Buddhisagara sam upoznala u jednom baru u Thamelu, u ožujku prošle godine, jer je moj prijatelj Nayan, nepalski prevoditelj i aktivist, smatrao da bi to bila dobra ideja. Rekao mi je da je Buddhisagar svojevrsni književni fenomen. Njegov prvi roman, Karnali Blues (2010.), najčitanija je knjiga u novijoj povijesti Nepala, pa iako je otad napisao još dva, Firphire (2016.) i Eklo (2022.), nijedan nije postigao takav kultni status. Karnali Blues sam čitala na engleskom, u prijevodu Michaela Hutta, bivšeg profesora nepalskih i himalajskih studija na londonskom SOAS-u, i odmah sam shvatila zbog čega ga publika toliko voli: njegova jasna struktura i ton u službi su emocije i priče, a jezik slikovito prenosi krajolik koji ga je oblikovao.
Roman se bavi odnosom oca i sina. Protagonist Brisha Bahadur, u svojim dvadesetima, vraća se u regiju Karnali da bi se brinuo o ocu koji je doživio izljev krvi u mozak te jedanaest dana provede uz njega u bolnici. Tijekom tog vremena Brisha se prisjeća svog oca, djetinjstva i odrastanja u okrugu Kailali, čija je populacija miješana, piše Hutt u pogovoru romanu. Starosjedilački narod Tharu ondje živi uz brdske narode, takozvane Pahadije, odnosi su feudalni, kastinski, hijerarhijski, s time da su Tharui potlačena strana. Buddhisagarov roman to iznosi na vidjelo, jezično boji likove, svakom daje glas, što je bitno u zemljama poput Nepala, obilježenim vanjskim i unutarnjim migracijama, tisućljetnim nomadskim trasama, ali i sve većom urbanizacijom. Stanovništvo se iz planina slijeva u Dolinu Katmandua i južne ravnice, zbog poplava, lavina, sukoba ili jednostavno boljih ekonomskih prilika, no tri četvrtine Nepalaca još uvijek živi u ruralnim područjima. Nepalci masovno odlaze i u druge azijske te bliskoistočne zemlje, često u strašne, ropske uvjete, a odnedavna i u Europu. Na Nepalkama ostaje domaća ekonomija, katkad i same migriraju, a prema statistici doprinose više od muškaraca. Sve ovo neizostavan je uvod u razgovor o Buddhisagarovu pisanju, jer je većina književnosti objavljena na nepalskom u posljednjih sto godina dolazila iz Katmandua, kako napominje Hutt, većinom se o Katmanduu i pisalo. Buddhisagarov je prvi roman prekretnica u tom pogledu. Ovaj razgovor, započet u Thamelu, nedavno smo nastavili putem emaila. Slijede ulomci.
Očevi i sinovi
Vaš roman Karnali Blues sadrži elemente autobiografije, kaže u pogovoru vaš prevoditelj na engleski, Michael Hutt. Baš kao i protagonist Brisha Bahadur, i vi ste odrasli u okrugu Kailali, na samom jugozapadu zemlje, zatim ste se s obitelji preselili u okrug Kalikot, jedan od nepalskih najudaljenijih, također zapadno, a potom otišli studirati u Katmandu. Kako ste te elemente utkali u fikciju? Gdje i zašto ste posezali za fikcijom? Čemu vam je služila?
Mogli biste opisati Karnali Blues kao autobiografski, ali nisu svi događaji u romanu izravno izvučeni iz mog života. Umjesto toga, utkao sam stvarnost u tkivo mašte, poput raspršivanja parfema istine usred fikcije. Sva mjesta spomenuta u knjizi su stvarna. Možete ih posjetiti i danas. Čitatelji koji su bili tamo nakon čitanja romana često pretpostavljaju da su se događaji opisani u knjizi morali dogoditi u mom životu. Ali to nije slučaj. Na primjer, ja imam tri sestre i brata koji se ne pojavljuju u knjizi. Neki su čitatelji čak pitali: „Zašto niste uključili svog brata? Imate li loš odnos s njim?“ Na to odgovaram: ova knjiga nije moja autobiografija. Izvukao sam nekoliko osobnih iskustava, ali mnogi događaji koji su se zbili u knjizi nisu mi se zapravo izravno dogodili.
