The Times They Are A-Changin, pjevao je Bob Dylan, a mi gledamo kako se vremena mijenjaju sve brže i brže. Svijet otprije desetak godina ima malo veze s današnjim. Kako bismo suvremenim aršinom izmjerili stara vremena, svjesni anakroničnog rizika, pokrenuli smo ciklus tekstova „Inventura dekade“ koji donosi tekstove mladih kritičara o knjigama nagrađivanim prije desetak godina te nekoliko, po izboru redakcije, kojima su nagrade izmakle. U fokusu je dakle (re)valoriziranje književnosti i književnih nagrada.
Što brze promjene znače za književna djela koja su nekada dobivala relevantna književna priznanja? Kako ih čitaju mlade, u međuvremenu stasale generacije kritičara iz novog, stubokom promijenjenog konteksta? Pri tome ne mislimo samo na povijesno promijenjen kontekst, nego i ideološke okvire s ambivalentnim učincima političke korektnosti u društvenoj teoriji i praksi, povećanom osjetljivošću za marginalizirane i manjinske skupine, u postfeminističkom, postinternetskom, postkolonijalnom, globaliziranom i digitaliziranom svijetu…
Drugi dio ovog projekta sadržavat će videopredstavljanje kritike putem Zoom-razgovora u kojem će sudjelovati kritičar, mentor kao moderator, a bit će pozvan i autor kritikom predstavljenog djela ili, ako je nedostupan, urednik ili netko blizak i upućen u autorov/čin opus. Taj dio bit će otvoren za javnost i snimat će se kako bi nakon toga bio trajno dostupan na Youtube kanalu Kritika-hdp.
Ugodno vremeplovljenje u sadašnjost!
Godina je 2012: Nasilje u Siriji ne prestaje: još jedan krvavi dan (dnevnik.hr); Libija: Teške borbe između milicija za kontrolu nad naftnim poljima (večernji.hr); Etničko čišćenje Rohindža u Mjanmaru traje, svijet šuti (index.hr).
Pripovjedački glas romana Božanska dječica Tatjane Gromače lako dostupnom ratnom opremom čitatelja uvodi u ispisivanje obiteljske traume: „Postoje raznovrsni noževi, ali u ratu za klanje ljudi najpogodniji su malo duži noževi, poput lovačkih, za klanje divljih svinja. (…) Na koncu, ako nije bilo noža, u obzir su mogle doći i sjekire, pile, krojačke škare i igle za pletenje vune.“
Taj arsenal hladnoga oružja kao da je rasporio društvenu stvarnost, što je dovelo i do unutarnje dezorijentiranosti bliske osobe, a reperkusije toga – izravno ili posredno – proživljavaju svi u njezinoj okolini. Naime, budući da je pripovjedačičina majka bila „istočnog porijekla“, odjednom su je na društvenu marginu potjerali upravo oni koje je do jučer na ulici sa smiješkom pozdravljala. Nastavljala ih je pozdravljati, nastojeći zadržati normalnost situacije, no odzdrava je iz dana u dan bilo sve manje. To novo normalno potjeralo ju je u ludilo.
Kći bilježi progresiju majčine bolesti, novu svakodnevicu, očevo snalaženje u nepovoljnoj situaciji, ali i prikazuje puno širu sliku, prokazujući rat kao rasap ideala. Struktura romana – osmišljena u fragmentima koji su organizirani u četiri poglavlja – odgovara takvim značenjskim intencijama i želji da se prikaže psihička nestabilnost pojedinca potaknuta ratom i društvenim rasulom.
Roman Božanska dječica Tatjane Gromače nagrađen je 2012. godine Nagradom Vladimir Nazor za književnost i Nagradom Jutarnjeg lista kao najbolje prozno djelo objavljeno u toj godini.
Glasno o tihome
Roman progovara o svakome od nas kao jedinki određenoj internaliziranim vrijednostima, vođenoj ustaljenim normama, emocijama, pa i mržnjama koje nismo naviknuti dovoditi u pitanje. Kod majke dolazi do otklona od poželjnih društvenokulturnih principa – prvo do socijalne, a zatim i psihičke devijacije. Premda ga se samo opisuje, a ne i imenuje, moglo bi se zaključiti da je zahvaća bipolarni poremećaj: „S druge strane, majčina je bolest imala i svoju drugu, krajnju suprotnost, kada joj više uopće nije bilo do pjevanja pjesama, slavljenja života i širenja ljubavi, već bi, posve suprotno pretjeranoj sreći, potonula na dno bračnog kreveta i ondje spavala od jutra do mraka, i tako u nedogled.“ Paradoksalno, tek se hospitalizacijom u psihijatrijskoj ustanovi, majci pruža ispunjenje normalne potrebe za pripadanjem, radom, prihvaćanjem, činjenjem i proživljavanjem dobrih djela.
