“Mi smo egzotizam, mi smo politički skandal, mi smo, u najboljem slučaju, lepe uspomene sa Marne i savest starih poilus d’Orient i članova pokreta otpora. Mi smo, uz to, još i lepi sunčevi zalasci na jadranskoj obali, blaga turistička sećanja na lepe i spokojne sunčeve zalaske na Jadranu… uspomene zalivene šljivovicom. I to je sve. I mi jedva da smo deo evropske kulture… Politika, to da! Turizam, takođe! Slivovitz (u nemačkoj ortografiji), i to, svakako! Ali ko će, dođavola, da traži književnost u toj zemlji! I ko bi bio u stanju da se razabere u tim njihovim nacionalističkim govnarijama i u svim tim jezicima i dijalektima tako bliskim a tako različitim (kažu), u svim tim religijama i regijama!”
Biti između kultura
Riječi su to s početka čuvenog eseja Homo poeticus, uprkos svemu Danila Kiša objavljena 1980. paralelno u beogradskome NIN-u i francuskome Le nouvel observateur. Kiš je esej napisao nakon afere oko Grobnice za Borisa Davidoviča i objave Časa anatomije, nakon, njegovim riječima, „valpurgijske noći“, „provincijskog šabbata“ i „pijanog vašara naše književnosti“. U to vrijeme on već živi u Parizu i svakih nekoliko mjeseci dolazi u Jugoslaviju. Živi u džojsovskom „dobrovoljnom egzilu“, ne kao disident, trajno prognani i tipski istočnoeuropski pisac kakvog u to vrijeme vole na Zapadu, već kao onaj koji se „samo“ osjeća nepoželjno i kojeg je intelektualna čaršija najurila iz nacionalno uzorne književnosti, ali kojeg još u Jugoslaviji objavljuju, čitaju i nagrađuju. Zapravo, Kiš živi između kultura i u toj poziciji između – u kojoj nekad ni sam ne zna gdje je kad se probudi[i] – vrlo dobro osjeća kakva su očekivanja od istočnoeuropskog, balkanskog ili jugoslavenskog pisca, i s jedne i s druge strane.
Takva izmještenost u kojoj se snažnije nego inače osjeća nacionalni i geopolitički pritisak, razlog je zbog kojeg Kiš cijeli taj tekst piše mijenjajući perspektive: čas je Europejac, čas Balkanac, ironizirajući i jednu i drugu stereotipnu poziciju i kolektivističku predodžbu. Počinje zazivajući kolektivno „mi“ Europe, pa zatim prelazi u zbor Balkana, pa iznova tamo i opet ovamo, stalno u dijalektici između „njih“ i „nas“, ograničavajućih kategorija Europe i Balkana. Time tekst ukazuje temom, značenjima i samom dijaloškom formom na tvrde binarizme, imaginacije dugog trajanja i geografsko-kulturološka očekivanja koja se stoljećima podržavaju u različitim tekstovima kulture.
Promjenama perspektive, ironiziranjem predodžbi i vibrantnim jezikom svoje „uznemirujuće različitosti“[ii] on uspijeva na izvanredno ekspresivan način otvoriti supstancijalna pitanja ovdašnjih identiteta: razumijevanja Europe i Balkana, europskoga i balkanskoga, te načina na koje zamišljamo i predstavljamo drugima vlastiti identitet. Odnosno pitanja poput ovih: predstavljamo li „mi“ sami sebe na način na koji to drugi od nas očekuju? Koliko vlastite identitete prilagođavamo tuđim zamislima o „našoj“ autentičnosti? Zašto se podrazumijeva da pripadnost jednom prostoru (Balkanu) isključuje pripadnost drugom (Europi)? Odakle potječe i kako se prevladava ta fatalistička zamisao da život na jednom prostoru čini ljude predodređenima za određeni tip mentalitet, određene emocije ili umjetnički iskaze? Moramo li se uvijek predstavljati prema vani kao “mi” ili možemo nastupati kao pojedinci, kao ja, on, ona?
I još dalje: kako se taj fatalizam iskazuje prema drugima i od „nas“ različitima? Očekujemo li „mi“ od drugih da se predstavljaju onako kako smo to unaprijed zamislili? Koliko slobode smo spremni dati tuđem identitetu? Na koncu, zašto takve reprezentacijske kategorije primjenjujemo u umjetnosti, konkretno u književnosti kada se kunemo – barem od Cervantesova Don Quijotea nadalje – da tu, u književnosti, ne vladaju nikakvi kolektivi: nacije, države, imperije, ideologije, već samo i jedino – pojedinac. Moćan i nezaštićen istovremeno.
