Vaš prvi, nedavno objavljeni roman Psi, naišao je na vrlo dobru recepciju u javnosti. Dobili ste Književnu nagradu Drago Gervais i niz izvrsnih kritika, a sprema se i novo izdanje. Je li vas iznenadio takav uspjeh romana i kako se u svemu tome snalazite?
Iznenadio me uspjeh, naravno, zbunjena sam, ali drago mi je da su ljudi pronašli neku ljudskost u romanu i da se mogu poistovjetiti s tim nelagodnim, ponižavajućim iskustvom prve ljubavi koje je opisano u tekstu. No polako, vidjet ćemo kakav će dalje biti život romana i kako će proći drugo izdanje.
Središnja je tema romana strastvena ljubavna vezu između protagonistice, mlade Riječanke Dore koja u Prag odlazi studirati scenaristiku na FAMU i muškarca na pragu četrdesetih godina, fotografa Leona koji je nedavno izgubio suprugu Aynu. Pišete odvažno i s puno autobiografskih elemenata. Na zagrebačkoj promociji rekli ste da je to vaša priča, a to ste podcrtali i imenom glavne junakinje. Jeste li se prilikom pisanja pribojavali da se možda previše izlažete pred čitateljem?
To je u suštini neko moje iskustvo, ali priča je fiktivna, inspirirana stvarnim događajima i ljudima. Htjela sam pisati o djevojci koja se nada velikoj ljubavi, a na kraju završi duboko razočarana, čak i s grižnjom savjesti. Drugim riječima, htjela sam pisati o djevojaštvu, prikazati kako i zašto kao drske i znatiželjne djevojke gubimo tu nadmenost, slabimo, postajemo ovisne o iluziji romantične ljubavi. Mislim da je to, nažalost, univerzalna priča i, pišući je, htjela sam da se ljudi s njom emocionalno poistovjete, odnosno priželjkivala sam potvrdu da nisam sama u tom iskustvu. Drugačije ne znam ni ne želim pisati; koliko god neugodno bilo pisati o stvarima kojih se sramimo, koje želimo poništiti ili izbrisati iz života, to su emotivno potentne priče s kojima će se ljudi povezati i zato ih je važno izložiti, zbog dijaloga, solidarnosti koja se stvara između publike i autorice. Radi se o emotivnoj transakciji zapravo, i što smo iskrenije, to je naše pisanje efektnije, emocija ima slobodan prolaz. Zbog toga je u konačnici svako pisanje autobiografsko ako je iskreno, jer crpiš iz sebe, svojeg emotivnog, ne nužno i događajnog, iskustva ili suosjećanja. Što se tiče pisanja o nekim eksplicitnijim emocijama, u trenutku kad sam shvatila da će roman biti objavljen, poželjela sam se cenzurirati, ali nasreću, nisam.
Htjela sam pisati o djevojci koja se nada velikoj ljubavi, a na kraju završi duboko razočarana, čak i s grižnjom savjesti. Drugim riječima, htjela sam pisati o djevojaštvu, prikazati kako i zašto kao drske i znatiželjne djevojke gubimo tu nadmenost, slabimo, postajemo ovisne o iluziji romantične ljubavi
Suosjećanje kao motivacija
Zahtijeva li kvalitetno umjetničko djelo uvijek takvo izlaganje? Može li se u tome pretjerati?
