Rijetke su knjige, s godinama sve rjeđe, nakon čijeg čitanja osjetim neku vrste nemoći da išta o njima javno kažem ili napišem. Kao da je čitanje neka vrsta intimnog čina, susreta unutarnjih krajolika čitateljice s tekstom i onime tko iza njega stoji, dijaloga koji bi trebao ostati između njih i svaka bi eksplikacija što se tu doista dogodilo bila neka vrsta preintimnog razotkrivanja. Takve su mi knjige najdraže. Upravo mi se to dogodilo nakon čitanja Malog romana o tišini Semezdina Mehmedinovića, knjige koju sam dugo čekala, zaista čeznula da se konačno pojavi i do sada je pročitala tri puta. Jednom u nes(p)retnoj formi PDF-a, iz neukrotive radoznalosti, s prstom konstantno na strelici prema dolje i nedostajanjem kakvo može izazvati samo nemogućnost okretanja pravih stranica i miris prave knjige. Drugi i treći put, kao knjige objavljene kod dva različita izdavača, hrvatskog i bosanskog. Ta su čitanja, ako i posve zanemarim tehničke razlike, bila i tri posve različita čitanja; u onom drugom činilo mi se da neke rečenice vidim prvi put, kao da su se neki fragmenti pojavili tek tada, dok sam s nekima već otprije bila vrlo intimna do razine da ih znam napamet. Nisam prva ni jedina kojoj se to dogodilo; u svome tekstu o knjizi isti taj osjećaj spominje Selvedin Avdić, čula sam to iskustvo poslije još nekoliko puta, od različitih čitatelja_ica koje je prvo čitanje potaklo da to učine barem još jednom.
Moje treće čitanje dogodilo se u Hotelu Tuzla, vrlo blizu stana u kojem je Mehmedinović završio svoj Mali roman o tišini. Bila sam na dodjeli nagrade „Meša Selimović“, kiša i magla nisu bile najugodnije društvo za šetnje gradom, hotelska soba nije bila pretjerano dobro zagrijana, bilo je idealno nešto (među)vremena provesti ušuškana, čitajući. Sa Semezdinom sam se tada i susrela izvan knjige, ta smo tri dana bili dobri komšije sa svojom kafanom u koju zalazimo, puno smo razgovarali, iako nismo razgovarali konkretno o njegovoj novoj knjizi. Barem ne na način pisca i čitateljice ili pisca i kritičarke (kod pisanja o njegovim knjigama, uostalom, ova mi je druga uloga oduvijek prilično strana). U stvari to nije posve točno, razgovor s njim posredno jest i razgovor o 
Nisam odmakla dalje od uvoda kad mi je bilo jasno kako bi Mali roman o tišini mogao biti idealan za oprimjerenje onoga što Corbin istražuje. I kako bi zaključna rečenica Corbinova uvoda mogla biti važna za ono što o Mehmedinovićevoj prozi ipak želim javno reći
Knjiga života
Mali roman o tišini bivanje je sobom u tekstu i vrlo je teško pronaći odgovarajući glas i perspektivu kojom bi se uopće moglo pristupiti teksturi nečije tišine. Nisam sigurna da se to stanje može jasnije uobličiti od onoga kako je iskazano na jednom od ključnih mjesta u Malom romanu: „Ne postoji više nijedno mjesto gdje bih mogao pobjeći, kažem. Morat ćeš u sebe. A to znači u tekst, kaže ona.“ Zapravo, ni ovo nije posve točno, shvaćam da je leća kroz koju gledam u Mali roman nekako zamućena – ne postoje neka ključna mjesta, svako je mjesto u ovoj knjizi ključno i njezino čitanje u formi teksta moglo bi bez problema biti sastavljeno od samih citata. Od Kišovog motta s početka, o privlačnosti ruševina i uspomena, milosti da u priči bude opisano upravo ono što je porušeno, do završnih stranica na kojima se iz knjige izlazi putem niza kratkih fragmenata, rečenica koje su mogle/moći će izrasti u neke nove (mikro)proze, premda to nije nužno jer zbirka prvih rečenica ionako je već ispunjene želje „pisati prve rečenice“. Moglo bi se reći, ma kako to pretenciozno zvuči (a svaka je pretencioznost nespojiva s onime što i kako Mehmedinović piše), da je Mali roman knjiga piščeva života. U njenoj su gusto ispletenoj mreži sadržane sve ranije knjige, čitateljica ih lako pronalazi u motivima, lokacijama, ljudima, emocijama, ali i one koje će tek uslijediti; gotovo jasno vidim postupak potpune kondenzacije prisutan u nekim fragmentima kao nagovještaj onoga što bi moglo biti nekada poslije ispisano ekstenzivnije, nadam se da u tome dojmu ne griješim.
