Desetljećima sam svakodnevno čitala, a da zapravo nisam znala kako čitam. Preciznije, nisam znala što se događa u mome mozgu dok čitam, kako se apstraktni oblici otisnuti na papir munjevito, a neprimjetno dešifriraju kao slova, riječi i sintagme, kako se gotovo istovremeno oblikuju u značenja, povezuju s drugim, ranije pohranjenim značenjima te stvaraju informacije, spoznaje, doživljaji, priče. Zapravo, dugo me nije niti zanimalo što mi se fizički događa dok čitam. Kada sam pak shvatila koliko je kompleksan i fragilan mentalni mehanizam koji mi omogućava da crne tragove na papiru pretvaram u slova i riječi s određenim značenjima i da iz njih zamišljam nove kozmose, bila sam zatečena. Naime, čitanje koje najčešće uzimamo zdravo za gotovo podrazumijeva fascinantne prijenose od mrežnice do mozga, brojne mini strujne udare, dodire neurona, stvaranje novih sinapsi i simultani rad raznih dijelova mozga. Čitati možemo zahvaljujući dugom evolucijskom usavršavanju, ali i opstanku nekih nesavršenosti i njihovu „recikliranju“. Da se u nama nešto drukčije posložilo moguće je da nikad ne bismo izmislili pismo i abecedu niti naučili čitati.
Spektakl čitanja
Događaj, zapravo spektakl „čitanja u mozgu“ izvanredno je opisao u svojoj istoimenoj knjizi neuroznanstvenik Stanislas Dehaene koji se i inače bavi istraživanjem neuralnih temelja osnovnih ljudskih radnji poput čitanja i računanja. Iz njegovih uvida prvi sam put razabrala koliko se toga mora povezati i uključiti da bismo pročitali i razumjeli neki tekst. Dehaene detaljno tumači proces čitanja, počevši od percepcije ispisanih riječi koje ulaze u jedan djelić naše mrežnice (fovee), preko rastavljanja tih riječi, njihova dekodiranja na fragmente, do novog spajanja, kodiranja na idućoj staničnoj postaji u mozgu. Mehanizam čitanja tako uključuje organ vida te obje polutke, sva četiri režnja i gotovo sve slojeve mozga, dok jedna riječ ili sintagma može u nama aktivirati tisuće neurona i putanja. Taj mehanizam sadrži mnoge čudesne specifičnosti poput one da naše oči čitaju, tj. prelaze po tekstu ne ravnomjerno, već u trzajima. U svakom trzaju vidimo jasno tek deset ili dvanaest slova, dok sve ostalo, ispred i iza onoga što je u fokusu oka, ostaje zamagljeno. Oko tako percipira samo točku na kojoj se pogled zaustavlja pa se čitanje zapravo odvija u nizu trzaja, izmjena sekvenci u vidnom polju fovee – koje mi zbog njihove brzine ne primjećujemo.
Dehaene mi je osvijestio i koliko treninga treba da bismo znali čitati i kategorizirati automatski slova pisana različitim fontovima, verzalom ili uspravno, tiskano ili rukopisom, kao i da se prilikom čitanja naglas i čitanja u sebi aktiviraju drugi dijelovi mozga. Posebno je intrigantna evolucijska strana priče koju izlaže u knjizi polazeći pri tome od temeljnih pitanja poput ovoga: „Zašto naš primatski mozak čita“ kad je on „izvorno dizajniran za život u afričkoj savani“? Naime, „naš je korteks ishod milijuna godina evolucije bez čitanja“ pa je pravo pitanje kako je „naš primatski mozak naučio čitati“, s obzirom da je bilo „premalo vremena da bi evolucija konstruirala specijalizirane sklopove za čitanje“. Dehaene daje objašnjenje za tu evolucijsku zagonetku, ali je to objašnjenje nekome poput mene tko ne vlada neuroznanošću teško prepričati u jednom tekstu, a i ne želim amaterski reciklirati ozbiljne znanstvene teze.
