek idemo na kavu pa dešifriramo i tešemo moje tekstove.“
A kakvo je iskustvo onda bilo izaći iz tog odnosa povjerenja i sigurnosti u širi prostor recepcije?
„Prvo iskustvo nakon izlaska knjige bilo mi je slušati Anu Brnardić kako o njoj govori i to je bila… ekstaza. Posebno je iskustvo prvi put čuti kako tako sjajna kritičarka tvoju knjigu analitički i posvećeno raščlanjuje na osnove, pa sklapa natrag, u neku, sada i tebi, jasniju, čišću i spretniju cjelinu. To mi je dalo veći osjećaj sigurnosti, kao da ono što sam napisala ima smisla. Ali često se pri čitanju rad svodi na površnu dimenziju samog sadržaja, čime knjiga gubi potencijal. Moje je iskustvo u tom smislu bilo da mi se postavljalo pitanje je li moja poezija ‚namijenjena ženskoj publici’ i ‚kako muškarci reagiraju na nju’, na što nisam znala ni htjela odgovoriti.
Jesam nesigurna što se tiče onoga što pišem i jesam podložna tome da tekst prilagođavam ljudima koji su u mojoj glavi važni, iako pokušavam to izbjeći. Unatoč tome što nastojim ostati vjerna sebi, znam lako skliznuti u slijepu opterećenost da zadovoljim tuđa očekivanja ili se dokažem čitateljima. Nasreću, mislim da me to povremeno srljanje u krajnjoj liniji ne sputava, nego gura prema naprijed, postavlja neku vrstu izazova i doprinosi stvaranju navike posvećenijeg rada na tekstu. Vjerojatno je i iskustvo objave prve knjige, koje me uhvatilo nespremnu i naivnu, ostavilo traga, možda potrebu i pritisak da se postavim nešto drugačije… A s obzirom na to da je književnost ono čime se želim baviti i od čega bih trebala pokušati živjeti u budućnosti, to isto bitno utječe na moja unutarnja kolebanja i potrebu da mi rad bude prihvaćen. U ovome što sam sad počela pisati, igram se s intertekstualnosti, aktualnim uvjetima razgovora o književnosti, književnom teorijom i književnim trendovima; ulazim u neku vrstu komunikacije s tim tekstovima unutar pjesme. Kako sve to što okružuje knjigu definitivno utječe na mene na autorskoj razini, ovo se nametnulo kao način da barem malo zapriječim put toj grčevitoj strogosti i pustim da se pjesma sama obračuna, objasni, raspojasa.“
Generacijsko pečatiranje književnog rada uvijek je reduktivno, ne služi nikome i često samo sužava perceptivne potencijale za punokrvni užitak u autorskom radu s jedne, i slobodno stvaranje s druge strane. Stoga je u vidu podrške možda najadekvatnije autorima i autoricama čiji nas rad, prošli sadašnji i budući, iskreno zanima i raduje (slučaj Skočibušić), nježno natuknuti da čitateljice postoje, da njihov književni rad ima smisla koliko književni rad već može imati smisla, i pustiti ih na miru.
„Unatoč tome što nastojim ostati vjerna sebi, znam lako skliznuti u slijepu opterećenost da zadovoljim tuđa očekivanja ili se dokažem čitateljima. Nasreću, mislim da me to povremeno srljanje u krajnjoj liniji ne sputava, nego gura prema naprijed, postavlja neku vrstu izazova i doprinosi stvaranju navike posvećenijeg rada na tekstu“ – Marija Skočibušić
Recepcija nije rezultat svjesnog znanja
Tekst ne nastaje niti se čita u vakuumu, a različite provizorne podjele pisaca prema generacijskom, rodnom, ili inom identitetskom ključu vibriraju u percepciji djela mimo svijesti i volje. Kontaktno područje je složeno; svijest i znanje o identitetu autora ili autorice usmjerava recepciju s jedne strane, jednako koliko svijest i znanje o stvarnim i mogućim čitateljicama usmjerava samo stvaralaštvo s druge. Na izrazito se zanimljive načine, kroz narativ informiran kognitivnom znanošću, time bavila Siri Hustvedt u romanu The Blazing World, fikcionalnoj monografiji o umjetnici koja je stvarala pod nekoliko različitih pseudonima. Na nešto drugačije ambiciozan način istom se fenomenologijom (možda) bavi i Miloš K. Ilić u književno-konceptualno-marketinškom spektaklu stvarne fikcionalne autorice Ane Miloš čija biografija upravo ovih dana obećava „obeležiti 2023. godinu“. Naime autorica koja je prije koju godinu u Srbiji dobila lijepu količinu kritičke i čitateljske pažnje s debitantskom zbirkom priča Kraj raspusta i druge priče sada je u naslovu biografije K. Ilića koji je razotkriva kao vlastiti književni projekt i utjelovljenu fikciju, među ostalim razmatrajući institucionalno-identitetska uvjetovanja koja oblikuju recepciju. Sve skupa kao da je ispalo iz književnog tabloida.