Ne može se pretjerati u izlaganju. Ili se izlažeš ili se kriješ, nema između. Ali umjetničko djelo ne zahtijeva izlaganje osobnih priča, ljudi stvaraju iz različitih impulsa, razloga i potreba. Postoje priče koje želim ispričati koje nisu moje, ali jednakom ih žestinom osjećam i u njima vidim vrijednost. Čini mi se da često podcjenjujemo suosjećanje kao motivaciju za pisanjem, naročito kad razgovaramo o tome je li nešto inspirirano stvarnim događajem ili je „izmišljeno“. I pišući o drugim ljudima, „fiktivnim“, čovjek se treba maksimalno emotivno izložiti suosjećajući, odnosno emotivno ogoliti. Što se tiče ovog romana, mislim da je zahtijevao ovakvo izlaganje od mene kao autorice jer se moja protagonistkinja stopostotno izložila utjecaju prve ljubavi. Ako je ona, moj lik, posve uronjena u iskustvo koje proživljava, bez samosvijesti i kontrole, iracionalna, onda moram i ja kao autorica zakočiti svoje racionalne mehanizme (koliko god to teško bilo jer racionalno slažem priču) i ući u njeno stanje uma, što posljedično znači da moram pisati impulzivno, proždrljivo, bez (samo)kritičnosti. Jedino tako mogu prenijeti iracionalnost iskustva o kojem pišem, jedino tako mogu stopostotno subjektivno podastrijeti priču. To je na trenutke neugodno, i pisati i čitati, ali ne smijemo dizati ručnu u trenucima kad ulazimo u emotivnu istinu nekog iskustva, onda ponovno dajemo primat racionalnom.
„Slijedim galgose. Živim u Andaluziji, u bijelim selima. Zima je.“ To je početak vašeg romana, koji nas odmah uvodi u radnju. Priča prati dvije fabularne linije, ispričana je kroz niz analepsi, a kraj, čija posljednja rečenica, „Slijedim galgose“, zrcali i upotpunjuje značenje početka, efektno zatvara kružnu strukturu romana. Zašto ste se odlučili za ovakvu kompoziciju, a ne, primjerice, za linearnu fabulu?
Htjela sam prikazati njezinu opsesiju i nepopustljivu preokupaciju njime, koja traje i koja postaje razlog njezinih putovanja, umjetničkih preokupacija i odluka. To je, naravno, nezdrava opsesija, ali je realna, česta i simptomatična u našem društvu koje veliča toksične prve ljubavi. A opsesiju je, čini mi se, moguće prikazati jedino u usporedbi sadašnjosti i prošlosti, odnosno u tom raskoraku vremena u kojem opsesija nije popustila. To je ujedno i ono što povezuje te dvije narativne linije – jedna prati začeće te opsesije, strasti ili nazovimo to propale ljubavi, a druga linija prati reperkusije te propasti, s čime se sve bori i što sve sa sobom junakinja nosi, koji teret, koje slike, i doslovne i metaforičke, suočavajući se sa svojim sjećanjem. Ona ustvari dolazi na početak te priče, tamo gdje je njegova trauma nastala – htjela sam postići taj efekt prijenosa traume, boli, s jedne na drugu pa na treću osobu, i tako oslikati tu neraskidivu sponu tuge koja nas veže s našim bivšim ljubavima. Leon zarazi tugom i samosažaljenjem protagonistkinju kao što je Ayna zarazila njega; taj ciklus traje i samo se nositelji tuge smjenjuju, ali naboj ostaje isti, i jednakim intenzitetom slabi i iscrpljuje „zaraženu“ osobu. Zato se na kraju vraćamo na početak, što je u svojoj osnovi tragično, jer sugerira bezizlaznost iz te opsesije. Svakako nemogućnost emancipacije, nemogućnost zauzimanja za sebe, ali i to je, ponekad, život.
Jedan od likova u romanu, Isabel, kaže protagonistici: „Serem na sentimentalnost, …, sentimentalne žene su ropkinje …“. S druge strane, knjiga se bavi velikom ljubavnom pričom; koliko ste se prilikom pisanja bojali da sami ne otkližete u sentimentalnost? Kako pokazati velike emocije, a ne biti sentimentalan?