Da, lik Birshe Bahadura odražava dijelove mene, baš kao što otac utjelovljuje dijelove moga vlastitog oca. Proveo sam neke od najboljih godina svog života u Katase Bazaaru, u Kailaliju. Nekada je to bilo groblje prije nego što je netko otvorio dućan, što je privuklo više trgovaca i postupno ga pretvorilo u užurbanu tržnicu. Međutim, s vremenom su ljudi počeli odlaziti iz mjesta, a Katase se pretvorio u grad duhova. Svjedočio sam i sâm kako se polako gasilo nekad živahno mjesto. Nakon nekog vremena i mi smo napustili Katase.
Kad sam se preselio u Katmandu, počeo sam živjeti sâm u maloj sobi. Nisam imao puno prijatelja, pa mi je Katase često nedostajao. Nisam se mogao osloboditi sjećanja. Tad sam bio pjesnik i čak sam napisao nekoliko pjesama o Kataseu. Kad sam ih recitirao svojim prijateljima, često su mi govorili: „Dirnuti smo kako govoriš o Kataseu, ali sama poezija nije dovoljna da ispriča priču o Kataseu i tvojim sjećanjima.“
Otprilike u isto vrijeme razbolio mi se otac. Kad sam saznao, odjurio sam u bolnicu u Kohalpuru, oko 500 kilometara udaljenom od Katmandua. Proveo sam 18 dana u bolnici uz oca, gdje je i preminuo. Vratio sam se u Katmandu, srca punog sjećanja na očeve posljednje dane, i pisao sam poeziju o njemu. Međutim, čak ni u tim pjesmama moje emocije nisu do kraja došle do izražaja. Shvatio sam da poezija ima svoja ograničenja. Shvatio sam da nisam u stanju pravilno izraziti svoje osjećaje i emocije u poeziji. Tad sam se okrenuo pisanju romana. Odlučio sam izgraditi priču oko Katase Bazaara i uspomena na mog oca. Kad sam došao do polovice, osjetio sam da su mi žice dobro ugođene. Mogao sam se dobro izraziti; sve je teklo.
Kad sam tek počeo čitati književnost, primijetio sam nešto: o pričama iz mog kraja rijetko se pisalo. Sjećam se da sam čitao esej iz našega nepalskoga školskog kurikuluma pod nazivom Ghanghasyako Ukalo Chadhda. Bila je to putopisna pripovijest o našem kraju, s ponekim dijalogom na lokalnom dijalektu. Bio je užitak čitati, ali nikad više nisam pronašao ništa slično. Možda me je to nagnalo da pišem o svojoj regiji – većina njezinih priča nije bila ispričana, a trebalo ih je ispričati.
Prošlo je četrnaest godina od izlaska romana. Prošle godine sam se vratio u Katase i našao samo nekoliko preostalih trgovina. Trgovci su mi rekli da su mnogi posjetili Katase nakon što su pročitali roman. Došli su ovamo raspitujući se o rijeci, drveću, kućama i likovima opisanim u romanu. Katase se uvukao u srca mnogih koji su pročitali knjigu, a možda, na neki način, isto vrijedi i za mog oca.
Kailali, Kalikot i Katmandu
Roman počinje protagonistom koji obećava majci da nikada neće nikamo otići, da neće napustiti nju, selo. Kako su na vaše djetinjstvo utjecale migracije iz ruralnih područja u gradove? Kad smo razgovarali u Thamelu, sjećam se da ste mi rekli da vaša kći živi na selu, a vi u Katmanduu. Što ruralna područja mogu ponuditi za razliku od gradova?
Tri su mjesta važna u mom životu, sva povezana nepalskim slovom ‚Ka‘: Kailali, Kalikot i Katmandu. Katase je bio u Kailaliju, okrugu smještenom u regiji Terai, gdje smo imali više pogodnosti. Kasnije smo se preselili u Kalikot, koji je bio daleko udaljeniji. Glavni grad tog okruga nalazi se na vrhu brda. Ako biste hodali žustro, mogli ste prijeći cijeli grad za samo deset minuta. Većina stanovnika bili su državni službenici, a često su se šalili da se osjećaju kao da žive u zatvoru.
U Kalikotu sam svjedočio životu potpuno drugačijem od onog u Kailaliju. Ljudi bi stajali u dugim redovima za osnovne potrepštine poput soli i riže. I ja sam stajao u tim redovima. Zabava je bila rijetka – naš jedini izvor zabave bio je radio, koji sam ubrzo počeo redovito slušati. Na kraju sam počeo slati svoje pjesme na radio. Tako je počela moja spisateljska karijera.
