Nevolje s rodom

„Pretpostavljam da ovdje mislite na problem prevođenja riječi koje nisu rodno obilježene iz jezika kao što je engleski. Taj problem nije nužno vezan usko za strojno prevođenje, već je oduvijek prisutan u prevođenju s engleskog na jezike koji razlikuju rodove“, odgovorila mi je Ana Stanić Kapović na pitanje o rodu u prijevodu, i kako se s time nosi umjetna inteligencija. „Primjerice, engleska riječ students može se odnositi na a) studente, b) studentice te c) studente i studentice. Dvije su razine problema. Na prvoj se postavlja pitanje je li umjetna inteligencija u stanju prepoznati o kojem se konkretno referentu radi. Na drugoj se nameće pitanje kako ćemo to uopće prevesti na hrvatski, ako se, primjerice, misli i na studente i na studentice. Tradicionalno se u ovakvim slučajevima govorilo o tzv. generičkoj uporabi muškoga roda, prilikom koje se podrazumijeva da se oblik m.r. ‚studenti’ odnosi i na studente i na studentice pa je izraz ‚studenti i studentice’ u tom smislu suvišan.

Međutim, istraživanja su pokazala da bez obzira na to što se ovakvi izrazi u muškome rodu u načelu odnose i na ženske referente, kada se govori o ‚studentima’ ili ‚doktorima’ govornici ipak u prvom redu u tim slučajevima na umu imaju muške, a ne ženske ili miješane referente. U tom smislu, prevoditelj – ili prevoditeljica, da i mi pokažemo taj rodni aspekt – bi tu mogli odabrati i varijantu ‚studenti i studentice’, ‚doktori i doktorice’, ovisno o kontekstu, dok će alati umjetne inteligencije, vođeni postojećim tekstovima u kojima je generička uporaba muškoga roda nedvojbeno zastupljenija, gotovo sigurno odabirati varijantu u muškom rodu, što bi moglo imati negativne posljedice za nastojanja da se poveća vidljivost žena u društvu, kao i na produbljivanje jaza između ‚muških’ i ‚ženskih’ zanimanja, što – i to su pokazala istraživanja – može utjecati na odabir budućih zanimanja kod djece i perpetuiranje postojećih nejednakosti iz patrijarhalnih obrazaca. Vrlo dobro znamo da svijet i kontekst u kojem se jezik govori utječu na sam jezik (pa tako, primjerice, Eskimi imaju znatno više izraza za snijeg od stanovnika toplijih krajeva), ali na ovom je primjeru zanimljivo primijetiti kako se utjecaj događa i u obrnutom smjeru: jezik itekako može utjecati na naše poimanje i, stalno naglašavam, konstruiranje stvarnosti.

Možda je još očitija situacija u riječima koje se odnose na zanimanja. Primjerice, riječi poput engl. professor mogu se na hrvatski prevesti i kao ‚profesor’ i kao ‚profesorica’. Tu se situacija u hrvatskom zadnjih desetljeća mijenja, pa se sve češće govori ‚Ona je profesorica na fakultetu’, premda se još uvijek čuje i starija varijanta u kojoj se na riječ ‚profesor’ gleda kao na radno mjesto, pa se javlja i ‚Ona je profesor na fakultetu’. Kako će UI tu reagirati i na kojih je primjera više naišla u svom procesu ‚učenja’ ili ‚treniranja’, nije dokraja jasno i valjalo bi istražiti. Pritom svakako treba imati na umu da alati UI-ja nemaju jasne linije razgraničenja između hrvatskog i srpskog jezika, u kojem su varijante gdje se za profesije koristi isključivo muški rod puno češće nego kod nas. S obzirom na to da je govornika srpskog jezika i tekstova na srpskom jeziku znatno više te bi podaci u tom smislu mogli biti iskrivljeni, svakako se radi o zanimljivoj temi za istraživanje.“