Knjiga je to s fokusom na ono što je za Mehmedinovićevo pripovijedanje, to uobličavanje hibridne proze u kojoj nema linearnosti niti čvrste i zaista posve nebitne granice fikcionalnog i dokumentarnog, najvažnije – mehanizam sjećanja i način na koji nam „ovo vrijeme sada“ mijenja perspektivu. U knjizi istoga imena kao sintagma pod navodnicima, Mehmedinović negdje (ne sjećam se točno gdje, sjećam se što, toliko o mehanizmu sjećanja) zapisuje: „Sjećanje na događaj je kao slika na zidu, u različitim fazama svog života o njoj mislimo drukčije; i osjećamo drukčije“. U ovoj fazi života i ovom vremenu sada, sjećanje, mišljenje i osjećanje funkcioniraju kao rekonstrukcija i kao oslobađanje od prošlosti jer „sretni dani nisu materijal za knjigu“. U čitavom je Mehmedinovićevom proznom i pjesničkom opusu prisutna upravo ta provodna nit; tekst je forma uobličavanja sjećanja, tekst je slika onoga što sjećanje pokreće, filtriranja događaja jakim unutarnjim emotivnim mehanizmom. Koliko god svjesni kako bi zaborav ponekad bio lakši – jer njime se brišu i traume, sjećanje je ipak ono što nas održava živima i o tome nam govori i ova knjiga. Mehanizam sjećanja postaje postupak, metoda pomoću koje sve prijašnje, pa tako i ova knjiga funkcioniraju kao melankolična i suptilna, fragmentarna i otvorena, intelektualna i emotivna – upotrijebit ću taj termin – autofikcija. Mali roman o tišini taj postupak usložnjava, ne samo brojem stranica, vremenskim i geografskim rasponom, od djetinjstva do ovog vremena sada, od jezera Modrac i Tuzle i natrag, od Sarajeva preko Amerike i natrag, preko Stoca, Berlina ili bilo kojeg drugog grada… Svi oni poznati motivski grozdovi koji su se u ranijim knjigama, u njihovoj uvijek fluidnoj strukturi, kretali u krugovima koji se šire (rat, sjećanje, identitet, egzil, bolest, očinstvo, riječ, slika…) ovdje su postavljeni u širi okvir (slike na zidu) i o njima se nanovo misli, gestom čovjeka koji nakon svog tog iskustva traga za tišinom jer je samo u njoj moguće podnijeti bol, konkretnu i metaforičku. I buku svijeta pretvoriti u šapat.