Ukratko, sve u vezi s čitanjem nije ni jednostavno niti samorazumljivo. Evolucijski gledano, čini se, imali smo sreće da razvijemo čitanje i pisanje, te ključne preduvjete za stvaranje naše kulture. Treba istaknuti i da kompleksan mehanizam čitanja do danas nije sasvim rasvijetljen, unatoč velikom napretku u istraživanjima posljednjih desetljeća otkako se koristi magnetska rezonanca koja omogućuje uvid u mentalne aktivnosti u svim zakutcima mozga.
Promjena paradigme
Dehaeneove knjige i uopće načina funkcioniranja mentalnog lanca koji omogućuje čitanje i razumijevanje teksta sjetim se često kad se govori o utjecajima digitalnih tehnologija na čitanje i pisanje te umjetnički, književni tekst. Iako se Dehaene u knjizi ne bavi učincima ubrzane digitalizacije na mentalne mehanizme niti ulogom „dubinskog čitanja“ u književnosti, teme o kojima piše – poput percepcije, simultanog rada raznih dijelova mozga, aktivacije brojnih neurona u stvaranju značenja i neuroplastičnosti – vrlo su važne za razumijevanje promjena u pisanju i čitanju uslijed razvoja i korištenja digitalnih tehnologija.
Mehanizam čitanja toliko je kompleksan i sofisticiran da je neminovno zapitati se koliko ga mijenjaju, odnosno koliko mu štete, goleme, u kratkom vremenu akumulirane promjene u čitanju, oblikovanju i mediju prijenosa teksta te imperativ brzine, intenzitet informacija i hiperstimulacija naših senzora u digitalnom svijetu. Nema sumnje da digitalni razvoj i digitalno čitanje potiču značajne promjene u neuronskim prijenosima i da se danas ubrzano preoblikuje naš mentalni mehanizam čitanja. Tekstovi koje čitamo u digitalnom obliku i na Internetu često nisu samo tekstovi, već uključuju brojne audiovizualne fragmente, a ti „sadržaji“ presječeni su reklamama, linkovima i alatima web stranica. Te „sadržaje“ ne čitamo linearno, već cik-cak ili u obliku slova F, kako upućuje Maryanne Wolf u knjizi Čitatelju, vrati se kući: Čitateljski mozak u digitalnom svijetu. Također, knjige u e-formatima ne listamo, nego skrolamo, dok one često sadrže opcije pretraživanja po riječima, što nas dodatno odvlači od linearnosti i postepenog savladavanja teksta u vremenu. Sve je brzo, dostupno i navodno prilagođeno korisnicima (generički naziv obuhvaća i „čitatelja“), a zapravo podvrgnuto logici računalnih algoritama koja nikako nije logika ljudskog načina mišljenja i ponašanja. Iako je mozak plastičan i ima sposobnost samoobnavljanja i prilagođavanja i iako ga suočavanje s nečim novim i zahtjevnim – kao što je npr. algoritamska logika ili multimedijalnost – potiče da razvija nove sinapse i veze između moždanih komora, treba se zapitati odvija li se sve to prebrzo, je li pritisak prevelik i idemo li dobrim putem.
Osobno mi se sve više čini da bismo se trebali otrijezniti od pijanstva koje su donijele nove tehnologije i uočiti koliku cijenu plaćamo za komotnu privilegiju da u dlanu držimo spravu koja zamjenjuje knjige, novine, enciklopedije, sveučilišta, televiziju, radio, izlaske, igrališta, psihoterapiju, prijateljstva, svađe, susrete s nepoznatima itd. Spravu koja stvara iluziju da smo istovremeno zaštićeni i uključeni u svijet, sami i u mnoštvu.
