The Times They Are A-Changin’, pjevao je Bob Dylan, a mi gledamo kako se vremena mijenjaju sve brže i brže. Svijet otprije desetak godina ima malo veze s današnjim. Kako bismo suvremenim aršinom izmjerili stara vremena, svjesni anakroničnog rizika, pokrenuli smo ciklus tekstova „Inventura dekade“ koji donosi tekstove mladih kritičara o knjigama nagrađivanim prije desetak godina te nekoliko, po izboru redakcije, kojima su nagrade izmakle. U fokusu je dakle (re)valoriziranje književnosti i književnih nagrada.
Što brze promjene znače za književna djela koja su nekada dobivala relevantna književna priznanja? Kako ih čitaju mlade, u međuvremenu stasale generacije kritičara iz novog, stubokom promijenjenog konteksta? Pri tome ne mislimo samo na povijesno promijenjen kontekst, nego i ideološke okvire s ambivalentnim učincima političke korektnosti u društvenoj teoriji i praksi, povećanom osjetljivošću za marginalizirane i manjinske skupine, u postfeminističkom, postinternetskom, postkolonijalnom, globaliziranom i digitaliziranom svijetu…
Drugi dio ovog projekta sadržavat će videopredstavljanje kritike putem Zoom-razgovora u kojem će sudjelovati kritičar, mentor kao moderator, a bit će pozvan i autor kritikom predstavljenog djela ili, ako je nedostupan, urednik ili netko blizak i upućen u autorov/čin opus. Taj dio bit će otvoren za javnost i snimat će se kako bi nakon toga bio trajno dostupan na Youtube kanalu kritika-hdp.
Ugodno vremeplovljenje u sadašnjost!
Prije nego što je s Nigdje, niotkuda (2008) pobrao regionalnu nagradu „Meša Selimović“ i još mnogo prije nego što se romanom Tvoj sin Huckleberry Finn (2015) etablirao kao balkanski Mister No i Huck Finn, koji nema Amazonu ili Mississippi, ali ima Savu i brod Savsku bubu, Bekim Sejranović (1972-2020) debitirao je Fasungom (2002). Isprva prilično heterogenu zbirku priča, izdanu u manjoj nakladi i publici nešto slabije znanu, bosansko-hrvatsko-norveški pisac preradio je desetak godina kasnije. Šest je priča izbacio, nadopisao jednako toliko novih i tako su nastale Sandale (2013). Vjerujete li blurbu, radi se o labavo strukturiranom romanu – zar u posljednje vrijeme isto ne tvrde tekstovi na koricama gotovo svih fragmentiranih proza koje se na ovaj ili onaj način daju povezati u cjelinu? Kritičar se, međutim, ovaj put neće protiviti uredničkoj politici, ponajviše zbog toga što se čitav Sejranovićev opus može promatrati kao jedinstveni diskurzivni prostor koji na okupu drži ista, lako prepoznatljiva pripovjedna svijest. Sandale su tako, kako god ih žanrovski odredili, bez sumnje poglavlje autofikcijskog romana koji se kroz šest Sejranovićevih naslova (osim spomenutih tu su još Ljepši kraj i Dnevnik jednog nomada) protegao na skoro tisuću i pol stranica.
Identitet jednog nomada
Sam naslov romana asocira na kretanje i odaje lutalački senzibilitet glavnog lika. I zaista, Sejranovićev pripovjedač često mijenja boravište, no kontinuirano skitanje tek je jedan aspekt njegova nomadizma. Jer gdje god bio (Brčko, Rijeka, Norveška, ostatak bijelog svijeta) i kakve god živote pokušavao ili morao (istovremeno) voditi (civil, džanki, pisac, ljubavnik, bludnik, egzilant, putnik…), lik je to koji se obično ne uklapa ni u jednu od ponuđenih društvenih kategorija – reklo bi se hodajuća noćna mora za „utjerivače“ kolektivnih i jednoznačnih identiteta.
Suština je njegova nepripadanja dvojaka. U jednu ruku, radi se o intimnim nemirima, o osjećaju neukorijenjenosti i postojanju bez stabilnog identitetskog uporišta. To se, dakako, može promatrati kao posljedica protagonistova životnog iskustva – od ranog djetinjstva pripovjedač je navikao na nestalnost i privremenost. Sandale tako prate povijest njegovih najranijih izmještanja, uglavnom prisilnih seljenja koja su ili potaknuta traumatskim iskustvom ili su sama doživljena kao trauma – nakon rastave roditelja djetinjstvo provodi kod bake i djeda u Brčkom, pred kraj osnovne škole nakratko seli k ocu u Bosansku Gradišku (gdje ga ovaj neuspješno pokušava preodgojiti u „sinčinu“), tinejdžerstvo i adolescenciju „duguje“ Rijeci, a u ratnim vremenima „zbog imena i pečata u pasošu“ završava u Norveškoj.