Pisanje o sebi kod Mehmedinovića nije kretanje prepoznatljivim tračnicama kakvima nas posljednjih godina vozi autofikcionalna proza, mnogo je to kompleksniji proces koji ga istovremeno od nje posve udaljava i čini jednim od rodonačelnika toga modela u književnostima na našim jezicima. Prva rečenica Malog romana „Pisati o sebi znači pisati o svome snu“ upravo to nagovještava; pisanje o sebi koje nije ‚prepisivanje’ sebe jer uvijek sadrži i razotkrivanje onih svojih ‚fikcionalnih’ dijelova kakvi se manifestiraju u snovima, u nepouzdanosti sjećanja, u noći i tišini u kojima „ja sam samo ja“, pa je potom takvo pisanje uvijek i gesta odstupanja od događaja o kojem se piše i iznevjeravanja vremena. Pisati o sebi bavljenje je, zapisat će Mehmedinović, vlastitim dvojnikom, autobiografsko ja nikada nije sasvim ja, „iza slike postoji druga slika“. Po tom principu, slika iza slike, funkcionira i sjećanje samo, kao i književni postupak kojim ga se uobličava. Krenuti od jedne slike kako bi se došlo do one iza, potom još jedne i još jedne… Tekst tako i nastaje; jedan motiv/slika asocijativno otvara drugi/u, motivi se sele iz jednog fragmenta u drugi, udaljeniji, unutarnjom logikom koja je samo naizgled nasumična poput sna, a zapravo vrlo čvrsta i nimalo raspršena. U ovom pisanju o sebi i drugima nailazi se na sve ključne motive njegove proze, no nikada kao ponavljanje, uvijek kao otkrivanje one druge slike koja je iza prve. To vrijedi i za Mehmedinovićev opus u cjelini, promotrimo li ga, ne nužno kronološkim redoslijedom, svaka je pojedinačna knjiga/slika iza koje je druga knjiga/slika, čitanje je ovdje pogled u dubinu.
Pisati o sebi bavljenje je, zapisat će Mehmedinović, vlastitim dvojnikom, autobiografsko ja nikada nije sasvim ja, „iza slike postoji druga slika“
Buku svijeta pretvoriti u šapat
U središtu je pripovijedanja – kako je vidljivo u epizodi s prijateljem Sulom koja strateški nije postavljena na samom početku knjige da bi činila okvir, jer je svako uokvirivanje (osim ako je riječ o slici na zidu) posve suprotno načinu na koji Mehmedinović razumije prozni tekst – želja da se napiše roman o tišini. Događa se to nakon povratka u Sarajevo poslije mnogo godina, osjetljivom trenutku kojeg obilježava strah od onoga što ga čeka, strah od pozicije stranca koju mu dodjeljuje činjenica da ga dugo nije bilo u gradu. Ta pozicija ovdje i tamo, onda i sada, odnosno, ne znam to ljepše reći nego citatom – „u svojoj sadašnjosti kao u tuđem snu“, dvostruko je (slika iza slike) teška; vratiti se u grad nakon što si u nekim drugima bio stranac, da bi i u tom gradu možda ponovo bio stranac. Pozicija je to koja ga prati, nije mu nepoznata ni strana ta identitetska hibridnost, uostalom pozicija egzila briljantno je uobličena u Me’medu, crvenoj bandani i pahuljici kao što su u njoj uobličene i mnoge druge ‚pozicije’ o kojima i ovdje piše. No ovaj put riječ je o povratku, a ne o odlasku, i to povratku kako bi se moglo pisati jer je pisanje jedini pravi preostali bijeg od tjeskobe i bijeg od buke koje je u životu bilo i previše. Od one prisilne, ratne, do one profesionalne u kojoj su susreti s drugima, umjetnicima i njihovim djelima, gusta mreža koja knjigu čini djelomice i kronikom jednog vremena.
Sitni rituali preuređenja stana, uređivanja balkona kao mediteranske sobe, neke vrste ateljea, načini su „materijalnog“ stvaranja tišine, kako bi se pisao roman o tišini, što je nakana koju otkriva prijatelju, nastala čitajući/slušajući Johna Cagea. Prijatelj je pak siguran kako Sarajevo nije grad u kojem se može skupiti tišine koliko je potrebno za mali roman, no Mehmedinovića tišina zanima fenomenološki, ali i na posve intiman, njemu uvijek najvažniji način; u uskom procijepu između Cageovog zapažanja kako ona zapravo ne postoji dok naše tijelo ne odustane i tišine kao odsustva boli. U tom malenom procijepu, dakle, između odustajanja tijela i prestanka boli, nastaje Mali roman, premda je prijatelj bio u pravu jer će ga na kraju pronaći izvan sarajevskog balkona, u malom tuzlanskom stanu. Sarajevo će ostati prisutno do kraja knjige; u fragmentima o osamdesetima, ratu i opsadi, preživljavanju, akterima sarajevske nekadašnje i sadašnje kulturne scene, ponovnim susretima s prijateljima iz mladosti, umjetničkim srodnicima ili pak sjećanjima na one kojih više nema. Fragmentarnost, spoj priče i mikroeseja s dubokim uvidima o književnosti i slikarstvu, uranjanja u naizgled obično koje postaje mjesto filozofskog otkrivenja, dnevnika i memoara, posljedica je dosljedno provedenog postupka bilježenja „sitnica“, bez vanjskog, ali s unutarnjim redom koji funkcionira po istom principu kao sjećanje samo, te kasnijeg „odbacivanja suviška“. Kao rezultat promatranja svakog grada/svijeta „kao galerije“ u kojoj oko čas skrene pogled na jedan, pa na drugi detalj/sliku, na koncu vidjevši prostor kao cjelinu.
