Kratke prozne fragmente od kojih je sačinjena zbirka Renate Jambrešić Kirin Svirati do kraja vremena možda je najprikladnije odrediti kao mikro-eseje jer je riječ o spoju, s jedne strane, znanstvenog, a s druge poetskog, narativnog i osobnog. Svaka riječ u toj opreci ima međutim neko izvrnuto značenje. “Znanstveno” nije kodificirano enciklopedijsko ili akademsko znanje, nego subverzivni znanstveni kontranarativ koji se pojavljuje kao rubni arhivski pronalazak ili neslužbenim kanalima posredovan događaj iz nečije biografije. To je, na primjer, znanje da je John Cage u zagrebačkoj okolici jednom brao gljive, da su se Maja Bošković i Savka Dapčević srele u vlaku koji je 1948. jugoslavenske studente dopremao iz Moskve u Jugoslaviju, da je na Korčuli živio britanski diplomat koji je Janu Flemingu poslužio kao inspiracija za Jamesa Bonda… Znanje koje autorici, po struci etnologinji i antropologinji, služi kao okidač osobnih asocijacija, malih ironičnih pripovijesti i poetskih igara riječima.

No i to osobno je, kako rekoh, izvrnuto, sasvim specifično, i ujedno tipično za nju, te usporedivo s njezinom prethodnom knjigom kratkih zapisa Korice od kamfora iz 2015. godine. U Koricama od kamfora esejističko se pojavljivalo kao neka vrsta “mrvica s istraživačkog stola”, subverzivnog čuđenja zapisanog na marginama znanstvenog rada, a ovdje se forma dodatno osamostalila u originalan ženski i feministički subjektivno-objektivni žanr. Ni prije ni sada međutim to subjektivno kod Jambrešić Kirin nema veze s literarizacijom vlastite traume pri kojoj bi trauma i autobiografija ili autofikcija bile u središtu, kao u značajnom dijelu (i dobrog i manje dobrog) suvremenog hrvatskog pjesničkog i proznog pisanja. Osobno je u ovoj knjizi neki primarni, a nevidljivi pokretač svega. Snažno osjećamo da, na primjer, iza priče o Virginiji Woolf i Tinu Ujeviću, u kojoj oboje satima zgrčeno stežu olovku u ruci, a zatim “izvode svoja raštimana tijela na ulicu”, stoji neki vlastiti psihički čvor koji se pričom mora razriješiti, ali to ipak ostaje priča o drugima, ne o sebi. Narativni je subjekt obilježen stanjem rezoniranja, i to u oba smisla te riječi: promišljanja i titranja. On titra na istoj frekvenciji s drugima, sa svijetom i njegovim ranama, odnosno krastama (što preuzima prema jednom Kožarićevom djelu, Gradovi-kraste). Subjekt se ponekad pojavljuje kao glas bez tijela, akuzmatični glas koji inače, po definiciji, plaši kao onaj čarobnjaka iz Oza, no ovdje, naprotiv, izaziva osjećaj bliskosti i slaganja među likovima, pripovjedačicom kao nevidljivom ali čujnom posrednicom, i čitateljicama i čitateljima koji s njima rezoniraju. Kad se (rijetko) pokaže, narativni je subjekt u drugom planu: kao bježno “ja”, neodređeno “mi”, ili u trećem licu, kao “dokona slušateljica” (str. 16) ili sugovornica. Slika koju o njoj stvaramo na kraju čitanja lik je intelektualke s nelagodom kao “duhovnom tetovažom” (str. 41). Nelagoda je to zbog svijeta koji vrvi prošlim i novim nepravdama, i koji ide u lošem smjeru, a mi se pri tome ne možemo braniti ni jezikom, jer i on nosi tragove nasilja (kako, na primjer, u razgovoru s prijateljicom iz Indije spomenuti Indijance?).

