U suvremenoj književnosti nastaloj na ovome prostoru zajedničkog jezika i zajedničkog povijesnog iskustva postoji više autora/ica koji/e – poput Danila Kiša – tragaju za načinom na koji će u isti tekst uključiti i političko i poetičko te poništiti recepcijska očekivanja o tipu književnosti koji je prirođen našem geografskom prostoru. U ovom tekstu odabirem dvoje: Olju Savičević Ivančević i Roberta Perišića i njihove odlične, na određeni način subverzivne političko-poetičke romane Pjevač u noći i Područje bez signala koji su nedavno prevedeni i objavljeni na Zapadu.[i]
Naime, oba se romana odupiru (auto)stereotipizaciji i (auto)egzotizaciji, predodžbama o specifično balkanskim temama, pristupima i značenjskim potencijalima teksta, o balkanskim književnim suvenirima koji navodno autentično reprezentiraju ovdašnje identitete. U tim se romanima osvajaju novi prostori umjetničke slobode i šire horizonti očekivanja, i to ne na način da tekst postaje poligon za autistične autorske eksperimente, već da on zadržava prohodnost, razumljivost i komunikacijsku otvorenost prema čitatelju.
Pjevač u noći – nova sentimentalnost
Roman Pjevač u noći Olje Savičević Ivančević ispisan je na matrici ljubavnog romana (podnaslov je „romansa“), u poigravanju s normama i klišejima tog žanra i ljubavnog diskursa u suvremenoj kulturi. (U prethodnom romanu Adio kauboju autorica se pak poigrala s „muškim“ žanrom vesterna.) U toj igri s opasnim, „ljubavnim“ teretom ona ne inzistira na ironiji i ne povlači jednostavne poteze izokretanja, parodiranja ili poništavanja, kako to – zbog straha od gubitka ozbiljnosti i želje za distancom prema emotivnosti – čine neki drugi pisci. Od uobičajenih, klišejiziranih elemenata ona tako stvara novu sentimentalnost te originalnom poetizacijom i kombiniranjem elemenata koji se pojedinačno smatraju često trivijalnima postiže onu žuđenu začudnost koja je uvijek signal dobre literature.
Pjevač u noći počinje „Pozdravnim pismom“ koje ispisuje Slavuj, umjetnik, performer, konceptualac, crtač po gradskim zidovima i ratni dezerter, dakle književni lik inspiriran i stvarnim osobama i stripovskim fantazijama. Pismo je namijenjeno ljubavnicima koji su noću toliko glasni da od njihovih uzdaha odzvanja jedna splitska ulica. Zatim on piše nova i nova pisma nepoznatim glasnim ljubavnicima, mijenjajući stalno perspektivu („Pismo sjetnog psa“, „Pismo ravnodušnog boga“, „Pismo ratnog veterana“, „Pismo djevojčice koja se ne želi zaljubiti“ itd), pa ih ubacuje u poštanske sandučiće duž ulice. Te epistole smjenjuju se s pripovijedanjem u prvom licu njegove bivše žene Naranče, spisateljice ljubića i scenarija za sapunice koja je kao jedinstveni lik također izgrađena od različitog kulturološkog tkiva. Ona o sebi kaže: „Ja sam plava naranča, izvana. Imam silikonsku usnu, imam brazilsku frizuru, vozim kabriolet dvosjed Mazdu MX-5, zlatnu, ali ja sam crna naranča, iznutra. Puna crnog soka.“ Naranča odlazi u potragu za Slavujem po splitskom zaleđu (taj dio funkcionira kao roman potrage/ceste ili ženski pikarski roman), pa se njezino pripovijedanje odvija kao mješavina doživljaja s puta i sjećanja na raniji život: na prve ljubavi i radost mediteranskih ulica, susret sa Slavujem, kasnije osobne izbore, rat, seljenja i karijeru. U pozadini se pri tome jasno ocrtava društveni ambijent u različitim vremenima: vrijeme socijalizma i nevinosti, vrijeme rata i društvenog pomračenja te vrijeme tranzicije i gubitka vjere u mogućnost stvaranja boljeg društva.