Negativni učinci digitalne tehnologije na našu percepciju, neuralne mehanizme i kognitivne sposobnosti kao i mentalnu stabilnost, socijalne interakcije i kvalitetu života dokazani su u velikom broju relevantnih istraživanja. Poremećaji pažnje i smanjena koncentracija; mentalna tromost i mladenačka demencija; učestala anksioznost i usamljenost; nedostatak realnih uvida o sebi i svijetu; smanjenje kontemplacije i ovisnost o podražajima visokog intenziteta; izostanak kritičkog mišljenja – sve to, i štošta drugo, može se u određenoj mjeri (jasno, ne u potpunosti) povezati s pretjeranom i neadekvatnom upotrebom digitalnih tehnologija i uronjenosti u digitalni svijet. Dobar dio onoga što su prije desetak godina tvrdili i pomoću pionirskih istraživanja dokazivali „pesimisti“ poput psihijatra i neurologa Manfreda Spitzera (autora knjige Digitalna demencija), novinara i istraživača Nicholasa Carra (autor knjige Plitko: Što Internet čini našem mozgu) ili neuroznanstvenice Susan Greenfield (autorice knjige Promjene uma: Kako digitalne tehnologije utječu na naš mozak) danas je razvidno posvuda oko nas. Već i osobno, subjektivno iskustvo dugotrajnog korištenja digitalnih tehnologija, dominantne zamjene teksta tiskanog na papiru onime na zaslonu i promjene u načinima zabave, učenja, čitanja i pisanja upućuju na razne negativne posljedice. Osjećamo, na primjer, da nam fali koncentracije i vremena. Teško razaznajemo razlike između lažnih, izmontiranih slika i stvarnosti. Dok se probijamo do nekog teksta, percipiramo usput golemu količinu reklama, linkova, ikonica, aplikacija. Zatupljuje nas šeranja memova s animiranim mačkama i gledanje narcisoidnih reelsa. Osjećamo kognitivnu preopterećenost pa se planiramo podvrgnuti digitalnom detoxu. Češća su tjeskobna raspoloženja i čini nam se da stalno negdje kasnimo ili propuštamo nešto važno, jer je informacija, tekstova, slika, videa, aplikacija, pop-upova, emojija… jednostavno previše.
Ukratko, usred smo procesa epohalne promjene paradigme; on nije polagan, već nagao, intenzivan i invazivan. Kako bi se stvari pokrpale nekim objašnjenjima često se pribjegava podjelama na one koji su se rodili s Googleom (napredni; koji-su-u-igri) i one koji su ga morali usvojiti (nazadni; ostali-van-igre) i mudruje o mentalitetima i vještinama generacija X, Y i Z, kao da svi mi u ovom historijskom trenutku nismo u istom kazanu, kao da svačiji mentalni mehanizam nije izložen istim intenzivnim i invazivnim transformacijama i kao da svi nećemo u nekom trenu izletjeti iz šina modernosti. Danas si geek, sutra staromodni freak.
Naravno, stvarnost nije crno-bijela, a ukazivanje na negativnosti koje donosi promjena ukupne kulturne paradigme ne znači da razvoj digitalne tehnologije ne uključuje mnogo toga iznimno pozitivnog i korisnog. Uostalom, i tekst koji čitate postoji samo u digitalnom, a ne tiskanom obliku, a njegovu dostupnost, bez obzira na to gdje se nalazite, omogućuje upravo digitalna tehnologija. Stoga, unatoč kulturnom pesimizmu – a on nije jednak kulturnom konzervativizmu i nemodernosti! – osobno zagovaram ne zaokret od tehnologije, već osvještavanje njezinih učinaka i naših mentalnih zadanosti i posebnosti te obnavljanje starih, analognih kanala. Jer, opijenost digitalizacijom i nedostatak njezina kontrole razvoja vodi do kognitivne preopterećenosti i pucanja, urušavanja pismenosti i obrazovanosti te jačanja analfabetizma. A to otvara put prema kulturnoj i političkoj retardaciji.