Alati umjetne inteligencije, vođeni postojećim tekstovima u kojima je generička uporaba muškoga roda nedvojbeno zastupljenija, gotovo sigurno odabirat će varijantu u muškom rodu, što bi moglo imati negativne posljedice za nastojanja da se poveća vidljivost žena u društvu, kao i na produbljivanje jaza između ‚muških’ i ‚ženskih’ zanimanja

(Povratno-)posvojne zamjenice

„Još mi jedan zgodan primjer pada na pamet, a odnosi se na zamjenice. U hrvatskom je jeziku zanimljiva povratno-posvojna zamjenica ‚svoj’ koja također, primjerice, ne postoji u engleskom ili španjolskom jeziku“, nastavila je Stanić. „Različiti su načini na koje se to može poravnavati među jezicima: ponekad zamjenice u stranim jezicima mijenjaju određeni član koji ne postoji u hrvatskom jeziku pa takve zamjenice u hrvatskim prijevodima jednostavno izostavljamo: engl. I washed my face; španj. Me lavé la cara; hrvatski: ‚Umio sam se’; NE: Umio sam (svoje) lice. U svakom se slučaju vodimo idiomatskim rješenjima. Kako neusklađenost među zamjenicama u različitim jezicima može u najmanju ruku prouzročiti komične efekte, pokazat će nam primjer koji posuđujem od prevoditeljice Lare Hölbling Matković koja je jednom prigodom ispričala kako je naišla na rečenicu ‚Oni su kimali njihovim glavama’ koju je zaista nitko na hrvatskom jeziku neće spontano izgovoriti, ali evo, u prijevodima engleske rečenice ‚They nodded their heads’, ako ne izjednačite subjekte i ne upotrijebite povratno-posvojnu zamjenicu ‚svoj’ (Oni su kimali svojim glavama) te ju potom ne ispustite jer je izlišna, dobit ćete ljude koji kimaju tuđim glavama (već smo rekli da prevodimo i razmišljamo u slikama, a ja sam iznimno vizualan tip).“

Velike internetske baze – manji problemi sa strojnim prijevodom?

„Sigurno je da postoje veće baze podataka za veće svjetske jezike, ali moram reći da istraživanja koja sam konzultirala pripremajući se za svoj rad konkretno ne pokazuju znatno bolje rezultate“, odgovorila mi je Stanić na pitanje o tome jesu li veliki jezici s velikom internetskom bazom podataka u prednosti kod prevođenja umjetnom inteligencijom, dok jezici poput hrvatskog, armenskog itd. tek trebaju razvijati te baze da bi se rezultati poboljšali. „Osim toga, velike internetske baze su dvosjekli mač“, rekla mi je, „budući da prijevodi i tekstovi umjetne inteligencije u svom reproduciranju i kombiniranju podataka iz baza nužno prenose i netočne i neispravne podatke. Kao što smo rekli, riječ je o različitim načinima rada: alati umjetne inteligencije ne prevode, u traduktološkom smislu ponovnog pisanja (a treba napomenuti da izvorno nisu niti kreirani s tom namjerom, već je prijevod ispao jedna korisna nuspojava na kojoj se potom počelo dodatno raditi), nego generiraju tekst, što su potpuno različiti koncepti što sam, nadam se, uspjela pokazati na dosadašnjim primjerima. U tom smislu ne znam koliko bi bilo korisno ‚dati uvid’ u još neprevedene književne tekstove, ako je taj uvid iskrivljen ili u najmanju ruku površan i ne prenosi pravu sliku. Mislim da bi nakladnicima puno korisnije bilo proučiti kritičku i čitateljsku recepciju tih književnih djela u kulturama u kojima su napisana i već prevedena. Napominjem da cijelo vrijeme govorim o književnim prijevodima, kao književna prevoditeljica. Ostavljam prostora za mogućnost ispravnijih i točnijih rješenja u prijevodima drugih vrsta tekstova (poput tehničkih ili pravnih), kao i za specifične, ciljane projekte koji razvijaju specifične prijevodne alate, osobito ako je riječ o internim alatima određenih ustanova koji su ciljano razvijeni za svrhe u koje se koriste, primjerice znanstvene, premda je razvidno da su i u njima od velike važnosti upravo preciznost i iznijansiranost značenja, što podrazumijeva konstantni ljudski nadzor.“