No bez obzira na igre dima i zrcala svjesne manipulacije likom koji stoji ispred, iza ili još dalje iza djela, pri oblikovanju percepcije recepcije nikada nije riječ o svjesnom učinku svjesnog znanja. Većina nam je ovih procesa kognitivno nedostupna, zbog čega i jest riječ o sferi koju naziremo samo kroz maglu. Kakvim prepoznajemo ime na koricama, čak i kada ga ne prepoznajemo akonto supstancijalnog znanja o liku i djelu, taj zamišljaj ili umišljaj sudjeluje u oblikovanju dojma prilikom čitanja. A bez obzira na to jesmo li i koliko nesklone to priznati, svijest o čitateljicama koje i kakve uvijek negdje u sebi ovlaš očekujemo, djeluje na to što i kako pišemo. Postoji li uopće tekstualni prostor slobodan od publike?
Dnevničarenja – vlastiti lik u javnom pejsažu
Dnevnik je neobičan (pseudo)pseudoknjiževni žanr, koji rasvjetljava pisanje kao (gotovo) uvijek bitno određeno svojim svojstvom medija, vektorskom tendencijom uvijek od i prema; duboko intimni solilokvij s ugrađenom žudnjom/strepnjom da bi se u bilo kojem trenutku mogla pojaviti publika. Kontraintuitivna ustremljenost dnevničkog pisma prema publici uzima maha s nezajažljivom fascinacijom autorefleksivnim modusima (kratki knjižarski staž mi potvrđuje da je privlačnost prema autobiografskoj i ispovjednoj književnosti vrlo realna i raširena, bez obzira na to je li na koricama Snježana Banović ili Matthew McConaughey, Aleksandar Stanković ili Stanley Tucci, Sharon Stone ili Pedro Almodovar), ali i s razvojem suvremenih medija. Tako društvene mreže dijelom odrađuju funkciju javnog dnevničenja, još uvijek zadržavajući dimenziju ili iluziju intimnog ispovjednog diskursa, ali radeći izravno s vidljivom, iako kamufliranom i samo uvjetno prisutnom publikom. Djelovanje sve razgranatije komunikacije na društvenim mrežama također je prodrlo u svijest i nesvijest autorica i autora o njihovim publikama, kao i na načine na koje se između autorica i čitateljica razvija odnos. No iako dodir djeluje stvarnije nego ikada u povijesti, zapravo je riječ o sve gušćoj iluziji pregleda, razumijevanja i kontrole nad diskursom i vlastitim likom u javnom pejzažu.
Interes za dnevničku formu iz književn(ičk)e perspektive odražava i ciklus dnevnika koje za Buybook uređuje Semezdin Mehmedinović, a (zasad) broji knjige Crveni kofer Lane Bastašić, Adolfove uši Marka Pogačara, Kućni ljudi Almina Kaplana, Mali smakovi Selvedina Avdića i Prošle godine u Barnetu Predraga Fincija. Refleksija recepcije ponekad postaje i dijelom književnog djela, ili djelom nakon djela koje je doživjelo osobitu, formativnu ili reformativnu recepciju za autoricu. Tako nastaje dio opusa Annie Ernaux, uvijek u samosvjesnim spojnicama različitih slojeva fikcije unutar biografskog pisma. Ernaux je i posvećena dnevničarka, a dio njezina opusa niče točno na mjestima gdje je prvi put riječima ubola bjelinu papira, pišući o svojoj svakodnevnici iznutra, to jest na prvoj razini fikcionalizacije. Usložnjavajući ove razine iz teksta u tekst, pribrajajući razvedenom književnom opusu i dokumentarni film-esej privatnog arhiva, Ernaux se, primjerice, u knjizi Izgubiti se, vraća dnevnicima iz kojih je nastala Samo strast, i još jednom preispisuje višestruko ispisanu pripovijest o jednoj kratkoj ljubavi.
Društvene mreže dijelom odrađuju funkciju javnog dnevničenja, još uvijek zadržavajući dimenziju ili iluziju intimnog ispovjednog diskursa, ali radeći izravno s vidljivom, iako kamufliranom i samo uvjetno prisutnom publikom
Objavljivanje knjiga kao prekid usamljenosti
U domaćem nam kanonu autofikcionalnih obrada ljubavnih sudara i lomova, intimno-eksplozivni roman Psi Dore Šustić dijelom je građen od sirove dnevničke materije koju spisateljica svakodnevno (privatno) održava, no svoju punokrvnu književnu vrijednost dobiva u balansu između tekstualnog rada i nereda. Roman prvijenac ove je godine dobio svu silu pozornosti, zbog čega mi Šustić u razgovoru kaže da joj je govoriti o knjizi postalo iscrpljujuće i odbojno, dok joj istodobno na sceni iskreno nedostaje živog razgovora o književnosti i procesu pisanja.
