Portal za književnost i kritiku

„Mi“ i „Oni“

Između poetike i politike

Drugi dio eseja o predodžbama o "balkanskoj književnosti" koji je objavljen na mreži europskih kulturnih časopisa Eurozine u povodu inozemnih prijevoda romana Pjevač u noći Olje Savičević Ivančević i Područje bez signala Roberta Perišića
Detalj arhitekture Split 3
Autor fotografije: Dražen Perajica; Izvor: stav.cenzura.hr
U oba se romana iznevjeravaju uobičajeni načini obrade pojedinih motiva u suvremenoj književnosti, ne podržavaju stereotipne interpretacije društvenih odnosa i kiševski uspješno oscilira između političkoga i poetičkoga. U njima se književnim sredstvima, na suštinski poetski način, tematiziraju neka važna postsocijalistička, postjugoslavenska i postratna pitanja – kao što je pitanje osobne sreće u devastiranom društvu

U suvremenoj književnosti nastaloj na ovome prostoru zajedničkog jezika i zajedničkog povijesnog iskustva postoji više autora/ica koji/e – poput Danila Kiša – tragaju za načinom na koji će u isti tekst uključiti i političko i poetičko te poništiti recepcijska očekivanja o tipu književnosti koji je prirođen našem geografskom prostoru. U ovom tekstu odabirem dvoje: Olju Savičević Ivančević i Roberta Perišića i njihove odlične, na određeni način subverzivne političko-poetičke romane Pjevač u noći i Područje bez signala koji su nedavno prevedeni i objavljeni na Zapadu.[i]

Naime, oba se romana odupiru (auto)stereotipizaciji i (auto)egzotizaciji, predodžbama o specifično balkanskim temama, pristupima i značenjskim potencijalima teksta, o balkanskim književnim suvenirima koji navodno autentično reprezentiraju ovdašnje identitete. U tim se romanima osvajaju novi prostori umjetničke slobode i šire horizonti očekivanja, i to ne na način da tekst postaje poligon za autistične autorske eksperimente, već da on zadržava prohodnost, razumljivost i komunikacijsku otvorenost prema čitatelju.

Pjevač u noći – nova sentimentalnost

Roman Pjevač u noći Olje Savičević Ivančević ispisan je na matrici ljubavnog romana (podnaslov je „romansa“), u poigravanju s normama i klišejima tog žanra i ljubavnog diskursa u suvremenoj kulturi. (U prethodnom romanu Adio kauboju autorica se pak poigrala s „muškim“ žanrom vesterna.) U toj igri s opasnim, „ljubavnim“ teretom ona ne inzistira na ironiji i ne povlači jednostavne poteze izokretanja, parodiranja ili poništavanja, kako to – zbog straha od gubitka ozbiljnosti i želje za distancom prema emotivnosti – čine neki drugi pisci. Od uobičajenih, klišejiziranih elemenata ona tako stvara novu sentimentalnost te originalnom poetizacijom i kombiniranjem elemenata koji se pojedinačno smatraju često trivijalnima postiže onu žuđenu začudnost koja je uvijek signal dobre literature.

Pjevač u noći počinje „Pozdravnim pismom“ koje ispisuje Slavuj, umjetnik, performer, konceptualac, crtač po gradskim zidovima i ratni dezerter, dakle književni lik inspiriran i stvarnim osobama i stripovskim fantazijama. Pismo je namijenjeno ljubavnicima koji su noću toliko glasni da od njihovih uzdaha odzvanja jedna splitska ulica. Zatim on piše nova i nova pisma nepoznatim glasnim ljubavnicima, mijenjajući stalno perspektivu („Pismo sjetnog psa“, „Pismo ravnodušnog boga“, „Pismo ratnog veterana“, „Pismo djevojčice koja se ne želi zaljubiti“ itd), pa ih ubacuje u poštanske sandučiće duž ulice. Te epistole smjenjuju se s pripovijedanjem u prvom licu njegove bivše žene Naranče, spisateljice ljubića i scenarija za sapunice koja je kao jedinstveni lik također izgrađena od različitog kulturološkog tkiva. Ona o sebi kaže: „Ja sam plava naranča, izvana. Imam silikonsku usnu, imam brazilsku frizuru, vozim kabriolet dvosjed Mazdu MX-5, zlatnu, ali ja sam crna naranča, iznutra. Puna crnog soka.“ Naranča odlazi u potragu za Slavujem po splitskom zaleđu (taj dio funkcionira kao roman potrage/ceste ili ženski pikarski roman), pa se njezino pripovijedanje odvija kao mješavina doživljaja s puta i sjećanja na raniji život: na prve ljubavi i radost mediteranskih ulica, susret sa Slavujem, kasnije osobne izbore, rat, seljenja i karijeru. U pozadini se pri tome jasno ocrtava društveni ambijent u različitim vremenima: vrijeme socijalizma i nevinosti, vrijeme rata i društvenog pomračenja te vrijeme tranzicije i gubitka vjere u mogućnost stvaranja boljeg društva.