Homo politicus i homo poeticus
Promjenom perspektiva i uskakanjem iz odijela jednoga „mi“ u odijelo drugoga, u tekstu se izmjenjuju predodžbe koje inozemni čitatelj ima o balkanskoj kulturi (najčešće u jednini!) kao egzotičnom kolopletu nasilja, folklora, lijepe prirode, surovosti i topline, s predodžbama koje „mi“ stvaramo o vlastitim identitetima i nacionalnim razlikama. Svi ti imaginativni mentalni oblaci otporni su na djelovanje realnih povijesnih okolnosti; njih ne može lako razbiti blaža promjena vremena. Dapače, njihova gustoća i brojnost samo se povećavaju.
Jedne predodžbe tako prizivaju druge, pa treće, i sve se one zajedno miješaju i stapaju u gustoj, ahistorijskoj kulturološkoj juhi. Tu juhu začinja i književnost. Tom se juhom zatim hrane i sami pisci i čitatelji. Mnoge predodžbe (slike, stereotipovi, metafore itd.) o „nama“ stvorene su upravo u književnim tekstovima, ili su se preko njih prenosile dalje, pa su se s vremenom naturalizirale i zadobile status općih istina o „nama“. I književnosti (ili pak književnost prije svega) pridonijela je trajnosti mentalnih predodžbi, kao što su one o „europskom Sibiru“, „dobrim divljacima“, „buretu baruta“, „ruritanijskim vladarima“, „zemlji vampira“, egzotičnoj turističkoj destinaciji, „balkanskoj krčmi u kojoj kad se ugase svijetla sijevaju noževi“, „europskom nesvjesnom“, „krvi i medu“, vječnoj periferiji, „Europi treće brzine“ itd.
U istom eseju Kiš dalje piše: u književnosti je „nama Jugoslovenima“ sudbinski namijenjen „homo politicus“, a „ostalima sve ostalo, sve ostale dimenzije tog čudesnog kristala sa stotinu površina, tog kristala što se zove homo poeticus, te poetične životinje koja pati jednako od ljubavi koliko i sa svoje smrtnosti, od metafizike koliko i od politike“. Kiš se tu ne zaustavlja na kritici drugoga i ne pristaje na ulogu trajne žrtve, već se pita: „Da li smo zaslužili takvu sudbinu?“ I odmah odgovara: „Bez sumnje“, jer „mi sami nismo odoleli iskušenju da eksportujemo u svet naše male (ili velike, baš me briga) probleme nacionalizma i šovinizma“. Dakle, mi smo dramatizirali naše razlike do nepomirljivosti. Mi smo konstruirali vlastite male nacionalističke resorte u kojima zatvoreni i zadovoljni, provincijalizirani i narkotizirani, sanjamo svoje mračne identitetske snove.
Ukratko, pristali smo na opasnu igru u kojoj su određene teme i tipovi diskursa predodređeni za ljude s određenih prostora. „Mi-Balkanci“ (muški rod je imanentan, jer Balkan stereotipno uključuje mušku dominaciju) možemo se baviti u književnosti svojim „političko-egzotičko-komunističkim problemima“, dok su priče o ljubavi, smrti, svakodnevici, čežnji, izborima, razlikama i sl., ili poetički eksperimenti, modernističke forme itd. rezervirani za neke druge pisce s nekih drugih prostora. Na primjer, za europske i zapadne pisce iz tzv. velikih literatura i velikih jezika. Oni, čini nam se, polažu pravo na sve teme, diskurse i forme, na kompleksnost, ambivalentnost i promjenu – ukratko na književnu slobodu i individualnost.