Narativni je subjekt obilježen stanjem rezoniranja, i to u oba smisla te riječi: promišljanja i titranja. On titra na istoj frekvenciji s drugima, sa svijetom i njegovim ranama, odnosno krastama

Napinjanje strune vlastitog života

Knjiga je podijeljena u pet cjelina koje okupljaju tekstove srodne po temama, po formi ili po raspoloženju. U prvom dijelu (Sudrugovi/suzvučja) svaki kratki zapis postavlja neobične poveznice između dvije ili tri osobe – bile one znamenite ličnosti, obični ljudi ili slučajni poznanici. Kao i u drugom dijelu (Montaigneov poučak), tu se postavljaju egzistencijalna i filozofska pitanja, a pojedine ovdje načete teme kasnije se provlače kroz cijelu knjigu. Uočit ćete ih, ali vjerojatno ne baš u prvom čitanju. Na prvi pogled ovi su tekstovi čudesne školjke, ušne ili morske, koje skrivaju svoju unutrašnju glazbu. Tome doprinosi krajnje reduciran izraz, očišćen od svakog traga pouke ili tumačenja, na trenutke enigmatičan. Moglo bi se reći i enigmističan, povežemo li ga s ljubavlju Umberta Eca prema rebusima, stilskim figurama i jezičnim igrama – i s užitkom odgonetanja.

Nakon prva dva dijela slijede narativniji tekstovi, pa politički i emotivni – ne nužno u homogenim skupinama niti tim redom (preostala poglavlja su Gradovi kraste, Crvene partiture i Svirati do kraja vremena) – koji filozofska pitanja prevode u osobno ili tuđe životno iskustvo. Provodne teme obgrljuje glazba u brojnim varijacijama, od harmonije do vojničke koračnice, od štropota do šutnje. No premda se zvukovi pojavljuju u gotovo svakoj priči, knjigu nije nužno čitati u tom ključu. Svatko će, po svom iskustvu i svojoj vlastitoj boli, izabrati provodnu nit s kojom osjeća najveći dosluh. U mojem čitanju ovo je knjiga koja je, ipak, najviše od svega zaokupljena radom, ljudima koji rade i koji su svojim radom ostavili neki trag. Prvi glazbeni motiv u prvoj priči govori o “napetim strunama vlastitog života” i odmah je vezan za temu napora i težnje nekom cilju. Pri tome rad nije dan kao jednostavan recept iz apoteke samopomoći, lijek za tjeskobu ili garancija za samoispunjenje. “Grci nisu poznavali stres, ali su znali da je čovjek koji napinje strunu vlastitog života stalno upogonjen pa mu ni jedan ostvaraj ne pruža blaženi spokoj” (str. 9).

Kao ni zvukovi (koji su i milozvučje i buka i metoda torture), kao ni pisanje samo (koje može biti sreća, ali i mukotrpno odrađivanje, pa ni u feminizmu ne jamči uvijek emancipaciju), tako ni rad sam po sebi nije jamstvo ni za što. Ova knjiga vješto izbjegava bilo koji oblik preporuke za dobar život. O njemu se razmišlja, spominju se “teoretičari dobrog života” (str. 16) i da se razumjeti da su to oni koji preporučuju društvenost kao tajnu dugovječnosti i sreće. Jambrešić Kirin doduše ne kaže tako jednostavno “društvenost”, već za nju nalazi glazbene metafore poput “melodije čaršije”; upravo takva “melodija čaršije” okružuje jednog sretnog i pričljivog krojača kojeg pripovjedačica susreće u Bitoli. No s druge strane, u drugim se pričama hvali samoća i tišina, opisuje se kako se Tin Ujević bojao da će mu žamor ulica zapušiti usta i da mu nosi smrt. Je li onda ljudski žamor sklad subjekta i svijeta oko njega, kao kod krojača u Bitoli, ili je naprotiv buka, zviždaljka koja para svijest i nosi smrt pjesnika? Odnosno, formuliramo li to posve jednostavno: je li recept za dobar život u okruženosti ljudima ili u samoći i bijegu od neskladnih zvukova mase? Knjiga o ovome ne razmišlja načelno nego u korelaciji s vremenom u kojem živimo, a to je vrijeme u kojem konzumeristička destruktivnost sve pretvara u suvišnu i neplodnu buku. I najfiniji duhovni proizvod pretvara se u tržišnu ponudu, a Virginija Woolf u turističku turu ili radionicu kreativnog pisanja. Turizam kao naličje radišnog svijeta koji juri za pokretom i zaradom, a vrti se u prazno, vrhunac je rada bez svrhe.

