1.

Kada ti donesem mrtvog fazana, ne podsjećam te na zaboravljeni svemirski sklad ni na tvoje grijehe, ne predočujem ti simbol praiskonske svjetlosti koju sam ja ili netko drugi ugasio, ne napućujem te na postojanje slobodno od stega, a pogotovo nema govora o smrtnosti, prolaznosti i sličnim tricama. Ne pomišljaj na krivulju krova na pagodi, a ako i pomisliš, odvrati misao i obrati pažnju na tu pticu pred sobom. Slobodno mi je baci u lice ako smatraš da nije trebala biti ubijena i ako ne jedeš perad niti ikakvo drugo meso i smatraš da bi takvo suzdržavanje trebalo biti pravilo; takva će reakcija biti na mjestu. Ako tvoje smatranje nije takvo, deder očerupaj fazana, priredi ga, recimo, u crnom vinu, sa šljivama i slaninom, i podijeli taj obrok sa mnom ili s nekim dražim od mene, ali svakako ga podijeli, znaš već zašto. I vidi kako ćeš onda pisati i/ili pjevati o tom, a ne o bilo kojem fazanu ili o fazanu kao takvom, o svekolikom fazanstvu i fazanovitosti.

2.

Kada ti u srpanjsko jutro donesem breskvu, ne pomišljaj na istjerivanje zlih duhova, na besmrtnost i na besmrtnike koji su se hranili breskvama s planine Sui. Ne, ni završetak inicijacijskog putovanja, odakle ti to? Već je operi u moru ako ti je more blizu, ako je more još i dovoljno toplo onda umoči stopala u njega i zagrizi breskvu tako da ti sok procuri niz bradu… Da, znam da Ge Hong piše da tijelo zasja od tog soka, vidiš i bez njega da zasja. Uglavnom, ako ti more, avaj, nije blizu, možeš tu breskvu oprati u izvorskoj vodi ili je uopće i ne oprati, samo je zagrizi. I ako je od onih kojima se koštica rastvori tako da se objelodani ona sjemenka u njoj koja izgleda kao pljunuti badem, ti ne povlači paralele i ne traži sličnosti i razlike u odnosu na badem, već se drži breskve i onog omjera crvenog i žutog kakav ti se ukazao sada i ovdje i više nikad i nigdje neće.

3.

Ako ti pak doista donesem bademov plod, nemoj odmah raspresti o bitnome koje je skriveno u nebitnome, o istinskome koje je zakoprenjeno doktrinama i izvanjskim postupcima, o neuništivoj jezgri koja u sebi sabire sve potencije i iz koje niče sve što jest i može biti. Da, pojesti badem znači otkriti tajnu, točno, stoga ušuti načas, zaboravi na semantički konkretizam, zaboravi čak i na klasični idealizam i pojedi taj badem, ovaj, baš ovaj badem na kojemu je molekula znoja s mojeg i molekula znoja s tvojeg dlana. Tako. Da, da, čuo sam i da bademovo stablo povezuju s Djevicom Marijom, ali što misliš da bi to jednom šamanu trebalo značiti? Ako tebi znači, u redu… Ne, ni te usporedbe sa Zeusovim ejakulatom nisu mi baš nešto, mani me se s tim manijakom također, ovdje si trezvenosti radi. Ekstatične trezvenosti, dabome. Jeremija je rekao Jahvi da vidi granu bademovu. E, to je već nešto. Vidiš li ti granu bademovu? Onu, s koje je ovaj plod? Nije veljača i ona nije u svome kratkom cvatu, zapravo je prilično neugledna i obična, ali ipak je pogledaj. Ili sjedni pod nju i odrijemaj. Kako to misliš – i što onda? Šaman nije guru, šaman je onaj s kojim hodaš među stablima. I s kojim glatkog čela razgovaraš o stablima, a da taj razgovor nije gotovo zločin i ne uključuje šutnju ni o jednom nedjelu. Jer ne budemo li razgovarali o stablima, ode sve dovraga, to jest i ono malo što još nije otišlo dovraga.