Split 3 arhitektura

Autorica fotografije: Lea Jurčić; Izvor: 50 godina Splita 3 -ulice, kvartovi,stanovnici

Ulica glasnih ljubavnika iz romana zapravo je stvarna splitska ulica Dinka Šimunovića, jedna od najljepših ulica impozantnog urbanističko-arhitektonskog projekta kvarta Split 3 izgrađena u socijalizmu za ljude koji su se doseljavali u grad iz okolnih krajeva. Taj projekt ne samo da svjedoči o fascinantnoj arhitekturi visokog modernizma u Jugoslaviji i razvijenoj svijesti o urbanitetu i socijalnoj komponenti stanovanja, nego i o izvanrednom osjećaju njezinih stvaratelja za mediteranski prostor i brizi za očuvanje specifična načina života, bliskosti i komunikacije.[ii] Arhitekt je, piše u romanu, „želio stvoriti pravu ulicu, gradsku, sa stanovima koji su dom, ulicu na kojoj se ljudi moraju susretati“, pa je zato „nacrtao ulicu u kojoj ljudi moraju jedan drugome kazati dobar dan, u kojoj se ne mogu šutke mimoići, mediteransku ulicu susreta, na kojoj se boravi“. Pjevač u noći tako je i posveta jednom urbanom mikrokozmosu i vremenu u kojem se – unatoč čvrstom stisku socijalističkog poretka – gradilo i stvaralo s pameću, mjerom, humanizmom, osjećajem za prostor, ljude i njihovu kvalitetu života.

U romanu se također demontiraju mnogi stereotipovi o ovdašnjoj prošlosti, i to na način da se uključuju „male povijesti“ i svakodnevni i privatni život kao kontrapunkti tendencioznoj interpretaciji ideološkog i političkog materijala. Isključivo negativna interpretacija Jugoslavije i demonizacija socijalizma kakvi prevladavaju u nacionalističkim politikama od 1990-ih godina nadalje na ovom prostoru te u „imperijalnom pogledu“ Zapada zamjenjuje se ovdje kompleksnom slikom jedne zemlje i jednog povijesnog vremena. Uz takvu kompleksnost, velika vrijednost romana leži i u hrabrosti da se u ambijentu ideološke ostrašćenosti prikaže jedna epoha i njezina struktura osjećanja u svome kolorističkom spektru, kontra nacionalističkih i neoliberalnih dogmi.

Pjevač u noći dijelom je posveta jednom urbanome mikrokozmosu i vremenu u kojem se – unatoč čvrstom stisku socijalističkog poretka – gradilo i stvaralo s pameću, mjerom, humanizmom, osjećajem za prostor, ljude i njihovu kvalitetu života

Pisati o ljubavi u vremenu prevladavajućeg cinizma i lake potrošnje emocija, istovremene otvorenosti prema intimi i straha od bliskosti s drugima, u vremenu komodifikacije svega, pa i ljubavi – vrlo je teško. Za ovdašnjeg pisca – osuđenoga da glumi stalno jednu te istu tipsku ulogu homo polititusa – još i teže, a za ovdašnju spisateljicu koja se mora, uza sve, nositi s patrijarhalnim konvencijama kakve postoje i u umjetnosti – skoro nemoguće. Naime, rat, povijest, diktature, nacije, politički folklor itd. – o čemu navodno jedino može svjedočiti književnost s Balkana – smatraju se uobičajeno muškom domenom.