Nakon što sam proveo nekoliko godina u Kalikotu, počeo sam vjerovati da je život posvuda isti, ali kad sam se preselio u Katmandu, shvatio sam surovu istinu: to nije bio život, to je bila tragedija.
I u Kailaliju i u Kalikotu iskusio sam toliko toga vezanog za ruralni život – različite festivale, hranu, jezike – i sve to daje dušu mom pisanju.
Moja je kći rođena u gradu, a kad je imala pet godina, imala je problema s novim ljudima. U Katmanduu je uobičajeno da su svi zaokupljeni svojim životima. Manje je interakcije među susjedima, a kada se djeca vrate iz škole, ostaju kod kuće, često zalijepljena za YouTube ili ekrane općenito. Ne mogu se sprijateljiti u susjedstvu, a s vremenom to djecu može gurnuti u izolaciju. To smo počeli primjećivati kod kćeri, pa smo je odlučili poslati na selo na dvije-tri godine. Na selu je doživjela stvari koje su nedostajale gradskom životu. Vidjela je krave, rijeke i kako se uzgaja povrće. Posjetila je domove susjeda i osjetila toplinu života u zajednici. Nakon dvije godine samopouzdanje joj je poraslo i počela je postavljati puno pitanja. Selo te brzo nauči odnosima. Djeca u gradu mogu dobiti pripremljeni obrok, ali u selima mogu svjedočiti cijelom procesu uzgoja i žetve usjeva i pripreme hrane. Nauče ih cijeniti.
Da, život na selu je težak, ali upravo ta teškoća daje temeljne lekcije. Na primjer, kad smo bili djeca, imali smo samo nekoliko igračaka. Kad bi se pokvarile, pokušali bismo ih sami popraviti. Kad bi postale prestare, rastavljali bismo ih i od dijelova stvarali nove igračke. Teškoće te tjeraju da budeš kreativan. Da se nosiš s poteškoćama, nalaziš rješenja, a možda te baš tomu uči selo. Ali sada se čak i nepalska sela počinju mijenjati. Neka su potpuno napuštena, dok se druga pretvaraju u gradove i mjesta.
Nakon što sam proveo nekoliko godina u Kalikotu, počeo sam vjerovati da je život posvuda isti, ali kad sam se preselio u Katmandu, shvatio sam surovu istinu: to nije bio život, to je bila tragedija
Vrata zapadne književnosti
Vi ste trenutno najčitaniji nepalski pisac, ako se ne varam. Pisac koji vam je jako prirastao srcu, Paulo Coelho, vrlo je rano otkrio vaše pisanje i pomogao ga promovirati. Možete li mi reći nešto više o tom tijeku događaja i što znači imati tako brojno čitateljstvo? Komunicirate li puno sa svojom publikom?
Počeo sam čitajući hindske stripove i detektivske romane jer je u kraju u kojem sam živio bilo vrlo teško pronaći visokoknjiževne knjige. Imao sam jaku glad za čitanjem. Kad sam se preselio u Katmandu, pronašao sam više knjiga i uronio u nepalsku i hindsku književnost. Nakon nekoliko godina, htio sam pokušati čitati knjige na engleskom, ali sam oklijevao zbog jezične barijere. Kad sam pitao pisce za preporuke, često su predlagali složene knjige, što je samo pojačalo moju nevoljkost.
Onda sam jednoga dana naišao na Alkemičara Paula Coelha. Nakon što sam pročitao nekoliko odlomaka, osjećao sam da to mogu savladati. Pročitao sam cijelu knjigu i brzo mi je postala najdraža. Nakon toga sam čitao druga njegova djela. Otprilike u to vrijeme društveni mediji su postajali popularni i počeo sam ga pratiti. Imao je i blog, koji sam svakodnevno posjećivao radi kratkih tekstova – trominutnih ili petominutnih članaka. Moje divljenje prema njemu još je više poraslo.
Godinama kasnije, povezali smo se preko Twittera. Sjećam se rečenice iz Alkemičara: „Kad nešto želiš, cijeli se svemir uroti da to i dobiješ.“ Točno sam se tako osjećao. Kad je moja knjiga izašla na engleskom, poslao sam mu je i on ju je pohvalio. Knjige Paula Coelha otvorile su mi vrata svjetske književnosti. Nakon njega počeo sam čitati Harukija Murakamija, a potom su uslijedili još mnogi autori. Tako je započeo moj put u međunarodnu književnost.