Glavninu romana pripovijeda kći. Minimalistički, ali ne banalno, već precizno. Tek mjestimično dolazi do iskliznuća pripovjedačkoga glasa iz perspektive promatrača u višu, sentenciozniju svijest: „Glazba može stvoriti dobre osjećaje i zaokrenuti ljude u potpunosti, tako da prestanu mrziti jedni druge, i sami sebe, i počnu disati kao božanske duše.“ Misleći subjekt stanje u društvu i u svijetu nerijetko pobliže objašnjava intertekstualnim elementima, pozivajući se na citate poznatih filozofa i književnika te prizivajući njihova djela i teorije (Nietzschea, Freuda, Kafke, Flauberta, Držića, Dostojevskog, Orwella…).
Pripovijedanje o majčinim depresivnim epizodama stilski i emotivno ne razlikuje se od ostalih dionica romana. Kako i sama sebe naziva, pripovjedačica je „majčina zapisničarka, sudska tumačica i pisarica“. Na kvaziuobičajen, izravan način iznosi svakodnevne priče koje joj je majka iz bolnice prepričavala telefonom, ali se i osvrće na društvene probleme poput nepotizma u zdravstvenome sustavu, ponekad sportskim rječnikom – uz dozu gorke ironije – izvještava o nemoralnim radnjama, stanjima i zbivanjima koja se kapilarno, s vrha društvene ljestvice, šire u cijelo društvo: „Laž i krađa, sloboda i istinitost (10:0).“
Likovi u romanu nisu imenovani, već su svedeni na svoje primarne društvene uloge, što opet može simbolizirati sveprisutnost takvih i sličnih potresnih priča u životima brojnih pojedinaca. Dionice koje u prvome licu bilježe majčine riječi također su napisane autentičnim, staračkim glasom, čija je uvjerljivost učvršćena arhaizmima, frazemima i ponekim lokalizmima.
Otac pak ne dobiva vlastiti autentični glas, on je tek jedan od entiteta o kojemu se pripovijeda – kao o urušenome autoritetu koji iz dana u dan gubi patrijarhalni kredibilitet u kćerinim očima, koji „se trudio da što više mrzi i prezire one koji nisu njegove vjeroispovijesti (…). Među njih, naravno, nije pripadala majka (…), s obzirom na to da je s njom spavao u istome krevetu i jeo za istim stolom.“ – tek to.
Konstantno upućujući na majku kao na živi dokaz dalekosežnih ratnih posljedica, pripovjedni glas neprestano nas tjera na povratak unutra, u naše manje ili više vidljive transgeneracijske traume
Ništa nije u redu
Pripovijedanje nije docirajuće; ono je pomno promišljeno, a iz promišljanja je potom odabrana upravo ona najizravnija slika, koja će čitatelju biti najupečatljivija i najinformativnija. Sličan autorski postupak pronalazi se i u Gromačinoj izvrsno ocijenjenoj i kritički visoko valoriziranoj stvarnosnoj poeziji (zbirci pjesama iz 2000. Nešto nije u redu?). Već je i u pojedinim pjesmama, ali i u romanu Crnac (2004), koji je prethodio Božanskoj dječici, autorica problematizirala poziciju subjekta zatečenog u neugodnoj svakodnevici koju ne uspijeva promijeniti. Ono što knjigom Božanska dječica specifično u posljednjem poglavlju adresira, malo je drugačija svijest o sebi, o pripovjedačici koja i dalje ne djeluje aktivno i ne mijenja situaciju, ali sebe sada promatra s distance, čini se, iz objektivnijeg, više kritičkog ugla: „Izlasci u takve zvjerinjake, napučene ljudskim zvijerima kakva sam i sama, davali su mi prigodu za razmišljanje i prebacivanje najraznovrsnijih misli po moždanim polutkama (…).“
Tema mentalnog zdravlja u romanu je sveprisutna, no ipak nije njegova ključna točka. Čini mi se da je u posljednjih nekoliko godina samo predstavljanje nekoga psihičkog poremećaja unutar korica fikcijske proze uglavnom automatski postaje njezinom okosnicom. Gromača je uznapredovanje bolesti iskoristila samo kao (sveprisutni) provodni motiv da bi progovorila o nepopravljivome stanju u zajednici. Da, roman svijet prikazuje kao mučno mjesto, dok likovi postaju dionici kulture straha, ali se pripovijedanje fokusira na neimenovani rat, na zrcaljenje patologije društva u pojedincu, pa i na naraciju samu, njezinu fragmentarnost, ohlađenost i začudnost izmjene ritma kompliciranih i posve jednostavnih rečenica.
Skrivanje bolesti na koje je u romanu majka bila primorana, u izvanknjiževnoj stvarnosti danas bi možda, nadam se, bilo izvedeno u manjoj mjeri. U unutarknjiževnoj stvarnosti, vjerojatno bi se očekivala neka još tjeskobnija atmosfera, ali i drukčiji, ohrabrujući obrat, konačno, portretiranje majke kao junakinje. Izvođenje glavne pripovjedne dionice Božanske dječice na tako frigidan način, izvrsno stilski korespondira i s distanciranim, mjestimice začudno ironiziranim načinom pripovijedanja. Poglavljima se ljušte slojevi društva i pojedinca sve do srži, u kojoj se nalazi spoznaja da rat dugoročno rađa samo antijunake.
