Na razini upotrebe, čini se da teorija upada u izazov kako da njezini pojmovi ne posluže ni kao svojevrsni tekstualni ukrasi ni kao osebujna pomagala u razumijevajućem prohodu kroz tekst. Također, čini se da taj izazov nije neovisan od dviju zamisli koje ostaju krnje reflektirane i lišene svoje opisne neutralnosti. Prva, da su rješenja i odgovori ono što zapravo teorija nudi vrednovanju i proučavanju književnosti te eventualno potpomaže užitku čitanja. Druga, da teorija jest u prvom koraku svojevrstan proizvođač pojmova, a zatim i njihov nepomućen, uvijek raspoloživ i obilan spremnik. A obje upotrebe vezane uz navedeni izazov imale bi biti na korist tzv. običnom čitatelju, onome koji dok čita ne služi se olovkom radi podcrtavanja, zapisivanja zapažanja i komentara, bilježenja drugima ponešto zagonetnih znakova te sličnog; netko tko nakon zaklopljene završne stranice i knjiških korica nema ni obvezu ni potrebu (pa ni naviku) pisati o pročitanom. Drugim riječima, tko nije književni kritičar ili povjesničar književnosti.
Zamalo pripitomljeno stanje
Zašto uopće teorija književnosti koja ne bi bila smatrana kakvim nužnim zlom ili stranim tijelom? Zbog vrednovanja i proučavanja književnosti. Zanimljiv naputak u tome smjeru nalazi se u studiji Tvrdi tekst. Uvid i nevid moderne hrvatske književnosti (2020) komparatista Tomislava Brleka: „Književnost se, dakle, mora razlikovati od onoga što je okružuje, dok istodobno svoje značenje može ostvariti jedino u tome što ona sama nije.“ U tradicionalnoj (ali zato tvrdokorno živoj) koncepciji znanosti o književnosti teorija je uz povijest književnosti i književnu kritiku jedna od triju njezinih disciplina bez koje preostale dvije nemaju što početi niti su načisto kako to učiniti. Što sebi ipak teorija ne uzima za pravo jest normiranje upotrebe pojmovlja. Kod nje nema one izvjesnosti kojom se gramatika odlikuje kada određuje ili iznosi preporuke kako pravilno glasi npr. neka određena deklinacija ili konjugacija. Otuda ponekad mehanička i jedva promišljena upotreba koja se, znakovito, zadovoljava prepoznavanjem kao najnižom razinom znanja. Zamalo pripitomljeno stanje koje se održava misaonom inercijom, rutiniranom primjenom kao i čvrstim uvjerenjem da se neka radnja poput npr. primjene obavlja na upravo iskazani način i nikako drukčije. Opet, navodno na dobrobit nestručnog i običnog čitatelja koji ne čita radove iz područja znanosti o književnosti (valjda jer su ih stručnjaci nekoć, još za studija, već pročitali), a književnoj kritici pripisuje važnost svojevrsnog potrošačkog vodiča. „Ovo će mi se svidjeti, ono baš i neće.“ I to bez obzira što književni proučavatelji ulažu razmjerno često (ipak neusuglašene) napore za preurediti i osuvremeniti književni kanon.
U tradicionalnoj (ali zato tvrdokorno živoj) koncepciji znanosti o književnosti teorija je uz povijest književnosti i književnu kritiku jedna od triju njezinih disciplina bez koje preostale dvije nemaju što početi niti su načisto kako to učiniti. Što sebi ipak teorija ne uzima za pravo jest normiranje upotrebe pojmovlja
Dekorativna upotreba
Kako funkcionira dekorativna upotreba teorije književnosti? Loš pa onda i neprikladan prijevod u stilu traduttore traditore što ističe „ukras“ mora konstatirati da taj ukras zapravo ništa ne ukrašava, a on je dijelom prisutan da bi se promptno stekao dojam kako napisani književnokritički ili književnopovijesni tekst izgleda učenije s njim negoli bez njega. Drugim dijelom i u krajnjoj instanci, mehanizam je samolegitimacije potpisnika takvog neknjiževnog teksta. Potvrda stručnosti pred onima koji stručni nisu niti to kane postati. Dekorativna upotreba u relativno povoljnijim slučajevima, gdje ne dolazi do bespotrebnog gomilanja pojmova, ipak podrazumijeva da je upotrebljenom pojmovlju dan uočljiv, ali relativno kratak i izdvojen prostor. Takav da rad pojma praktično dovodi u stanje nepokretnosti odnosno, slikovito rečeno, ne nudi mogućnost da vijak diskurza pored horizontalnog i kružnog kretanja (kakve „vrtnje u prazno“) ima, ulazi u proces, također i vertikalno kretanje duž svojih navoja koje odvraća od navodno spontanih prvih reakcija. Dovoljno je prisjetiti se vlastitog iskustva konzultiranja Rečnika književnih termina (1985) skupine proučavatelja u izdanju Nolita, Pojmovnika suvremene književne i kulturne teorije (2000) Vladimira Bitija ili Književnog leksikona (2007) Milivoja Solara te usporedivih radova. U svima njima prostorni raskorak između definiranog i definirajućeg posve je vidljiv. Oznaka dekorativnosti ne bi ovdje trebala biti naprosto promašena, ona je uvjetna i to valja držati u vidu. Književna kritika, zamalo prognana s časopisnih tiskanih stranica, i to, vjeruje se, iz razloga ekonomske neisplativosti, stavlja si u zadaću doprinijeti užitku u čitanju ili pak obratno unaprijed odvratiti od čitanja. A lijepo je svako ono što prije ili kasnije užitak pribavlja. Kao i, prema zamisli Davida Šporera, „teorija s ljudskim licem“. To zvuči fino i lijepo.