Bojala sam se sentimentalnosti i mislim da joj se nisam uspjela othrvati. Neki su mi dijelovi romana patetični sada kad ih čitam s odmakom, ali to je normalno. Protagonistkinja je sentimentalna i naivna, ludo zaljubljena i potpuno nerealna, i kao takva ona nas vodi kroz svoje iskustvo, zato nisam htjela tijekom pisanja izbjegavati ni sentiment ni patetiku. Nisam se ni u čemu htjela kočiti, pa tako ni u tome. Jer ako razgovaramo o pisanju bez cenzure, onda to ne znači samo pisanje o provokativnim, seksi stvarima; to znači i pisati patetično, ranjivo, zbunjeno, emotivno potpuno ogoljeno, a u toj emotivnosti se svašta neugodnoga može pronaći. Ali ako je pravilo all in, onda nema bremzanja.
Postoje priče koje želim ispričati koje nisu moje, ali jednakom ih žestinom osjećam i u njima vidim vrijednost. Čini mi se da često podcjenjujemo suosjećanje kao motivaciju za pisanjem, naročito kad razgovaramo o tome je li nešto inspirirano stvarnim događajem ili je „izmišljeno“
Identiteti i kategorije
Kritičari redom ističu snažne i beskompromisne erotske scene u romanu. Jeste li tu imali kakvih dilema, eventualno ograničenja pri njihovom ispisivanju, koja bi vas sputavala?
Nisam, moram priznati da nisam razmišljala o ograničenjima ni pravilima dok sam ih pisala. U svakodnevnom životu osjećam toliko ograničenja da onda pokušavam barem pisati slobodno, bez straha da nekog uvrijedim, zgrozim ili iživciram. Pisanje mi je stvarno prostor slobode. Možda sam naivna jer je to sad moj prvi roman, ali nadam se da ću se toga držati.
U zadnje vrijeme puno se polemizira o političkoj korektnosti u književnosti. Jeste li o tome vodili računa pri pisanju na bilo koji način?
Htjela sam ispričati tu jednu određenu priču koju sam poznavala i tako prenijeti svoje emocije. Nisam pritom htjela da ikakve ideje, ideologije ili očekivanja utječu na moju potragu za istinom. Nisam inače blagonaklona prema političkoj korektnosti ni aktivističkom pisanju, kao što nisam blagonaklona ni prema jednoj ideološkoj i religijskoj doktrini, a politička korektnost počinje nalikovati na puritansku religijsku doktrinu. Mislim da se umjetnost ne smije ograničavati niti pisati s predumišljajem kome će što biti korektno, a koga će uvrijediti. Ljudi će sami prepoznati propagira li djelo mržnju, rasizam, mizoginiju, ili suosjećanje i humanost. Mislim da je zadaća umjetnosti ući u sfere u koje si ne dopuštamo ući u stvarnom životu; preispitati moralne sive zone i ljudska iskustva u čitavoj njihovoj kompleksnosti, iskustva koja su mahom paradoksalna, proturječna, kaotična, koja izmiču jasnim definicijama i sudovima, kao što je iskustvo prve ljubavi. Imam problem s tim svođenjem ljudi i posljedično djela na jasne identitete i kategorije, a naročito imam problem s biranjem svoje publike i propovijedanjem ljudima kako bi trebali razmišljati. Korektno, odnosno točno, pravilno, besprijekorno, što ta riječ znači, nije nešto što bi se trebalo vezivati za umjetničko djelo. Financiranje bi trebalo biti politički korektno; natječaji, honorari, mogućnosti zaposlenja, autorski ugovori bi trebali biti korektni, ne umjetnički tekst. Tekst bi trebao razvaliti naš unutarnji sustav reda i pravila i izvući iz nas ono nepristojno, sramotno, jezivo, pa čak i nasilno, vulgarno, ono što si ne priznajemo, a što nas čini živima. Za mene je pisanje potraga za tim emocijama i slikama, destabilizacijskim, i u filmu i u prozi; ako moram biti korektna u pisanju kao što moram biti u životu, zašto onda uopće pišem? Ljudi bi trebali korektnije živjeti, a nekorektnije pisati, a ne obrnuto.