I sâm sam obožavatelj određenih pisaca, tako da razumijem srca čitatelja. S čitateljima se uglavnom susrećem na književnim događanjima, a ponekad mi je zadovoljstvo susresti ih i u opuštenijem okruženju. Ali ustvari više volim svoju samoću. Slika koju čitatelji izgrade o autoru nakon čitanja njegova djela ponekad izgubi dio čarolije u susretima licem u lice. Zapravo, mnogi čitatelji ne žele osobno upoznati autora. Više vole slati poruke, često pišu dugačke e-poruke ili šalju pisma. Čitam ih i odgovaram. U tome najviše uživam.
Samo da usporedimo nepalske s hrvatskim brojkama za naše čitatelje – što je bestseler u Nepalu? Koliko prodanih primjeraka? Kako je Huttov prijevod Karnali Bluesa primljen na engleskom govornom području?
U svijetu je dovoljna prodaja knjige od pet do deset tisuća primjeraka da bi je se smatralo bestselerom, a isto vrijedi i za Nepal. Početkom 2000-ih u Nepalu nije bilo mnogo izdavača. Postojala je Nepalska Akademija i Sajha Prakashan, a oni bi obično tiskali jedno izdanje književnog djela, u tri do pet tisuća primjeraka, uglavnom za uključivanje u akademske nastavne planove i programe. Za druge je knjige prvo izdanje često bilo ograničeno na oko tisuću primjeraka, a samo je nekoliko njih uspjelo dospjeti do drugog izdanja.
Možda je to nepopularno mišljenje, ali vjerujem da je nakon objavljivanja Pulpasa Caféa Narayana Waglea 2005., došlo do značajnog porasta čitanosti i prodaje knjiga u Nepalu. Danas se prva izdanja romana tiskaju u nakladama od deset do dvadeset tisuća primjeraka. Što se tiče mojih knjiga, prvo izdanje Karnali Bluesa tiskano je u pet tisuća primjeraka. I Firphire i Eklo imali su prva izdanja od dvadeset pet tisuća primjeraka. Prošlo je četrnaest godina otkako je Karnali Blues objavljen, knjiga je prodana u oko sto tisuća primjeraka, a još uvijek se tiskaju nova izdanja.
Što se tiče engleskog izdanja Karnali Bluesa, ono je svoje putovanje počelo od nule, knjiga polako pronalazi svoju publiku. Rea Mukherjee, urednica izdavačke kuće Penguin India, sa zadovoljstvom je podijelila da je englesko izdanje doživjelo drugo tiskanje samo 21 dan nakon objavljivanja. Ovih dana također primam povratne informacije od čitatelja iz drugih zemalja i zanimljivo je vidjeti kako njihovo iskustvo odražava iskustvo nepalskih čitatelja, ali s nekim drugačijim perspektivama koje nisam očekivao.
Na primjer, jedan je američki čitatelj spomenuo kako nikad prije nije osjetio boje tako žive kao u knjizi Karnali Blues. Irska čitateljica mi je rekla da, dok većina ljudi misli da su glavni likovi otac i sin, ona osjeća da je majka istinska središnja figura. Možda ne govori puno, ali ona je okosnica priče. Nedavno sam sreo američkog profesora koji mi je rekao da je plakao na kraju knjige i da želi kupiti deset primjeraka za svoju obitelj. Čitatelj iz Nizozemske proveo je dva dana tražeći sliku ptice jurali na Google-u. Divno je da se čitatelji iz različitih zemalja i kultura mogu povezati s knjigom, pronalazeći vlastita jedinstvena značenja u priči.
Vaš je roman tako lijepo i atmosferično napisan da u potpunosti zaokuplja čitatelja već od prvog retka. Tko su vaši spisateljski uzori, u Nepalu ili inozemstvu?
Imam mnogo omiljenih pisaca na različitim jezicima. Na nepalskom se divim jeziku Dhanusha Chandre Gautama, također poznatog kao DhaCha Gotame. Na hindskome cijenim prozu Manohara Shyama Joshija. Privlače me djela Orhana Pamuka i V. S. Naipaula. Kad je riječ o poeziji, veliki sam obožavatelj Wisławe Szymborske.