Autorica fotografije: Lea Jurčić; Izvor: 50 godina Splita 3 -ulice, kvartovi,stanovnici
Ulica glasnih ljubavnika iz romana zapravo je stvarna splitska ulica Dinka Šimunovića, jedna od najljepših ulica impozantnog urbanističko-arhitektonskog projekta kvarta Split 3 izgrađena u socijalizmu za ljude koji su se doseljavali u grad iz okolnih krajeva. Taj projekt ne samo da svjedoči o fascinantnoj arhitekturi visokog modernizma u Jugoslaviji i razvijenoj svijesti o urbanitetu i socijalnoj komponenti stanovanja, nego i o izvanrednom osjećaju njezinih stvaratelja za mediteranski prostor i brizi za očuvanje specifična načina života, bliskosti i komunikacije.[ii] Arhitekt je, piše u romanu, „želio stvoriti pravu ulicu, gradsku, sa stanovima koji su dom, ulicu na kojoj se ljudi moraju susretati“, pa je zato „nacrtao ulicu u kojoj ljudi moraju jedan drugome kazati dobar dan, u kojoj se ne mogu šutke mimoići, mediteransku ulicu susreta, na kojoj se boravi“. Pjevač u noći tako je i posveta jednom urbanom mikrokozmosu i vremenu u kojem se – unatoč čvrstom stisku socijalističkog poretka – gradilo i stvaralo s pameću, mjerom, humanizmom, osjećajem za prostor, ljude i njihovu kvalitetu života.
U romanu se također demontiraju mnogi stereotipovi o ovdašnjoj prošlosti, i to na način da se uključuju „male povijesti“ i svakodnevni i privatni život kao kontrapunkti tendencioznoj interpretaciji ideološkog i političkog materijala. Isključivo negativna interpretacija Jugoslavije i demonizacija socijalizma kakvi prevladavaju u nacionalističkim politikama od 1990-ih godina nadalje na ovom prostoru te u „imperijalnom pogledu“ Zapada zamjenjuje se ovdje kompleksnom slikom jedne zemlje i jednog povijesnog vremena. Uz takvu kompleksnost, velika vrijednost romana leži i u hrabrosti da se u ambijentu ideološke ostrašćenosti prikaže jedna epoha i njezina struktura osjećanja u svome kolorističkom spektru, kontra nacionalističkih i neoliberalnih dogmi.
Pjevač u noći dijelom je posveta jednom urbanome mikrokozmosu i vremenu u kojem se – unatoč čvrstom stisku socijalističkog poretka – gradilo i stvaralo s pameću, mjerom, humanizmom, osjećajem za prostor, ljude i njihovu kvalitetu života
Pisati o ljubavi u vremenu prevladavajućeg cinizma i lake potrošnje emocija, istovremene otvorenosti prema intimi i straha od bliskosti s drugima, u vremenu komodifikacije svega, pa i ljubavi – vrlo je teško. Za ovdašnjeg pisca – osuđenoga da glumi stalno jednu te istu tipsku ulogu homo polititusa – još i teže, a za ovdašnju spisateljicu koja se mora, uza sve, nositi s patrijarhalnim konvencijama kakve postoje i u umjetnosti – skoro nemoguće. Naime, rat, povijest, diktature, nacije, politički folklor itd. – o čemu navodno jedino može svjedočiti književnost s Balkana – smatraju se uobičajeno muškom domenom.