Trajna i nelagodna slutnja koja se provlači kroz knjigu jest upravo ta, da rad može ne služiti ničemu. Među neobičnim kovanicama ovih tekstova pojavljuje se i znakovita riječ iz Kafkine priče Briga jednog oca obitelji – onaj mali čudni stvor imenom Odradek, ona duboko uznemirujuća misao o tome da se vrtimo u krug i ni za što. I doista, kad isprede niz usporedbi između krojačevog pripovijedanja, njegove singerice koja namata vrijeme na špulu, i filmske trake koja se kod braće Manaki, prvih filmaša na Balkanu, namata upravo kao vuna koju starica na njihovoj snimci prede, kad zamisli idilu rada, čaršije i priče, odnosno dobrog života, pripovjedačica ju završi kontrapunktom: turizmom kao strojem koji, umjesto da namata i prede, uništava i melje: tradiciju, lokalnu hranu, povijest svjetskih ratova i masovna bitoljska grobišta.

Prvi glazbeni motiv u prvoj priči govori o “napetim strunama vlastitog života” i odmah je vezan za temu napora i težnje nekom cilju. “Grci nisu poznavali stres, ali su znali da čovjek koji napinje strunu vlastitog života stalno upogonjen pa mu ni jedan ostvaraj ne pruža blaženi spokoj”

“U ime mira, spremne smo na sve”

U današnjem surovom kapitalizmu Jambrešić Kirin osjeća povezanost s prekarnim radnicima, jurećim dostavljačima na biciklima i putnicima na balkanskoj ruti. Sveprisutna umreženost koja svojim pipcima dolazi do najtiših zakutaka naših radnih soba zapravo je mreža u koju smo ulovljeni kao ribe. “Taman smo kuću sredili tako da smo mogli prst u uvo stavit rekao je stradalnik potresa na Baniji” (str. 31) – a slušačica u tome prepoznaje svoju gestu hvatanja za mobitel na kraju radnog dana. Ima dakle, uz nelagodu i bol, u ovoj knjizi i humora koji spaja etnografiju, jezične igre, neologizme i kritiku tehnologije.

U duboko narušenom svijetu koji se u ovim prozama istražuje finim sondama sućuti, humanosti, lirskog stanja i čuvanja sjećanja na tuđe patnje i zaboravljene biografije, postoji međutim još jedno raspoloženje, koje prevladava u odjeljku Crvene partiture, a kojim ovdje želim zaključiti zato što sam uvjerena da zaslužuje posebni naglasak. U tom se odjeljku autorica pokazuje kao političko biće, angažirana feministkinja i antiratna aktivistica. “Mi” u ime kojega tu nastupa sada su žene koje se bore – Žene u crnom, Majke sa Svibanjskog trga. U tom dijelu knjige ima manje filozofije, manje upitanosti, a više vjere i odvažnosti. Nema otvorenih antiteza ni rebusa, a priče su jasne i nekako glasnije. Kaže se: “U ime mira, spremne smo na sve” (str. 85). Složit ćete se da je to apsolutni prioritet ovog časa. U tome ova inače refleksivna i poetska knjiga, knjiga otvorenih pitanja i nelagode suvremenosti, pokazuje da njezina autorica, kad zatreba, izlazi na ulicu.