Velike internetske baze su dvosjekli mač budući da prijevodi i tekstovi umjetne inteligencije u svom reproduciranju i kombiniranju podataka iz baza nužno prenose i netočne i neispravne podatke

Ljudi samo kao urednici strojnih prijevoda

„Kada je riječ o nadzoru, sve se češće govori o tzv. posteditingu kao procesu ispravljanja i uređivanja prethodno strojno prevedenog teksta koji se promiče kao brži i isplativiji način ‚prevoditeljskog’ rada, a u mnogim se poslovnim kontekstima može vidjeti i da se ne traže ‚prevoditelji’, nego ‚jezični stručnjaci’ (language experts) i sl., što je lukav krovni termin pod kojim se mogu podrazumijevati vrlo različiti jezični zadaci i načini rada na tekstu (od posteditinga koji se pokušava predstaviti kao lektoriranje do ispravljanja površno i nestručno obavljenih strojnih prijevoda)“, ističe Stanić. „U književnom kontekstu srećom još dobro stojimo i, koliko je meni poznato, nakladnici su svjesni kvalitete književnih prevoditelja te prava čitatelja, pisaca i same književnosti na to da je kao umjetnost prevedu upravo književni prevoditelji, kao njeni najtemeljitiji čitatelji. Vjerujem da su također svjesni činjenice da ispravljački rad na strojnom prijevodu ne bi bio kreativan već iznimno suhoparan i zamoran (dok se, s druge strane, književno prevođenje često opisuje upravo kao jedan od najkreativnijih umjetničkih zadataka), da bi generirani tekstovi nužno bili lošiji od onoga što bi prevoditelji sami kreirali, da je često lakše prevesti ispočetka, ali kvalitetno, nego pokušavati spasiti nečiji loš rad, da bi gotova strojna rješenja nužno ograničila uvide, inspiraciju i dosjetljivost te zamutila slike i rješenja koja u prevoditeljima proizvodi (generira, da se poslužimo rječnikom UI-ja) izvornik u njihovom prvom, drugom i svakom sljedećem čitanju. Ne smijemo zaboraviti da je prevođenje slojevit rad i da prevoditelji nikada ne prevedu književni tekst u jednom dahu, već se tekstu vraćaju u više navrata i konstantno ga dorađuju, pri čemu pomažu i odmaci od izvornika koji se odvijaju u razdobljima između prijevodnih faza.“

U književnom kontekstu srećom još dobro stojimo i nakladnici su svjesni kvalitete književnih prevoditelja te prava čitatelja, pisaca i same književnosti na to da je kao umjetnost prevedu upravo književni prevoditelji, kao njeni najtemeljitiji čitatelji

UI i autorska prava prevoditelja

„Poštena naknada autori(ca)ma za njihov rad uvijek je dobra ideja, i dobar početak svih razgovora, ne samo onih vezanih uz umjetnu inteligenciju“, odgovorila mi je na pitanje o često bespravnom korištenju postojećih tekstova za punjenje internetskih baza podataka i posljedični razvoj UI-ja Anda Bukvić Pažin, nagrađivana prevoditeljica s engleskog i njemačkog jezika te profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja se također bavi književnom kritikom, književnosti za najmlađe i prevoditeljskim aktivizmom.

„Dvije su velike teme tu bile važne još i prije studenoga 2022., kad je lansiran prvi generativni chatbot dostupan široj javnosti, ChatGPT: 1) pitanje vidljivosti književnih prijevoda i prevoditelj(ic)a i 2) pitanje prijevodnog autorstva te prava i obveza koje iz tog autorstva proizlaze“, naglašava Bukvić Pažin. „Prevoditelji(ce) nisu „gotovo pa autori(ce)“, već punokrvni autori(ce) – svojih prijevoda i prijevodne književnosti. Tako piše u autorskim ugovorima na temelju kojih prihvaćamo i isporučujemo prijevode, ali u praksi se već mnogo puta pokazalo da je važno ponavljati da je književni prijevod autorsko umjetničko djelo te podučavati i sebe i druge o pravima koja već sad imamo i kako ih realizirati. Važno je znati da ono što je jednom izboreno treba aktivno čuvati, nadzirati i dopunjavati, po potrebi i mijenjati – a upravo se dopuna i promjena najviše odnosi na situaciju u koju dolazimo širokom upotrebom UI-ja. Dakle, sve je ovo bilo važno i ranije, a danas je samo još relevantnije.