Svježina glasa Olje Savičević Ivančević upravo je u neopterećenosti tim predodžbama, u sigurnosti da se – unatoč modama i očekivanjima – piše po svome. Dakle, piše o stereotipno shvaćeno ženskim temama igrajući se stereotipno ženskim iskazima na način da se stvori autentično i stereotipima neopterećeno umjetničko djelo. Jer, riječima jednog od Slavujevih alter-ega iz „Pisma duha Dinka Šimunovića„: „O čemu bih ja mogao pisati danas, u vremenu veće slobode, barem za neke? Vidim, naši su pisci još i sada pritisnuti oskudicom i moralnim ponižavanjima, a takvima teško je pisati, a najteže novele koje mora prožimati svježa poezija, ljepota, ljubav i mladenački osmijeh. Može taj osmijeh biti pomalo rugalački ili fakinski, katkad gorak ili kroz suze, ali vazda valja da dolazi iz blage duše. Pisati valja iz poriva ljubavi, a ne iz poriva osvete i mržnje pa makar o stvarima posljednjim i grubim. Čitao sam nove knjige i u njima sam našao puno opravdana bijesa suvremene čeljadi. Predmnijevam, ako nestane ljubav kao književna opsesija, ostat će nam, kao teme, samo nepravda i smrt. Ako knjige jesu preslika svijeta, zar je zaista na čitavu svijetu ostala važna i ozbiljna samo nepravda?“
Svježina glasa Olje Savičević Ivančević je u neopterećenosti raznim predodžbama, u sigurnosti da se – unatoč modama i očekivanjima – piše po svome. Dakle, piše o stereotipno shvaćeno ženskim temama igrajući se stereotipno ženskim iskazima na način da se stvori autentično i stereotipima neopterećeno djelo
Područje bez signala – pravo na utopiju
Roman Područje bez signala Roberta Perišića naizgled je žanrovski, značenjski i diskurzivno posve drukčiji roman, ali interpretiranjem njegovih dijelova uočava se određena poetičko-semantička bliskost s Pjevačem u noći. Perišić u romanu plete kompleksnu priču s psihološki vrlo dobro nijansiranim likovima i glasovima različitih tonaliteta, koja se većim dijelom odvija u neimenovanome balkanskom gradu, a manjim na inozemnim lokacijama: u Magrebu, Londonu i gradu u azijskoj Rusiji. Grad u balkanskoj provinciji nakon rata nalazi se u stanju posvemašnje fizičke i socijalne devastacije: tvornica koja je u socijalizmu udarala ritam životu grada više ne radi, rijetko tko tu dolazi i ništa novoga se ne pokreće, a preostali stanovnici (koji se nisu odselili u inozemstvo) u stanju su tipične postsocijalističke apatije. Posvuda se vide tragovi ratnih trauma i političkih promjena nagore; posvuda stagnacija, pasivnost i zamrznute nade. To „područje bez signala“ zanimljivo je još samo kao teren za nezakonite transakcije, mutne poslove kriminalnih skupina zaostalih od rata ili antropološka znanstvena istraživanja običaja „posljednjih-europskih-divljaka“.
U takvu zabačenost dolaze dvojica tranzicijskih investitora s planom da pokrenu tvornicu i izrade golemu turbinu koju će za veliki novac prošvercati predsjedniku-pukovniku jedne diktatorske zemlje pod embargom Zapada. Oni pronalaze bivše inženjere i radnike tvornice koji su nekim čudom sačuvali stare strojeve od ratne i privatizacijske grabeži, pa se pokreće nova proizvodnja po modelu starog sistema. A to znači, uz ostalo, modelu radničkog samoupravljanja. Tako se u zabačeni grad, u besperspektivnu svakodnevicu na tužnoj periferiji vraća kakav-takav život. Obnavlja se zaboravljena solidarnost i uspostavlja specifičan ustroj koji se temelji zapravo na socijalističkim idealima o pravednoj raspodjeli vlasništva i kolektivnim upravljanju zajedničkim dobrom, ali je lišen socijalističke demagogije i lažnih društvenih odnosa. Nasuprot realno postojećim povijesnim socijalističkim državama koje su imale svoje klasne nejednakosti, sloj privilegiranih rukovodioca i sloj obespravljenog radništva te neefikasne ekonomije, pokušava se u malome – u mikrokozmu jedne tvornice – stvoriti nešto istinitije i bliže idealu pravednog društva.