Koliko ste dugo pisali roman? Jeste li počeli pisati sa sviješću da je to nešto što namjeravate objaviti i koliko su se vaše narativne strategije mijenjale tijekom pisanja?
Dugo sam ga pisala, nekih sedam godina. Prvobitno je nastajao iz dnevničkih zapisa u kojima sam opisivala svoje studentske dane i tu ljubavnu vezu koja je postala temeljnom inspiracijom za roman, no uskoro sam shvatila da pišući dnevnik ustvari izmišljam, manipuliram istinom i pišem nešto što je fiktivno. Tada je nastupila druga, racionalnija faza pisanja, kad sam sistematično pristupila tom kupusu od rukopisa i krenula ispočetka pisati roman pazeći na dramaturgiju, poglavlja i razvoj lika. Pomoglo mi je znanje iz scenaristike pri strukturiranju poglavlja i uvođenju epizodnih likova. Tada sam shvatila i da je potreban lik koji će biti svojevrstan antipod Leonu, unijeti neko svjetlo, šarenilo u tu sumornost njihove veze, pa sam u roman uvela lik susjede Indijke. Iako, susjeda Indijka je autobiografska činjenica.
Mislim da je zadaća umjetnosti ući u sfere u koje si ne dopuštamo ući u stvarnom životu; preispitati moralne sive zone i ljudska iskustva u čitavoj njihovoj kompleksnosti, iskustva koja su mahom paradoksalna, proturječna, kaotična, koja izmiču jasnim definicijama i sudovima, kao što je iskustvo prve ljubavi. Imam problem s tim svođenjem ljudi i posljedično djela na jasne identitete i kategorije, a naročito imam problem s biranjem svoje publike i propovijedanjem ljudima kako bi trebali razmišljati
Dvostruki standardi
Na nedavnoj promociji spomenuli ste da vam je jedna od omiljenih autorica – Marguerite Duras. Njezini romani prožeti su autobiografskim elementima, a radnja Ljubavnika također progovara o ljubavnoj vezi mlađe žene i starijeg muškarca. Jeste li taj roman imali na pameti prilikom pisanja vašeg romana, odnosno je li taj roman na ikakav način utjecao na vaše pisanje?
Moguće da je utjecao. Roman sam počela pisati prije nego što sam otkrila Duras, ali puno sam je čitala tijekom faksa tako da je sigurno utjecala na mene. No nisam svjesno posezala za njezinim djelima u smislu traženja literarnih i dramaturških rješenja kao što sam to činila s nekim drugim djelima, npr. Norveškom šumom Harukija Murakamija, koja mi je izravno pomogla pri strukturiranju romana.
Ostanimo još malo kod tih intertekstualnih veza. Čije vam je još pisanje bilo važno u vrijeme dok ste pisali roman?
Dvije knjige su dosta utjecale na moje samopouzdanje tijekom pisanja, odnosno ponekad, kad sam sumnjala u taj svoj histerični, iracionalni način pisanja koji intuitivno osjećam, posegnula bih za romanom Ivane Sajko Rio bar i Malinom Ingeborg Bachmann. Oba romana obožavam, u oba sam pronašla utjehu i dopuštenje da se upustim u potragu za odgovorima i smislom u samom tekstu, da nisam dužna dostaviti čitatelju nikakva objašnjenja ni sud o iskustvu o kojem pišem, da moje duge, ponekad preduge rečenice smiju biti nastavak mojih emocija i previranja i da ih ne moram kontrolirati kako bih nekome dokazala da znam pisati. Bila sam nesigurna, i dalje sam, jer je književnost, kao i svaka sfera naše patrijarhalne kulture, izrazito falocentrično nastrojena; zahtijeva se jasan dramaturški luk koji vodi k jednom vrhuncu, a zašto bi vrhunac bio samo jedan?; cijene se objektivnost, distanca, umjerenost, kontrola, aktivistička asertivnost, Hemingwayeve deklarativne, kratke rečenice. Ne cijeni se fluidnost, nered, mekoća, otvorenost, tjelesnost, ranjivo, ranjeno pisanje. I Bachmann i Sajko, kao i Duras i Lessing i Lispector, pokazale su mi da možeš pisati feministički bez da igdje spomeneš riječ „feminizam“; neke od tih autorica izbjegavale su se deklarirati kao feministkinje iako njihovi romani ulaze u najdublje sfere ženskog bića ikad opisane u književnosti, čime zaista osiguravaju ženama prostor da izraze svoja najintimnija, a samim time i najrelevantnija ljudska iskustva. Ne mislim pritom da treba zazirati od riječi „feminizam“, dapače, ali ne mora sva proza biti aktivistička. Također, u navedenim romanima pronalazim podsjetnik i na dvostruke standarde u književnosti danas: želimo emancipirati žene kroz književnost, ali i dalje želimo da žene pišu kao muškarci.