4.

Sjetih se sad i jednog cvijeta koji ti ne mogu donijeti sve kad bih i htio: štulj. Jesi li ga vidio ikad? Stvar je u tome da ga možeš vidjeti samo ako hodaš šumom udvoje, kao polovica zaljubljenog para. Nalazi se najčešće u proljeće i jesen, uz rub puta, čest je pratilac paprati. Kad naiđu na štulja, ponekad ga ne vide oboje, ali nema veze: videća polovica upozori na cvijet, kaže da stanu i onda ga u tančine opiše onom ili onoj nevidećoj, i onda mogu produžiti dalje. Ima više vrsta, ja znam za onaj čiji je cvijet zvonast i grimizan… Vidio si ga? Odlično, onda možemo dalje, mogao si me odmah prekinuti. Da, i meni je žao onih koji nikad nisu ugledali štulja, ali tu ne možemo mnogo učiniti, iako su mi se već više puta obraćali za pomoć u takvim slučajevima. Možda sam koji put i pomogao, šta ja znam, ima jedno sredstvo za koje se čini da pomaže, zapravo krajnje jednostavno, pričat ću ti još o tome.

5.

Da odradimo tu digresiju: istina je, enciklopedije, a nemoj misliti da ja imam išta protiv njih, uglavnom definiraju šamana kao onoga koji u izmijenjenom stanju svijesti stupa u kontakt sa svijetom duhova, odnosno posreduje između svijeta duhova i svijeta ljudi kako bi potonjima nekako pomogao, proricao, iscjeljivao i tome slično. Ima u tome nešto, ali potrebna su objašnjenja. A tebe, osim toga, buni zašto ti samo naklapam o cvijeću, biljkama, stablima i pticama umjesto da, ne znam, plešem u transu i čeprkam vraninim koščicama po vatri. Ili ono neki dan, kad sam grlio orah. Jesam li rekao ijednu jedinu riječ o tome zašto je dobro i potrebno grliti orah? Nisam, neću i ne pada mi na pamet. Ali znaš li ti za neku smisleniju radnju od grljenja oraha? No, ajmo redom. Izmijenjeno stanje svijesti? Što dolazi prije, izmijenjeno stanje svijesti ili kontakt sa svijetom duhova? Ja se, recimo, zagledam u ježa, ili u maslačak, ili u rečeni orah, i tako, po mogućnosti, izmijenim stanje svijesti. Zašto ne, veliš, u peglu, akumulator ili telegrafski stup? Ne znam, probao sam i ispostavilo se da nisu pogodni za mijenjanje stanja svijesti. Možda kod nekih kolega to funkcionira, kod mene ne. I sad, u tom izmijenjenom stanju, koji neki zovu trans, a ja ga zovem budnost, ali neka ga zove kako kome drago, ponekad i stupim u kontakt s tim svijetom, hm, duhova. Moraš znati da kolege nisu uvijek osobito rječiti, o njihovoj klijenteli da i ne govorim, pa se onda utječu takvim gombasto-bombastim izrazima, mnogima je to dio predstave, a još mnogijima dio muljaže. Mislim, sve te igrarije s kostima, daj, molim te. Aukuyatanam! Ništa, ništa, izletjelo mi je. Druga stvar: kolege i ja slažemo se da je sve živo sveto. Da je rijeka sveta i da je more sveto i da je brdo sveto i da je fazan svet i da je breskva sveta i da je badem svet i da je svet štulj i da je orah svet. Ako je tako i ako to vidimo (a ako pak to ne vidimo, ne vidimo ništa), onda ćemo možda činiti malo manje štete i nanositi malo manje boli.

I naposljetku, kako rekoh, moramo razgovarati o stablima.

6.

