Ernauxina madlenica ili u potrazi za (ne)izgubljenim vremenom

Naslovnica knjige Godine Annie Ernaux
Roman(i) Annie Ernaux

Ernauxina madlenica ili u potrazi za (ne)izgubljenim vremenom

Od dvadesetak objavljenih naslova Annie Ernaux, na hrvatski su joj prevedena četiri romana: "Samo strast", "Mjesto", "Jedna žena" i nedavno "Godine", svojevrstan autoričin opus magnum
Annie Ernaux: "Godine", Oceanmore, Zagreb 2021.
Život nije samo ono što smo proživjeli, ali kod Ernaux izgleda da život nije ni ono čega se sjećamo. Ona nas strpljivo i dosljedno uči da je život ono što smo zapisali te da ne postoji manje vrijedna situacija koja nije zaslužila biti zabilježena

Teško je za povjerovati da je Annie Ernaux tek odnedavno zadobila dovoljno čitateljske pa i književnokritičke pažnje u hrvatskoj javnosti, postavši pisac kojeg svi u ovom trenutku čitaju. Ipak, radije bih rekla, autorica ili spisateljica jer muški rod uz njezin snažan ženski glas jednostavno bode oči. Ernaux je ikona gotovo kultnog statusa francuske književnosti posljednjih četrdesetak godina, profesorica suvremene književnosti, nagrađivana i prevođena piskinja, živući klasik. Od dvadesetak objavljenih naslova, na hrvatski su joj prevedena četiri romana  Samo strast, Mjesto, Jedna žena i nedavno Godine, svojevrstan autoričin opus magnum. Koliko mi je za sada poznato, očekujemo i roman Događaj, prema kojemu je snimljen i film, netom nagrađen u Veneciji.

Crno bijelo u boji ili elegantni narativni retouche

Još je od najranijih radova (Les Armoires vides, 1974.) Ernaux zacrtala samosvojan pripovjedni procédé, a njezini su tekstovi preplet različitih generičkih tonaliteta. Premda autobiografiju koristi kao mainstream, u njezinim knjigama supostoje mnogi žanrovski kodovi, svaki obogaćen drugačijim narativnim mikroelementima. Ne može se čvrsto odrediti da su to memoari jer u njih unosi svoja sjećanja i opise osobnih fotografija, dokumentarizam feljtonizira pop kulturom toga doba, modom ili prepoznatljivim generacijskim proizvodima, a kad tekst poprima izgled dnevničkih zapisa, Ernaux ga internalizira specifičnim oblikom introspekcije i promišljanjima o povijesnim i društvenim događajima. Njezino pripovijedanje (a onda i čitanje) nalik je listanju starog albuma gdje pogled na novu fotografiju diktira novi val (o)sjećanja, a ona prizivaju širi sociokulturni kontekst, premrežujući istovremeno povijesnu situaciju u Francuskoj (smjene političkih stranaka, globalizacija i rast kapitalizma, borba za prava žena) s individual(izira)nom situacijom. Ernaux locira sebe unutar mnoštva, poosobljava povijesni trenutak, govoreći iz sebe zahvaća cjelokupni generacijski i civilizacijski kontekst. Čitanjem upoznajemo autoričin privatni album zamrznutih slika sjećanja, uviđajući da njezino subjektivno postaje objektivno, obiteljsko istovremeno i društveno, intimno zajedničko. Tekstualno zamrzavanje fotografija pokušaj je autoričine hijerarhizacije i ustroja uspomena nakupljenih godinama da bi prikazala proživljenu dimenziju povijesti. Kao da ulazimo u muzej (bezuvjetne predaje), točnije u vremeplov, s tim da Ernaux oživopisnjuje tj. retušira narativnoformalni aspekt, a ne sadržajni. Dokazuju to primjeri u kojima suptilno poetizira izraz, kolažira filozofske i esejističke rečenice ili opisuje crno-bijele fotografije gdje je vjerodostojna kroničarka s izraženim osjećajem za nijanse pa dobivamo dojam kao da su u boji. Reference na nevažne, prolazne i običnom oku teško zamjetljive detalje ustvari su autentični markeri epohe: Zvučna je kulisa bila tišina i bicikl je mjerio brzinu života. Njezino je pripovijedanje elegantno i neuvijeno, stil jednostavan i discipliniran, no nikako suhoparan.