Roman se dalje odvija u neočekivanim, vješto izvedenim skretanjima da bi završio u londonskoj galeriji u kojoj je golema turbina izložena kao umjetnički artefakt. U tom se krešendu izvanredno prikazuju blaziranost suvremene intelektualne scene, komodifikacija umjetnosti i zapadnjačka, kolonijalna glad za umjetničkom egzotikom Istoka/Balkana/Trećeg svijeta ili bizarnosti socijalizma. Autor preko takvih motiva ukazuje na stereotipne prakse reprezentiranja ovog prostora i devijacije samog umjetničkog čina pod djelovanjem potrošačkih imperativa. Na umjetničkom tržištu tako se stalno traži nova roba, a potražnju diktiraju, uz ostalo, geopolitička kretanja. Ratna stradanja i užasi modernoga doba koji se događaju drugima, imaju marketinški potencijal za prodaju umjetnosti. Jer, kako stoji u romanu, „umjetnost je danas priča“, a ne „umjetnička vještina“.
Na londonskoj izložbi, turbina je nazvana „posljednjim artefaktom socijalizma“ i „posljednjim socrealističkim artefaktom“, premda je socrealizam bio tek kratkotrajna poslijeratna epizoda u Jugoslaviji, dok je visoki modernizam (posebno u likovnosti i arhitekturi) najviše obilježio umjetnost socijalističkog razdoblja u Jugoslaviji. Poput Danila Kiša u ranije citiranom eseju, i pripovjedač ovog romana ističe ograničenja stereotipnog i unificiranog reprezentiranja balkanskog prostora na Zapadu, pa poručuje: „Njima je bitna metafora, ne detalji, i za njih je sve to na hrpi: socrealizam, propali pokušaji socijalizma, Istok, komunistički režimi, sve te tamo novo kapitalističke države kojima teško pamte pozicije i imena, a kamoli tko je bio u Istočnom bloku, tko ne.“
No, pripovjedač dalje uviđa da je izvorište društvene bolesti negdje drugdje i da ona nije samo endemska balkanska pojava. Problemi radništva i industrije, proizvodnje i ideologije šire se preko balkanskih granica. Naime: „Čim je Malcolm (moćni londonski galerist, op. a) to uzeo, pomislio sam da njih ne može biti toliko briga za nas, da tu mora biti još nešto, u tom smještanju industrije u muzej, u ovoj priči o propasti, jer o tome se priča i ovdje: industrija im je pala na pola. I nije industrija zastarjela, pomislih, nego se ona seli, a radnici su negdje u dalekim globalnim maglama, odakle nemaju moć postavljati uvjete pa ih ne mogu postavljati ni ovi na Zapadu kao nekad. Nije propala industrija, pomislih, nego moć radnika. Da, to je i zapadna priča, premda će je predstaviti kao samu našu.“
Društvena angažiranost autora vidi se tako u problematiziranju teme radništva i industrijalizacije na globalnome planu, u ukazivanju na načelnu neodrživost danas vladajućeg neoliberalnog modela koji dovodi do novih nejednakosti, nepravdi, otuđenja i gomilanja kapitala u rukama malobrojnih.
Nasuprot postojećim povijesnim socijalističkim državama koje su imale svoje klasne nejednakosti, sloj privilegiranih rukovodioca i obespravljenog radništva te neefikasne ekonomije, u romanu se pokušava u mikrokozmu jedne tvornice stvoriti nešto bliže idealu pravednog društva
No, roman nije politički traktat. Fikcija ne daje sociološke uvide. Ako od književnosti očekujemo bilo kakva konačna rješenja, političke agende i neprikosnovene istine, zalutali smo na pogrešan teren. Stoga vrijednost Perišićeva romana treba potražiti u nečemu drugome. S jedne strane, u umijeću da se društvene aktualije i problemi današnjih zapadnih društava transponiraju u književnom diskursu, a značenja kristaliziraju u priči, interakciji likova, aluzijama, procijepima izrečenoga… S druge, vrijednost je u umijeću da se kreira kompleksan književni svijet u kojem se kolektivno i pojedinačno, političko i poetičko, društveni kontekst i individualna proživljavanja, prirodno međusobno povezuju.