Narodi, prostori, esencije
Ali, kritizirajući stereotipove i imaginacije drugih o „nama“, valja paziti da „mi“ ne stvorimo iste esencijalističke i rigidne stereotipove i imaginacije o „njima“, da braneći pravo na vlastitu različitost ne osudimo druge na uniformnost. Uz to, nisu niti svi europski, zapadni pisci tzv. velikih literatura i velikih jezika savršeno slobodni. U mentalnoj orbiti kruže brojne predodžbe o njihovim književnim specifičnostima, o temama, žanrovima, diskursima itd. koji su navodno prirođeni pojedinim prostorima, nacijama, književnostima i jezicima. Npr. Skandinavci navodno vole krimi zaplete i psihološke trilere s gotic atmosferom i mračnim obiteljskim tajnama; Rusima su primjereni romani freske s mnoštvom likova i motiva, Francuzima pak introspektivna proza s opisima seksualnih patologija itd.
Unatoč tome, pisci koji dolaze iz kultura i prostora koji su više rangirani na ljestvici imaginativne geografije ipak su slobodniji od nas. Jednako tako, „mi“ smo slobodniji od pisaca s drugih, „niže rangiranih“ prostora, jer i „mi“ ovdje – na europskoj južnoj i istočnoj periferiji –gajimo stereotipove o drugima. I „mi“, na primjer, očekujemo od sirijskog pisca da piše o svome „tipično sirijskome/arapskome“ izbjeglištvu i represiji u rođenoj zemlji te da to čini na način koji će potvrditi naše predodžbe o njihovu nacionalnom izrazu.
Prevedeno na suvremeni teorijski jezik: Kiš iznosi razornu kritiku kolonijalne i kolonizirane svijesti, eurocentrizma i diskursa kulturne moći koji prate političke hegemonijske diskurse. K tome, on to čini još 1980. (u vrijeme slabašne svijest o odnosu imperijalizma i kulture), i to u literarno moćnoj sintezi na tek nekoliko kartica teksta. Naravno, tu nije riječ o stvarnom osvajanju tuđeg teritorija i politikama pripitomljavanja drugih kultura, već o obrascima imperijalnog mišljenja po kojem postoje „više“ i „niže“ kulture i njima svojstvene teme, diskursi, značenja, emocije i forme.
Kiš jasno uviđa razmjere stereotipiziranja prostora Balkana na Zapadu i njihovo prihvaćanje na samom Balkanu. Egzotizacija se tako preobražava u autoegzotizaciju, stereotip u autostereotip. Projekcije o drugim „nižim“ kulturama pomiču se na druge, udaljenije prostore. A kolonizirani preuzimaju kolonizatorske prakse.
„Jer poezija, jer literatura, to su, i za vas i za nas podjednako, naši i vaši barbarski snovi“ Danilo Kiš
Naši barbarski snovi
I zato, po Kišu, „ne bismo smeli da nasedamo na onaj ofucani mit da treba da se odreknemo literature, da mi treba da zabavljamo beli svet jedino našim političko-egzotičko-komunarskim temama, da mi moramo po svaku cenu biti samo homo politicus, uvek i na svakom mestu, a da poezija i forma, a da igra i igrarije, a da metafizičke opsesije (ko sam? odakle sam? kuda idem?), da zanosi ljubavi tobože nisu za nas“. Upravo suprotno: „jer poezija, jer literatura, to su, i za vas i za nas podjednako, naši barbarski snovi i vaši snovi, to su naše ljubavi i vaše ljubavi, naša sećanja i vaša, naša svakodnevica i vaša, naše nesrećno detinjstvo i vaše (i ono možda nesrećno), naša opsesija smrću i vaša (identična, nadam se).“
Dakle, ne ili jedno ili drugo, već oboje: i homo politicus i homo poeticus, i politička i poetička životinja u isto vrijeme, na istom prostoru, u istom čovjeku, umjetniku, piscu, u istom tekstu i retku.
Takva dijalektika između homo politicusa i homo poeticusa obilježila je cijeli Kišev nevelik, umjetnički izniman i za razumijevanje ovdašnjih identiteta silno važan književni opus. Tako je on kao moto svoje knjige Homo poeticus (u kojoj je objavljen navedeni esej) uzeo dva citata: prvi je Orwelov i on u najvažnijem dijelu poručuje: „(…) mislim da sam baš tamo gdje mi je nedostajalo političkih pobuda napisao mrtva slova na papiru (…)“; a drugi pripada Nabokovu i u njemu on poručuje: „(…) a ja ću tvrditi, po cenu da budem streljan, da se umetnost, čim stupi u dodir sa politikom, neminovno spušta na nivo najobičnijeg ideološkog bofla“.