Ernaux locira sebe unutar mnoštva, poosobljava povijesni trenutak, govoreći iz sebe zahvaća cjelokupni generacijski i civilizacijski kontekst

Svoju neosobnu autobiografiju, kako ju sama naziva, Ernaux ispisuje modusom višeglasja. Taj mrmor glasova otkriva temeljno kolebanje između oslovljavanja sebe i pisanja o sebi kao ,,ja'' ili ,,ona''. Hegelovsko proturječje koje je u Jednoj ženi pokušala pomiriti pisanjem o oprečnim slikama svoje majke, u Godinama postaje proturječje udvojene autorske pozicije: Toj "neprestanoj drugoj'" s fotografija zrcalno će odgovarati "ona'' iz teksta. Iako tekstualno odgovara vizualnom i pokušava ga dosljedno zabilježiti, dakle redajući niz proznih fotografija, ona koja govori (u tekstu) pokušava neprestano uhvatiti i zrcaliti onu koju gleda (na fotografiji), a koja joj neprestano izmiče. Pripovijedanje je pokušaj susreta sa samom sobom u trenutku o kojem govori tako da prošlost, sadašnjost pa i budućnost često zamjenjuju mjesta, to češće što biva starija. Zapravo, vremenska nepodudarnost ostaje nerazriješena u tekstu, autorica je svjesna da njezino tada o kojem priča postaje sada o kojem piše, a i da će se čitanje dogoditi s vremenskim odmakom. No Ernaux kao da blago frustrira to što njezino sada ne može istovremeno biti i ovdje pa se često osjeća kao da je nigdje, sama sebi tuđa: Sigurna je da nema nikakvu "osobnost''. Prošlost je u toj koncepciji prostor samospoznaje, a upravo takva optika omogućuje prekoračenje prostorno-vremenske granice.

Pripovijedanje Annie Ernaux nalik je listanju starog albuma gdje pogled na novu fotografiju diktira novi val (o)sjećanja, a ona prizivaju širi sociokulturni kontekst, premrežujući istovremeno povijesnu situaciju u Francuskoj s individual(izira)nom situacijom

Želja za potragom za samom sobom i imenovanjem osjećaja koje u tenutku o kojem govori još nije bila spoznala, za vlastitom (neuhvatljivom? neuhvaćenom? neiskazanom?) osobnošću poriv su na pisanje, no i snažni autopoetički punktovi u tekstu kojima Ernaux pokazuje visoku razinu naratorske samosvijesti. U svim njezinim romanima nailazimo na mikropasuse kojima pokušava uhvatiti i zaustaviti čin pisanja, odgoditi posljednje stranice, njezino dvoumljenje o formi koju bi knjiga trebala imati, o mnogim trenucima u kojima je pisanje iznevjerava, ali i obrnuto, gdje se bori s iznevjeravanjem zapamćenog. U Mjestu kaže: Treba mi mnogo vremena zato što mi je obnavljanje sjećanja na zaboravljene činjenice teže od izmišljanja. Pamćenje se odupire.