Književni prevoditelji(ce) su kod nas među prvima shvatili da čim prije trebaju potaknuti – a onda i održavati – informirani javni dijalog. Već u lipnju 2023. DHKP je svoj okrugli stol povodom otvorenja godišnje izložbe – čija je tema određena više mjeseci ranije – prilagodio aktualnoj situaciji, pa je u sklopu teme Prevodi i uči dok si živ (poveznica na cijeli video ovdje) kao centralno pitanje postavljen upliv umjetne inteligencije u prevoditeljsko djelovanje. Svijest je odmah bila tu, kao i proaktivnost – što svjedoči o tome da doista pokušavamo pomiriti dvije suprotnosti – koje možda i nisu tolike suprotnosti kao što se u prvi mah čini.

Kad danas gledam što se sve tada radilo, i što se radi danas, čini mi se da je sve usko povezano s izmjenom i dopunom definicije autorstva. S jedne strane je to pravni, a s druge etički problem, ali ni prvi ni zadnji s kojim smo se kroz ljudsku povijest suočili. Jednostavno treba početi dodavati nove termine u razgovore i klauzule u ugovore: jasnije definirati ulogu ljudskog autora u procesu prevođenja, pravno zaštititi autorski doprinos, i – najteže vjerojatno – stvarati i održavati okruženje u kojem se priznaje i vrednuje kreativni doprinos ljudskog pojedinca. Naravno da je to jako teško, ali svijest je uvijek prvi korak – i zar je ikad bilo lako?

Ne možemo ništa zabraniti umjetnoj inteligenciji – niti velikim tehnološkim kompanijama koji iza nje stoje. Možemo se uputiti u to što umjetna inteligencija jest, naučiti kako radi, koristiti je kao alat u vlastitim kreativnim pothvatima – jer ona može biti dobar alat svima, pa i književnim prevoditelji(ca)ma. Nedostatke i ograničenja treba eksplicirati i o njima što više govoriti.

I da se vratim na početak: često se spominje da je poštena naknada za podatke koji se koriste za trening velikih jezičnih modela gotovo nemoguća i da ju je teško regulirati. Ali budu li izvori transparentni i konkretni, i prevoditelji i zakonodavac će potencijalno imati lakši posao kakve-takve zaštite autorskog doprinosa. Čini mi se da je ovaj sad trenutak usporediv sa situacijom pojave MP3 formata i platformi za masovno dijeljenje glazbe koje zaobilazi glazbenike i plaćanje autorskih prava. Ono što se poslije dogodilo kroz platforme poput iTunesa i Spotifyja pokušaj je pomirenja posvemašnje dostupnosti s naknadom autorima – možda model nije uvijek optimalan, ali regulativa postoji. Da zaključim, moramo biti spremni, budni i u tijeku, ali mislim da je dobar početak da radimo na prepoznavanju prijevodnog autorstva i osiguravanju stalne poštene naknade za svoj rad, svaki dan i inače, ne samo kad je o UI-ju riječ.“

Ne možemo ništa zabraniti umjetnoj inteligenciji – niti velikim tehnološkim kompanijama koji iza nje stoje. Možemo se uputiti u to što umjetna inteligencija jest, naučiti kako radi, koristiti je kao alat u vlastitim kreativnim pothvatima – jer ona može biti dobar alat svima, pa i književnim prevoditelji(ca)ma