S druge pak strane, tako formiran lik, pojedinac čiji je najstabilniji identitet upravo „kriza identiteta“, ustrajno brani vlastito pravo na individualizam, a svaki pokušaj da mu se pripiše pripadnost ma kakvom kolektivu doživljava kao represiju. Radi se tu o osviještenoj samosvojnosti koja ga često dovodi u poziciju marginalca ili izopćenika:
„Vjeđe mi drže kliještima da se ne bih onesvijestio. (…) I nisam oni. I nisam ni oni. Nisam nitko od njih. (…) I ja nemam braće. Ni sestre. Ni prijatelja. Neprijatelje ne vidim.“
(Ja)
Protagonistov autodestruktivni impuls također se može čitati u ključu nomadizma. I to kao bijeg izvan dosega osobnih demona, ali i kao oblik otpora zajednici u vidu okretanja subjektivnom iskustvu posredovanom isključivo vlastitim osjetilima. Konzumacija alkohola i psihoaktivnih supstanci tako postaje alternativa ili pratnja geografskom izmještanju: „Kad me uhvati nemir, ja onda ili otputujem ili se napijem, odnosno puknem nečim. Ili sve skupa.“ (Likvidacija u 6 slika). Ukratko, geografski, identitetski i psihološki nomadizam za Sejranovićeva je pripovjedača najkonstantnija strategija nošenja sa zbiljom. Osjećaj je stranosti, tj. identitetske izmještenosti stalan, dok se za psihičkim ili fizičkim izmještanjem poseže u kriznim trenucima, bilo da „opasnost“ dolazi izvana (društvena represija) ili iznutra (intimne traume, strah od trajnih životnih izbora).
Dok u većini svojih knjiga autor vješto supozicionira više narativnih linija i tako stvara protagonista koji iz neke točke u sadašnjosti sakuplja krhotine svoje prošlosti, Sandale donose vrlo fragmentiran, ali ipak kronološki organiziran autoportret. Prvih pet priča tako govore o djetinjstvu i adolescenciji glavnog lika, dok se ostale, izuzev dvije putopisne (Australian open, Indija), bave njegovim norveškim egzilantskim iskustvom. Tu je riječ o protagonistu djelomično integriranom u društvo, koji ipak češće zadržava pomalo odmetnički, marginalan status („ljeto nije vrijeme za nas štakore iz podzemne“). Sejranović o norveškom društvu piše kritički, uočava njegovu pritajenu ksenofobiju i rasizam, „stambenu diskriminaciju“ koja za posljedicu ima getoiziranje imigranata, uz, dakako, sveprisutnu diktaturu političke korektnosti. Dio norveške kritike svojedobno mu je zamjerao što iz pozicije useljenika narušava mit o skandinavskoj socijalnoj idili, čitajući iskaze (auto)fikcijskog pripovjedača kao autorovu političku kritiku, i to iz određene kolektivne ideološke pozicije. O svemu navedenom u nekoliko je intervjua govorio i sam pisac: „Odgovorio sam da ne pišem socijalnu analizu Norveške, niti predstavljam Bosance, useljenike ili šta ja znam koga. Govorim isključivo za sebe i pišem o onom što vidim. Oni su to shvatili kao da sam ja nekakav glas nekoga. Ne zastupam apsolutno nikog. Samo sebe.“
Dok u većini svojih knjiga autor vješto supozicionira više narativnih linija i tako stvara protagonista koji iz neke točke u sadašnjosti sakuplja krhotine svoje prošlosti, Sandale donose vrlo fragmentiran, ali ipak kronološki organiziran autoportret
Pisac šoka – pisac sentimenta
Premda je tematsko-motivska potka ista, dio Sandala, koji porijeklo vuče iz debitantskog Fasunga, stilom i tonom ponešto odskače od ostatka Sejranovićeve autofikcijske proze. Čini se kako autor u nekim od ranih priča, ako već ne traži svoj glas, onda barem još uvijek prilagođava njegove finese. Vidljivo je to, primjerice, u težnji da se čitatelja šokira gomilanjem pripovjedačevih negativnih autopredodžbi, njegovim katkad „psihopatskim“ crtama ličnosti, kao i povremenim naglašavanjem emocionalne hendikepiranosti. Rezultira to sasvim solidnom, subverzivnom prozom koja prokazuje licemjerje društva i društvenih konvencija. Tomu valja pridodati živu struju svijesti, introspekcije koje uvijek iznova iznenađuju autoironijom, prisutnom upravo onoliko koliko je samosažaljenje odsutno. Kasniji Sejranović također neće poznavati tabu, pisat će o seksu, alkoholu i drogama, „onaniji i drugim plemenitim vještinama“, a njegov se pripovjedač, kao ni ranije, pritom nikad neće opravdavati ili dodvoravati čitatelju. Ipak, više neće zauzimati pozu neranjivosti i hladnoće, naprotiv, sirova, neposredna emocionalnost, kombinirana s bespoštednom konfesionalnošću, postat će jedna od njegovih najjačih karata. Čitateljima, koji će takva psihoterapijska ispovijedanja u dva oka promatrati skriveni iza lažnog zrcala, Sejranovićev će „zreli subjekt“ vrlo će lako ući pod kožu (onaj raniji možda će im ostati donekle stran, no riječ je o svjesnom autorskom izboru).