„Pokušavam u procesu pisanja ne zaboraviti na sebe kao svoju prvu čitateljicu, kojoj čitam naglas; pišem iz nemira, ne razmišljam o publici iako uvijek imam u glavi jednu osobu iz svojeg života kojoj pišem; objavljujem iz želje za komunikacijom, prekidom usamljenosti. Ali komunikaciju i utjecaj čitateljstva, koliko god bili ugodni i poticajni, treba dozirati, jer pisanje je ionako pronalaženje veza između stvari koje se na prvu čine nepovezanima i nepovezivima, a imaju nekakvu ‚misterioznu srodnost’, kako piše V. Woolf u Pismu mladom pjesniku; spajanje nespojivog prema čovjeku inherentnom smislu za ritam, koji je stvar tjelesnosti, kod svake osobe drugačiji i u prirodi neponovljiv. Čitateljstvo ima svoja očekivanja, estetska i ideološka, i komunikacija s publikom bogati jezik, izaziva ga, ali i formalizira; utječe na ritam, leksik i trajanje osobe koja piše. Nastaje nekakvo unutarnje trenje tijekom kojeg se jezik može izgladiti, a ritam konformirati s tuđim, izgubiti svoje nepravilnosti, jer svjesno ili nesvjesno želiš održati kontakt sa svojim uspostavljenim čitateljstvom pa mijenjaš, aklimatiziraš se, kao kad se u razgovoru smanjuješ, praviš važna ili cenzuriraš kako bi ostala u kontaktu. Potrebno je određeno samopouzdanje da to ne činiš, a do toga treba doći. Razmišljanjem o tuđim očekivanjima nastaju blokade jer se pod pritiskom kulturne industrije kojoj je najviša vrijednost uspjeh javlja strah. Strah razrjeđuje tekst. Nestaju greške, najveći darovi pisanja. Greška je ono što čini razliku između organskog i laboratorija, a u industriji greške se brišu (što se događa u filmskoj industriji s razvojem debitantskih filmova). Da bi tekst (p)ostao autentično iskustvo, o iskustvima moramo pisati bez straha od greške. Za mene to znači vratiti se tijelu i njegovoj autonomiji, izolirati se, možda ne u sobu oblijepljenu plutom, dovoljno u vlastiti ritam. Woolf piše da je loša poezija gotovo uvijek stvar zaboravljanja na samu sebe. Kad se ogrezne dovoljno duboko u sebe, takvo pisanje postaje i političko. Zato sve ono što dolazi nakon objave knjige samo ometa osobu koja piše.“
„Razmišljanjem o tuđim očekivanjima nastaju blokade jer se pod pritiskom kulturne industrije kojoj je najviša vrijednost uspjeh javlja strah. Strah razrjeđuje tekst. Nestaju greške, najveći darovi pisanja. Greška je ono što čini razliku između organskog i laboratorija, a u industriji greške se brišu“ – Dora Šustić
Otvoreni kraj
Rachel Cusk je svojedobno uspostavila dihotomiju između pisaca koji pišu da bi o svome radu govorili, i onih koji o svome radu govore kako bi osigurali uvjete da se slobodno bave pisanjem. Vrijednosna etička asimetrija je posve na strani potonjih, dok se u prvu kategoriju u načelu nitko ne svrstava svojevoljno, iako bi se implicitni sram u želji da čovjek prioretizira žive nastupe pred književnim istupima dalo također preispitati. Zašto tekst ne bi bio tek otvaranje prema drugim modusima komunikacije, skica i povod za buduće razgovore? Zašto bi bilo bezvrijedno objavljivati djela koja nisu remek da bi histrionski baždarena osoba postala dijelom javnog diskursa?
Da se više cijeni pritajeni narcizam od razmahanog samo je stvar konsenzualne i normirane hipokrizije pred kojom se pretjerano očita želja za zavođenjem ove ili one publike percipira kao turn off. No na drugoj strani radikalnog osvještavanja čitateljstva za koje se piše, ući u živu razmjenu s publikom može i otvoriti tekst eksperimentalnim praksama. Tako osvještavanje i razigravanje uvijek prisutnog aspekta djela vezanog za čitateljsko su-kreiranje rezultira tekstovima otvorenih krajeva. Davno su to antološki provele Cortázarove Školice ili roman u kutiji The Unfortunates B.S. Johnsona, dok su u suvremenijim inačicama neki među brojnim primjerima konceptualni memoar In the Dreamhouse Carmen Marie Machado ili zbirka poezije u formi harmonike pod nazivom Nox Anne Carson, uz druge izaberi-vlastitu-pustolovinu romane s migom prema književnosti za djecu i mlade. Čitanje je uvijek kreativni čin i rad, a književni je tekst dijeljeni prostor dviju prisutnosti koje se međusobno naslućuju iako se mimoilaze. Jedno drugo maze i iritiraju; jedno drugo stvaraju, iznevjeravaju, ljube, podbadaju i mijenjaju.
Pročitajte prvi dio teksta Ane Fazekaš Kome pisci pišu na ovoj poveznici.
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