Mehanizam sjećanja ima svoje principe; asocijativne i skokovite, u njegovim se nitima komešaju, prepleću i uspomene američkog, egzilantskog života, susreta s tamošnjim piscima i umjetnicima, ali i odlazaka u Stolac i Blagaj, na Bregavu i Bunu, i sve ih uvezuje iskustvo rata i egzila, potraga za gradom koji će moći prepoznati kao svoj i gdje nitko neće pitati ono bolno pitanje – „odakle dolaziš?“ – koje u sebi uvijek sadrži neizgovoreno prepoznavanje pozicije stranca i bezdomnosti. U tom kaleidoskopu sjećanja, rasutim dijelovima mozaika za koji je jasno da je nemoguće ikada od njega načiniti čvrstu i cjelovitu sliku jer uvijek nešto izmiče i nešto se ruši („Sve u mome životu kreće se prema ruševini“), pojavljuju se i bol i bolest, svijest o starenju, i mijenjaju kut iz kojeg se promatra vrijeme; ono postaje nenadoknadivo, sve je jači jaz između onda i sada. Od toga se ponekad može biti umoran ili tužan, svjestan vlastitoga tijela koje se pomjera kroz život ostavljajući iza sebe „čudnu crtu“, čak i rezigniran. Ali tekst, taj tekst koji se pritom ispisuje, prostor je gdje se iščitava nešto posve drugo – strast i vitalnost, čak i neka čudesna drskost istovremenog razotkrivanja i zamagljivanja, rušenja konvencija žanrova, vremenskog slijeda, početaka i završetaka, forme i sadržaja, „otpora prema čistoj formi i oštrim rubovima svijeta“ kako je jednom zapisao, što na čitateljicu djeluje tako da je uznemiruje i tješi u isto vrijeme. Pisanje, ali i slikanje – jer autorovi crteži, skice i fotografije integralni su dio knjige, slika je čak važnija od riječi i od nje sve počinje – ono je što buku svijeta pretvara u šapat, onakav kakav je moguće sačuvati na nježnim jastucima koji postaju podlogom nekih crteža.
Fragmentarnost, spoj priče i mikroeseja s dubokim uvidima o književnosti i slikarstvu, uranjanja u naizgled obično koje postaje mjesto filozofskog otkrivenja, dnevnika i memoara, posljedica je dosljedno provedenog postupka bilježenja „sitnica“, bez vanjskog, ali s unutarnjim redom
Prošlost iz kutije tuzlanske soli
Refleksija o slici kao prethodnici riječi i konceptu slike koji ga zanima u književnosti i postaje način na koji gradi tekst, uvezana je s iskustvom ponovnog bivanja u Tuzli, vremenskog skoka u kojem najudaljenije slike iza slike, one iz djetinjstva, stupaju ravnopravno s onima iz ovoga vremena sada. Zapisi o ocu i majci kojih više nema, vremenu kojeg više nema, „prošlosti iz plavo bijele kutije tuzlanske soli“ koju je dodavao kruhu na svim kontinentima, sjetni su onoliko koliko je to jedino moguće. Tuzla je važna, ako ne i najvažnija koordinata Malog romana o tišini, jedina koja u sebi sadrži motiv povratka na mjesto koje je nekom krugu bilo prava početna točka. Tuzlanski fragmenti prepleću se onima o slikarstvu, vode u atelje Ismeta Mujezinovića, do portreta Meše i Darke Selimović, potom do portreta koji je autor naslikao po uzoru na njega, ali za njega on nije kopija nego original, zato jer je njegov. Ta ideja, premda ovo nije knjiga o idejama nego o emocijama – „ideje u vremenu izgube prvotnu uvjerljivost, ono što osjećamo je zauvijek“ – još je jedna od provodnih niti ove knjige. Pisati o/s