Strojno prevođenje tzv. komercijalne fikcije

I dok su nizozemski izdavači govorili o ‚ograničenom broju naslova’, švedski startup Nuanxed imao je puno šire ambicije u startu. Kad otvorite njihovu web stranicu, moto kao da je izvađen iz CEATL-ove deklaracije i okrenut naopako, u komercijalne i vlastite svrhe: Give books the audience they deserve. Riječi su u opisu vizije, misije i aktivnosti pomno birane: ne spominju strojni prijevod niti generirane tekstove, čak niti ‚postediting’, već kažu da promiču kompleksan proces u kojem sudjeluju stručnjaci – lingvisti – kako piše na njihovoj stranici. Dakle, ne prevoditelji, već lingvisti. Naglasak je eksplicitno na ubrzavanju napornih, repetitivnih zadataka kako bi se lingvisti mogli ‘usredotočiti na kreativni aspekt svoga rada’. Ne znam točno kako se jedno odvaja od drugoga, osobno mi je to sve dio prijevodnog procesa, ali tko zna – možda je moguće jasnije odijeliti te faze. Sigurna sam da će o tome biti još puno govora.

Ovdje mi se čini važnim jasno i unaprijed definirati što uključuje postediting, u odnosu na prijevod, uz svijest da su i te definicije podložne malim, ali ključnim promjenama – kao i sama definicija autorstva. Trošak je, naravno, ključna stavka: postediting se naplaćuje manje, uz objašnjenje da ga je lakše i brže raditi.  Ali svatko tko je ikada morao uređivati tuđi tekst – s tim da je postediting generiranog teksta počesto temeljita redaktura, a ne uređivanje – zna da je to često puno mukotrpniji proces nego da krenete iznova. Često ne ide nimalo brže, a frustracije koje pri tome nastaju neću ni spominjati.

Kad sam čitala o reakcijama prevoditelja na promjenu opisa njihova posla – i ubrzavanje procesa dolaska knjiga do publike – one su vrlo podijeljene. Neki jasno kažu da je nikakav prijevod bolji nego generirani polufabrikat (parafraziram), dok neki kažu da to nije tako loše, da ubrzava proces, da se financijski isplati i da je rezultat pristojan. Mislim da je u redu i jedno i drugo. Ako mene pitate, ja sam na strani kreativnosti i umjetnosti u književnim prijevodima; smatram da je to proces koji se ne može požuriti i ne bih to nikad na taj način radila – čak niti za tekstove koji se netransparentno nazivaju komercijalnom fikcijom. Za mene je književno prevođenje oduvijek bilo više književno nego prevođenje. Bilo mi je umjetnost i dok sam bila vrlo mlada čitateljica, potpuno nesvjesna dimenzija cijeloga procesa, a i kasnije, u prevoditeljskim počecima, dok još nisam znala što nam točno piše u autorskim ugovorima i na temelju kojih kriterija književne prevoditelje primaju u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika. Ali različiti smo prevoditelji, prevodimo različite tekstove, i procesi su nam i prije UI-ja izgledali različito.

Ono što mislim da je jako važno za sve uključene – izdavače, prevoditelje i čitatelje – jest opet transparentnost: da svi stupaju u proces interakcije s UI-jem sa znanjem što se točno od njih očekuje (za prevoditelje), a da čitatelji znaju da je prijevod tj. tekst koji imaju pred sobom generiran tim metodama. Ljudsko autorstvo mora biti deklarativno odijeljeno od generiranog teksta, a onda čitateljice i čitatelji dalje odluče što će s tom informacijom. Dakle, u takvoj konstelaciji gdje se još dugo neće točno znati što se generira i na temelju čega – zbog netransparentnosti izvora i inputa na kojima se treniraju sustavi -– navođenje prevoditelj(ic)a na naslovnicama i govorenje o ljudskom procesu ima još puno, puno više – nikako manje smisla.“

Važna je transparentnost: da svi stupaju u proces interakcije s UI-jem sa znanjem što se točno od njih očekuje (za prevoditelje), a da čitatelji znaju da je prijevod tj. tekst koji imaju pred sobom generiran tim metodama