Ta dva citata ilustriraju dva paradigmatska pristupa književnosti: pisanje koje izvire iz političkoga (ne politike kao dnevne aktivnosti) i pisanje koje se odmiče i užasava političkoga. Sam Kiš je smatrao da sve što piše „oscilira između ova dva pola“.[iii]
Kiševa književnost nastajala je tako u procjepima očekivanja, u osciliranju između predodžbi i u otporu prema postojećim konvencijama o „nama“ i „njima“, podobnim temama, značenjima, diskursima, formama. Literatura je za njega bila „brana protiv barbarstva“, a barbarstvo svaka utilitarnost, banalnost, esencijalizam i kolektivizam, ograničavanje prava na različitost i slobodni iskaz. Takav odnos prema literaturi, čini mi se, krucijalnim. Jer, u procjepima očekivanja, osciliranjima i otporu konvencijama, uopće u neizvjesnosti s kojom smo kao čitatelji suočeni, jedino može nastati dobra književnost. Zapravo, iznevjeriti recepcijska očekivanja, izložiti čitatelja nečem novom što ne igra na zavodljivu kartu stereotipova i što prikazuje svijet u svojoj iznenađujućoj i divnoj zagonetnosti, zapanjiti ga i prikovati za tekst kao za neko tek iskopano blago, te u isto vrijeme očuvati razinu komunikativnosti i razumljivosti teksta – to bi trebala činiti književnost.
U pisanju, dobri pisci nastoje otkriti nekog drugoga i različitoga od onoga koji im je poznat, neku novu mogućnost, drukčiji izbor, nepoznatu strast. Čak i kada pišu o sebi, oni to čine kao da pišu o drugome
Nadalje, književnost (i umjetnost uopće) preferira uvijek pojedinca ispred grupe, individualne naracije i glasove ispred kolektivnih, kompleksnost i unikatnost ispred banalnosti i masovnosti. U pisanju, dobri pisci zapravo nastoje otkriti nekog drugoga i različitoga od onoga koji im je poznat, neku novu mogućnost, drukčiji izbor, nepoznatu strast. Čak i kada pišu o sebi, oni to čine kao da pišu o drugome. Njih uvijek zanima alteritet naspram kojeg se stvara vlastiti identitet, a u slučaju pisanja o sebi taj je alteritet smješten unutar sebe (kao nepoznato, potisnuto, nesvjesno, proturječno).
Ako je tome tako: ako književnost uvijek skreće pažnju na slobodu pojedinca, na jedninu i manjinu, na posebnost, osobnost, specifikum (forme, priče, jezika, stila, perspektive), kako je moguće da je i ona zatrovana tolikim predodžbama o prostorima, mentalitetima, geopolitičkoj zadanosti ili prirođenim umjetničkim izrazima i formama? Zašto smo kao čitatelji toliko skloni interpretacijama u stereotipnome ključu? Kako dekontaminirati tako ozračeno književno polje? Kako se osloboditi stereotipnih očekivanja i ograničenja homo politicusa i homo poeticusa? Kako proširiti prostore umjetničke slobode?
(Nastavlja se.)
[i]Na kraju teksta „Izvod iz knjige rođenih (kratka autobiografija)“ Kiš piše: „Poslednjih godina živim u Parizu, u desetom arondismanu, i ne bolujem od nostalgije; kad se probudim, ponekad ne znam gde sam: čujem kako se našijenci dozivaju, a iz kola parkiranih pod mojim prozorom sa kasetofona trešti harmonika.“
[ii]Kiš spominje tu sintagmu u „Izvodu iz knjige rođenih“u rečenici: „’Uznemirujuća različitost’, ono što Frojd naziva Heimilchkeit biće mojim osnovnim književnim i metafizičkim poticajem“.Takva različitost proizlazi i iz Kiševa heterogenog identiteta, kakvi su uostalom identiteti mnogih ljudi na Balkanu. Kišev otac bio je mađarski Židov, majka pravoslavka i Crnogorka, a on sam život je proveo na brojnim mjestima: u Subotici, Novom Sadu, mađarskom selu Kerkabarabas, Cetinju, Beogradu, Dubrovniku, Strasbourgu, Bordeauxu, Parizu.
[iii]U tekstu „Poslednje pribežište zdravog razuma“ Kiš piše: „Sve što pišem, romane i pripovetke, drame ili eseje, sve to oscilira između ova dva pola.”