U Nepalu nema urednika za nepalsku književnost
Ako se dobro sjećam našeg razgovora u Katmanduu, u Nepalu nema urednika za nepalsku književnost, što znači da ste sami uređivali svoj rad. Odakle vam ideja za veoma uspjelu jedanaestodnevnu strukturu poglavlja i istraživanje sjećanja od polazišta posjeta bolnici? Nekako me podsjeća na okvire nepalskog festivala Dashain, iako je u pitanju drugačiji broj dana.
Da, u Nepalu doista nedostaje književnih urednika. Možda se zato mnogi pisci oslanjaju na druge pisce, mole ih da čitaju njihove rukopise i daju im povratne informacije, zatim ih preispisuju na temelju prijedloga koje dobiju. Neki pak radije nikome ne pokazuju svoje rukopise.
Ja svoje rukopise dijelim s nekoliko osoba od povjerenja i revidiram ih prema njihovim povratnim informacijama. Kod svoje prve knjige nisam osjećao tako jaku potrebu za urednikom, ali s kasnijim knjigama važnost uredničkog doprinosa postala je očiglednija. Svoje knjige objavljujem u Nepalu preko izdavačke kuće Fineprint, gdje je Ajit Baral i izdavač i urednik. Međutim, ovih dana ima previše posla. U Nepalu ima nekoliko ljudi koji bi mogli biti dobri urednici, ali često su okupirani drugim poslom.
Spomenuli ste strukturu Karnali Bluesa – ona je već bila postavljena prije uređivanja; to je sastavni dio mog pristupa pripovijedanju. Veliku važnost pridajem stilu pripovijedanja, zbog čega svaka knjiga od samog početka ima svoju strukturu.
Kao što sam već spomenuo, strani čitatelji nude mi nove perspektive. Povezali ste jedanaestodnevnu strukturu Karnali Bluesa s danima Dashaina, što mi je zanimljivo. Ali inspiracija su mi bile nepalske hinduističke prakse žalovanja. U našem društvu, kad netko umre, obitelj obilježava trinaestodnevno razdoblje žalosti, tijekom kojeg se suzdržavaju od jedenja soli. Kad sam počeo pisati Karnali Blues, imao sam na umu tih trinaest dana. Međutim, dio romana koji se odvija u bolnici nije sadržavao dovoljno događaja da bi se razvukao na trinaest dana, pa sam ga sažeo na jedanaest.
Michael Hutt kaže da se jezik vašeg romana razlikuje od „visokog, sanskrtiziranog, sintaktički zamršenog nepalskog većine suvremenog književnog i medijskog diskursa“. Odakle ste crpili svoj jezik? A odakle crpite inspiraciju za sve novokovanice i izvorne metafore kojima vaša knjiga obiluje?
Uvijek sam bio obožavatelj jednostavne strukture rečenice. Kad sam počeo pisati pjesme, težio sam jednostavnosti u svome jeziku. Možda to dolazi iz moga ranog čitanja stripova i detektivskih romana, koji su favorizirali jasan, izravan jezik. Također sam pet godina radio u dnevnim novinama, gdje sam pisao tjedni prilog. Redovite povratne informacije od čitatelja možda su dodatno oblikovale moju sklonost jednostavnim rečeničnim strukturama.
Također sam i filmski entuzijast. Dok sam živio sâm, gledao bih filmove svaki dan, a filmovi su me naučili puno o jednostavnom, ali dojmljivom jeziku. Poput naših narodnih pjesama, koje često imaju jednostavnu strukturu, ali prenose duboka značenja, došao sam do uvjerenja da pisanje može postići isti učinak.
Počeo sam kao pjesnik i uvijek sam čitao poeziju. Iz poezije crpim metafore. Na primjer, rijetko koristim more ili pustinju kao simbole, osim u iznimnim slučajevima, jer oni nisu dio krajolika naše zemlje. Više volim izvlačiti simbole i slike iz lokalne prirode i atmosfere. Možda su zato moje slike malo drugačije – ukorijenjene su u okruženju koje poznajem.
Uvijek sam bio obožavatelj jednostavne strukture rečenice. Kad sam počeo pisati pjesme, težio sam jednostavnosti u svome jeziku
Ruralni život i gradski autsajderi
Kad smo kod krajolika, znam da sam nedugo nakon susreta s vama prolazila kroz čitava sela u regiji Helambu koja doslovno stoje nahero nakon velikog potresa 2015. Dosta je ulica Katmandua i Patana još uvijek raskopano, neki hramovi leže razbacani uokolo, kao i oni bogovi u komadićima izloženi u Patanskom muzeju – zbirke ruku i nogu, dijelovi tijela iza stakla. Kako je potres utjecao na vaš život, vaše prijatelje i obitelj, a posljedično i na vaše pisanje? Jesu li se Nepalci uspjeli oporaviti?