Svježina glasa Olje Savičević Ivančević upravo je u neopterećenosti tim predodžbama, u sigurnosti da se – unatoč modama i očekivanjima – piše po svome. Dakle, piše o stereotipno shvaćeno ženskim temama igrajući se stereotipno ženskim iskazima na način da se stvori autentično i stereotipima neopterećeno umjetničko djelo. Jer, riječima jednog od Slavujevih alter-ega iz „Pisma duha Dinka Šimunovića„: „O čemu bih ja mogao pisati danas, u vremenu veće slobode, barem za neke? Vidim, naši su pisci još i sada pritisnuti oskudicom i moralnim ponižavanjima, a takvima teško je pisati, a najteže novele koje mora prožimati svježa poezija, ljepota, ljubav i mladenački osmijeh. Može taj osmijeh biti pomalo rugalački ili fakinski, katkad gorak ili kroz suze, ali vazda valja da dolazi iz blage duše. Pisati valja iz poriva ljubavi, a ne iz poriva osvete i mržnje pa makar o stvarima posljednjim i grubim. Čitao sam nove knjige i u njima sam našao puno opravdana bijesa suvremene čeljadi. Predmnijevam, ako nestane ljubav kao književna opsesija, ostat će nam, kao teme, samo nepravda i smrt. Ako knjige jesu preslika svijeta, zar je zaista na čitavu svijetu ostala važna i ozbiljna samo nepravda?“

Svježina glasa Olje Savičević Ivančević je u neopterećenosti raznim predodžbama, u sigurnosti da se – unatoč modama i očekivanjima – piše po svome. Dakle, piše o stereotipno shvaćeno ženskim temama igrajući se stereotipno ženskim iskazima na način da se stvori autentično i stereotipima neopterećeno djelo

Područje bez signala – pravo na utopiju

Roman Područje bez signala Roberta Perišića naizgled je žanrovski, značenjski i diskurzivno posve drukčiji roman, ali interpretiranjem njegovih dijelova uočava se određena poetičko-semantička bliskost s Pjevačem u noći. Perišić u romanu plete kompleksnu priču s psihološki vrlo dobro nijansiranim likovima i glasovima različitih tonaliteta, koja se većim dijelom odvija u neimenovanome balkanskom gradu, a manjim na inozemnim lokacijama: u Magrebu, Londonu i gradu u azijskoj Rusiji. Grad u balkanskoj provinciji nakon rata nalazi se u stanju posvemašnje fizičke i socijalne devastacije: tvornica koja je u socijalizmu udarala ritam životu grada više ne radi, rijetko tko tu dolazi i ništa novoga se ne pokreće, a preostali stanovnici (koji se nisu odselili u inozemstvo) u stanju su tipične postsocijalističke apatije. Posvuda se vide tragovi ratnih trauma i političkih promjena nagore; posvuda stagnacija, pasivnost i zamrznute nade. To „područje bez signala“ zanimljivo je još samo kao teren za nezakonite transakcije, mutne poslove kriminalnih skupina zaostalih od rata ili antropološka znanstvena istraživanja običaja „posljednjih-europskih-divljaka“.

U takvu zabačenost dolaze dvojica tranzicijskih investitora s planom da pokrenu tvornicu i izrade golemu turbinu koju će za veliki novac prošvercati predsjedniku-pukovniku jedne diktatorske zemlje pod embargom Zapada. Oni pronalaze bivše inženjere i radnike tvornice koji su nekim čudom sačuvali stare strojeve od ratne i privatizacijske grabeži, pa se pokreće nova proizvodnja po modelu starog sistema. A to znači, uz ostalo, modelu radničkog samoupravljanja. Tako se u zabačeni grad, u besperspektivnu svakodnevicu na tužnoj periferiji vraća kakav-takav život. Obnavlja se zaboravljena solidarnost i uspostavlja specifičan ustroj koji se temelji zapravo na socijalističkim idealima o pravednoj raspodjeli vlasništva i kolektivnim upravljanju zajedničkim dobrom, ali je lišen socijalističke demagogije i lažnih društvenih odnosa. Nasuprot realno postojećim povijesnim socijalističkim državama koje su imale svoje klasne nejednakosti, sloj privilegiranih rukovodioca i sloj obespravljenog radništva te neefikasne ekonomije, pokušava se u malome – u mikrokozmu jedne tvornice – stvoriti nešto istinitije i bliže idealu pravednog društva.