Teološka stranputica
Pomalo čudi izostanak kritike npr. obrazovnog sustava pri problematizaciji ideoloških aparata države, kao da se mržnja i „istina“ s koljena na koljeno prenose isključivo unutar obiteljskih zidova. Ipak, sociološke zidove kuće i psihološke ljušture pojedinca Gromača ne zaboravlja izgraditi, pridajući likovima cjelokupan emocionalni profil, posebno ističući važnost formativnih godina i međugeneracijskih trauma: „Majci je njezin otac utjerao strah u kosti. (…) Postala je ona koja strepi od očeve kazne, svakoga dana i tijekom cijeloga života. Otac je bio Bog sam.“
Budući da već i uzrok društvenoga sukoba leži u religijskim i nacionalnim razlikama, često se pojavljuju i vjerski motivi. Dok majka pobožno i pomalo frojdovski poima oca/Oca, pripovjedačičin odnos spram dogmatizma donekle je nedokučiv, suptilan i tek mjestimično otvorenije kritički prozriv: „Otac i majka vjerovali su da Bog kažnjava i cijeloga života živjeli su u tome uvjerenju. Ponekad su se ipak malo opustili, tada su znali izaći izvan svojih okvira. U tim se trenucima ukazivala majčina i očeva duša (…), duboka i humanistička, i koja može biti slobodna i nesputana.“ Teološki sloj teksta nije toliko prisutan i ključan u samome romanu, koliko dominira naslovom. Iako možda nije posve jasan prije čitanja (pa bi ponekoga potencijalnog čitatelja mogao zavesti prema puno sanjivijoj, religioznijoj priči), u sebi svakako sadrži i ironijsku komponentu. Osim djece kao simbola nevinosti – koji bi se mogao odnositi na sve likove zatečene oružanim sukobima, religijski motiv božanskoga može implicirati nešto sveto i uzvišeno, što je u potpunoj suprotnosti od bolesti i boli s kojima se suočavaju protagonisti.
Skrivanje bolesti na koje je u romanu majka bila primorana, u izvanknjiževnoj stvarnosti danas bi možda, nadam se, bilo izvedeno u manjoj mjeri. U unutarknjiževnoj stvarnosti, vjerojatno bi se očekivala neka još tjeskobnija atmosfera, ali i drukčiji, ohrabrujući obrat, konačno, portretiranje majke kao junakinje
Povratak unutra
Čitajući, vrlo se brzo uočava da je rat samo okidač za pripovijedanje, samo paravan za prikaz korjenite traumatiziranosti cijeloga društva, koja je transnacionalna i transtemporalna. Premda se konkretno ne navodi o kojemu je ratu riječ, po znakovima se može zaključiti da se radi o nedavnome ratu na našim prostorima, no, ionako, rat je svugdje isti. Unutar kojih se god vremenskih, geografskih ili filozofskih okvira nalazio, čitatelj Božanske dječice može shvatiti komunikacijsku namjeru teksta. Može prepoznati kolektivnu traumu, pa i sebe u njoj. Za razliku od brojnih drugih romana o ratu i o svima nama, ova mozaična priča ugodno iznenađuje distanciranim, nimalo naivnim pripovijedanjem o nekome tako bliskome, o nečemu u svojoj biti tako krhkome. Konstantno upućujući na majku kao na živi dokaz dalekosežnih ratnih posljedica, pripovjedni glas neprestano nas tjera na povratak unutra, u naše manje ili više vidljive transgeneracijske traume. Postojeće, i one u nastajanju.
Pomalo proročki i upozoravajući, dvoje pacijenata psihijatrijske ustanove zaključuju da se: „Ratni zločini ponavljaju upravo zato jer se o onima prije nije govorilo“. Društvena reakcija čak i na takav eksplicitan iskaz rezultira tek time da su se „svi smijali i namigivali jedni drugima kao da su poslušali dobar vic, pomalo sramotna sadržaja“. Opća mjesta u ovoj slici prikazuju potpuno izokretanje zdravoga razuma. Na primjeru pojedinca, progresija bolesti dovodi do majčinoga fatalnoga gubitka dostojanstva, pomalo nalik naturalističkim slikama iz posljednjih scena Marinkovićeve Zajedničke kupke. Niz poniženja, smrti i prijevara potaknutih katalizatorima koji su tijekom čitavoga života okruživali majku, pritisnuli su je do oskvrnuća svih vrijednosti, pokazavši da bez ozbiljnih društvenih promjena, nijedan pojedinac ne ostaje imun na svjesno i nesvjesno zlo. Jer, kako u slučaju svoje majke poručuje pripovjedačica: „Kako bi u bolesti mogla biti svoja kada to nikada nije bila ni u zdravlju?“
Godina je 2024: Navijači na ulicama Berlina pjevali ustašku pjesmu (portalnovosti.com); Palestinski ribari direktne mete izraelske vojske u Gazi (balkans.aljazeera.net); Strašni ruski napadi diljem Ukrajine, broj mrtvih raste, udarili i čuvenu dječju bolnicu: „Kirurg je tijelom zaštitio bebu…“ (jutarnji.hr).
