Tako, idemo mi složiti moj životni put, glavno da ga ne moram prolaziti od početka…
Osobni podaci Elfriede Jelinek pseudovišeglasna je logoreja u predugim rečenicama-u-rečenicama, uknjiženi visokoliterarni doomscroll, prizemljeno filozofsko promišljanje-na-speedu o dugu, krivnji i nasljeđu, premreženo nepreglednim društvenopolitičkim referencama o povijesti, porezima i nacizmu, strukturirano kao prepričano sjećanje na noćnu moru iz koje se budimo u neugodno dobro osvjetljenju stvarnost. Prevoditeljica izdanja i ovaj put je Helen Sinković, autorica prijevoda dosad na jeziku nam objavljenih romana Naslada i Pijanistica, čiji je sluh za nemilosrdnu kadencu Elfriede Jelinek nepogrešiv, a pomažu i umjerene i odmjerene fusnote s objašnjenim referencama i ponekom neizbježnom prevoditeljskom kapitulacijom nad neprevedivom igrom riječi. Jer Jelinek ne usporava da objasni, ne piše da bi stvari učinila čitkijima, a činjenica da riječi u tekstu naprosto moraju slijediti jedna za drugom jedini je ustupak linearnom slijedu na koji pristaje.
Možda je istina, možda i nije, recimo, dakle, da nije. Ako vi tako kažete, vjerojatno nije istina, koliko vas mi poznajemo, sigurno nije.
Toplo-hladno
Iako je tema hladnija, sami je tekst na neki način topliji od dvaju spomenutih romana po kojima je Jelinek našem čitateljstvu poznata, i širem čitateljstvu prepoznatljiva, a koji se bave seksualnošću i pripadajućim psihosomatskim iščašenjima eksplicitno i dosljedno, dok je tema poreznih zakona i sretne sinergije kapitalizma i neofašistoidnih ideoloških sklopova nominalno manje seksi. No više ili manje očitim razlikama usprkos, sva tri teksta sijeku se unutar istog koordinatnog sustava čije su osi seksualnost i politika, oblikujući jedno od konzistentno najkompleksnijih književnih otjelovljenja dvaju masivnih teorijskih metanarativa dvadesetog stoljeća – marksizma i psihoanalize.
Osobni podaci Elfriede Jelinek pseudovišeglasna je logoreja u predugim rečenicama-u-rečenicama, uknjiženi visokoliterarni doomscroll, prizemljeno filozofsko promišljanje-na-speedu o dugu, krivnji i nasljeđu, strukturirano kao prepričano sjećanje na noćnu moru iz koje se budimo u neugodno dobro osvjetljenju stvarnost
Antisex sells
Jelinekin književni svijet od perceptivne se stvarnosti ne udaljava, samo je filtrira da pojedine odnosne konture učini vidljivijima i brutalnijima. Seks je sveprisutan, ali posve lišen radosti, sveden na kompulziju, otuđen od spontane žudnje tijela i provučen kroz žrvanj patrijarhalno-kapitalističke komodifikacije i pregovora među pozicijama ne/moći. Demonstrirajući društvenu povratnu spregu na shematematici ohlađenih mikroodnosa, ovi romani reflektiraju diskurzivnu mrežu (manje-više) suvremenih slabo vidljivih mehanizama raznih nadzora i kazni. Žudnja nikad nije brže klizala označiteljskim lancima, a naslada nikad nije bila gorča i prolaznija nego pod reflektorima Elfriede Jelinek. Pijanistica je tako začudan roman koji uglato, oštro i beskrvno pripovijeda o perverziji i seksualnosti, nasilju i nasladi, žudnji i poniženju, uporno destabilizirajući društveno konstruirane dihotomije i demonstrirajući tekstom, a ne metatekstom, konfuzne tokove višestruko sapetih žudnji. Objavljen 1983. primljen je burno i, zajedno sa šest godina kasnije izdanom, daleko manje narativnom i politički zašiljenijom Nasladom, u austrijskim medijima uglavnom proglašen nekom vrstom feminističke pornografije. Jedan od najzanimljivijih aspekata ove proze zapravo je da funkcionira kao svojevrsna hipercerebralna antipornografija – eksplicitno čerečenje društvenih seksualnih koreografija koje ni najtvrdoglavija erekcija ne bi preživjela[2].
No dok su antipornografski romani donijeli najveći komercijalni uspjeh inače nimalo mainstream-friendly prozi, njezin jedinstveni muzikalno-literarni stil (odgojen na onom istom Konzervatoriju), posvećenost otkrivanju opscenih fantazija[3] ispod površine srednjoeuropske pseudoprofinjenosti i uporni društveni angažman (uključujući djela posvećena kritici austrijske nacističke prošlosti, koja su joj priuštila sukobe s tada rastućom desnicom i dovela do toga da Jelinek 2000. godine zabrani izvođenje svojih dramskih tekstova u Austriji) zajedničkim snagama osigurale su da Elfriede Jelinek 2004. godine bude prva Austrijanka ovjenčana Nobelovom nagradom za književnost. A pokazavši se još jednom kao junakinja književnih introverata i neoneurasteničarki, Jelinek nije prisustvovala stockholmskoj dodjeli zbog izrazite socijalne i ine anksioznosti, ali je ponudila da za prigodu „može nešto napisati“[4].