Kako funkcionira dekorativna upotreba teorije književnosti? Loš pa onda i neprikladan prijevod u stilu traduttore traditore što ističe „ukras“ mora konstatirati da taj ukras zapravo ništa ne ukrašava, a on je dijelom prisutan da bi se promptno stekao dojam kako napisani književnokritički ili književnopovijesni tekst izgleda učenije s njim negoli bez njega
Protetička upotreba
Kako funkcionira protetička upotreba teorije književnosti? Umjetno pomagalo se koristi u situaciji kakve poteškoće. Npr. štaka omogućuje sa što manje napora prijeći neku određenu dionicu puta. Čitanje književnog djela te potom pisanje o njemu prate poteškoće i zaplitanja o sam tekst još u fazi nastajanja – ovdje „olovka (ipak ne) piše srcem“. Ne jedino njime ni naprosto. Umjetno pomagalo malo vodi računa o tome hoće li upotreba imati eklektičan ili neeklektičan karakter. Iluzija je očekivati da tvz. obični čitatelj nikada neće barem prepoznati protetičku upotrebu s posljedicom valorizacije ne samo književnog djela nego i samog književnokritičkog djelovanja. U tome se dotiču dekorativna i protetička upotreba jedna uz bok druge. I u istom mahu razdvajaju: protetika je ispomoćna i nije dekorativna te doima se lišena suverene lakoće upotrebe. Jedan je prošlostoljetni proučavatelj mita, Furio Jesi, na svojoj humoristično obojenoj stranici, ukazao na ono što je ovdje relevantno. Mitovi danas kao da ispadaju iz kakve raskošne i privlačne ugostiteljske kuhinje, konobari se trude ispasti jedino poslužitelji, a jedva uvjerljivo ne i kuhari, pa na konzumentu takve ipak i neodgodivo ostaje ponuđenu hranu unijeti u sebe i s užitkom ju provariti. Bit će da su okus i ukus, ako je potonje prvo i jedino mjerilo, u ovoj perspektivi koncepcijski bliski jedno drugome. Iz rečenoga izlazi da protetika nije opremljena kakvom (dinamičnom) armaturom. U ovoj upotrebi kritičar i povjesničar izlažu se krhkostima svojih vlastitih izvjesnosti, a na čitatelju ostaje provjera uvjerljivosti argumentacije.
Čitanje književnog djela te potom pisanje o njemu prate poteškoće i zaplitanja o sam tekst još u fazi nastajanja – ovdje „olovka (ipak ne) piše srcem“. Ne jedino njime ni naprosto
Teorija je otpor
Teško da navedeni izazovi nemaju ništa s promjenom paradigme kod koje je tradicionalna teorija književnosti bila „smijenjena“, a vidimo da ipak nije pa onda bolje: osuvremenjena, književnom teorijom. A ta promjena ili je ostala uvelike nezapažena ili prekrivena velom pozamašnog ignoriranja. Naravno, ne kod svih proučavatelja književnosti, posebno ne kod onih koji nisu ostali imuni na tu promjenu te su joj dali i svoje prinose. Zašto uopće stanoviti zazor od teorije? Zbog analitičkog njezinog usmjerenja prema rastavljanju cjeline djela na njezine dijelove ona se izdvaja od sintetičkog doživljaja te iste cjeline pa se smatra da ju narušava te da kod analize izostaje očekivana preplavljenost osjećajima. No ne treba previdjeti glasovit uvid komparatista Paula de Mana koji kaže da teorija i jest otpor. A to pak znači da se taj otpor ne ostvaruje između teorije i neteorije, nego naprotiv između dviju različitih teorija. Jedna se doživljava kao da dolazi izvana, skoro pa nametnuto od strane drugog, a druga bezglasno prebiva u nevidljivoj unutrašnjosti. S time u vezi, pozorniji poznavatelji svraćaju pažnju na koncepciju Hans-Georga Gadamera. Kod Gadamera se djelatnost teorije ne oslanja na uspostavljanju odvojenosti spoznavanog objekta od spoznavajućeg subjekta, nego naprotiv u biti-izvan-sebe stanju gdje ta razlika gubi svoju važnost.
Prethodno rečeno ne valja shvatiti u smislu da čitatelj književnoga djela (pa ni proučavatelj) jest u permanentom stanju prepuštenosti milostima senzibiliteta; stanovitoj potpunoj uronjenosti u čitani tekst. Takvo je što nezamislivo i nema potvrdu u iskustvu čitanja. Samo je proćućeno. Kritičar i povjesničar dakako imaju provo uživati u takvom trpnom stanju, ali ne kontinuirano. Za završiti, dekorativnost i protetičnost fenomeni su testa prihvatljivosti argumentacije ne osobito visoke razine te, ne manje važno, manifestiraju se već izlizani i ishabani od upotrebe.