E sad, ako ti donesem zeca, onda… Što, nećeš još i zeca nakon fazana? Ali nisam rekao kakvog, živog ili mrtvog zeca… Nećeš nikakvog? Dobro, onda ako ti, ako ti, ako ti donesem, hm, a razlikuješ li ti zeca od kunića? Dobro, nema veze, mislim ima, itekako ima veze, ali pustimo to, nego ako ti donesem, ne znam, trsku, običnu stabljiku trstike, onda ćeš ti, znam da hoćeš, nešto promrmljati o Pascalovoj trsci koja misli, a možda nešto i o pročišćenju, možda i o trski izrasloj iz japanskih prvotnih voda kao o slici osi svijeta. Sve samo da ne bi uzeo tu lijepu stabljiku, stavio je u tanku, usku vazu i promatrao je netremice tri dana i noći. Trapljenje? Ma kakvo trapljenje, to bi trebalo biti ono najlakše i najljepše. Trska je glas, točno, tu si na pravom tragu. Koga i čega glas? Tvoj glas, Rumijev glas, glas kao takav, glas svega oglasivog. Pa oglasi se onda. To jest: budi trska. A možemo biti i trska dvoglasna. I klanjati se mnogotrsju kao da se na vjetru povijamo.

7.

Kad smo već kod stabljika, mogao bih ti donijeti i stabljiku ili list ricinusa, iako nemam nekog razloga da ga otkidam od biljke u vrtu. Ali kad bih ti donio tu krasotu, ti je vjerojatno ne bi prepoznao, a ako bi je prepoznao, u svijest bi ti vjerojatno prvo došlo ulje od njezinog sjemenja i upotreba tog ulja u torturama talijanskih crnokošuljaša i Francovih fašista. Zamisao da ga se tako upotrebljava navodno je potekla od tvoga kolege, Gabrielea d’Annunzija. Što se buniš, je li ti kolega ili nije? Dobro, dobro, ne ulazim u njegove dosege, domete, estetiku i etiku. Uostalom, ricinus u predaji predstavlja nerazumljivi aspekt postojanja. Ali na stranu to, gledaj ga: te listove koji se rasprskavaju u zelenim i crvenkastim nijansama, to jarko crvenilo njegovih diskretnih, čičkastih, kanda bodljikavih cvjetića, taj zmijski uzorak na njegovim blistavim sjemenkama koje bivaju veselo ispaljene naokolo biljke. Čega si se sjetio? Ricinusa koji Joninu glavu štiti sjenom? Što ćemo s tim, za boga Jonina? Gledaš li ti te listove? Misliš li da mogu propjevati kroz tebe?

8.

Navodim li ja to tebe na šutnju? Da, sasvim moguće. Što ćeš sada? Što ja znam što ćeš, zar nemaš ništa drugo osim pisanja i pjevanja? I zar je zbilja nemoguće pisati i pjevati onako kako smo natuknuli? Sjedni, ne idi još. Ugasi taj snimač. I pogledaj već jednom tu brezu s one strane prozora.

Literatura (priložio šamanov sugovornik):

1. J. Chevalier, A. Gheerbrant, Rječnik simbola: mitovi, sni, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi, preveli Ana Buljan et al., 4. prošireno izd., Nakladni zavod Matice hrvatske / Mladost, Zagreb, 1994.
2. Liu Xiang, Yuanshi samanjiao, Lianjin shu chubanshi, Hangzhou, 1909.
3. Antologija antarktičke poezije (anonimni priređivač, izdanje s monokromnim ilustracijama, 1027 str.; neobjavljeno, rukopis prinesen na uvid iz privatne kolekcije)
4. Nepoznati autor, Šamanske predaje s područja današnjega Gornjeg Vrapča, preveo s latinskoga Dominicus Vitulanus, vlastita naklada, Zagreb, 2025.

*Tekst je dio temata „Ekoknjiževnost“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. Druge tekstove iz serijala pročitajte na sljedećoj poveznici.