Optimalno korištenje UI-ja u književnom prevođenju

Napravi li umjetna inteligencija osnovni prijevod prije nego što ga prevoditeljica počne uređivati, u svim će slučajevima dati isti rezultat, tj. svima dati istu prvu verziju. Utire li to u konačnici put jezičnoj i kulturnoj homogenosti, odredi li previše sintaksu, ton i sl., odnosno kristalizira li strukturu teksta u toj mjeri da se kasnije u nju više ne može upisati prepoznatljiv prevoditeljski ili autorski glas, ili ta prva verzija nije toliko bitna, čak štedi vrijeme prevoditeljici, pitala sam Bukvić Pažin.

„Ovdje sad na scenu stupa edukacija, odnosno tzv. raspakiravanje crne kutije u kojoj alati koji su nam danas dostupni generiraju tekst“, govori. „Da bi se alati UI-ja mogli optimalno koristiti, treba donekle znati kako funkcioniraju, i osvijestiti i proučiti razne načine na koje ih možemo koristiti, a da to nije onaj najočitiji: ubacim tekst A – dobijem tekst B, onako kao što smo se nekad koristili Google translateom. Ovisno o tipu izvornog teksta i jezičnoj kombinaciji, prva verzija koju dobijemo navedenim postupkom možda može biti i iskoristiva, ali čak i kad je dovoljno u redu da se na njoj može raditi, nužno će nas ograničiti. Kad nešto doznamo, kad vidimo prijevod ispred sebe, ne možemo ga više ‚odznati’. Chatbotovi znaju vrlo uvjerljivo halucinirati, i zato čovjek koji se njima koristi mora imati puno znanja i iskustva da zna prepoznati s čim se može dalje raditi, a s čim ne. Kad sami ne znamo dovoljno, može nam se učiniti da to nije tako loše pa ćemo samo malo ‚urediti’ – i onda nam promaknu neki dijelovi koje nikada ne bismo tako preveli da nas stroj nije na to naveo. Htjela bih kratko spomenuti i živo istraživačko polje na nizozemskim i belgijskim sveučilištima, gdje se empirijski proučava UI u kreativnim vrstama prevođenja, posebice književnim prijevodima. Već ima dosta istraživanja i znanstvenih radova koji su provedeni u suradnji s profesionalnim književnim prevoditeljima koji su detaljno bilježili svoje procese kroz razne faze rada s umjetnom inteligencijom. Važan zaključak je da UI alate nije dobro uvesti u prvoj fazi rada, već kasnije u procesu. Drugim riječima, treba proizvesti vlastiti prvi draft prijevoda – koji, za razliku od generiranog teksta, za različite prevoditelje nikad neće biti isti – pa ga onda eventualno različitim promišljenim promptovima prepravljati i dopunjavati. Prompt inženjering (proces osmišljavanja i usmjeravanja upita kako bi se iz velikih jezičnih modela dobili što precizniji i korisniji odgovori) važna je disciplina budućnosti i vrlo zanimljivo polje. Tu nam korisni uvidi dolaze iz raznih drugih disciplina, i meni je uvijek silno zanimljivo i korisno slušati ekonomiste i marketinške stručnjake kako govore o tome.

Da zaključim, znanost u sprezi s iskustvom već sad dokazuje da posteditiranje umjetno generiranog prijevoda ima većih problema od onih statusnih i materijalnih: tijekom njega su nam kognitivni procesi bitno kastrirani, ili barem izokrenuti, jer zapravo ne radimo na izvorniku, već na generiranom prijevodu – on je naš polazišni tekst.“

Da bi se alati UI-ja mogli optimalno koristiti, treba donekle znati kako funkcioniraju, i osvijestiti i proučiti razne načine na koje ih možemo koristiti, a da to nije onaj najočitiji: ubacim tekst A – dobijem tekst B, onako kao što smo se nekad koristili Google translateom

Hoće li prevoditelji ostati bez posla?