Ispod površine
Ja sam ja? Tko to kaže, molim lijepo.
Jelinek istupa bez zaštitnog vela fikcije, i odatle govori, i govori, i govori: o sustavu koji selektivno štiti i kažnjava, nacističkom nasljeđu koje je tiho protkalo više ešalone europskog društvenopolitičkog pejzaža, birokratskoj hali zrcala i kognitivnih disonanci koje zdrav razum mogu dovesti do ludila
Polazeći od osobnih podataka (koji su politički i političkih koji su osobni), ali daleko od suvremene hipereksploatacije površnih autofikcijskih književnih modaliteta koji ipak nikako da zamru i umru, Jelinek uspijeva u istom registru napisati nešto bitno drugačije jer pripovjedačku ich-perspektivu rasplinjava u sinkronijsku povijesnu stvarnost. Jer Jelinek razumije istovremenost i neprolaznost i još ponešto u vezi toga da smo uvijek uronjene u sve slojeve svoje povijesti (koja osim sadašnjosti sadrži i budućnost), iako rukama i nogama lamatamo da glavu zadržimo iznad površine, i nastojimo ne gledati dolje, dok nam mulj škaklja stopala, i tuđa nas koljena udaraju u trbuh. Jelinek nam onda još glavu gurne pod vodu, i moramo oči držati širom otvorene da ne zaboravimo na kojoj strani je dno.
Jezikom protiv jezika
Osobni podaci čitaju se izrazito brzo jer su strmo pisani, ali se pritom čitateljski napredak svako malo resetira, spotiče i vraća jer je potpuno nemoguće držati koncentraciju za salve teksta kojima nas lažni narativ zasipa. Ono što ipak drži pažnju spomenuta je muzikalnost samoga jezika i neodoljivi crnohumorni serijski ekspoze crnokroničarskih spektakala[5]. O svom osobitom jeziku u povodu nobelovanja Jelinek je izjavila otprilike:
„[A]ko želiš nešto reći, moraš pustiti da jezik sâm to kaže jer jezik obično govori više od pukog sadržaja koji pisac želi prenijeti. Moje obrazovanje u glazbi i kompoziciji dovelo me do oblikovanja izvjesnog glazbenog jezika u kojem, primjerice, zvuk riječi kojima se igram treba razotkriti njihovo istinsko značenje, takoreći, protiv njihove volje.“[6]
Zbog jezika i specifične društvenopolitičke referencijalnosti njezin je rad notorno teško prevodiv, iako nam je kulturni krug dovoljno blizak, a zajednički etimološki bazen dovoljno velik da prijenos u spretnim prevoditeljskim rukama ispisuje prijevodnu književnost vrijednu svog izvornika. No upravo u tenziji jezika koji se koristi protiv sebe, protiv svoje to jest njegove volje, u tom sadomazohističkom povuci-potegni leži libidinalni zalog, trajna erotika Jelinekine proze, bez obzira na različite načine na koje nam zagorčava život, to jest čitanje. Jer čitati Jelinekine tekstove nije lako, i ako je lakoća preduvjet naslade, teško je zamisliti bogznakakvu nasladu u ovim tekstovima čiji je jezik klizan, a auto/referencijalno punjenje gusto, pritom puno sitnih bridova što reckaju po prstima ako prebrzo listate. Ali nije lako jer ne treba biti lako, na neki način ne smije biti lako jer nije lako pružiti otpor inerciji.
Kurz gesagt
Angažirani književni rad Elfriede Jelinek tematski i metodološki polazi od raslojavanja osobne i političke odgovornosti, lomeći književni jezik upravo kako bi mu vratila potenciju da zrcali svijet. Jelinek se osim toga osobno, politički i književno drži jednoznačne pozicije da neke stvari moraju biti i ostati nedopustive; radikalna desnica ne može biti društveno prihvatljiva jer ideologija koja je u svom korijenu nasilna i vođena slijepom netrpeljivošću nije legitimna pozicija kojoj zdravi pluralizam treba osigurati prostor. Svaki korak društvene mikroabrazije kroz normalizaciju nedopustivog korak je bliže užasima kakvima nam je izranjavana povijest. Fašizam ima golu silu koju ima jer parazitira na strahu i jadu, a bez tog afektivnog punjenja nema ništa, prazan je. Kao ideologija samo defanzivan i ciničan, paranoidan i impotentan upravo počiva na tome da ljude uvjeri da je najgora verzija čovječanstva najistinitija pa odatle samo kotrlja petlju nasilja, zavisti, pohlepe i straha.