Naslovnice inozemnih izdanja knjiga Olje Savičević Ivančević i Roberta Perišića

Roman se dalje odvija u neočekivanim, vješto izvedenim skretanjima da bi završio u londonskoj galeriji u kojoj je golema turbina izložena kao umjetnički artefakt. U tom se krešendu izvanredno prikazuju blaziranost suvremene intelektualne scene, komodifikacija umjetnosti i zapadnjačka, kolonijalna glad za umjetničkom egzotikom Istoka/Balkana/Trećeg svijeta ili bizarnosti socijalizma. Autor preko takvih motiva ukazuje na stereotipne prakse reprezentiranja ovog prostora i devijacije samog umjetničkog čina pod djelovanjem potrošačkih imperativa. Na umjetničkom tržištu tako se stalno traži nova roba, a potražnju diktiraju, uz ostalo, geopolitička kretanja. Ratna stradanja i užasi modernoga doba koji se događaju drugima, imaju marketinški potencijal za prodaju umjetnosti. Jer, kako stoji u romanu, „umjetnost je danas priča“, a ne „umjetnička vještina“.

Na londonskoj izložbi, turbina je nazvana „posljednjim artefaktom socijalizma“ i „posljednjim socrealističkim artefaktom“, premda je socrealizam bio tek kratkotrajna poslijeratna epizoda u Jugoslaviji, dok je visoki modernizam (posebno u likovnosti i arhitekturi) najviše obilježio umjetnost socijalističkog razdoblja u Jugoslaviji. Poput Danila Kiša u ranije citiranom eseju, i pripovjedač ovog romana ističe ograničenja stereotipnog i unificiranog reprezentiranja balkanskog prostora na Zapadu, pa poručuje: „Njima je bitna metafora, ne detalji, i za njih je sve to na hrpi: socrealizam, propali pokušaji socijalizma, Istok, komunistički režimi, sve te tamo novo kapitalističke države kojima teško pamte pozicije i imena, a kamoli tko je bio u Istočnom bloku, tko ne.“

No, pripovjedač dalje uviđa da je izvorište društvene bolesti negdje drugdje i da ona nije samo endemska balkanska pojava. Problemi radništva i industrije, proizvodnje i ideologije šire se preko balkanskih granica. Naime: „Čim je Malcolm (moćni londonski galerist, op. a) to uzeo, pomislio sam da njih ne može biti toliko briga za nas, da tu mora biti još nešto, u tom smještanju industrije u muzej, u ovoj priči o propasti, jer o tome se priča i ovdje: industrija im je pala na pola. I nije industrija zastarjela, pomislih, nego se ona seli, a radnici su negdje u dalekim globalnim maglama, odakle nemaju moć postavljati uvjete pa ih ne mogu postavljati ni ovi na Zapadu kao nekad. Nije propala industrija, pomislih, nego moć radnika. Da, to je i zapadna priča, premda će je predstaviti kao samu našu.“

Društvena angažiranost autora vidi se tako u problematiziranju teme radništva i industrijalizacije na globalnome planu, u ukazivanju na načelnu neodrživost danas vladajućeg neoliberalnog modela koji dovodi do novih nejednakosti, nepravdi, otuđenja i gomilanja kapitala u rukama malobrojnih.

Nasuprot postojećim povijesnim socijalističkim državama koje su imale svoje klasne nejednakosti, sloj privilegiranih rukovodioca i obespravljenog radništva te neefikasne ekonomije, u romanu se pokušava u mikrokozmu jedne tvornice stvoriti nešto bliže idealu pravednog društva

No, roman nije politički traktat. Fikcija ne daje sociološke uvide. Ako od književnosti očekujemo bilo kakva konačna rješenja, političke agende i neprikosnovene istine, zalutali smo na pogrešan teren. Stoga vrijednost Perišićeva romana treba potražiti u nečemu drugome. S jedne strane, u umijeću da se društvene aktualije i problemi današnjih zapadnih društava transponiraju u književnom diskursu, a značenja kristaliziraju u priči, interakciji likova, aluzijama, procijepima izrečenoga… S druge, vrijednost je u umijeću da se kreira kompleksan književni svijet u kojem se kolektivno i pojedinačno, političko i poetičko, društveni kontekst i individualna proživljavanja, prirodno međusobno povezuju.

Tako se Orwelov imperativ – „političke pobude u književnosti“ – ovdje proširuje upletanjem privatnoga i pojedinačnoga, malih priča i individualnih izbora u matricu velike društvene povijesti. Uz priču o zabačenim krajevima, tranzicijskom kaosu, socijalizmu, radničkoj nadi i društvenoj pravednosti, temeljna preokupacija romana je ljubav, i to u različitim varijacijama: između muškarca i žene, roditelja i djeteta, prijatelja. Odnosno, pitanje (ne)mogućnosti razumijevanja, bliskosti i solidarnosti među ljudima. Iako je ton Perišićeva pripovijedanja bitno melankoličniji i sumorniji negoli ton Olje Savičević Ivančević, u njihovim je romanima u osnovi riječ o sličnome – o potrazi za trenucima osobne sreće, za privatnom i društvenom utopijom.