„Ne bih rekla da će itko ostati bez posla; ljudi koji su aktivni na tržištu književnih, a i ostalih kreativnih vrsta prijevoda imaju razne kompetencije rada s tekstom i teško mi je zamisliti svijet u kojemu se nijedna od tih kompetencija neće tražiti“, ističe Bukvić Pažin. „Ako me pitate hoće li možda nekih vrsta posla biti manje, vjerojatno. Ono što je sigurno jest da se pravac razvoja UI-ja ne može izračunati, jer nije pravocrtan.

Što se tiče statistika, nemam konkretne podatke za književnike i književne prevoditelje, ali pratim što se događa u paralelnim sektorima pa sam tako naišla na istraživanje Međunarodnog saveza društava autora i skladatelja (CISAC) koji predstavlja više od 5 milijuna autora, a HDS ZAMP je njihov član. To je prva studija koja na globalnoj razini procjenjuje ekonomski utjecaj umjetne inteligencije u glazbenom i audiovizualnom sektoru, a zaključak je da će generativna umjetna inteligencija značajno ugroziti prihode autora u sljedećih pet godina, a istodobno obogatiti tehnološke tvrtke koje stoje iza UI modela. Konkretno, procjenjuje se da će do 2028. godine glazbeni autori ostati bez 24%  svojih prihoda, dok će se prihodi autora audiovizualnih djela smanjiti za 21%. Najveći rezovi prijete prevoditeljima u AV sektoru:  njihovim prihodima prijeti pad od čak 56%, prema rezultatima ovog istraživanja, dok bi scenaristi i redatelji mogli izgubiti prihode u visini od 15-20%. Kolege iz Društva hrvatskih audiovizualnih prevoditelja imaju još teži posao pred sobom, u smislu zaštite prava te financijskog i kreativnog integriteta svojih članova i članica.

Ne znam kakvo je stanje u EU institucijama po pitanju prevoditeljica i prevoditelja koje oni zapošljavaju jer su to drukčije vrste prevođenja. Međutim, kad je riječ o književnom prevođenju i doprinosu prevoditelja u sektoru knjige, europske institucije taj su doprinos prepoznale. Iz Odbora za kulturu i obrazovanje Europskog parlamenta poslana je jasna poruka da je književno prevođenje ključan dio europskog sektora knjige, a dokument na koji se pozivaju nosi upravo takav naziv: Izvješće o budućnosti europskog knjižnog sektora, kolokvijalno poznatiji kao Frankowski report. Treba spomenuti i incijativu Prevoditelji na naslovnici (Translators on the cover), izvješće koje želi djelovati na podizanje svijesti, preventivno, i sagledati načine za poboljšanje i veću vidljivost prevoditeljskog rada u budućnosti. Važno je reći da je u tom izvješću iz 2022. godine postediting već bio važan koncept, u centru rasprave.“

Procjenjuje se da će do 2028. godine glazbeni autori ostati bez 24%  svojih prihoda, dok će se prihodi autora audiovizualnih djela smanjiti za 21%. Najveći rezovi prijete prevoditeljima u AV sektoru:  njihovim prihodima prijeti pad od čak 56%, prema rezultatima ovog istraživanja, dok bi scenaristi i redatelji mogli izgubiti prihode u visini od 15-20%

Je li otpor uzaludan?

„Ako prevoditelji odluče da neće koristiti UI kao alat, to je u redu, nije propisano koje rječnike i portale trebamo koristiti pri prijevodu, svatko u skladu sa svojim mogućnostima, znanjima i kontekstom radi ono što najviše odgovara njima i tipu teksta na kojem rade“, kaže Bukvić Pažin. „Pretpostavljam da se pitanje više odnosilo na one koji odluče da ne žele ni na koji način sudjelovati u procesu posteditinga. Takvi prevoditelji neće nužno nestati s tržišta – ali morat će jasno pozicionirati svoju vrijednost – objasniti naručiteljima (mahom izdavačima) što je to što ljudski prevoditelji mogu, a stroj ne može. S tim da će se posve sigurno sve ono što stroj može mijenjati i razvijati u nepredvidivim smjerovima. Možda će upravo zbog toga beskompromisni prevoditelji biti posebniji i cjenjeniji. Danas svi imamo mobitele s UI kamerama, ali profesionalni fotografi i dalje su jako traženi. Televizija nije ubila radio. Tržište ne nestaje, samo se transformira – odlučujuće je, dakle, koliko ćemo i s kojim stavom to tržište pratiti. Kao i u procesu književnog prijevoda, informirana odluka je sve. To je nešto u čemu su prevoditelji i inače dobri: oduvijek znamo koliko malo znamo, i spremni smo učiti.