Što vam je osobno najvažnije u knjigama koje čitate?
Zadnje vrijeme puno razmišljam o emocionalnoj istini trenutka, o tome što se dogodi kad ne kontroliraš i ne cenzuriraš ljude (i sebe) u danom trenutku, odnosno kad izraziš svoje autentične emocije lišavajući se pristojnosti, plana i kalkulacije. Što bi se dogodilo kad ne bismo stalno obustavljali i kontrolirali svoje emocije, kad ne bismo bile pristojne? Nešto se slično dogodi tijekom glumačkih improvizacija i to volim vidjeti u filmu. Ta emocionalna istina mi je možda najvažnija i u knjigama – osjećaj da autorica ili autor zna o čemu piše, da ne nabada i ne sugerira emocije koje misli da bismo trebali proživjeti, već da samo piše o nekoj svojoj istini i da pusti publici da sama reagira na to. Kada to osjetim, onda osjećam i likove i atmosferu, onda vjerujem knjizi. Zadnje vrijeme puno čitam Joan Didion; ne mogu reći da mi je uzor, ali puno od nje učim.
Zadnje vrijeme puno razmišljam o emocionalnoj istini trenutka, o tome što se dogodi kad ne kontroliraš i ne cenzuriraš ljude (i sebe) u danom trenutku, odnosno kad izraziš svoje autentične emocije lišavajući se pristojnosti, plana i kalkulacije. Što bi se dogodilo kad ne bismo stalno obustavljali i kontrolirali svoje emocije, kad ne bismo bile pristojne?
Aktualizacija i emancipacija
Jedan od glavnih motiva u romanu mladenačka je izgradnja vlastita identiteta. Protagonistica često opisuje svoje djetinjstvo kao sretno te nezagađeno traumama. Čitajući roman na neki način se stječe dojam da ona nesvjesno žudi za iskustvima, ožiljcima i traumama koji će joj pomoći da izgradi svoj identitet. Smatrate li da je trauma nužna za izgradnju identiteta?
Ne smatram, a i nisam mjerodavna sugovornica jer ne znam puno o psihologiji, ali vjerujem da je trauma dio svačijeg identiteta iako često toga nismo svjesni. Ako razgovaramo o transgeneracijskim traumama ili traumama koje nastupaju nakon toksičnih ljubavnih odnosa, onda su sigurno veliki utjecaj pri izgradnji identiteta. U slučaju moje protagonistkinje, jasno je da ju je neporecivo obilježila traumatičnost tog odnosa.
„U svojoj sam submisivnosti pronalazila veliku moć, svoj ego hranila sam hraneći njegov.“ Je li submisivnost protagonistice u njenom odnosu prema Leonu, ali i prema Ayni, njegovoj pokojnoj ženi, subverzivan, ili nešto što lik mora nadići kako bi na kraju ostvario vlastitu aktualizaciju? Ili je možda nešto potpuno treće?