Ako od književnosti očekujemo bilo kakva konačna rješenja, političke agende i neprikosnovene istine, zalutali smo na pogrešan teren

Pisati različito!

I Područje bez signala i Pjevač u noći imaju znatan subverzivni potencijal. S jedne strane, u oba se romana iznevjeravaju uobičajeni načini obrade pojedinih motiva u suvremenoj književnosti (npr. motiva ljubavi, rata), ne podržavaju stereotipne interpretacije društvenih odnosa (npr. socijalizma) i kiševski uspješno oscilira između političkoga i poetičkoga. U njima se zapravo književnim sredstvima, na suštinski poetski način, tematiziraju važna postsocijalistička, postjugoslavenska i postratna pitanja – kao što je pitanje osobne sreće u devastiranom društvu.

S druge strane, ti se romani ne uklapaju u esencijalističke i stereotipne predodžbe mnogih inozemnih (zapadnih/europskih) recipijenata o tome što je balkanska književnost. Naime, iako se dotiču navodno „pravih balkanskih tema“: rata, povijesti, osobne drame u vihoru vremena itd., oni se ne uklapaju u književne konvencije i opće društvene istine. U oba se romana nastoji proširiti prostore književne slobode i oduprijeti se ideologiji ispravnosti koja se, vidjeli smo, propovijeda čak i u književnosti.

Na kraju, vraćam se iznova Danilu Kišu i završavam ovaj tekst njegovom porukom iz eseja „Mi pevamo u pustinji“ koja se zbog svega rečenoga čini tako bitnom za ovdašnju suvremenu književnost – kako za njezinu proizvodnju, tako i za njezinu domaću i inozemnu recepciju. Po Kišu: „Sve dok se jedan pogled na svet i umetnost bude proglašavao kanonskim, dakle jedinovažećim i jedinosmislenim, sve dotle se jedna kultura neće moći domoći svoje elementarne slobode. U tom smislu, pisati različito, što će reći izvan i uprkos kanonima i zahtevima dana što ih diktiraju vladajuće grupe znači boriti se za moralnu i političku slobodu jedne kulture“.

(Kraj.)

Prvi dio eseja dostupan je na: https://kritika-hdp.hr/hr/tema/izmedu-poetike-i-politike


[i] Pjevač u noći dosada je, osim u Hrvatskoj i Srbiji, objavljen na talijanskom (Il cantante nella notte, L’Assino d’oro edizioni, Rim, 2018.), njemačkom (Sänger in der Nacht, Voland und Quist, Leipzig, 2018.) i engleskom jeziku (Singer in the Night, Istros Books, London, 2019.). Područje bez signala objavljeno je u Sloveniji, Srbiji i Makedoniji te na francuskom (Les turbines du Titanic, Gaïa Littérature, Paris, 2019.) i engleskom jeziku (No-Signal Area, Seven Stories Press, New York, 2020.).

[ii] Jugoslavenska modernistička arhitektura predstavljena je na velikoj izložbi Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948-1980. u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti, MoMa (srpanj 2018. – siječanj 2019.). O specifičnosti socijalističke arhitekture i pristupa jugoslavenskih stvaratelja stanovanju, javnom prostoru i urbanitetu vidi odličnu dokumentarnu seriju Betonski spavači (režija Saša Ban, scenarij Maroje Mrduljaš i Nevenka Sablić, produkcija Hulahop i HRT).

Katarina Luketić je publicistica, književna kritičarka, urednica u medijima i izdavačkoj kući Pelago te nezavisna znanstvenica. Autorica je knjiga "Balkan: od geografije do fantazije" i "Balkanska predavanja: šest prijedloga za iduće desetljeće".

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Otvorene prijave za Paul Celan Fellowship Program 2023/24

Paule Celan Fellowship program nudi stipendije za prevoditelje za akademsku godinu 2023/24. Stipendija uključuje boravak u Beču i mjesečnu stipendiju od 3000 eura. Prijave se tiču prijevoda sa zapadnih europskih jezika na istočne, i obrnuto, kao i prijevode istočnoeuropskih autora, iz domene humanistike, društvenih znanosti i kulturnih studija te se fikcija i proza ne razmatraju. Rok za prijavu je 23. siječnja 2023. godine.

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content