Premda se radi o autoru koji preferira govorni stil i na prvi se pogled čini kako njegova proza naprosto mora nastajati spontanom lakoćom, upravo onako kako se i čita, Sejranović je u potrazi za vlastitim stilom itekako eksperimentirao. Svjedoče o tome formalno-stilska traženja u Sandalama, tragovi činjenice kako se vještim pripovjedačem postaje ipak ponajviše praksom pisanja i promišljanjem forme. Tako autor u nekoliko priča inzistira na parcelaciji rečenice, što se, baš kao i poza „psihopatskog subjekta“, katkad čini pomalo forsiranim. Ipak, i ovaj se postupak pokazuje kao korisna razvojna faza – zreli Sejranović rjeđe će misli cjepkati točkama, no ostat će mu rijetko ugođen osjećaj za rečeničnu ekonomiju. Nadalje, dojam je kako se u ranim pričama autorova lektira još nije sasvim upila i disperzirala. Tako upravo kombinacija rečenične parcelacije, mahnite struje svijesti i egzibicionističke potrebe za raskrinkavanjem vlastitog ja povremeno živo podsjeća na Zapise iz podzemlja F. M. Dostojevskog:
„Ja sam htio prodati jedan stari zlatni lančić. (…) Ali nisam. Jer sam ga izgubio. Iako sam se znao hvaliti i reći da sam ga dao za bocu vina. (…) Tek toliko neka se zna. Da sam ja hvalisavac.“
(Na leđima crvenog đavola od pedeset kubika)
Katkad se pak čini kako čitajući ranog Sejranovića otkrivate izgubljene retke Janka Polića Kamova (što osobito ne čudi s obzirom na to da je autor u mladosti o Kamovu objavio i znanstvenu studiju):
„Jer ja padam u nesvijest. Jedanput padnem na bradu. Pravo na bradu. Samo sam zamijetio kako mi se asfalt približava. Prilično velikom brzinom. Dobih krasnu pukotinu na bradi. I punu šaku krvi. Ostavljam krvave otiske dlanova po bijelim zidovima tuđe spavaće sobe.“
(Nestanak)
Pripovjedač je u takvim, kamovljevskim pričama obično adolescent koji se još od dječačkog doba ne uklapa i ne želi uklopiti u društvo. Unatoč svojim traumatičnim iskustvima, nipošto se ne izjašnjava kao žrtva, štoviše, često se prikazuje kao nepromišljen, hladan i manipulativan. Radi se tu prije svega o strategiji iskazivanja, o postizanju efekta očuđenja i katkad grotesknoj „šok-terapiji“. Ipak, već u ranim pričama evanđelje po Kamovu susreće ispovijed po Džamonji. Tako je čitajući Sandale moguće pratiti kako se prilično dobar „pisac šoka“ polako transformira u sjajnog „pisca sentimenta“, kakav je bio i sarajevski mag kratke priče. Sejranovićev je „zreliji“ pripovjedač i dalje podjednako razbarušena pojava, no baš poput Džamonjinog, pred čitatelja istupa neposredno, bez fige u džepu, otkrivajući mu svoju najizvorniju prirodu: blagost, melankoliju – i sav taj nemir.
Dok se kod Kamova ipak radi o uspjelom pokušaju imitacije, približavanjem Džamonji Sejranović se, čini se, približio sebi. Spisateljski uzori (valja još spomenuti andrićevsku rezignaciju i meditativnost) uskoro su ostali zakopani duboko u podtekstu, gdje im je i mjesto, a na površinu je izbio osebujan autorski rukopis, tekst koji ne otkriva svoje šavove.