Naslovnica Mjesto
Roman Mjesto u izdanju Disputa (2008.) i
prijevodu Damjana Lalovića

Mjesto i Jedna žena više su lov na uspomene na koje nije mogla računati dok nije započela s procesom pisanja pa se, pišući ih, koleba kako zadržati autentičnost na susretištu književnosti, sociologije i povijesti. No, Ernauxina autentičnost više je od bilježenja stvarnosti, iako na mnogim mjestima zauzima ulogu što objektivnije kron(olog)ičarke. Više od činjenične autentičnosti, Ernaux je rastrzana ne bi li u djelu postigla tekstualnu autentičnost, a što se najviše osjeti u Godinama. Drugim riječima, ona ne pokušava sebe uprisutniti tekstom, biti zato što piše ili zadobiti vlast nad samom sobom činom pisanja. Ernaux koncipira tekst kao prostor unutar kojeg jedino može razriješiti anomaliju vremena, poistovremeniti ovdje sa sada, prikazati i zahvatiti silnu ukupnost koju snažno osjeća: Bit će to klizna pripovijest u apsolutnom i neprekidnom nesvršenom prošlom vremenu koje u hodu proždire sadašnje sve do posljednje slike jednog života. Čini mi se da je upravo u tome posebnost i jedinstvenost njezina tipa autofikcije koja je poput kolektivne autobiografije. Njezino biti ne ostvaruje se jer piše o sebi, nego dok piše o sebi. Zato opisane crno-bijele fotografije vidimo kao da su u boji, njezin unutarnji svijet postaje naš unutarnji svijet i kolikogod je ona sebe upisala u tekst, mi na neki neobičan način iščitavamo sami sebe.

Vrijeme koje se udaljava

Različiti su razlozi koji Ernaux nagone na pisanje i različit karakter pisanja iz romana u roman pa je zanimljivo uočiti njezinu tipologiju pisanja (ili to barem pokušati). Mjesto i Jedna žena ispisani su u obliku analize sjećanja, no dok je u Mjestu pisanje shvaćeno kao utočište nakon izdaje (a to bi se moglo reći i za njezinu poetiku u cjelini) i zalog kojim nadoknađuje neizrečeno za očeva života, u Jednoj ženi radi se o autoričinom pokušaju traganja za istinom o majci koja se ne može otkriti drukčije nego riječima. Zbog toga što u trenucima pisanja, bolje rečeno stanju pisanja, ponovno proživljava majčin život i njihov odnos, postavljajući u središte sam jezik, ona je osobnija, intimnija, čak i emotivnija. Svoj izričaj Ernaux u Mjestu naziva plosnatim pisanjem, onim koje teži istini, odmaku pripovjedača, koje nema nikakve poezije sjećanja ni vedre poruge. Majstorstvo je što upravo takvim plosnatim pisanjem Ernaux uspijeva obuhvatiti čitav jedan život, i oca i majke.

Roman Samo strast pokušaj je rekonstrukcije (dekonstrukcije?) ljubavnog odnosa u kojemu tekst ponovno pokazuje žanrovsko meandriranje između svjedočanstva, ispovijesti, komentara, dnevnika. Živi tekst, neispisan roman jedne strasti, ono doživljeno, na papiru ostavlja tek talog, tek tračak. Pisanje u imperfektu naznačuje neprestano trajanje i obnavljanje zajedničkih trenutaka, no i izazivanje i perpetuiranje boli zbog gubitka koji će neizbježno uslijediti. Osim toga, u ovome romanu Ernaux razlikuje bilješke na papiru od tipkanog teksta, a što se više udaljava od prvih i približava drugome, to više njezin tekst gubi na nevinosti. Pisanje je shvaćeno kao nužnost, neka vrst uzvraćenog dara za onoga koji ju je povezao sa svijetom.