U stvarnosti je submisivnost, ako nije namjerna i svjesna, nešto što čovjek, naročito žena, treba nadići kako bi se vratila samoj sebi, kako bi postala sama svoj autoritet, no isto tako svjesna submisivnost može biti snažno oruđe manipulacije i kontrole. U romanu se protagonistkinja ne vrati samoj sebi, ona se gubi u njegovom narativu, njegovoj fikciji (njegovim fotografijama), zbog toga je roman, barem meni, tragičan. Isto tako, teško je biti dominantan i samopouzdan u odnosu sa čovjekom koji se raspada i koji se u konačnici raspadne. Mislim da je tu važan element grižnje savjesti, jer, spoiler alert, nemojmo zaboraviti da se čovjek ubije i da ona ostane s tim osjećajem da mu nije mogla pomoći. On je njoj sve oduzeo, pa čak i mogućnost aktualizacije i emancipacije, svojim samoubojstvom – sve osim pisanja, jezika, tu ona nije submisivna, i tu leži njena aktualizacija. I zbog toga možda submisivnost u ovom primjeru jest subverzivna, jer se sviješću pretvara u djelovanje.
I ovaj roman, u koji su te traume na neki način utkane, sad gradi vaš identitet. Nakon svega, kad biste mogli ponoviti iskustvo o kojem pišete u romanu, biste li nešto promijenili ili je velika emocija vrijednost po sebi?
Ne bih ponavljala to iskustvo više nikada.
„Sve što je posjedovao stalo je u jednu IKEA vreću i kofer koji je maznuo starcima. Kao i kod svih nas milenijalaca, uostalom. Pare su odlazile na fakultet i programe razmjene u inozemstvo, nakon čega smo bivali još izgubljeniji, siromašniji i dezorjentiraniji nego prije, lišeni navika, osjećaja pripadnosti i vlastitog jezika.“ Roman pristupa kategoriji mladih, hipermobilnih ljudi na zanimljiv i ambivalentan način – naglašava se njihova privilegirana pozicija obrazovanja u međunarodnom, multikulturalnom okruženju, ali i njihov zajednički osjećaj izgubljenosti. Zašto to iskustvo budi u tim likovima takve osjećaje dezorijentiranosti? Zašto likovi u romanu imaju tako izražen osjećaj nepripadanja?
Pa mislim da jako puno ljudi oko nas pati od osjećaja nepripadnosti, čak i oni koji ne žive u multikulturnom okruženju. Oni izmješteni, koji su se odvojili od svojih rođenjem stečenih identiteta, koji ih životom u drugačijoj kulturnoj zajednici preispituju, u jednom se trenutku moraju suočiti sa zrakopraznim prostorom tjeskobe i dvojbi koja nastupa u identitetskoj krizi. Jedna kolegica s režije, Indijka, pobjegla je iz Kerale studirati film u Prag jer je htjela prestati skrivati činjenicu da je lezbijka. U Pragu je našla djevojku, bila je neko vrijeme zadovoljna, ali je uskoro postala depresivna jer je dnevno bila izložena rasizmu i ksenofobiji koja je vrlo prisutna u češkom društvu. Upoznala sam puno takvih ljudi koji su jednu borbu zamijenili drugom unatoč postojanju privilegija, jer očito je kolegica bila dovoljno imućna da iz Kerale dođe na studij u Europu. Također, osim tih općenitih opservacija, za roman je bilo važno istaknuti vezu protagonistkinje s njezinim jezikom kao sredstvom pisanja: tek kad zaista počne pisati, kad Leona više nema, njoj njezin jezik sve više nedostaje – tek kad se počne približavati sebi, sve bolje čuje svoj glas, koji je na njenom materinjem jeziku. Na taj način njezin jezik, koji on ne razumije, postaje sredstvom njezine emancipacije. Bez tog osjećaja, ljudi blijede, ostaju zarobljeni u nepoznavanju kulture i jezika, odnosno u vlastitom osjećaju nepripadnosti.