Male strategije otpora
Nekontrolirano korištenje digitalne tehnologije (posebno umjetne inteligencije) te ovisnost o mrežama već sada uzrokuju neželjene promjene u mentalnom mehanizmu čitanja. Naš se mozak intenzivno prilagođava novim podražajima i formatima teksta ili slike, pa digitalno čitanje i uronjenost u digitalni svijet mijenjaju naše kognitivne, perceptivne, emotivne, asocijativne, memorijske i druge sposobnosti. Da, plastičnost mozga omogućuje preživljavanje, učenje, trajanje ljudske vrste – i to jest fascinantno. Ali, to znači također da u situaciji u kojoj se traži sve veća brzina procesiranja informacija, skakanje s jednog sadržaja na drugi i istovremena prisutnost u više kanala, mozak razvija nove veze i sinapse te nove prečace u kojima se nešto nužno odbacuje, zanemaruje, potiskuje. Na primjer, ako njemački tinejdžeri provedu prosječno sedam i pol sati dnevno na raznim ekranima tražeći zabavne sadržaje ili ako američki tinejdžeri više vremena provedu online nego spavajući (prema istraživanjima koja navodi Spitzer), onda je jasno da se njihov čitateljski mehanizam prilagođava digitalnoj furioznosti u kojoj za spori medij knjige ne ostaje puno vremena.
Posljedice mentalnih prilagodbi digitalnom svijetu su i smanjenje koncentracije, fragmentacija pažnje i gubitak dubinskog čitanja. Sve se to snažno reflektira na književno polje – na ukupno shvaćanje književnih vrijednosti i autorske autentičnosti te čitateljev i autorov osjećaj za jezik, mikrostilistiku, ritam, priču, imaginaciju itd. Zapravo, temeljna obilježja književnosti kakvu poznajemo – linearno čitanje, sporo uranjanje u književni svijet, pažnja prema riječima, onome izrečenome, ali i neizrečenome što se tek nazire u bjelinama teksta, postepena gradnja koherentnosti djela – izravno su pod udarom digitalne furioznosti.
Književnost ne postoji bez čina čitanja. Za čitanje književnih djela potrebni su strpljenje, tišina, koncentracija i dovoljno vremena odvojenoga za uranjanje u književni svijet. Potreban je također stabilan čitateljski mentalni mehanizam koji tiskane tragove po papiru može preoblikovati u književne svjetove, kao i vjerovanje da nam književnost još može reći nešto uistinu važno o svijetu. Nije riječ o tome da treba birati između digitalnog i tiskanog formata, ili spašavati književnost od odumiranja novim popisima lektire, ili nasilno kontrolirati transformacije čitateljskog mozga. Stvar je samo u pronalaženju ravnoteže.
Maryanne Wolf, koja je opsežno pisala o gubitku dubinskog čitanja, smatra da se ravnoteža može uspostaviti „razvojem dvopismenog čitateljskog mozga“, tj. uzimanjem najboljeg iz obaju svjetova i njihovim nadograđivanjem. Spitzer, kao neurolog i psihijatar, navodi čak i savjete kako očuvati svoj mozak od demencije koju, prema njegovom mišljenju, donosi današnje nekontrolirano korištenje digitalnih tehnologija i ekrana. Ukratko, strategije su različite, i neke od njih vrijedi pokušati primijeniti. I sama koristim razne „male strategije otpora“, a među njima su zadržavanje (ili obnavljanje) nekih „starinskih“ rituala poput kupovanja novina na kioscima, listanja tiskanih enciklopedija, slušanja radio stanica na tranzistoru, pisanja bilješki i skica olovkom i odvajanja više vremena kako bi čitala sporije neke meni važne knjige. Jer, klatno koje se snažno nagnulo u jednu stranu treba se nekako vratiti u uravnotežen ritam.
*Tekst je dio serijala „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.