Čitajući Sandale moguće je pratiti kako se prilično dobar „pisac šoka“ polako transformira u sjajnog „pisca sentimenta“, kakav je bio i sarajevski mag kratke priče. Sejranovićev je „zreliji“ pripovjedač i dalje podjednako razbarušena pojava, no baš poput Džamonjinog, pred čitatelja istupa neposredno, bez fige u džepu, otkrivajući mu svoju najizvorniju prirodu
Autentična „greška u formi“
Osim što ovaj roman autorovim pasioniranim čitateljima pruža uvid u spisateljski razvoj omiljenog pisca, sasvim dobro funkcionira i ostavimo li po strani kredit Sejranovićevih kasnijih radova. Neke su od ranijih priča u najmanju ruku poprilično uspjele (Katil, Nestanak, Topionica snijega, Produktivnost, Sandale), dok bi se nekoliko novijih moglo svrstati i u ponajbolje autorove retke (31. januara, Oslo, Australian Open, Likvidacija u 6 slika.) Potonje su priče do kraja neposredne – Sejranović u punoj formi uspijeva poništiti svaki trag artificijelnosti teksta – jezik, struktura i atmosfera pogođeni su to te mjere da čitatelj naprosto biva usisan unutra. A ondje ga čeka pripovjedačev trip: rezignirana, bespoštedna autoanaliza (još jedno obilježje prime Sejranovića), zapanjujuće razumijevanje vlastite psihologije, hedonizam koji to nije i, svakako, snažna autoironija koja sve to drži pod kontrolom.
„Razlika između umjetnosti i zanata je da umjetnost trpi grešku u formi.“ – piše Sejranović u svojoj dnevničko-memoarskoj prozi Dnevnik jednog nomada. S vremenom je, pokazalo se, pronašao i vlastitu, autentičnu „grešku“. I nije tu bilo ništa osobito novo ni originalno, jer dobitne književne formule često su jednostavnije nego što možemo pretpostaviti (i nisu uvijek sasvim objašnjive): „Nisam tada još shvaćao kako se ne može na silu postati originalnim. Poslije sam shvatio kako se i ne može biti potpuno originalnim“ (Dnevnik jednog nomada). Bilo je potrebno tek malo „olabaviti“ ton, s raskošnog pripovjedačkog talenta skinuti određene viškove koji su gušili urođenu neposrednost (prije svega forsiranje šoka i očuđenja). Od romana Nigdje, niotkuda naovamo, tekst je naprosto potekao, vođen rastrojenim, ali sada stilski nepogrešivim i savršeno ugođenim glasom jednog simpatičnog autodestruktivca. Majstorska lakoća, živost i vještina pripovijedanja postale su Sejranovićeva konstanta, dodatno začinjene još jednim važnim sastojkom koji, htjeli to priznati ili ne, pali čitateljsku publiku, autobiografskim štihom da je sve bilo baš tako kao što piše (kako je to jednom prigodom formulirao kritičar Dario Grgić). Sejranović je tako pronašao autentičan i danas iznimno prepoznatljiv autorski glas kojeg čuvaju, ali i svjedoče o njegovu brušenju – upravo otisci Sandala.
Sejranović u punoj formi uspijeva poništiti svaki trag artificijelnosti teksta – jezik, struktura i atmosfera pogođeni su to te mjere da čitatelj naprosto biva usisan unutra. A ondje ga čeka pripovjedačev trip: rezignirana, bespoštedna autoanaliza, zapanjujuće razumijevanje vlastite psihologije, hedonizam koji to nije i, svakako, snažna autoironija koja sve to drži pod kontrolom
Daljnje vrijednosno nijansiranje „ranog“ i „zrelog“ Sejranovićevog rukopisa, kao i pojedinačnih priča, gotovo je pa suvišno – tko se na njegovu prozu jednom navuče, pod prisilom svijesti i savjesti ionako će progutati čitav opus. I neće požaliti. Naprotiv, možda će, baš poput nižepotpisanog kritičara, poželjeti još, proguglati pa otkriti kako u autorovoj ostavštini postoji nedovršen (pa što? – pisce poput Sejranovića ne čita se radi fabule) i nikad objavljen rukopis Chinook. V.B.Z. je roman najavio još za 2021, no do objave nikada nije došlo. Ne ulazeći u, vjerujem, opravdane okolnosti izdavača, preostaje mi ustvrditi kako bih se za tu knjigu bez razmišljanja odrekao desetljećima iščekivane proze J. D. Salingera. Uvjeren sam pritom kako među čitateljima na čitavom postjugoslavenskom prostoru imam mnogo istomišljenika.