Montažna logika
Prag bi se mogao smatrati jednim od glavnih protagonista vašeg teksta, ili barem jednim od ključnih čimbenika u vezi između Dore i Leona. To je grad u kojem ste studirali, živjeli i o kojem ste puno pisali u ovom romanu. Više ne živite tamo, ali što vam taj grad danas znači?
Prag je grad koji najbolje poznajem, šest-sedam godina sam živjela gore, radila sam tijekom studija kao turistički vodič i prehodala svaki centimetar grada. Prag se, kao i svi gradovi pod utjecajem gentrifikacije i podivljalog turizma, mijenja, poskupljuje, a s time se mijenja i moja percepcija Praga, gubi neku mističnost koju je imao prije, u svojoj jeftinijoj fazi. Ali Prag je grad u kojem sam proživjela svoja ključna formativna iskustva, odlučila se baviti filmom, kojem sam posvetila prvu knjigu i naravno da mi kao mjesto odrastanja puno znači, uz Rijeku najviše.
Filmska ste redateljica i scenaristica koja je napisala i režirala nekoliko kratkometražnih filmova, a upravo razvijate svoj prvi dugometražni film. Jeste li pisanju romana pristupili iz određene filmske perspektive?
Jesam, čini mi se da se to vidi u strukturi koja imitira paralelnu montažu. Svako poglavlje sam prvo vidjela kao prizor, odnosno za svako sam imala naslov i naslovnu sliku, ključni kadar. Pazila sam da svako poglavlje, poput epizode, završi nekakvim pitanjem, nedokučivim osjećajem, i da ritam knjige zrcali ritam protagonistkinje, kao što bi u filmu montažni ritam pratio emocije i stanja glavnog lika. Ali čini mi se da po tome roman nije ništa posebno i da većina današnjih romana imitira filmsku strukturu, odnosno da je montažna eliptična logika često prisutna.
Vaš televizijski projekt Maličke nagrađen je nagradom HBO Europe za razvoj projekta. U kojoj je fazi projekt i možete li nam reći nešto malo više o njemu?
Projekt je u fazi razvoja, dobile smo potporu HAVC-a za razvoj projekta i uskoro ćemo nastaviti s pisanjem novog materijala. Serija govori o četiri najbolje prijateljice u kasnim dvadesetima u Zagrebu koje preispituju svoj seksualni i politički identitet i u toj potrazi za identitetom i smislom ulaze u borbu s različitim konzervativnim institucijama. Svaka se od prijateljica nosi s određenom traumom i toksičnim obrambenim mehanizmom koji je sputava u rastu i stvaranju, no zajedno pronalaze način kako ipak zdravo odrasti. U svojoj je srži to priča o prijateljstvu i zajednici, u čijoj se pozadini odvija konflikt između rastućeg hrvatskog ultrakonzervativnog pokreta i feminističkog otpora.
S obzirom na te dvije umjetničke karijere, osjećate li se prvenstveno kao filmašica ili književnica i hoće li uspjeh ovog romana nešto promijeniti u tom osjećaju?
Po struci sam scenaristica i to mi plaća račune, režija me jako zanima i osjećam u njoj puno strasti i inspiracije, ali primarno se osjećam kao osoba koja piše. Ne znam je li odgovarajuća riječ književnica, jer ne pišem samo književna djela niti su sva ukoričena; možda spisateljica, u engleskom je to writer, jedna riječ riješi sve nedoumice. Ali cijeli život pišem i svega bih se prije odrekla nego pisanja, bez obzira na uspjeh romana.
Dora Šustić (Rijeka, 1991.) diplomirala je političke znanosti u Ljubljani i scenaristiku na FAMU u Pragu. Živjela je u Istanbulu, Berlinu i Zagrebu, gdje radi kao scenaristica i razvija svoje autorske filmske i književne projekte. Objavila je kratke priče, pjesme, članke i eseje na hrvatskom, slovenskom i engleskom jeziku. Roman “Psi”, nagrađen nagradom Drago Gervais za najbolji neobjavljeni rukopis, njezin je prvijenac.
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