drugima, umjetničkim srodnicima koji isplivavaju na površinu nekih fragmenata, kao i slikanje portreta koje je netko već naslikao, uvijek je pisanje/slikanje o sebi, uvijek je original. Kroz te druge, kao i njihove knjige ili slike, moguće je također rekonstruirati svoj život, kao što je to moguće i pogledom na stari imenik u kojem su zapisani telefonski brojevi onih kojih više nema ili ih, ne znam što je žalosnije, nema samo za tebe. Od takvih se pogleda/slika ne može umoriti, oni ne spadaju u buku za koju je potrebno pronaći alternativu u tišini, važni su poput usklađivanja otkucaja srca s onim golubljim, u trenutku kad aritmija postane prebučna. Snagu je moguće jedino izgubiti pred očima vlastita djeteta, sina čiju rečenicu izgovorenu prilikom izlaska iz ratnog Sarajeva nikada nije imao snage uobličiti u vlastiti tekst – „Nemoj im reći ko smo, ubiće nas“. No upravo tu i ono nenapisano postaje ispisano.
Tuzla je važna, ako ne i najvažnija koordinata Malog romana o tišini, jedina koja u sebi sadrži motiv povratka na mjesto koje je nekom krugu bilo prava početna točka
Prstohvat kao mjerna jedinica svijeta
Mali roman o tišini nježan je poput snijega, motiva kojeg jedan od izdavača izdvaja u rečenici na koricama knjige. On za čitateljicu i funkcionira baš kao to „dječje iskustvo beskonačnosti“, zato ga i čita više puta. S tim je iskustvom moguće upravo ono što Mehmedinović i čini – zahvatiti samo prstohvat („prstohvat je mjerna jedinica moga svijeta“) neke slike, potom one iza nje i pritom vrijeme mjeriti isključivo satom u kojem se ono manifestira kao magla zarobljena u mehanizmu, onakvim satom kakav je jednom davno pao u jezero s očeve ruke i apsorbirao vlagu. Knjiga je to usporavanja i suptilnog osluškivanja sebe i drugih, s velikom pažnjom, brižnošću i potpunom prisutnošću u svakom trenutku, zato i emotivna jer jedino takav može biti proces u kojem svaki motiv i svaka slika čijim se tragom ide u sebi uvijek sadrže i osjećaj nekog blagog, melankoličnog nedostajanja, iako su zapisivanjem spašeni od zaborava. Pišući o onome što je prošlo i onome što upravo traje, bez čvrstih početaka ili završetaka, Mehmedinović ništa ne opisuje niti rekonstruira, bilo bi to prejednostavno – on ponovo biva tamo gdje jednom bio i na taj način – biva sobom. U vremenu koje je ujedno bezvrijeme, zamućenih rubova, bez zidova koji bi ih odvajali. U tišini koja nije praznina, nego (ne)mjesto gdje je moguće konačno čuti samo sebe.
Počela sam time kako je pisanje o knjizi kao što je Mali roman o tišini više intimno razotkrivanje nego kritičarska eksplikacija, tako ću i završiti. Posljednjih tjedana često susrećem ljude koji imaju potrebu prokomentirati ovu knjigu, prije ili nakon čitanja. Drag mi je taj interes, osobito jer osjećam kako postoji neka zajednička nit koja povezuje naša mišljenja. U nizu svih tih dojmova najsnažnije mi ipak odjekuje onaj prijatelja pisca – bili smo premladi da budemo Kiševi suvremenici, no imamo sreće biti suvremenici Semezdina Mehmedinovića.
Nema se tome što dodati, možda još samo završna replika čitateljice u privatnom dijalogu s tekstom i onime tko iza njega stoji: „Prija mi kako govoriš“, Sem.