Hoće li se od toga moći živjeti? Vjerojatno ne, ali od umjetnosti se ne može živjeti ni sad – osim ako niste u vrhu po nekom od kriterija, koji ne mora nužno biti estetski. Dakle, u istom smo košu u kojem smo bili desetljećima i stoljećima ranije, nije nam ovo nepoznata situacija, samo su termini i nazivlje drukčiji – tema je odnos između ljudskog rada i tehnološkog napretka. Kao i uvijek, tehnologija nam je prijatelj ako osmislimo okvir u kojem nam ona služi i mi nju kontroliramo, a ne ona nas.

Nasmijalo me, ali ne i iznenadilo kad sam nedavno u Knjizi o knjižnici Susan Orlean (u prijevodu Karmele Cindrić) naišla na opis konačnog požara u Aleksandrijskoj biblioteci u Egiptu oko 640. g., onome koji ju je zauvijek izbrisao iz povijesti. Kaže ovako: ‚Ljudi su počeli vjerovati da je živo biće – ogromni, beskonačni zajednički um koji sadrži sve postojeće znanje u cijelom svijetu, s potencijalom za razvoj svojevrsne samostalne inteligencije.’ Pri tome je riječ o knjižnici, a ne o velikom jezičnom modelu. Nekad knjižnica, danas umjetna inteligencija, sličnosti je više nego razlika, i to ostavlja dovoljno prostora za (informirani i proaktivni) optimizam.“

Kao i uvijek, tehnologija nam je prijatelj ako osmislimo okvir u kojem nam ona služi i mi nju kontroliramo, a ne ona nas

UI nije dorastao književnim prevoditeljima

„Za kraj bih voljela reći da sam u istraživanje prijevoda pomoću alata UI-ja krenula prilično otvoreno, sa znanstvenom znatiželjom i pitanjem na koje sam željela dobiti konkretan odgovor“, nastavlja Ana Stanić Kapović. „U redu, razmišljala sam, ako se pokaže da su alati UI-ja dobri u nošenju s kreativnim zadacima, onda ćemo se njima moći služiti. Međutim, pokazalo se da nisu dorasli književnim prevoditeljima, da u sveopćoj pompi oko umjetne inteligencije kao da zaboravljamo da već postoje ljudski alati koji posjeduju sve ono što uporno želimo učitati u UI: ciljano znanje, vještine, metode i tehnike rada, kao i cjelokupne ‘narativne imaginarije’ stranih jezika i njihovih kultura. Alate UI-a valja doživjeti upravo tako, kao alate, i valja biti iznimno oprezan u njihovoj primjeni, pri čemu nipošto ne smijemo zanemariti razvijanje traduktoloških znanja i vještina kod budućih prevoditelja, prvenstveno studenata filoloških studija. Kao budući prevoditelji bismo si najprije trebali dopustiti učenje i razvoj svih gore navedenih prijevodnih tehnika prije sjedanja pred gotova rješenja u kojima možda nećemo znati izbjeći zamke. U tom smislu bilo bi dobro prijevodne alate uključiti što kasnije u izobrazbu prevoditelja, kada već iskuse sve izazove i pokušaju sami iznaći načine na koje bi im doskočili, uz prethodnu jaku izobrazbu u izvornim i ciljnim jezicima, kulturama i književnostima, razumije se, koje će oblikovati njihovu ‘bazu podataka’ iz koje će moći crpiti prijevodna (i misaona) rješenja.“

* Tekst je dio programa „Književnost i tehnologija” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.