Upravo u tenziji jezika koji se koristi protiv sebe, protiv svoje to jest njegove volje, u tom sadomazohističkom povuci-potegni leži libidinalni zalog, trajna erotika Jelinekine proze, bez obzira na različite načine na koje nam zagorčava život, to jest čitanje. Nije lako jer ne treba biti lako, na neki način ne smije biti lako jer nije lako pružiti otpor inerciji
Zapravo bi jedna ozbiljnija kura Elfriede Jelinek dosta dobro činila našem vlastitom mentalitetu uporno i nezajažljivo aspirativnih Mitteleuropljana s narcistički krhkom strukturom nacionalne ličnosti koja svoj kompleks inferiornosti liječi zakucavanjem u bezumni konzervativizam. Elfriede Jelinek jedna je od uvjerljivo najposebnijih i najhrabrijih suvremenih književnica, jedna od autorica zbog kojih je istinska šteta što smo kao civilizacija odavno superlative pretvorili u retoričke konfete i blurbove, ali i autorica od koje ako hoćemo možemo naučiti, iako nije lako, kako lomiti jezik.
Ako vidite očajnu ženu – jer nema navigacije – kako trči uokolo i ne može naći svoj jezik, pomozite joj, sugerirajte joj, recite joj što da kaže. Odbacila je svoj jezik i odjevena je u donje rublje koje baš nije za pokazivanje – iako su to bolji komadi – istrčala je iz kabine za presvlačenje jer se vidjela u ogledalu. Užasnuta ga je ispustila na pod, svoj jezik, jedan rukav se baš glupo okrenuo na unutarnju stranu, što je nezgodno kad imaš još drugu ruku. Ako je vidite kako trči jer joj nedostaju riječi, zovite nas, odmah ćemo joj pred nosom oduzeti riječ koju baš u tom trenu treba. Što je htjela reći? Sada to više ne znam. Ne vjerujete mi?
[1] Možda još poznatiji po filmskoj adaptaciji Michaela Hanekea La Pianiste (2001) s Isabelle Huppert u glavnoj ulozi.
[2] Na poleđini hrvatskog izdanja Naslade stoji citat Elfriede Jelinek iz časopisa Nuits Blanches:
„Šteta što je recepcija Naslade krenula u krivom smjeru. Novinski naslovi bili su: ‘Propali pornić koji je napisala žena’. Isprva sam doista htjela napisati ženski pornografski roman, ali uvidjela sam da mi je to nemoguće. Muškarac je taj koji stvara pornografiju: žena je najviše nijemi objekt muškog pogleda. Bez sumnje, ja sam prikrivena moralistkinja. Tako je Naslada snažna socijalna kritika, pokušaj demontiranja principa modernog ropstva.“
Tako rezolutno odbacivanje mogućnosti ženske ili naprosto nemuške pornografije u suvremenoj perspektivi zvuči zastarjelo, ali uzimajući u obzir još uvijek aktualne mehanizme koji seksualnost i seksualne prakse samo sve šire komodificiraju unutar javnog prostora, bilo bi naivno misliti da smo predaleko odmaknuli, budući samo sve dublje u kapitalizmu. Možda radije nego da je ženska pornografija nemoguća bilo bi reći da smo svi, bez obzira na identitete i smjerove žudnji, zatvoreni u isti diskurzivno-tjelesni sustav u kojem je sve propisano, sve otuđeno, sve trživo. S druge strane subverzija postaje (gotovo) nemoguća, a eros zaudara na sintetiku.
[3] Taticu marksističko-psihoanalitičkog gega, Slavoja Žižeka, o Elfriede Jelinek citira Brenda Bethman na početku svoje disertacije Obscene Fantasies: Elfriede Jelinek’s Generic Perversions (2012) koja, možda pomalo teorijski predoslovno, upravo trasira feminističko-marksističku potku Jelinekina opusa.
[4] U konačnici je na dodjeli prikazano unaprijed snimljeno predavanje u kojem Jelinek tematizira svoju višestruko autsajdersku poziciju kao kreativno polazište određujuće za njezin rad; predavanje je dostupno na ytu.
[5] Možda još jedan razlog postoji za neobičnu brbljivost ovog teksta koji se može čitati i čita se kao jedna od suvremenih varijacija na roman koje tako iritiraju neurotičnije komparatiste, naime, Osobni podaci zapravo su dramski tekst praizveden u Deutsches Theateru u Berlinu 2022. godine u režiji Jossija Wielera. Dramski opus Elfriede Jelinek opsežan je i zanimljiv i daleko nadilazi granice književnih rodova, uključujući razne dramske formate, operna libretta i adaptacije, tako primjerice uključujući i opernu adaptaciju Lyncheva filma Lost Highway (2003, uz glazbu Olge Neuwirth).
[6] Marika Griehsel, intervju s Elfriede Elinek u studenom 2004.
Tekst je dio serijala „Književnost u društveno-političkom kontekstu“.