Naslovnica Jedna žena
Roman Jedna žena u izdanju MaMe i Bookse (2021.) i
prijevodu Marka Gregorića

Težinu rekonstrukcije na temelju bilježaka opisuje i kasnije u Godinama: Boji se da će se izgubiti u mnoštvu predmeta koji su dio stvarnosti koju valja pohvatati. Ustvari, u trenutku u kojem počinje prepisivati i oblikovati bilješke u romanesknu formu, vrijeme se počinje udaljavati dvosmjerno, unatrag, ali i unaprijed: unatrag sve do zaborava, a unaprijed jer Ernaux pokušava zapisati sada za onda kad je ne bude, zabilježiti da bi unaprijed ispunila vlastitu odsutnost. Opisano kolebanje između oslovljavanja sebe i pisanja o sebi kao "ja'' ili "ona'' realizirano je također u toj odsutnosti i neuhvatljivosti: Rado bi te nepovezane, nevezane i neusklađene slike sebe spojila nitima neke priče. Iako na nekoliko mjesta tvrdi da njezin život nema veze s poviješću, želi sačuvati okolnosti, sentiment trenutka o kojem joj je došao red pisati. Prošlost je, spomenuli smo, alat samospoznaje, a budućnost nema ime, ona je u iščekivanju. U njezinom mikrosvijetu oprečni su parovi prošlost i trajanje, zaborav i konzervacija tj. inventarizacija jer proces pisanja jest za nju inventura iskustava, doživljaja i osjećaja povijesnog trenutka.

Pišem, dakle živjela sam

Važno je razjasniti, pak, da pisanje nije njezin način borbe protiv zaborava, ona nema potrebu mahnito se svega sjećati, Ernaux želi sačuvati nešto od vremena u kojem više nikad nećemo biti. Taj je budući manjak i nedostatnost, nepostojanje, prikriveni ili očiti početni impuls svake njezine knjige. Ernaux zato ne vodi bitku s prolaznošću vremena, nego s njegovim gubitkom. Ona sama u tekstu navodi promjenu koncepcije jer knjiga koju je kanila pisati u mladosti (rana verzija Godina koja nastaje bilježenjem) bila je sredstvo borbe, no ono što je napisala sredstvo je čuvanja vremena jer ga ona želi ne izgubiti. Pritom osjećaj koji ju potiče na pisanje palimpsestno je vrijeme pre(is)pisivanja, polifonije, ponekad i kakofonije, ustvari naziv za osjećaj kojim naziva iskustvo istodobnosti u različitim trenucima i vremenskim odsječcima tijekom života. U tim se raznim svojim vremenima Ernaux osjeća drugačija, a opet ista i svoja. Iako konstatira da ideja vremena kao palimpsesta ne mapira u potpunosti njezin osjećaj povezanosti sa svijetom, to ipak pokazuje, između ostaloga, da je u njezinim romanima vrijeme skriveni, ali ključni akter događaja, godine iz naslova su protagonist. One bilježe i pamte, ali i osjećaju posljedice: vrijeme se globaliziralo, mjerila sam vrijeme cijelim svojim tijelom, čini joj se da ne zna za godine. 

Pisanje za nju nije način borbe protiv zaborava, ona nema potrebu mahnito se svega sjećati. Ernaux želi sačuvati nešto od vremena u kojem više nikad nećemo biti

Život nije samo ono što smo proživjeli, ali kod Ernaux izgleda da život nije ni ono čega se sjećamo. Ona nas strpljivo i dosljedno uči da je život ono što smo zapisali te da ne postoji manje vrijedna situacija koja nije zaslužila biti zabilježena. Njezin se pothvat sveodjednomnosti (all-in-one) poetike može obuhvatiti riječima kako pišem, takva ću i biti, ponekad je za nju pisanje čin ponovnog rođenja. Za čitatelja vrijedi isto: kako čitam, takav ću i biti. Želimo li osjetiti barem djelić neodredive cjelokupnosti svijeta sadašnjice, svega najbližega i najudaljenijega, čitajmo Annie Ernaux. Prije svega čitajmo ju i zato da bismo i mi kroz tuđe uspomene nalazili svoje mjesto u svijetu.

Tea Sesar diplomirala je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Surađivala je u uredništvu Leksikona hrvatskih književnih kritičara, objavljivala kritike u Beharu.

Po izboru urednika