Tako se Orwelov imperativ – „političke pobude u književnosti“ – ovdje proširuje upletanjem privatnoga i pojedinačnoga, malih priča i individualnih izbora u matricu velike društvene povijesti. Uz priču o zabačenim krajevima, tranzicijskom kaosu, socijalizmu, radničkoj nadi i društvenoj pravednosti, temeljna preokupacija romana je ljubav, i to u različitim varijacijama: između muškarca i žene, roditelja i djeteta, prijatelja. Odnosno, pitanje (ne)mogućnosti razumijevanja, bliskosti i solidarnosti među ljudima. Iako je ton Perišićeva pripovijedanja bitno melankoličniji i sumorniji negoli ton Olje Savičević Ivančević, u njihovim je romanima u osnovi riječ o sličnome – o potrazi za trenucima osobne sreće, za privatnom i društvenom utopijom.
Ako od književnosti očekujemo bilo kakva konačna rješenja, političke agende i neprikosnovene istine, zalutali smo na pogrešan teren
Pisati različito!
I Područje bez signala i Pjevač u noći imaju znatan subverzivni potencijal. S jedne strane, u oba se romana iznevjeravaju uobičajeni načini obrade pojedinih motiva u suvremenoj književnosti (npr. motiva ljubavi, rata), ne podržavaju stereotipne interpretacije društvenih odnosa (npr. socijalizma) i kiševski uspješno oscilira između političkoga i poetičkoga. U njima se zapravo književnim sredstvima, na suštinski poetski način, tematiziraju važna postsocijalistička, postjugoslavenska i postratna pitanja – kao što je pitanje osobne sreće u devastiranom društvu.
S druge strane, ti se romani ne uklapaju u esencijalističke i stereotipne predodžbe mnogih inozemnih (zapadnih/europskih) recipijenata o tome što je balkanska književnost. Naime, iako se dotiču navodno „pravih balkanskih tema“: rata, povijesti, osobne drame u vihoru vremena itd., oni se ne uklapaju u književne konvencije i opće društvene istine. U oba se romana nastoji proširiti prostore književne slobode i oduprijeti se ideologiji ispravnosti koja se, vidjeli smo, propovijeda čak i u književnosti.
Na kraju, vraćam se iznova Danilu Kišu i završavam ovaj tekst njegovom porukom iz eseja „Mi pevamo u pustinji“ koja se zbog svega rečenoga čini tako bitnom za ovdašnju suvremenu književnost – kako za njezinu proizvodnju, tako i za njezinu domaću i inozemnu recepciju. Po Kišu: „Sve dok se jedan pogled na svet i umetnost bude proglašavao kanonskim, dakle jedinovažećim i jedinosmislenim, sve dotle se jedna kultura neće moći domoći svoje elementarne slobode. U tom smislu, pisati različito, što će reći izvan i uprkos kanonima i zahtevima dana što ih diktiraju vladajuće grupe znači boriti se za moralnu i političku slobodu jedne kulture“.
(Kraj.)
Prvi dio eseja dostupan je na: https://kritika-hdp.hr/hr/tema/izmedu-poetike-i-politike
[i] Pjevač u noći dosada je, osim u Hrvatskoj i Srbiji, objavljen na talijanskom (Il cantante nella notte, L’Assino d’oro edizioni, Rim, 2018.), njemačkom (Sänger in der Nacht, Voland und Quist, Leipzig, 2018.) i engleskom jeziku (Singer in the Night, Istros Books, London, 2019.). Područje bez signala objavljeno je u Sloveniji, Srbiji i Makedoniji te na francuskom (Les turbines du Titanic, Gaïa Littérature, Paris, 2019.) i engleskom jeziku (No-Signal Area, Seven Stories Press, New York, 2020.).
[ii] Jugoslavenska modernistička arhitektura predstavljena je na velikoj izložbi Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948-1980. u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti, MoMa (srpanj 2018. – siječanj 2019.). O specifičnosti socijalističke arhitekture i pristupa jugoslavenskih stvaratelja stanovanju, javnom prostoru i urbanitetu vidi odličnu dokumentarnu seriju Betonski spavači (režija Saša Ban, scenarij Maroje Mrduljaš i Nevenka Sablić, produkcija Hulahop i HRT).