Kad se 2015. dogodio potres, bila je subota. Upravo sam dan ranije poslao izdavaču rukopis svoga drugog romana. Izdavač je planirao proslavu u dva sata tog popodneva, ali potres je pogodio oko podne. Ja sam tada držao svoju kćerkicu. Od prvog podrhtavanja znao sam da je u pitanju potres, čitao sam mnoge članke o njima. Često sam razmišljao o tome gdje bih točno trebao stajati u kući ako me pogodi potres, a stjecajem okolnosti već sam stajao na tom mjestu, pa nisam bio toliko prestrašen koliko bih inače bio.
Ali kasnije mi je kroz glavu prošla misao: što ako više ne bude ljudi koji bi mogli čitati moju drugu knjigu? Mjesto u kojem živim, Gongabu, bilo je jedno od najteže pogođenih područja. Srušile su se visoke zgrade u susjedstvu. Neki su ostali zarobljeni pod ruševinama, slali su poruke, ali ih je bilo teško spasiti. Mnogi su umrli.
Neposredno nakon potresa ljudi su se odvojili od svoga materijalnog bogatstva. Prestali su mariti za novac i rastao je osjećaj bratstva. Neko su vrijeme prihvatili filozofski pogled na život.
Osjećam da smo se prilično brzo oporavili od potresa. Međutim, društveni utjecaj pandemije COVID-19 daleko je veći. Ljudi su opet postali više usredotočeni na novac. Ekonomski stres je raširen, a veći su i problemi s mentalnim zdravljem. Razgovori o novcu dominiraju u kućanstvima, što dovodi do povećanih sukoba i sudskih sporova. Stopa samoubojstava također je porasla, a neki su si tragično oduzeli život prenoseći to uživo na društvenim mrežama, mnogi od njih bili su vlasnici malih trgovina i prodavači. Vjerujem da će trebati više vremena za oporavak od pandemije nego potresa.
O čemu govore vaši drugi romani, oni nastali nakon potresa? Jesu li napisani u istom stilu kao Karnali Blues? Pročitala sam da je radnja vašega trećeg romana, Eklo, smještena u Katmandu. Mijenja li to izbor riječi i stil? Kako su ih dočekali u Nepalu? Imate li planova za prijevode?
Osim Karnali Bluesa, objavio sam još dva dugačka romana. Moj drugi roman, Firphire, također istražuje ruralni život. To je moj najduži roman i fokusira se na seoska praznovjerja – kako se djecu koristi u tim vjerovanjima i kako se žene maltretiraju zbog njih. Možda će vam se činiti sasvim drugačijim od Karnali Bluesa.
Moj treći roman, Eklo, smješten je u Katmandu. Vrti se oko autsajdera koji dolaze u grad i bore se. Stil Ekla razlikuje se od druga dva romana. U prva dva, okruženje je ruralno, a likovi uglavnom nisu svjesni vanjskog svijeta, pa su se njihovi razgovori vrtjeli oko njihove neposredne okoline. Međutim, likovi u Eklu žive u Katmanduu, povezaniji su i informirani o širem svijetu. Stoga su rečenice u Eklu duže, a izbor riječi odražava drugačiji ton. Budući da sam živio u Katmanduu više od dvadeset godina, moj se jezik razvio, vjerojatno utječući na roman, a da toga nisam ni bio svjestan.
Što se tiče recepcije, u početku moje tri knjige nisu dobile dobre kritike. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, čitatelji su se počeli povezivati s njima, a postupno su dobivale pohvale i pozitivne povratne informacije.
Ajit Baral trenutno prevodi Firphire, iako je to dugotrajan proces s obzirom na obim romana. U tijeku su i rasprave o prijevodu Ekla. Penguin je izrazio interes da ga objavi na engleskom jeziku, nekoliko je prevoditelja zainteresirano za rad na tome.
Koji je vaš sljedeći projekt?
Trenutno dovršavam filmski scenarij koji će uskoro biti gotov. Nakon toga planiram započeti rad na svom četvrtom romanu.
Pročitajte i druge tekstove iz serije „Književne domovine europskih migranata“ Lore Tomaš: intervju sa Srpkom Leštarićem i intervju s Matthieuom Aikinsom.
* Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
